Početkom lipnja u Hrvatskoj

U povodu boravka patrijarha SPC u Zagrebu

Na samo Tijelovo u Zagreb je stigao patrijarh SPC-a. Uoči dolaska dao je intervju HTV-u pun lijepih riječi, a noviju povijest spomenuo tek u rečenici o "katastrofi u Slavoniji". Neupućeni gledatelj pitao se je li u Slavoniji bio potres katastrofalnih razmjera, poplava ili kakva epidemija. I kada je to bilo...

No, prije nego što kažem koju više o aktualnom posjetu, podsjetio bih na povijest koja će očito biti prešućena ili spomenuta rubno, kao fraza. Sjećam se kao danas Kuharićeva govora Svetom Ocu, negdje u listopadu 1995. kada je objašnjavao zašto su Srbi pobjegli iz Hrvatske – objašnjavao ne samo Papi koji je i tako sve to znao, nego urbi et orbi. Naveo je tri razloga. Prvi i najjači: da Srbi nisu htjeli prihvatiti realnost hrvatske države. Na drugom mjestu je već SPC. Kardinal Kuharić spominje episkopa Longina koji je mjesec dana prije Oluje kazao da će "oni" pozvati srpski narod na odlazak iz Hrvatske ako Hrvati napadnu "krajinu". Šutnja SPCNe postoji ni jedan jedini tekst, ni jedna jedina izjava SPC koja osuđuje srpsku agresiju na Hrvatsku i BiH. Ne postoji jasno, nedvosmisleno priopćenje SPC o poslije genocida u Vukovaru ili poslije genocida u Srebrenici. Ne postoji nikakvo protivljenje Miloševiću, štoviše, proslava 600. godina od Kosovske bitke i nošenje mošti kneza Lazara odvijali su se u organizaciji SPC-aTreći je razlog osjećaj krivnje onih koji su "zapalili kuće susjeda ili mu ubili nekoga iz obitelji, a nisu imali hrabrosti dočekati toga susjeda kada se bude vratio iz progonstva."

Četiri godine prije olujne, "oni" su pozvali sve svoje 'sveštenstvo' u Hrvatskoj da napusti zemlju kako bi se spasilo od "ustaša, ali i kao značajan prilog floskuli o ugroženosti srpske manjine uopće.

Velikosrpska ideja

Srpska pravoslavna crkva je od postanka nositeljica velikosrpske ideje, te je ili zaposjedala nove teritorije zajedno sa srpskom državom i vojskom ili štoviše prethodila osvajanjima stvarajući u susjednim državama i krajevima srpske enklave koje će u pravom času odigrati svoju ulogu. Tako se ponašala i u srpskoj agresiji na Hrvatsku, te je odmah nakon srpske najezde na istočnu Slavoniju osnovala novu eparhiju (osječko-poljsko-baranjsku) sa sjedištem u Dalju – istom onom Dalju gdje je netom masakrirano hrvatsko pučanstvo. A tko je postavljen na čelo eparhije? Isti onaj episkop Lukijan koji je blagoslovio ubojice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu.

Usporedo, mitropolit zagrebački i ljubljanski Jovan Pavlović optužuje Kuharića za "krstaški rat protiv Srba". Isti taj Kuharić čini sve da dođe do susreta katoličke i pravoslavne crkve pa se u već uznapredovalim ratnim prilikama sastaje sa srpskim patrijarhom u Slavonskom Brodu (prije toga i u Srijemskim Karlovcima). Iz reakcija SPC očito je da ona ne priznaju cjelovitost hrvatske države, štoviše, ne samo da njezinim predstavnicima nije tada na kraj pameti izgovoriti sklop riječi "srpska agresija" nego čak ne dopuštaju da se u usvojenom dokumentu govori o "događajima u Republici Hrvatskoj". Zahtijevaju da se govori o "događajima u našim biskupijama i eparhijama". Na Kuharićevo inzistiranje objašnjavaju da se "srpski narod u Hrvatskoj opredijelio referendumom za svoje rješenje" – dakle priznaju da su suglasni s odvajanjem velikih dijelova Hrvatske koji će se naći u granicama "Velike Srbije".

Susreta je bilo i u vrijeme rata, posebno bilježimo onaj u dvorcu Bossey blizu Ženeve gdje je bilo više riječi o BiH nego o Hrvatskoj. Završni dokument i opet naizgled pun lijepih riječi s pravoslavne strane, o zaustavljanju neprijateljstava i razaranja itd. Dvije godine poslije, 1994. u sarajevskoj zračnoj luci (Sarajevo je već godinama pod srpskim granatama) sastaju se najviši predstavnici Crkve u Hrvata prevođeni Kuharićem s patrijarhom SPC, ali tu je i ruski patrijarh Aleksej.

Ne postoji ni jedan jedini tekst, ni jedna jedina izjava SPC koja osuđuje srpsku agresiju na Hrvatsku i BiH. Ne postoji jasno, nedvosmisleno priopćenje SPC o poslije genocida u Vukovaru ili poslije genocida u Srebrenici. Ne postoji nikakvo protivljenje Miloševiću, štoviše, proslava 600. godina od Kosovske bitke i nošenje mošti kneza Lazara odvijali su se u organizaciji SPC-a. Ne postoji , osim nedefiniranog "razaranja" ni jedno pismo, ni jedna riječ SPC-a o razaranju hrvatske kulturne baštine tijekom srpsko-crnogorske agresije, razaranja koje obuhvaća oko tisuću sakralnih spomenika, što je slikom i riječi pobrojano u knjizi "Ranjena crkva u Hrvatskoj".

Nastavak je to tradicionalne politike SPC koja s državnom čini nerazdvojivo jedinstvo. Uostalom, jedan monah (Rajić) na stanovit je način rodonačelnik bogate veliskosrpske (pisane) misli, u knjizi " Historija raznih slovenskih narodov", gdje se Dalmacija, Slavonija i BiH navode kao srpske zemlje. Svi autori koji slijede toga monaha iz 18. stoljeća, razvijaju u 19. i 20. stoljeću istu tu "misao": Dositej Obradović, Tekelija, Davidović, Vuk Karadžić ("Hrvati kao narod ne postoje"), Cvijić, Stojanović, Čubrilović, Moljević itd., uz političare od Garašanina do Miloševića, Tadića i Nikolića.

Crkva u Hrvata

Hrvati pak i Crkva u Hrvata – znajući sve to, ali obzirni prema SPC jer su mnogi hrvatski duhovnici i nadalje živjeli u plemenitoj iluziji o sjedinjenju kršćana – nastojali su smiriti demone pomirljivim tonovima. Nakon fantasta Križanića, Strossmayer u 19. stoljeću muku muči sa srpskim sugovornicima i ponekad burno reagira, u 20. stoljeću pokušava se s ćirilometodskim traganjima, u 20. s ekumenizmom. Sa SPC ide teško i nikako, od šezdesetih do polovice osamdesetih održavaju se ipak susreti (čak pedesetak) na svim razinama, ali i na najvišoj (Kuharić i German).

No jasno je i najstrpljivijima s katoličke strane da za ekumensku ideju imaju pogrješne sugovornike i da sjedinjenje kršćana nikada ne će biti prvotno ni drugotno ostvareno na "regionalnoj" razini zbog toga jer u SPC nije riječ o vjeri nego o politici, dotično velikosrpskoj politici koja teži daljnjem osvajanju teritorija što je svršetkom 2o. stoljeća i ostvareno dobitkom "Republike srpske" a promašeno gubitkom "krajine" – no ni taj se gubitak ne smatra vječnim nego trenutačnim neuspjehom. Ratnim i poratnim protuhrvatskim i militantnim djelovanjima SPC-a upravljao je patrijarh Pavle sve dok nije postao bremenom, a kako ga nisu mogli nagovoriti da ode – malo su mu u tome pomogli.

Uz patrijarha Irineja stajali su 2012. u pravoslavnoj Crkvi na Cvjetnom trgu u Zagrebu militantni ministar Jovanović i licemjerni Pupovac koji je u vremenu koalicije sa Sanaderovim HDZ-om iskamčio proslavu četničkoga pokolja nad Hrvatima u Srbu. Jovanović se imao čime podičiti – nešto prije ukinuo je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika i time jasno dao do znanja kojim putem želi poći. Naći će i (hrvatske) jezikoslovce s kojima će silovati hrvatski jezik po matrici Memoranduma iz 1986. gdje se kaže: " Ostrašćena revnost kojoj je cilj konstitutisanje zasebnog hrvatskog jezika...protivstvo je ideji o zajedničkom jeziku Hrvata i Srba i ne ostavlja izgleda srpskom narodu da očuva svoj nacionalni identitet." Eto, od te misli polazi Željko Jovanović – misli koja je , popu Udbe, preživjela do danas i ima apologete na visokim razinama u samostalnoj hrvatskoj državi.

Glede srpske manjine u Hrvatskoj danas:sva su joj prava zajamčena kao i ostalim manjinama u svezi s očuvanjem nacionalnog identiteta, uključujući i jezik. No, Srbima to nije dosta, "ograničenje" na srpski jezik smatraju ograničenjem na putu prema stvarnome nijihovu cilju, to jest konstitutivnosti."Zajednički jezik" je pomoćno sredstvo na putu.

Svoj među svojima

Tako je dakle relativno svježi patrijarh Irinej, svoj među svojima u Zagrebu, obavio prvi dio trodnevnoga posjeta, a zatim - u vrijeme kada je nacija bila zaokupljena nogometom i homoseksualcima- posjetio redom kardinala Bozanića i svjetovne kardinale u Hrvatskoj. Mediji su se raspisali o povijesnom posjetu, makar on to ni na jedan način nije bio, a u očima mi je ostao "fleš" Nove TV" – da je naime "posjet povijesnog značaja", što opet govori o tome da jezik neke medijske kuće najbolje otkriva njezinu orijentaciju jer Hrvati dobro razlikuju riječ "značaj" od riječi "značenje".

Gdje su se ipak našli katolički i pravoslavni vođe? Na pitanjima obitelji i animoziteta prema komunizmu. Dan uoči totalitarne splitske parade zaključili su zajednički da je brak zajednica žene i muškarca, što je barem neka polazna točka u možebitnom ekumenskom dijalogu. Dok su tako lijepo razgovarali, SPC-ovim predstavnicima vrtjela se po glavi neka druga, nedosanjana zajednica koja je trenutačno nemoguća zbog realnosti hrvatske države.

Dan nakaznih pušača

O pušačima se na Dan pušača (odnosno nepušača) govorilo kao o nakazama. U "edukativnim" emisijama prikazivani su kao čudovišta žutih prstiju, žute kože i crnih pluća, trovačima bližnjih. Riječ je o čistom rasizmu. Očekuje se otvaranje koncentracijskih logora za pušače.

Sjećam se slovačkog kantautora Lipe koji je nad stolom imao parolu:" Pušenje razvija alergiju na nepušače."

Pride to be Pusić

Nezapamćeno drskim odgovorom parirala je Vesna Pusić na upozorenje udruge žena silovanih u vrijeme srpske agresije. Uputila ih je da podrže splitski "Pride" te tako daju do znanja da ih zanimaju sve žrtve, a ne samo one same. Izjednačavajući žrtve srpskih agresora i istospolce koji raspiruju dojam da su ugroženi makar to nisu, ministrica vanjskih poslova u istospolnoj koaliciji SDP-HNS teško je uvrijedila silovane Hrvatice. Reakcija raznih, uglavnom lijevo orijentiranih borkinja za ženska prava – jednostavno je izostala.

Nakon ove svinjarije, Vesna Pusić mora dati ostavku. Ili se smatra da njezin postupak ima "lakše"posljedice od nesmotrenosti naivne Mirele Holy? Izgubljena darkerica kao osoba nije bila antipatična, za razliku od Vesne Pusić koja je ovim činom izgubila svaki moralni kredibilitet (ako ga je ikada imala) za obnašanje bilo kakve političke dužnosti u hrvatskoj državi. Uvrijedila je najranjivije, najslabije, na način upravo kriminalan i zato treba snositi sankcije. Ukoliko neuki diletant Milanović ne poduzme prave korake, a ne će, hrvatski narod treba na svakom koraku pokazati što misli o toj karikaturi koja se prikazuje ženskim bićem - sve dok se ne zavuče pod kamen, zajedno sa cijelom sada vladajućom, protunarodnom i proturazumnom garniturom.

Trajektni most na Pelješac

Boljševička aktualna vlast zapetljala se do krajnosti oko Pelješkoga mosta i alternativnih pravaca. Em koridor, em trajekti, em plivanje i veslanje i na kraju se izračunalo da će sva ta alternativa stajati više od mosta. No nema toga što ova vlast ne će učiniti samo da Hrvatska ostane teritorijalno razjedinjena. S juga Hrvatske već dolaze prilično zabrinjavajući glasovi koji, blef ili ne, spominju tradiciju i teritorij Dubrovačke republike koji može funkcionirati i bez "ostatka Hrvatske".

Upravo na stranicama HKV-a odavno je upozoreno na mogućnost sličnih tendencija i preporučeno da se boljševička vlast ne igra vatrom jer svojim nerazboritim potezima daje potporu nagrizanju hrvatske teritorijalne cjelovitosti.

Recimo i to da je pokret Hrast prvi ili među prvima dostojno reagirao na odluku crvene klateži o odustajanju od gradnje Pelješkoga mosta.

Hrvatska televizija pod granatama

Ne tako davno izabrano vodstvo Hrvatske radiotelevizije izloženo je prekomjernom granatiranju kojemu je cilj zaposjedanje javne televizije i instaliranje crvene klateži na ključna mjesta. Bitnicom zapovijeda HNS, stranka s tri posto potpore (ako u međuvremenu nije spala na dva posto), te bi iz te stranke trebao doći glavni ravnatelj s totalitarnim ovlastima. Rasplet željno očekuje i partijska organizacija na HTV-u koja sadašnje stanje smatra neprirodnim, premda su njezini kadrovi posve lijepo prosperirali i u doba HDZ-a te ubacivali u stanove gledatelja zapaljive bombe Hrvatima tuđega svjetonazora.

Aktualno vodstvo HRT-a odlučilo se igrati na kartu marljivosti i rezultata, HTV dobiva nagrade (izvan Hrvatske) za najbolji jugoistočni program, među deset je najgledanijih u Europi itd. Uz to pruža ruke prema Europi i signalizira da se radi o tipičnom političkom nasilju. Tako je u Zagreb stigla i direktorica EBU-a i rekla da je uznemirena i ona i EBU i EU. Da tekst izmjena zakona o HRT-u nije transparentan, da što hoće sada ovi na vlasti kad su poduprli zakon donesen prije godinu i pol, da program mora biti prvenstveno za većinu, ali treba imati emisije i za manjine. Što ima. I da treba djelovati koheziono. Da treba biti, poentirala je, u službi naroda.

Eto, tu se gospođa EBU našla na istoj valnoj dužini s gospođama i gospodom iz Hrvatskoga kulturnog vijeća, koji upravo to govore godinama. Da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, a Hrvatska radiotelevizija je nacionalna televizija, dakle javna televizija koja se prije svega i iznad svega ima obraćati većini u svome gledateljstvu, u skladu s tradicijom, običajima i osjećajima toga gledateljstva. Kada mi iz HKV-a to govorimo, godinama kažem, onda nas se drži nacionalističkim davežom, ali kada to kaže "Europa" – zvuči vrlo ozbiljno čak i haenesovskim štakorima. Nego, zašto smo mi iz HKV-a to govorili znatno prije? Jer su se vodstva HRT-a pod raznim opcijama u ovom stoljeću ponašala ambivalentno i mnogokad – posebno u informativnom programu – vrijeđala osjećaje većine, dotično hrvatskoga naroda. Ni sadašnje vodstvo nije u tomu bezgrješno, premda su grijesi mnogo manji, ali ostatci rečene ambivalentnosti nisu razlog da podržimo nasilje crvene klateži koja na najprostačkiji, boljševički način želi preuzeti javnu televiziju.

Uskrsli Rosandić

Metodičar Dragutin Rosandić odjednom je izvirio iz mirovinske anonimnosti da bi pružio potporu sekretaru Jovanoviću. Taj je Rosandić imao prste u gorkom pekmezu zvanom šuvarizam, te je njegov povratak donekle logičan.

Dragutin Rosandić (jesam li pogodio ime?) bio je poluga komunističkoga školstva i desetljećima maltretirao nastavnike i buduće nastavnike, a oni jadnu djecu. Specijalnost mu je bila književnost koju je metodički trančirao do neprepoznatljivosti, ubijajući svaki prirodan osjećaj i uživanje u književnom djelu. Njega sam se sjetio pišući knjigu "Asasin ili Latica u nevolji", koju je nedavno objavio AGM. Naime:

"U lječilištu je stekla naviku koja joj prije bijaše neobična i strana jer su njezinu želju za knjigom, ako ju je ikada i imala, na samome početku uništili baš oni koji su ju htjeli potaknuti na čitanje, propisujući neku davež. A kada je i bilo nešto lijepo, onda su u školi secirali tekst sve dok od njega nije ostalo samo iznakaženo truplo, što je izazvalo otpor i onih jadnih frikova koji su njegovali nastrani starinski običaj čitanja."

Spomenuta Latica je naša suvremenica, što znači da Rosandićevi sljedbenici nisu izumrli. U svakom slučaju, ta se moja nova knjiga sigurno nikada ne će naći u lektiri.

Sjećam se isto tako da je svojedobno Slobodan Prosperov Novak držao filipike protiv Rosandića. Zatim je malo otplivao, povučen maticom, ali se SPN vraća kući. Zaključio sam to po njegovu nastupu na promociji knjige "Tko je bio Marin Držić", kada je govorio o kozmopolitima čiji kozmopolitizam završava na ušću Save u Dunav. Vrlo lijepo.

Izgubljeni ljudi

Potpuno izgubljena i impotentna vladajuća koalicija smatra narod većim budalama od sebe same, pa u zamjenu za odustajanje od oduzimanja božićnice i regresa nudi znatno smanjenje osnovne plaće – snižavanjem dodatka na staž od 0,5 na 0,3 posto. Većina članova Vlade nikada ništa nije radila u životu pa staža i nema, te oduzimanje dodatka ne će ni osjetiti.

Vuk Jeremić

Postao predsjednik Opće skupštine UN. Možda napokon pročita onu znamenitu Povelju UN koje se nitko nije držao, pa ni UN. A zašto bi ju onda i čitao? Samo bi ga uznemirila jer neke načelne ideje otvaraju vrata većoj ili manjoj samostalnosti Vojvodine i Sandžaka.

U dokumentima možda nađe( i ne jednu) rezoluciju UN iz devedesetih kojom je Jeremićima i njegovim četnicima priopćeno da UN potvrđuje cjelovitost teritorija RH, što je bila dobra podloga za Oluju premda je u praksi UN činila sve da se podloga ne ostvari.

Gorska služba spašavanja

Uvijek ima posla. Uvijek se netko pentra u japankama po Velebitu ili Dinari, uvijek netko zalazi u duboke spilje i odskliže se, a Gorska služba spašavanja spašava. Ljudi dobre volje, volonteri raznih zanimanja.

Gorska služba spašavanja je fenomen. Država se prema njoj ponaša kao uvrijeđena frajla i zabija joj nož u leđa čim mogne, pa tako spašavateljima naplaćuje i parkiranje automobila. Kada ovoj državnoj vlasti bude potrebno spašavanje, Gorska služba joj ne će pomoći jer se ni ovi vješti alpinisti ne mogu spustiti tako nisko.

Okupacija u 26 slika

Nije Dubrovnik i nije Zafranović, nego Split 2012. Nakon što je totalitarna državna vlast derogirala Ustav i splitsku samoupravu, uvela je izvanredno stanje i okupirala grad pa domaći heteroseksualci ni turisti nisu mogli na ulice, a nekomoli na Rivu.

Nižepotpisani je prije desetak dana odao točan plan političko-policijskoga scenarija i taj je izvršen u potpunosti. Oni koji su mislili da pretjerujem, sada šute. Bilo je i topova, kao što sam rekao da će ih biti, doduše vodenih.

I brojke se slažu: tri policajca na jednog istospolca.

Kažu da su "građani" iz kavana mahali povorci. Ti su građani bili isto tako policajci i policajke, u civilu. Od kulturnih djelatnika viđen je samo Matvejević, koji je potom otputovao u Poljsku navijati za jugoslavensku reprezentaciju.

Nego, parada je bila uspješna. Tako su javili svi mediji. S toliko prijetnja, blokada, naoružanih snaga, s tolikim nasiljem nad jednim gradom moglo se u paradi provesti kroz Split recimo Mladića i Karadžića – uspješno. Tko zucne, u zatvor. Pedesetak Splićana je uostalom uhićeno i sprovedeno u pritvor preventivno, što je postupak viđen u komunističko doba uoči komunističkih parada ili dolaska nesvrstanih diktatora. Objašnjeno je to vrlo prozirno i priglupo – da su privedeni zbog drugih prekršaja, neovisno o paradi.

Tako je još jednom povrijeđen Ustav RH. Na kraju i na početku ove tople predstave za koju je iz proračuna izdvojeno koliko bi koštao jedan stup Pelješkoga mosta.

Nasilno natočiti u hrvatsku kulturu ono što joj je strano – nikada u povijesti nije uspjelo.

Na kraju poklič

Živjela nezavisna Škotska! O sjedinjenju Sj. Irske sa samom Irskom – nakon utakmice Hrvatska-Irska.

Hrvoje Hitrec