Svršetak kolovoza u Hrvatskoj

Ono što se dogodilo u nedjelju 26. kolovoza potpuno je zasjenilo sve ostale događaje: pala je kiša. Ta pojava koju pamte još samo najstariji ljudi izazvala je veliku radost u izmučenoj Hrvatskoj, a rastužila jedino ministra turizma koji je zazivao vječnu sušu. Kada stignu i obilnije kiše, nitko više ne će jamrati oko navodnjavanja niti ga spominjati – do sljedeće velike suše jer ovo je Hrvatska. Tu se problem opazi kada već ima gargantuovske dimenzije i kada se ništa djelatno ne može učiniti, pa se sve svede na nabrajanje vlada koje su mogle nešto učiniti i misliti unaprijed ali nisu što ne će ni ova koja je bjelodano dokazala da ne misli jer nema čime.

Usput dokazuje da nije tako ateistična kako joj se predbacuje jer i ona čeka spas s nebesa, premda je već potpuno razvidno da nju samu više ni Bog ne može spasiti. Krivo je protumačila i onu da carstvo Božje pripada siromašnima duhom, pa će završiti u paklu socijalnih 40 000 razlogaTek kada vrag pokuca na vrata, čovjek sazna što nije znao makar se pokušava baviti svim područjima života, da ne kažem politikom općenito. "Ma zašto ne kopaju bunare i crpu iz njih vodu da zaliju polja i vrtove", reče mi netko negdje početkom kolovoza. "Kad je već država kakva jest i ne miče prstom, zašto sami sebi ne pomognu." Odgovor je došao kao pljuska u televizijskoj emisiji koja je napokon objasnila u čemu je kvaka – da bi seljak tako uradio, treba mu dopuštenje te iste države koja ništa ne poduzima, a ta dozvola stoji 40 000 kuna po parcelinemira i građanskoga neposluha jer nitko u zemlji koja se deklarira demokratskom ne treba i ne smije poštovati zakone koje na štetu naroda donesu pakosne budale s mozgovima projektiranim sedamdesetih prošloga stoljeća.

Voda naša obilna

Tek kada vrag pokuca na vrata, čovjek sazna što nije znao makar se pokušava baviti svim područjima života, da ne kažem politikom općenito. "Ma zašto ne kopaju bunare i crpu iz njih vodu da zaliju polja i vrtove", reče mi netko negdje početkom kolovoza. "Kad je već država kakva jest i ne miče prstom, zašto sami sebi ne pomognu." Odgovor je došao kao pljuska u televizijskoj emisiji koja je napokon objasnila u čemu je kvaka – da bi seljak tako uradio, treba mu dopuštenje te iste države koja ništa ne poduzima, a ta dozvola stoji 40.000 kuna po parceli, pa ako netko ima deset omanjih – eto nevolje. Da seljak ima taj novac i dade ga državi, kamo bi otišao? Na navodnjavanje? Ne. Na zapošljavanje? Da, na zapošljavanje partijskih drugova koji će držati noge na stolu i gledati sapunice.

Ova vlast je revolucionarnim metodama slistila sve što ne osjeća svojim, postavila mnoštvo kretena i diletanata i uvela svjetonazornu diktaturu u sva područja, počam naravno od školstva, kulture i sudstva. Isto je tako neupućeni građanin saznao ovoga ljeta da može biti osuđen a da ni ne zna da je optužen, zahvaljujući kafkijanskom kaznenom zakoniku. Da je tako, oči im je otvorio slučaj vlasnika nekoga portala koji je ondje nešto napisao pa dobio šest mjeseci uvjetno, a da mu prije toga nije priopćeno da je optužen niti ga pozvalo da se brani. Dakle, nakon propale akcije "s faksa na posao" sada imamo uspješnu akciju "s posla u zatvor".

Neke kulture uspijevaju i kad je suša

Govoreći o nekom seljaku reče reporter da je ovaj izabrao krivu kulturu, neisplativu. Tako se i ja osjećam u hrvatskoj kulturi i mnogi meni slični koji se tom granom proizvodnje (ha!) nastoje ozbiljno baviti ali ni oni niti narod nemaju koristi od toga jer se pokraj njih laktovima probijaju vesele kolone cirkusanata, krivotvoritelja i ostale fukare koja se ljeti iživljava osobito na kazališnim festivalima.

Eto uzmimo toga "Dantona" na Dubrovačkim ljetnim igrama koji s nesretnim Buchnerom ("u" s preglasom koji ne mogu naći na računalu) ima isto toliko veze kao Milanović sa sv. Augustinom. Neki kazališni krivotvoritelj s jugoslavenskim teritorijalnim pretenzijama prezimenom Frljić i njegov zemljak dramaturg složili su svoju nesuvislu priču na nepostojećem jeziku koja s jednom od najboljih drama u svjetskoj književnosti nema nikakve veze osim onih nekoliko postotaka sačuvanog originalnog teksta. Ali na plakatu i na kazališnoj cedulji stoji - Buchner ( s preglasom). Za to postoji samo jedan naziv – prijevara. Jer ako kupite knjigu na kojoj piše da joj je autor Aralica a onda vidite da je tekst napisao neki Hitrec, recimo, vratit ćete knjigu i tražiti natrag novac, a ako vam ga ne dadnu – tužiti. Sve ostalo oko spomenute predstave bila je isto tako priglupa promidžbena predstava, uključujući kokoš i ljudsku perad koja se dala uzaptiti kako bi "doživljaj neugode bio što snažniji". Potvrda je to da ima kazališne publike koja će dati da ju se polijeva, da se po njoj pljuje i da ju se vrijeđa, pa čak i da – kao što je u ovom slučaju pokazano – prati odozdo krivotvoriteljski uradak, glave stisnute okovima. A zašto? Jer su budalama rekli da je to "in", da je to umjetnost, a umjetnosti se treba klanjati makar je teško iz opisanoga položaja. Sljedeći neki Frljić stavit će gledatelje u zahodske školjke i to će biti kraj Dubrovačkih ljetnih igara koje su pale u ruke jeftinoj klateži što urinira po kazališnoj umjetnosti.

Ni rijetki recenzenti nisu znali što da kažu sretnicima koji su iz tiska htjeli saznati kaj je to bilo, dođavola. Bogišić koji ima osobna iskustva s robespierrovskim načinom vladanja u Leksikografskom zavodu, napisao je vrlo uman tekst iz kojega se nije moglo ništa zaključiti, ostali ni toliko. Da, jedan je spomenuo da se s tom unaprijed likvidiranom kokoši, dotično njezinom krvlju, farbaju kockice na hrvatskome grbu, valjda samo one koje su inače crvene, te dodao – da takav čin više nema naboja. Nema valjda za publiku koja je pristala biti okovana, a ako je tko bez riječi prosvjedovao moglo se vidjeti samo po mimici – ali nije. Na takvu dosjetku mogao je doći samo netko tko iz dna srca voli Hrvatsku, a kako imam dobro pamćenje pronašao sam ime posjetitelja u dosjeu "Udbini sinovi". I tako, ništa nije slučajno. Fukara obavlja istu misiju kao svojedobno Ljubiša Ristić, preuzimajući krajnji jug Hrvatske dok na sjeveru hrvatskoga mora Rade Šerbedžija vodi (loš) jugoslavenski teatar s tolikim brojem srpskih glumaca kao da smo u doba prvotnih preporoditelja koji su ih u Zagreb dovlačili jer svojih još nismo imali.

Nego, dvije stvari: prva – mene je ta publika u stavu pripreme za horizontalno giljotiniranje neodoljivo podsjećala na hrvatski narod u cjelini, u kolovozu 2012. I druga: možete vi, lupeži, natjerati glumce da skaču po pozornici i deru se do pucanja glasnica, možete natjerati glumicu da bude u sedamdeset minuta deset puta silovana, možete vrijeđati hrvatske simbole, ali nikada ne ćete moći napisati dijalog koji bi bio makar do koljena Buchneru (s preglasom). I to je kazna za fukaru. Doduše, postoji Ustavni zakon o uporabi hrvatske zastave i hrvatskoga grba, te bi po njemu trebali odletjeti u zatvor – ali takvi se zakoni u Hrvatskoj ne provode.

Navodno predstava više nije igrana, ne zbog kokoši ili pucanja glasa nego zato što je smeće. Ono smeće koje se proizvodi na Brijunima košta nešto manje, ali i to vas ponešto stoji, drage žrtve utjerivača poreza. I to smeće ima promidžbu pa tako Šerbedžija daje intervju u kojemu laže kao što je i običaj (Ćosić), a otvorenim ostavlja nastavak tvrdnje da mu je početkom devedesetih nuđeno mjesto upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Zagrebu. Tko mu je to nudio? U Beogradu ili u Zagrebu? No sada je došao na svoje pa ima Jugoslavensko pozorište na Brijunima ljeti, a Jovanović bi mu mogao isposlovati i zatvoreni prostor u zimskom periodu.

Dan od kojega strahuju komunisti

Kolovoz ima nekoliko datuma od kojih se komunistima ježi koža posebno sada kada su na vlasti. Jedan od njih je i Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima 23. kolovoza, a to je općeevropski datum i sve bi ga zemlje trebale obilježavati jer nema u Europi ni jedne jedine bez putra na glavi (pa ni Švicarska). No u tom obilježavanju komunisti na vlasti vide veliku zamku jer bi trebalo (barem) podjednako spomenuti sve žrtve i23. kolovozaKolovoz ima nekoliko datuma od kojih se komunistima ježi koža posebno sada kada su na vlasti. Jedan od njih je i Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima 23. kolovoza, a to je općeevropski datum i sve bi ga zemlje trebale obilježavati jer nema u Europi ni jedne jedine bez putra na glavi (pa ni Švicarska). No u tom obilježavanju komunisti na vlasti vide veliku zamku jer bi trebalo (barem) podjednako spomenuti sve žrtve i sve sustave, a oni to ne će pa ne će sve sustave, a oni to ne će pa ne će jer je komunizam njihova plemenita očevina i djedovina čije čovječansko lice ne smije biti ni na jedan način umrljano. Zato su salomonski odlučili da – ne kažu ništa, da jednostavno preskoče taj dan kao da ga nema. To je najbolja ilustracija infantilnosti ove crvene garniture. Tako djeca prekriju oči dlanovima i misle da su nevidljiva.

Nije dobro

Da Hrvatska ima za premijera osobu blago ograničenu, saznalo se i izvan granica pa se i tisak u nekoj ne nevažnoj zemlji počeo rugati nesretniku. Nije to dobro. Nije dobro za Hrvatsku. Naša diplomacija mora poduzeti sve da se tim stranim satiricima, da ne kažem satirima, zatvore usta. U međuvremenu trebamo sami nešto poduzeti – jer se opet otvara silan i zahvalan prostor za dobar humoristički list. Zašto da drugi profitiraju na našim "državnicima"?

Požar do požara

Nikada toliko požara, na obali, na otocima, u unutrašnjosti kopna. I kao nikada do sada vatrogasci su složni u tvrdnjama da je dobar dio požara podmetnut. Onako užareni, umorni i gnjevni više se ne libe izreći to pred kamerama. Jest da tu ima nešto iskrenja, jest da ljudi spaljuju korov, jest da ima piromana i luđaka, ali je i slijepcu očito da pale ljudski štakori koji dobro prate prognozu vremena i kada će zapuhati bura. Policiju ti podmetači nisu nikada ozbiljno zanimali, pa ni sada. A radi se očito o ljudima koji iz dna srca vole Hrvatsku i njihovo uživanje u plamenu nije medicinske naravi.

Upravo dok ovo pišem, a večer je čudnovate nedjelje kada se u Hrvatskoj ukazao neobičan prirodni fenomen, dakle kiša, vidim u Dnevniku HTV-a da su vatrogasci izgubili živce, da napokon unisono zahtijevaju akciju policije jer se dogodila i zbiljska inačice one fraze koja veli "da se nešto vidi iz aviona", to jest piloti kanadera vidjeli su potpaljivača. Ministar policije nakon prvih požara ovoga ljeta kada je pred kamerama relativizirao problem namjernoga potpaljivanja – više nije viđen. Barem mjesec dana. Jednostavno je zapalio, što bi se reklo uličnim rječnikom.

Buka do buke

Ima tomu dvije ili tri godine otkako sam na Portalu HKV-a opširno pisao o problemu buke na moru i na kopnu i o općoj (državnoj, lokalnoj itd) neosjetljivosti i indolentnosti, nerazumijevanju da je buka smeće isto kao i otpad na Jakuševcu i drugdje, da je isti vrag ako vam netko istovari tonu smeća pred vratima ili buči pred tim istim vratima sa stotinu decibela. Na hrvatskome moru decibeli su postali normalnom pojavom. Sanitarni inspektori, domaći ljudi koji se ne žele zamjerati drugim domaćim ljudima ništa ne poduzimaju, a ako dadu znak da će nešto poduzeti – vjerojatno ih se ušutka načinima poznatim iz monetarne povijesti. One koji izgube živce od silne buke i postanu i oni glasni – dobro plaćeni klipan jednostavno prebije, kao što se dogodilo na Hvaru. A druga priča s Hvara o navodnom reketarenju vrlo je simptomatična. Ona kaže da neki pojedinac može ucjenjivati vlasnike bučnih lokala. Kako? Traži novac od vlasnika lokala, a ako mu ovaj ne da - tuži ga sanitarnoj inspekciji. Zašto mora tužakati zbog buke koju isti taj sanitarni inspektor također sluša ali se pravi gluhim jer je dobro podmazan ili u rođačkim, prijateljskim i inim vezama s proizvođačem buke. Zato je ta priča više nego zanimljiva i otkriva više nego što je htjela.

I tako Jadran tutnji a "glazbena" mafija uživa u maltretiranju mještana i turista. Nitko ne poduzima ništa, ni policija ni sanitarci ni Ministarstvo zdravstva ni Ministarstvo turizma. Mala zemlja za veliku buku – tako bi trebao od sada glasiti promidžbeni slogan. Za dobru zabavu tridesetak alkoholiziranih i drogiranih mlađih ljudi, terorizira se cijeli grad ili dio grada kao u ljupkom Sutivanu na Braču gdje je vlasnik terase nazivom "Modrulj" okupirao malu, naseljenu uvalu Likva i nepodnošljivim decibelima već nekoliko godina doslovce razara zdravlje ljudi, noću i danju. Vrlo iznervirani, poneki stariji, poneki bolesni i od drugih bolesti, ljudi pišu peticije i pisma na sve strane, pa i sanitarnoj inspekciji naravno koja se nalazi u Supetru i već tri godine nije uspjela doći do "Modrulja" jer je putovanje do Sutivana vrlo dugo i naporno, treba prevaliti čak pet kilometara po nesnosnim vrućinama.

Pitanje je strateške naravi – kakav to turizam hoćemo. Turizam koji će biti po mjeri i ukusu većine gostiju i poštovati domaće ljude (tradiciju itd., dalmatinske klape itd) ili turizam u vlasti bučne mafije koja gleda samo svoje interese pa ako tridesetak turista i privuče – sedamdeset ih (neispavanih) odbije. Spomenuo sam već u prethodnom javljanju, štono bi rekli televizijski izvjestitelji, da su toj napasti posvećena i cijenjena literarna djela pa i filmovi, ali osobno ne mislim otići u fikciju, koliko god imala dokumentarnu podlogu. Namjeravam podići veliku buku.

Poluga do poluge

Ne sjećam se da je kolovoz u zadnjih petnaest godina bio tako zanimljiv. Vjerojatno su ljudima od vrućine popustile kočnice, svađaju se Srbi među sobom čega nikada nije bilo pa postaje upitnim ona "samo sloga Srbina spašava", prirodom stvari sve se vraća na početak devedesetih i tko je gdje bio, a u svemu tome od dr. Tomca napokon saznajemo o partijskom zlatu kojim bi bila financirana Račanova vojska za borbu s Miloševićem, četnicima i JNA. S tim blagom Račan bi prvo otkupio oružje teritorijalne obrane koje je netom izručio jugoslavenskoj vojsci, a onda iz šume udrio po gadovima. Priča je lijepa, prava ljetna. Tomcu doista nije bila potrebna. Zlata je nešto i bilo, točno je i potvrđeno, ali pravo partijsko zlato bila su poduzeća koja su potom kao vlasnici preuzeli komunistički direktori, kuće, stanovi i poslovni prostori koji su iz KPJ (KPH) kliznuli u vlasništvo SDP-a ili kako se već tada zvala novokomponirana stranka. Da ne govorim o ljudskom zlatu u obliku sačuvane mreže utjecaja i moći, zakrpane i nanovo bačene u vrijeme srpske agresije kada je Tuđmanova vojska spriječila propast Hrvatske.

Auschwitz

Prikazivana tjednima, televizijska serija o Auschwitzu uglavnom je točno prikazala što se ondje događalo. Imala je i svjedočanstva iz njemačkih redova, navodnih obraćenika, nije prešutjela ni izravne izvršitelje iz redova zatočenika koji su zatim i sami postali žrtvama, a na kraju je i taksativno nabrojeno koliko je ljudi ubijeno u Auschwitzu, najviše naravno Židova, među njima i mnogo djece. Korisna serija za ono nešto idiota koji i danas tvrde da Auschwitza nije bilo, da nije bilo masovnih, jezivih zločina.

No, serija je korisna i zbog zadnje epizode koja priča što se dogodilo s preživjelim logorašima i što se zbilo s esesovcima iz Auschwitza. Oslobođeni logoraši pošli su kući, ali je u njihovom domu već netko živio pa su tumarali kojekuda, neki otišli u Izrael, većina u SAD. Esesovci su se imali gdje vratiti pa su nastavili mirno živjeti, osim deset posto njih koji su osuđeni, a njihov zapovjednik štoviše i pogubljen. Priča o njemačkim zarobljenicima u Engleskoj izaziva pak sumnju u jeftinu propagandu, jer zašto bi Englezi vukli preko Kanala Nijemce zarobljene na kopnu i ondje ih – po izjavama njemačkih "uznika" - vrlo dobro bedinali, obilno hranili itd...no...da valjda pokažu nadmoć plemenitoga pobjednika i predoče svijetu kako civilizirane nacije postupaju s ratnim zarobljenicima. Sve se to događa nakon što su već pripadnici civilizirane nacije izručili komunističkim partizanima stotine tisuća Hrvata, znajući da će ih Titovi ubojice masakrirati. S tim je kadrovima trebala završiti priča o Auschwitzu i masovnim zločinima u Europi.

Hrvoje Hitrec