Hrvatska početkom listopada

Vrijeme je ljetno, jesen se jedva zbunjeno probija. Lijeva Vlada neoliberalnoga, dakle krajnje desnoga usmjerenja razara samu sebe, a usput i Hrvatsku.

Pogrebne svečanosti

Boris Šprem imao je nesreću da umre relativno mlad, ali na dužnosti predsjednika Hrvatskoga sabora što donosi i pravo na pogrebne svečanosti, koje su i obavljene. Predviđa li protokol ili propis dan žalosti, ne znam. Ono što znam jest da su mediji poprilično pretjerali nazivajući Šprema velikim političarem. Nije to bio. Kažu da je bio čovjek posve u redu, a ako to kažu i politički protivnici, neka za sada ostane tako. Sudbina mu nije dala da pokaže sve karte, a narodu je ostao nepoznat. Do groba su ga ispratili katolički svećenici, koje se na televizijama moglo vidjeti u vrlo širokom planu, da krupni plan ne rastuži srca bezbožnika i ne počnu sumnjati.

A žurni prijedlog o imenovanju ulice na neukusan je način zazvučao kao "Santo subito". Nego, postoji li u Zagrebu ili drugdje ulica nazvana po Vlatku Pavletiću, književniku, profesoru, disidentu, žrtvi komunističkoga režima, političaru i predsjedniku Hrvatskoga sabora? Ako ne, u Zagrebu ju Pavletić sigurno ne će dobiti dok je šef povjerenstva za imenovanja ulica tip koji slavi i hvali zločinca Broza.

Osijek nije postao Ocek

Pavletićpostoji li u Zagrebu ili drugdje ulica nazvana po Vlatku Pavletiću, književniku, profesoru, disidentu, žrtvi komunističkoga režima, političaru i predsjedniku Hrvatskoga sabora? Ako ne, u Zagrebu ju Pavletić sigurno ne će dobiti dok je šef povjerenstva za imenovanja ulica tip koji slavi i hvali zločinca Broza.Uoči Dana nezavisnosti prikazan odličan dokumentarac o Osijeku, nepokorenom gradu. Igranoga filma o događajima u istočnoj Slavoniji navodno nemamo, premda ga imamo ("Bogorodica"), ali ga HTV ne prikazuje ni u ovoj ni sličnim prilikama, valjda zbog nove "političke korektnosti". No ni rečeni dokumentarni film nije posebno novopolitički korektan nego vrlo izravan i s necenzuriranim izjavama iz toga doba, s psovkama i svime što su ljudi govorili i osjećali u to doba užasa, gnjevni ali i spremni izdržati i pobijediti. Pa se čula i izjava bivšega kapetana JNA koji je ostao s hrvatske strane: "Sram me je da sam odgajao takvu đubrad".

Nije prešućeno ni da su mnogi Osječani izbjegli iz svoga grada umjesto da ga brane, ali su stizali novi "Osječani" iz svih krajeva Hrvatske. A među Osječanima koji su tu bili stalno i branili grad, i ne samo grad, u mnogim kadrovima dokumentarca vidi se Branimir Glavaš, uz druge poput generala Vrbanca i ostalih. U filmu nema naslova "Hoće li Glavaš obraniti Slavoniju", ali ja ga se dobro sjećam iz tadanjih novina. A jest ju obranio, i sada je u zatvoru zahvaljujući političkim intrigama i hrvatskom pravosuđu koje još čeka svoj dan nezavisnosti.

Tovarnik na kraju države

Zahvaljujući postdrugosvjetskoratnoj velikosrpskoj komunističkoj zemljopisnoj agresiji kada je Hrvatska ostala bez istočnoga Srijema (Đilasova komisija, Hebrangovo protivljenje koje je bilo stvaran uzrok njegova umorstva ), Tovarnik je ostao jedan od najistočnijih hrvatskih gradova. U srpskoj agresiji 1991. teško je stradao, mnogo je ljudi pobijeno, a sada se oporavlja...sporo ali s vidljivim ranama i onim nevidljivim u ljudskim dušama.Eto se obnavlja i rodna kuća A.G. Matoša,u stvari je već lijepo restaurirana pa treba još ponešto novaca da bude na vrijeme i otvorena, za 140. obljetnicu Matoševa rođenja. Predsjednik Odbora za izgradnju i glavni stručni savjetnik je akademik Dubravko Jelčić.

Sjajno. No iz Tovarnika stižu i drugi glasovi, a tiču se dr. Vojislava Stanimirovića i njegove svojte. Tovarničani ne namjeravaju samo tako pustiti Stanimirovića da se slobodno šeće, svjesni su da mu "hrvatska" politika drži štangu i u doba HDZ-a i u ovo doba SDP-a, ali se ne predaju. Naime, ovih dana i prije i poslije njih 1991.ubijeno je nakon okupacije Tovarnika 68 mještana. Među srpskim okupatorima bio je i Vojislav Stanimirović, tada oficir rezervnoga sastava JNA i šef sanitetske službe "za zapadni Srem", vrlo agilan i zapažen, toliko da je 1995. na Palama dobio odlikovanje četničkoga vođe Radovana Karadžića. Bila je agilna i njegova supruga dr. Ljeposava Stanimirović te njezin kolega dr. Dragan Martinović. Rečena je trojka zaslužna što je ubijeno znatno manje Hrvata nego što je stvarno ubijeno, jer su prikrivali ratne zločine krivotvorenim "dijagnozama". Samo u rujnu ubijena su 34 mještana, ostali u listopadu i (vjerojatno) studenom, među njima i velečasni Burik. O svemu tome je vođen i nekakav sudski proces zadnjih godina, na koji je valjda dolazio i Vojislav Stanimirović u pauzi saborskih sjednica, jer on je i tada bio zastupnik u Hrvatskom saboru. A je li i na druge načine, osim "nadzorom" pomagao u zločinima? Jest, posvjedočila je Slavica Popović čijega je muža upravo Stanimirović izvukao iz kuće, tada već ranjenog, a tijelo je poslije nađeno na njivi.

Bilo bi dobro i pravedno da u vrijeme kada iduće godine bude otvorena obnovljena rodna kuća A.G. Matoša – Stanimirović leži u najbližem zatvoru.

Hrvatska Kostajnica

StanimirovićA je li i na druge načine, osim "nadzorom" pomagao u zločinima? Jest, posvjedočila je Slavica Popović čijega je muža upravo Stanimirović izvukao iz kuće, tada već ranjenog, a tijelo je poslije nađeno na njivi.Jesam li i ja zarobljenik prošlih vremena, jer dok namjernici skupljaju kostanje u Hrvatskoj Kostajnici ja sam u duhu s onima koji su tu ginuli i bili zarobljavani 1991. ili ih je stiglo tane 1995., s onima koji su iz nedalekoga Zrina istjerani već u Drugom svjetskom ratu i nikada se nisu smjeli vratiti jer su Hrvati, s onima koji su u ne tako dalekom Gvozdanskom do smrti branili utvrdu od Turaka, sa Zrinskima i njihovim kapetanima koji su dugo branili hrvatsko Pounje, narod i jezik. U Zrinskom gradu koji je više-manje solidno rekonstruiran nema kestenova, ali je u listopadu ove godine priređena izložba pretisaka i starijih izdanja knjiga koje su obilježile povijest hrvatskoga jezika sve do našega doba, uz zabavnu i poučnu nisku poslovica – pisanih glagoljicom i latinicom. U blizini Zrinskoga grada u Hrvatskoj Kostajnici je i crkva sv. Ante Padovanskog, a na susjednom brijegu koji se već nalazi u BiH dižu se minareti.

Do Zrinskoga grada vodi most preko Une. Ako ste pratili farsu oko granice kod Neuma, vjerojatno ste zapazili da se povlači i pitanje Kostajnice, odnosno "prodora" Hrvatske preko Une. Ne bi me čudilo da s postojećom hrvatskom "elitom" i tu uđemo u spor oko nečega što nam neosporno pripada.

Dan nezavisnosti

Zašto ga zovu Dan neovisnosti a ne Dan nezavisnosti već sam objasnio lani u isto vrijeme. U gramatici postoje zavisni i nezavisni veznici, a ne neovisni. Zašto 8. listopada nije u stvari ni Dan neovisnosti ni Dan nezavisnosti već sam objasnio lani u isto vrijeme na Portalu HKV-a. Da jest, Badinter bi se pozivao na stanje 8. listopada a ne na stanje 25. lipnja 1991.

A glede hrvatskih zastava na hrvatskim kućama samo ovo: vozeći se od Zagreba do Hrvatske Kostajnice preko Petrinje, nabrojao sam ih devet, od toga pet na javnim ustanovama. Ni drugdje naravno nije bolje. Ča (kaj, što) barjak ne viješ, milu trobojnicu? ...Da se možda ne ostvaruje ona proročanska pjesma Dubravka Horavatića, premda dvosmislena:" Namriješe nam u amanet da na glavnoj kuli razvijemo stijeg, jurišamo zakrvavljenih očiju, oklopi su nam već rđavi od znoja, jurišamo i za žege i za mraza, a zidine stoje silne i stamene, zidine stoje kao i pred tisuću godina. Udaramo, a svatko od nas u srcu huli: ima li iza zidina uopće grad?"

No eto, protumačite kako hoćete... Ja sam ove večeri 8. listopada ponešto umoran od veranja po tvrdinama hrvatske olakosti. Sutra ću se probuditi opet oran i naći ispriku za one koji ne vješaju zastavu: da ju ne žele vješati jer se vješaju lopovi (barem je nekada bilo) i da su čitali Pjesnika koji veli "Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim" pa i oni tako, zatajno...

Hrvoje Hitrec