U sredini rujna u Hrvatskoj

Započela klimatološka i politička jesen u Hrvatskoj, sažeto – klimopolitička jesen. Furiozan početak školske godine uz demonstraciju sile vlasti nad ubogim prosvjetarima, jadnom djecom i nesretnim roditeljima, najavama "monetizacije" autocesta građenih hrvatskim novcem, novim teritorijalnim ustupcima drugim državama, potpuno i drsko arogantno, dotično komunističko ignoriranje volje naroda.Protuustavna, protukršćanska i protunarodna (naravno) tiranija koja ne će dobro završiti jer je protivna duhu vremena i dostignutoj razini ne samo krhke demokracije nego i razbuđene svijesti oduvijek samosvjesnoga i samosvojnoga naroda. Ulazimo u novo razdoblje koje odgovara na za zahtjev vremena, zahtjev povijesti. Taj zahtjev je jasan i izrečen u mnogim prilikama na mnoge načine, a kaže: nikakav povratak ničega što bi imalo i zrnce totalitarnoga zlosilja ne će i ne može proći, a aktualni sijači sjemena zla koji nevješto prikrivaju iz kojega su vremena stigli, ili uopće ne prikrivaju – moraju se vratiti u svoj privatni pakao i prepustiti javne dužnosti ljudima koji su prisni s duhom vremena i prisni s narodom.

Hrvatska kultura u Francuskoj

Nastavljam ležernije, a u svezi s hrvatskom izložbom u Francuskoj koju vrlo zanima hrvatsko srednjovjekovlje, Meštrović i suvremena umjetnost. Ne znam što je sve odneseno u Galiju, vjerojatno i neke od prelijepih hrvatskih iluminiranih knjiga. Jedna od njih nije trebala biti prenesena jer je odavno u Francuskoj.

Priča je poznata, ali ju moram ponoviti u ovoj prilici: veliki i mudri francuski kraljevi stoljećima su davali krunidbenu zavjernicu polažući ruku na staru, bogato ukrašenu knjigu. Nisu imali pojma što u njoj piše ni odakle je. A bio je to hrvatski misal ispisan glagoljskim slovima

Ne znam hoće li o tomu biti riječi na izložbi. Vjerojatno ne, iz uljudnosti. Navodno je zadnji kralj s rukom na hrvatskome misalu bio Ljudevit XVI., poslije giljotiniran.

Na povratku hrvatskih rukopisnih knjiga i inkunabula nešto je učinjeno, ali vrlo malo i nedovoljno. Ne ću biti sretan dok Hrvojev misal čami u Carigradu.

Bozanićev govor

HrastJa koji sam bio od samih začetaka zamisli o HRAST-u na prvoj crti toga novog političkog organizma, a i danas sam u njemu, mogu pred Bogom i ljudima posvjedočiti da Crkva u Hrvata nije utemeljila HRAST niti je ikada službeno ni neslužbeno kao cjelina poduprla taj pokret. Kamo sreće da jest, danas bi bilo drukčije.Dogodio se u Mariji Bistrici i onespokojio one koji su zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Bozanića smatrali šutljivim simpatizerom, kao i one koji su mu prigovarali što jasnoćom i britkošću zaostaje za mnogim biskupima. Nisam čuo tonski, a u novinama su se mogle pročitati riječi "kulturna revolucija", ali i "kulturalna revolucija". Svodi se na isto, premda je prva sintagma snažnija i točnija jer u suvremeniku budi zanosne kineske slike iz doba velikoga komunističkog vođe.

Doista, o tome se i radi, o teškom ideološkom nasilju preuzetom iz godina kada je po istoj matrici – premda u manje robusnom , ali ne i manje opasnom obliku – kulturna revolucija u dugim desetljećima provođena i u Hrvatskoj. Potpuno neuspješno jer je naš naraštaj (moj naraštaj) opstao u paralelnom svijetu građanske i nacionalne svijesti te na kraju poantirao početkom devedesetih. Recidiv se dogodio u prvoj godini neokomunističke vlasti početkom 21.stoljeća kada je dični pravnik Kregar priredio javno suđenje palom pročelniku za kulturu u gradu Zagrebu, a potpisnik ovoga napisa javno i točno rekao o čemu se radi. Ta sablazan nije dugo trajala jer su začinjavci revolucije ubrzo zašutjeli, crvena se vlast uplašila i podvila rep, ali je prije osam mjeseci opet izašla iz šume i započela hod kroz institucije.O tome hodu i svim ljepotama nametanja jednoga u Hrvatskoj slabašnog svjetonazora sustavno se, iz tjedna u tjedan, pisalo na Protalu HKV-a pa i Bozanićev govor na stanoviti način smatram očekivanom sintezom.

Komentari eksplozije verbalne bombe u Mariji Bistrici vrlo su brojni. Nije izostao ni onaj Darka Pavičića koji je sve lijepo napisao, ali ponovio neistinu na koju je svojedobno upozoren, naime da je Crkva za prošle parlamentarne izbore osnovala HRAST i da je taj eksperiment propao. Ja koji sam bio od samih začetaka zamisli o HRAST-u na prvoj crti toga novog političkog organizma, a i danas sam u njemu, mogu pred Bogom i ljudima posvjedočiti da Crkva u Hrvata nije utemeljila HRAST niti je ikada službeno ni neslužbeno kao cjelina poduprla taj pokret. Kamo sreće da jest, danas bi bilo drukčije. A glede neuspjelog eksperimenta: HRAST je bez ikakve potpore postigao solidan uspjeh, postao je političkim pojmom i potpuno je zdrav i živ, što će se vidjeti na lokalnim izborima. Preživio je i nelagodu unutarnjega udara organiziranog izvana, koju su ružičasti mediji posredovali javnosti na unaprijed dogovoreni način.

Milanovićeva milicija

Župan Ante s trenutačno nepopularnim prezimenom Sanader izjavio da je Jovanovićev upad u Dalmaciju i Kaštela bio milicijski. Upravo tako, čulo se i tonski. Riječ "milicionar" ili "milicioner" Ante Sanader nije spomenuo, ali se zato Milanović uhvatio za "milicionara" i Antinu reakciju proglasio šovinističkom. Zašto šovinističkom, pitaju se mlađi gledatelji, i kakve to veze ima s Jovanovićem i sa Srbima uopće ?

ZastupljenostI sada, 2012. godine u samostalnoj hrvatskoj državi imamo Vladu u kojoj je postotak Srba nerazmjeran njihovu udjelu u pučanstvu Republike Hrvatske, toliko nerazmjeran da prirodno izaziva usporedbe s vremenom jugokomunizma – s tim da neki od njih pokazuju vidljive crte trijumfalizma i otvoreno bojuju protiv hrvatskih vrijednosti, hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika.Milanović je delikatno podsjetio publiku da je Jovanović Srbin i istodobno nedelikatno poistovjetio Srbe s milicionarima. Prvo podsjećanje bilo je dosta nesretno jer ima i Hrvata s prezimenom Jovanović pa su neupućeni Hrvati mogli i nadalje misliti da je ministar Jovanović možda Hrvat. A drugo poistovjećivanje isto je tako neuputno jer nisu svi milicionari u vrijeme jugokomunizma bili Srbi. Bilo je i nešto Hrvata. Malo, ali da se zna. Toliko malo kao učiteljske plaće. Radilo se protunarodnoj, a ne narodnoj miliciji kako se neko vrijeme zvala, a broj Srba u njoj bio je preslika stanja u saveznoj upravi (s ustanovama federacije) gdje je Hrvata bilo šest do osam posto, a Srba više od 73 posto. Sekretar (tajnik) CKSKH bio je redovito Srbin i "držao u rukama operativne poslove na svim područjima društveno-političkoga života" ( citat iz knjige Dr. Franjo Tuđman, Misao hrvatske slobode). I sada, 2012. godine u samostalnoj hrvatskoj državi imamo Vladu u kojoj je postotak Srba nerazmjeran njihovu udjelu u pučanstvu Republike Hrvatske, toliko nerazmjeran da prirodno izaziva usporedbe s vremenom jugokomunizma – s tim da neki od njih pokazuju vidljive crte trijumfalizma i otvoreno bojuju protiv hrvatskih vrijednosti, hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika. Reakcija Hrvata na tu sablazan, čak i ona u blagom obliku – naziva se šovinizmom, što je uobičajeni rječnik iz opisanoga doba. Kako je to doba završilo, zna se. Treba učiti.

No da se vratim Jovanoviću.

Za pravo kazati: jest, Jovanovićevo ponašanje u Kaštelima bilo je po svemu nalik upadima i ispadima starodrevne milicije, a odnos prema djeci ispod ljudske razine. O odnosu prema županu ni ne govorim, jer što je Jovanoviću župan ? Ova Vlada uspjela je u nekoliko dana uvrijediti sve slavonske župane ("oni lažu", u svezi sa statističkim regijama o kojima je odlučeno iza leđa župana) i dalmatinskoga župana, a Milanovićevi komentari su ionako u ozbiljnim tiskovinama prebačeni u komične rubrike.

Trošiti ili štedjeti

Hrvatski su građani izbezumljeni. Jedan dan čitaju upute :"Trošiti, trošiti, trošiti!", drugi dan "Štedjeti, štedjeti, štedjeti". A ne mogu ni štedjeti ni trošiti jer nemaju ni za jedno ni za drugo. Jedina ušteda koja mi pada na pamet jest ona izborna: održati istodobno lokalne i izvanredne parlamentarne izbore.

Sadašnja vlast troši. Troši hrvatske građane. Ne štedi. Ne štedi ih. Sadašnja vlast je u biti državotvorna. Da bi država financijski opstala, vlast je spremna uništiti građanima život, što već i čini. Od socijalne države zapisane u Ustavu nije ostalo ništa – u vrijeme socijaldemokratske Vlade. Po Klaićevu tumačenju riječ "socijalan" znači "koji ima osjećaja za zajednicu, razumijevanja za tuđe poteškoće". Zanimljivo je da u mojem primjerku Rječnika stranih riječi iz 1972. koji sam nabavio od nekoga lupeža ispred Name na Trešnjevci 1996. jer sam ostao bez svoje privatne knjižnice – o socijaldemokratskim strankama piše sve najgore, u čemu se Klaić striktno držao tadašnje komunističke linije. Pod jednom od sljedećih natuknica koja objašnjava riječ s o c i j a l š o v i n i s t i piše samo: vidi socijaldemokratske stranke.

Ništa na ekranima

U udarnim i manje udarnim dnevnicima komercijalnih, ali i javne televizije Hrvati u BiH kao da ne postoje i kao da ne postoji hrvatsko pitanje koje treba imati punu pozornost i hrvatskih medija i hrvatske politike, to jest hrvatske države. Čini mi se da prosječnom gledatelju spomenutih televizija uopće nije razvidna sadašnjost, a kamo li povijest i daleka i bliska, a o doista složenom sadašnjem sustavu vlasti u BiH - Hrvati u Hrvatskoj ne znaju ništa. "Kulturna revolucija" u tom je smislu u Hrvatskoj već odavno obavljena – za mlađi naraštaj svi su "oni tamo" neki "Bosanci" i što o njima treba uopće znati. A da je Bosna hrvatska povijesna baština, u školi se ne uči. Niti se uči da je Bosna u predtursko vrijeme bosanskoga kraljevstva u stvari bila Croatia rediviva.

Turkologija

Slušam u automobilu profesora turskoga jezika i kulture na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i saznajem koliko Turska troši na upoznavanje svijeta sa svojim bićem (ne samo preko sapunica) i kako stipendira studente u drugim zemljama ne ostajući samo na tome nego im omogućuje i izravan uvid na licu mjesta.

Jedan podatak koji mi nije bio poznat : Turci imaju istu riječ za državu i za sreću.

Koliko je sreće donijela drugima, o tome u povijesnim knjigama, koliko sreće svojim državljanima – o tome u suvremenim novinama, uključujući položaj novinara (novinarka) koji u sreću unose disonantne tonove, pa sretna država mora trošiti na njih struju u obliku elektrošokova.

A glede sapunice o Sulejmanu Veličanstvenom eto još jednoga primjera kako turkologija s lakoćom tuče kroatologiju: umjesto da na hrvatskim ekranima imamo dramsku seriju o Nikoli Šubiću Zrinskom, naša publika gleda Sulejmana. Aferim!
Usput: u zadnje vrijeme se češće spominje Zrin, a spominju se i Zrinski, ali ne kao Zrinski nego kao – Zrinjski, što je pogrješno. Jedino nije pogrješno pisati naslov opere "Nikola Šubić Zrinjski" jer se opera doista tako zove.

Dojam da književnike ne zanima

Piše Tihomir Dujmović u svojoj kolumni o četniku i silovatelju Radi Ivkoviću koji je pušten da pobjegne sat prije izricanja presude. Novinar je u svemu posvema u pravu, osim u tvrdnji da "književnike tema ne zanima". Četničko silovanje Hrvatica u hrvatskom Podunavlju opisao sam davnih godina u romanu "Hrvatska Bogorodica" po kojemu je snimljen film Nevena Hitreca "Bogorodica" (Velika zlatna Arena, 1999.) gdje je "tema koja književnike ne zanima" ne samo usputna tema u filmu koji gotovo dokumentarno govori o početcima srpske agresije – u selu izmišljenoga imena, namjerno izmišljenoga jer spaja sudbine svih podunavskih gradova i sela stradalih u agresiji. Dujmović je vjerojatno zaboravio na knjigu i na film, što ima i te kakvo opravdanje u činjenici da je kritičarska klatež knjigu nastojala prešutjeti, a film nakon prvotne sjajne reakcije publike – napala s izravno četničkih pozicija.

Opravdanje za zaborav jest i u "nelagodi" Hrvatske televizije koja je bila suproducent filma – da rečeni film prikazuje uoči obljetnica dunavskih i općehrvatskih tragedija. Radije časti publiku američkim filmom "Dan nezavisnosti" i sličnim.

HTV 3

Krenuo, i dobro da je krenuo. Dobro je krenuo. Mlađi naraštaj zaprepašteno otkriva da su u zadnjih stotinjak godina snimani filmovi i u Europi, i to kakvi filmovi...i te kakvi! Kradljivci bicikla, recimo. Tako završava razdoblje kradljivaca kolektivne europske filmske memorije.

Hedl u gostima

Navodno novosadski perač automobila nije ubojica meksičke državljanke, a Drago Hedl je to olakšanje posredovao hrvatskoj javnosti u srcedrapateljnoj reportaži. No jedan podatak mi je privukao pozornost: perač ima (i) hrvatsko državljanstvo. Pa koliko to prekodunavskih stanovnika ima hrvatsko državljanstvo, koliko ih ima hrvatsku putovnicu – pravu ili lažnu? Kada netko od vlasnika hrvatske putovnice učini nedjelo u inozemstvu, novine u dotičnoj zemlji pišu da je kriminalac "Hrvat". S pravom. Što one znaju o hrvatskoj velikodušnosti u dijeljenju putovnica, što znaju o srbijanskim kriminalcima koji i u Zagrebu žive mirno i pribrano dok se sami ne otkriju, a po putovnice dolaze osobno u odgovarajuću ustanovu. Putuju s hrvatskom putovnicom po Hrvatskoj i inozemstvima, malo kradu, malo siluju i ubijaju (Paravinja) a kad im je hladno možda zapale i neku vatru, prije bure.

Hrastov

HrastovU zadnjoj pravosudnoj tragikomediji dosuđene su mu četiri godine, umjesto da je jednom zauvijek i zanavijek oslobođen. No da je oslobođen, kako bi "hrvatska vlast" mogla pogledati u oči Štrpcu i Teršelički, Puhlovskima, Goldštajnima i sličnima te njihovoj logistici u Beogradu, Londonu i Bruxellesu?O Hrastovu se na Portalu HKV-a pisalo u mnogim prigodama, uvijek i bez ostatka u korist hrvatskoga branitelja. U mnogim prigodama, velim, jer mu je često suđeno i presuđivano, i ovako i onako, samo da Štrbac i Teršelička budu zadovoljeni. U zadnjoj pravosudnoj tragikomediji dosuđene su mu četiri godine, umjesto da je jednom zauvijek i zanavijek oslobođen. No da je oslobođen, kako bi "hrvatska vlast" mogla pogledati u oči Štrpcu i Teršelički, Puhlovskima, Goldštajnima i sličnima te njihovoj logistici u Beogradu, Londonu i Bruxellesu? I tako: Karlovac je danas slobodan, više-manje dobro uređen hrvatski grad, a Hrastov se pridružuje Gotovini, Markaču, Glavašu, Brodarcu ubijenom u zatvoru itd. dok isto pravosuđe koje nije nezavisno niti može biti u ovom režimu sada razvlači Merčepa bez kojega bi u srpske ruke pao veći dio zapadne Slavonije – veći nego što jest pao početkom devedesetih. Novine sklone Štrpcu i Teršelički, "hrvatske" novine, naslađuju se i nadalje Merčepovom sudbinom te stalno mašu ubojstvom obitelji Zec (koje nitko ne opravdava), ali zato ni jednom riječi, ama baš nikada, u istim novinama i sličnim tiskovinama nije spomenuto ubojstvo stotina hrvatske djece u srpskoj agresiji. A ako se i spomene, po nekoliko godina se više ne spominje, da se Hrvati ne dosjete. Niti se u svezi s Pakracem i Lipikom spominje dr. Ivan Šreter – premda bi Đakula mogao o tome nešto reći, kao i Stanimirović za slična ubojstva na istoku Hrvatske. Ali ne – sudi se Merčepu. I "izvode se dokazi" koji ništa ne dokazuju, a svjedoci imaju zadaću proširiti sumnju i na druge osobe (Juzbašić) ili govore o onome što ih se ne pita ali dobro zvuči da se Merčep prikaže u negativnom svjetlu, pa Manolić iz neba u rebra izvlači priču o Merčepovu odbijanju da sudjeluje u proboju u Vukovar. Ta je priča mnogo složenija i njezine su dimenzije mnogo dublje i veće od navodnoga Merčepova neraspoloženja.

Istodobno se u Petrinji obilježava stradanje šest stotina Hrvata u srpskoj agresiji 1991. Mnogi od njih ubijeni su na nezamislivo okrutan način, a hrvatsko pravosuđe i policija nezamislivo dugo i okrutno odbijaju uhititi čak i one zločince na Banovini koji su odavno poznati i prepoznati, uključujući ubojicu snimatelja Lederera.

Još o jeziku (uvijek o jeziku)

Komercijalne televizije, ali ponekad i javna, srdačno pridonose nagrđivanju hrvatskoga jezika balkanskim lokalizmima ( "mrdati", "rasturati") zamjenom hrvatske riječi tuđicom ("period") itd., osobito u promidžbenim porukama koje su posve zatrle povratne glagole te "brinu o vama", "brinu o vašem posuđu" jer se i HTV koji ima Službu za jezik ne brine o jeziku reklama a ponekad ni o jeziku u vlastitim emisijama. Frazu "po pitanju" u davna smo vremena uspjeli bili istjerati i objasnili da treba reći "u pitanju", ali se sada "po pitanju" vratilo na velika vrata od političkih do športskih rubrika. Zato nisu u krivu oni koji tvrde da je stanje hrvatskoga jezika u medijima sada mnogo gore nego u vrijeme jugokomunističke vladavine.

Ipak ima iznimaka! Čudom se čudeći gledam nepristojno otvorenih usta promidžbenu poruku Hrvatske lutrije u kojoj se rabe riječi "naobrazba" i "šport". Kao da sam ju ja pisao...Za istinu reći – ima još ugodnih primjera: Zagrebačka banka (premda nije zagrebačka a nije ni hrvatska) u svojim porukama njeguje vrlo dobar hrvatski, kao i Coca Cola o kojoj sam već pisao. No zato u hrvatskim bolnicama i ambulantama možete gotovo bez iznimke vidjeti riječi "posjeta" umjesto pravilno "posjet", i "specijalista" umjesto "specijalist", a na hrvatskim autocestama i nadalje kada je sklisko piše "klizavo" premda smo klateži ne jednom objasnili razliku, uz činjenicu da ni jedan medij pa kako balkanofilan bio ne rabi riječ "klizav", ali zato rabi u načelu riječ "prevara" a ne ispravno "prijevara" što je već otvoreno navijanje za novosadske sablasti.

Eto, poduzeća u vlasniku stranaca brinu se više za hrvatski jezik nego Hrvatske autoceste u vlasništvu hrvatske države. Je li možda briga za jezik razlog što klatež želi dati naše autoceste u koncesiju?

Hrvoje Hitrec