O Jergovićevu nekrologu o Ivanu Kušanu

O ukusu ili neukusu hrvatske smrti sve je odavno rečeno, ali o ukusu i neukusu pisanja uz smrt hrvatskih velikana duha i pera može se uvijek štošta reći jer se svakakav ološ upušta u nekrološke napise te svojim primitivnim izričajem u duhu posve suprotnom osjećaju i djelu pokojnika – vrijeđa uspomenu na njega i izaziva gnjev živih suvremenika.

Događa se to, eto, i u vrijeme smrti odličnoga pisca Ivana Kušana, jedne od stožernih osoba hrvatske kulture u drugoj polovici 20. stoljeća, prozaika, dramskoga pisca i prevoditelja, satirika velikoga dosega , čovjeka koji se nije libio pretakati u literaturu gorku zbilju olovnih vremena na svoj, kušanovski način, i podrugljivo pričati o svim neprijateljima hrvatske slobode koji su u doba njegove mladosti i književne zrelosti nosili jugoslavensku i srpsku zastavu, dotično velikosrpske insignije nevješto skrivane iza komunističke maske bratstva i jedinstva za cijeloga života bleiburške Jugoslavije.

O tome i takvom Ivanu Kušanu piše dakle u svojim novinama nitko drugi do Miljenko Jergović koji je nastavljač rečenoga velikosrpskog teroriziranja Hrvatske i Hrvata, zastupnik sulude teorije o hrvatskosrpskom jeziku što nije nego inačica teorije o jednome narodu koja je zagađivala našu ( i njihovu) povijest mnogo više od jednoga stoljeća, jedan od onih iz sumračne sage o jugoslavenskim sablastima koje se kreću ulicama hrvatskih gradova i prosipaju smeće svoje protuhrvatske promidžbe usred nacionalne države hrvatskoga naroda.

Klasik hrvatske književnosti

KušanNigdje u spomenutom nekrologu ni riječi o Kušanovu "Tornju" koji govori upravo o primitivizmu ljudi Jergovićeva kova, o balkanskoj močvari u čijoj se otrovnoj zelenoj vodi treba utopiti svaki trag hrvatske i zapadnoeuropske kulture, nigdje se ne spominje "Svrha od slobode", dramska satira koje je izazivala salve smijeha u Dubrovniku i Zagrebu upravo u trenutku kad je kotač povijesti – tako sjajno zakotrljan u komediji – došao do trenutka kada na pozornicu izlazi srbijanski (mnogo smešan) nasilnik. Nigdje čak ni "Čaruge". 188449 ivan kusan - koko u parizu200Samo čuveni Koko koji je "zaludio i klince širom Jugoslavije".Nigdje u spomenutom nekrologu ni riječi o Kušanovu "Tornju" koji govori upravo o primitivizmu ljudi Jergovićeva kova, o balkanskoj močvari u čijoj se otrovnoj zelenoj vodi treba utopiti svaki trag hrvatske i zapadnoeuropske kulture, nigdje se ne spominje "Svrha od slobode", dramska satira koje je izazivala salve smijeha u Dubrovniku i Zagrebu upravo u trenutku kad je kotač povijesti – tako sjajno zakotrljan u komediji – došao do trenutka kada na pozornicu izlazi srbijanski (mnogo smešan) nasilnik. Nigdje čak ni "Čaruge". Samo čuveni Koko koji je "zaludio i klince širom Jugoslavije".

Jest, bio je Ivan Kušan i klasik hrvatske književnosti za djecu i mladež, ali svoditi Kušana samo na tu dimenziju velik je grijeh i silna nepravda i krivotvorenje književne povijesti.

No sve navedeno ne bi me rasrdilo da Jergović nije smjestio Kušanovu obitelj među – kuferaše. Ne znam koliko je današnjem mlađem čitatelju poznat taj naziv koji ima pogrdno značenje, a potječe iz one pravoslavne averzije prema Hrvatima koji su kao činovnici došli u Bosnu nakon austro-ugarskoga zauzeća i ostali nakon aneksije a poneki i u vrijeme prve Jugoslavije.

Prvi "kuferaši" bili su ljudi poput Vladimira Mažuranića, a s njim i mnogi iz kruga bana Ivana Mažuranića, poslije njih množina (uglavnom) Hrvata koji su u nekoliko desetljeća uspjeli gospodarski, prometno i kulturno dignuti Bosnu iz srednjovjekovne letargije, premda stalno izloženi divljem bijesu velikosrpske propagande kojoj je isprva nasjela i ugarska uprava a zatim (prekasno) shvatila njezinu pravu narav (Kallay).

Te Hrvate Jergović i danas naziva – kuferašima. I Jakšu Kušana, Ivanova oca, koji je "bio kuferaš i njegova je sudbina bila privremena i tuđinska." Kada se točno prevedu te riječi suvremene fukare, one znače: Hrvati su tuđinci u Bosni (valjda i Hercegovini), a to je ono što žele čuti ovih dana i godina srpski i muslimanski vođe koji zdušno rade na nestanku Hrvata u Bosni i Hercegovini. Na taj se način autor nekrologa stavlja u službu promidžbe koja se zasniva na povijesnoj laži koju Srbi i Srbija šire stotinu i sedamdeset godina, a muslimani tek odnedavno konsturiraju svoju vjekovječnu nazočnost u Bosni.

Hrvati - najstariji narod u BiH

I jedni i drugi prodaju neznanstvene, nepovijesne priče da bi sakrili činjenicu o Hrvatima kao najstarijem narodu u Bosni (i Hercegovini), da bi sakrili činjenicu da je Bosna bila hrvatska zemlja i da je ono srednjovjekovno kraljevstvo koje se nazivalo bosanskim i nadalje bilo hrvatsko kraljevstvo i po vladarima i po kulturi, da je dakle bilo svojevrsna prva Croatia rediviva nakon katastrofe na Gvozdu ( što je točno definirao Slobodan P. Novak).

Svijest o Bosni kao hrvatskoj zemlji - i to ne samo o "turskoj Hrvatskoj" od Une do Vrbasa – bila je još i te kako živa u vrijeme austrougarskoga zauzeća svršetkom 19. stoljeća, pa je Hrvatski sabor tražio da se ustrojstvo Bosne (i Hercegovine) uredi tako da ju bude moguće pripojiti Trojednoj kraljevini.

U takvu Bosnu dolaze "kuferaši". Hrvati. Dolaze u zemlju koju drže ne samo povijesnom baštinom, u zemlju u kojoj i nakon silnih stoljeća osmanlijskoga gospodstva, nakon brojnih iseljavanja i narodnih gubitaka – ima još Hrvata koji odanle nisu odlazili te dočekuju potomke onih koji su odavno otišli i sada se vratili jer je zorno da većina hrvatskoga pučanstva u Trojednoj vuče korijenje iz Bosne. Vratili se mnogi i kao činovnici više ugarske nego austrijske uprave.

Eto, očito je da fukara koristi i smrt velikoga hrvatskog pisca i domoljuba da bi nudila svoje nekrofilske političke teze, Kušanu toliko strane da ni u najblažoj satiri nije mogao suspregnuti prijezir. Koliko god bilo teško ili nemoguće, trebalo bi usaditi u svijest hrvatskoga novinstva da barem u povodu smrti velikana treba imati ukusa i u najmanju ruku ne dopustiti da o mrtvome književniku pišu njegovi politički protivnici.

Hrvoje Hitrec