Hrvatska početkom svibnja

Mediji su skromno popratili Krug za trg 5. svibnja na kojemu se okupilo više tisuća ljudi. Zanimljiv je bio prilog u središnjem dnevniku HTV – prvi kadrovi prikazivali su ljude koji napuštaju trg poslije svršetka skupa. Moram priznati da takav pristup temi nikada nisam vidio, no vjerojatno se radi o revolucionarnom iznašašću u suvremenom novinarstvu. Potom su se kamere vratile prema početku skupa i stidljivo prešle preko mnogobrojnih transparenata na kojima je komunistička avet s vampirskim zubima – dotično Josip Brzo Tito – bila naslikana vrlo realistično, a našli su se na platnima i njegovi vojnici poput Rade Bulata čija je poruka doslovce zapisana . Naime, da takvima kao što su ljudi koji se pojavljuju na trgu treba polomiti noge.

Skup je inače bio vrlo komoran, gotovo kazališni, kako i pristoji pred zgradom HNK u hintergrundu. Dr. Ivo Banac je pribrano i uljudno nabrojao sva zla komunizma i sve zločine komunista, te isto tako pristojno zamolio da se skine naziv trga po zločincu usprkos neugodi koju će osjećati aktualna vlast. Nakon odličnoga Bančeva govora koji treba prevesti na mnoge jezike i uputiti na mnoge adrese u Europi i Čudna ravnodušnostŠesti put je odigrana predstava zvana Krug za trg i ništa se novo nije dogodilo. Stojeći negdje ispod balkona s kojega je Franjo Josip lupao čekićem po ogradi 1895., bio sam gnjevan kao i obično jer je mnoštvo Zagrepčana toga sunčanog dana otišlo na Sljeme ili se oporavljalo od produljenih prvosvibanjskih praznikasvijetu, za mikrofonom se pojavio fra Šito Ćorić potpuno oporavljen nakon zloslutne bolesti, opet onaj stari vrlo moderni fratar i još vrlo mlad, te je održao govor ravan Bančevu i proširio temu, kako i doliči, na cijeli hrvatski povijesni i etnički prostor, što će reći poglavito na Bosnu i Hercegovinu čiji su Hrvati naravno isto toliko stradali u Titovim masakrima. Nakon nešto sviranja govorio i Čičak (HHO), žrtva Titovih progona Hrvata sedamdesetih.

Šesti put je odigrana predstava zvana Krug za trg i ništa se novo nije dogodilo. Stojeći negdje ispod balkona s kojega je Franjo Josip lupao čekićem po ogradi 1895., bio sam gnjevan kao i obično jer je mnoštvo Zagrepčana toga sunčanog dana otišlo na Sljeme ili se oporavljalo od produljenih prvosvibanjskih praznika. Sljeme je bilo i na jednom od transparenata, kao podsjetnik da su Titovi ubojice likvidirali na Sljemenu oko tisuću ljudi, uključujući sve bolesnike iz lječilišta Brestovec, a od stotinama podsljemenih obronaka da i ne govorimo.

Policije (hrvatske policije!) bilo je više nego lani, motali su se besposleno i patrolirali reda radi. U svakom slučaju bilo je ipak manje policajaca nego na Braču jer je već ustaljen običaj da na Krugu nema nereda pa se ni ova, neokomunistička vlast, ne zabrinjava. Duge su se cijevi vidjele tek na jednom takvome skupu prije mnogo godina i to zato što tadašnja hadezeovska vlast nije znala što će se dogoditi pa je puhala na hladno, ali i zato što su Pusićevi jurišnici zauzeli položaj ispred Muzeja primijenjene umjetnosti pa se mogao očekivati sukob civilizacija. Tada su interventni policajci bili okrenuti prema nama, naravno, a ne prema Pusićevima, strojnice nisu skidali ali su i one, premda u visećem položaju, bile okrenute prema nama, o čemu sam postavio javno pitanje tada službujućem Karamarku.

Zatim su Pusićevi čuvari Titova imena odustali vidjevši da samo gube vrijeme i da Krug nije opasan. Da je uporan ali ne i opasan. Kultura smrti i kultura nekažnjavanja komunističkih zločinaca doživjele su potpuni trijumf u suvremenoj, nezavisnoj, demokratskoj Hrvatskoj u kojoj se slave zločini počinjeni nad Hrvatima.

A glede imena trga: ne će to ići bez izravne akcije, bojim se.

Priopćenje Hrasta

U svezi s hrvatskom policijom: vidio sam priopćenje Hrasta koji je zgrožen događajima na Braču. Jedna rečenica govori i o policajcima, naime da ova vlast ( i ni jedna vlast) nema pravo na uporabu hrvatske policije u svoje patološke svrhe. Doista, pod onim za narod zastrašujućim odorama interventne policije kriju se normalni hrvatski mladići kojima sigurno nije bilo svejedno što moraju slušati zapovijedi nekakvog Ranka Ostojića koji je jedva čekao priliku da na kamenoresce ili u skoroj budućnosti škverane pošalje policiju kako bi i on u svome resoru pokazao da nenarodna i protuhrvatska vlast ne zazire ni od koga i ni od čega, a kako ima sreću da je u njegovu resoru batina vrlo vidljiva – eto sreće i prilike da se razmaše. Tako je potvrdio prevladavajući stil koalicije na vlasti: prijetnje (Linić), porug i arogantnu drskost (Čačić), te je bilo predvidljivo da će vrlo brzo izvući i pendrek. Predsjednik Vlade, izgubljeni čovjek Milanović, nije imao što reći osim što je izjavio nešto u stilu da se on ne razumije u policijski posao, kao što se ne ne razumije ni u što drugo , potpuno nesvjestan da ga je Ranko Ostojić još malo gurnuo u provaliju izvanrednih izbora. Isto tako nije shvatio da mu je Čačić odigrao dijagonalu: šutio je čekajući da se SDP izblamira, a onda hladnokrvno rekao da će Jadrankamen naravno nastaviti radom.

O karakteru vlasti ali i o medijima govori i činjenica da nisu pošli tragom obavijesti koju je plasirala oporba, naime da obitelj Arsena Bauka drži konkurentski kamenolom na Braču. Očekivao sam da se tamo sjate novinari i kažu javnosti što je na stvari, ali su dobili befel da drže usta zatvorenima.

Zbrinjavanje naroda

Drsko i neljudski ušao je jedan sklop riječi u svakodnevnu uporabu vlasti. Taj je sklop "zbrinjavanje radnika". Dok se u jednoj prostoriji mudro zbori o zbrinjavanju otpada, u drugoj neki drugi ministar s istom lakoćom govori o zbrinjavanju radnika. I tako se to plasira već utučenoj javnosti koja više i ne primjećuje da joj se ne samo oduzima posao i baca u siromaštvo, nego usput i teško vrijeđa. Postaje razvidno da je cilj ove vlasti zbrinjavanje naroda i zatim zbrinjavanje države. Jer jednu su državu korifeji ove vlasti izgubili, svoju državu, i sada su se našli na vrhu piramide neke druge države koju nisu željeli, pa što je logičnije nego da ju zbrinu na način kako su učili od svojih duhovnih i bioloških otaca.

Gladna djeca komunizma

Dokumentarni film Josipa Šarića o Sjevernoj Koreji s pravom je dobio nagradu. Naša mladež je gledala bez riječi, ne vjerujući, premda najstrašnije kadrove nije mogla vidjeti, niti su ih autor i snimatelj imali priliku zabilježiti, ostajući uglavnom u zabranu glavnoga grada. No, mladež je vidjela likovno atraktivne sletove, uvijek na rubu kiča. Hrvatskoj mladeži treba razjasniti da su sletovi bili sastavni dio komunističke propagande i u Titovo vrijeme, štoviše priređivani uglavnom njemu u čast, te su obavljani i u doba kada su prvomajske parade s vremenom šutke nestale. Zadnji hrvatski slet na sjevernokorejski način bio je u vrijeme Univerzijade, nakon smrti diktatora ali u doba još ponešto držećega komunizma.

Glede "prvomajskih proslava": jednu s početka pedesetih opisao sam i trilogiji "Kolarovi", zapravo sukus svih sličnih komunističkih cirkusa. Reče mi poslije jedan već ostarjeli pjevač da je proveo sate i sate na svibanjskom sucu maskiran u "kalodont".On se barem nije onesvijestio kao moj junak u romanu.

Boris Tadić o četnicima

Na pitanje podržava li rehabilitaciju Draže Mihajlovića, B. Tadić je odgovorio da ne podržava rehabilitaciju Nedića i Ljotića. Na nepostavljeno pitanje podržava li Hitlera i Staljina, vjerojatno bi odgovorio da ne podržava Mengelea i Beriju. U svezi s "regijom" odriče se ekspanzionizma i velikosrpstva, ali dodaje da vodi brigu u vascelom srpstvu te kao narednike u tom poslu imenuje Milorada Dodika i Milorada Pupovca. Da se zna . Srpski političari iz Hrvatske imaju slušati Beograd a ne Zagreb, što nije nego nastavak iste velikosrpske politike od Garašanina do Miloševića i nadalje.

Kako slika uvijek govori više od riječi, hrvatskoj je javnosti ostala u oku slika naizgled klonulog Tadića koji se jednom rukom oslanja na Milorada Dodika a drugom na Nemanju Kusturicu. Tom je slikom Tadić rekao sve ono što nije kazao u razgovoru za HTV. Da podupire (što i inače ne skriva) genocidom nastalu srpsku tvorevinu u Bosni, tvorevinu koja mora nestati. I nisu Hrvati i Muslimani čišćeni i očišćeni samo u ratu nego i nakon prestanka ratnih operacija, o čemu najupečatljivije svjedoči čuveni " d a v o r s k i popis" Hrvata bačenih preko Save, među kojima je niz starih i najstarijih hrvatskih prezimena – hrvatskih ljudi koji su se zadržali na tlu neupitno hrvatskoga područja između Une i Vrbasa, opstali i u stoljećima osmanlijskih i vlaških najezda i nasilja.

I tako se Tadić naslanja na Dodika, razumijevajući da su Srbija i srpstvo ipak ušićarili lijep komad Bosne i Hercegovine, te za sada nema namjeru voditi "ekspanzionističku politiku". Dalje će se ići kada budu povoljnije okolnosti. Do tada će Tadić, Nikolić ili Dačić (sve je to isto) preko narednika Dodika ili sličnih držati Srbe na okupu, bilo gdje se nalaze, pa naravno i u Hrvatskoj. Brinut će se, kaže, za njihov identitet. Tako je to plasirano hrvatskom gledateljstvu, u kojemu uvijek ima pregršt naivaca i povijesno nesvjesnih ljudi, spremnih povjerovati lažima, jer ih ne prepoznaju. Nikada od postanka RH identitet Srba nije bio ugrožen, ja sam živi svjedok da im je nuđena i pretjerana kulturna autonomija. Bilo je obratno, kao i uvijek u bližoj povijesti. Njima je smetao identitet Hrvata, njima je smetala hrvatska država, njima je smetao hrvatski jezik. U koju god državu su ušli u svojoj povijesti, ta im je užasno smetala jer su netrpeljivi prema svemu što nisu oni sami. Ušli su u Mađarsku i ondje stvorili svoju paradržavu Vojvodinu srpsku, koja se poslije spojila sa Srbijom, uvjerili su Vlahe da su Srbi pa svršetkom 20. stoljeća stvorili srpsku paradržavu u Bosni nadajući se po mađarskom presedanu da će stvari isto tako završiti, a istodobno stvorili paradržavu u Hrvatskoj, samo što su naletjeli na krivu adresu.

A kada smo pri identitetu, taj pametni i zgodni Boris Tadić nije podignuo glas kada je nedavno potvrđena srbijanska krađa dijelova hrvatskog kulturnog identiteta, ne samo u svezi s Dubrovčanima. Štoviše, slaže se da Srbija tako čuva "zajedničku baštinu". Posve je jasno da Srbija na bilo koji način, krađom i lažima, nastoji popuniti praznine u svojoj kulturnoj povijesti, ali što se ne obrate, recimo, Bugarima. Znaju kako bi prošli, to je. I zato Tadić nema nikakvo pravo govoriti o identitetu. Srpski identitet je Nušić. Je li ga tko svojatao u Hrvatskoj ? Nije, štoviše uskoro ćemo ga igrati, zašto ne? Igrali smo ga i prije.

Samo ne hrvatski

No, budući da i u ratu nemaju sreće s Hrvatima, i budući da se Hrvati i dalje pristojno kulturno razvijaju pa čak i tiskaju knjige na hrvatskome jeziku, Beograd je došao na ideju kako da mazne barem nešto od suvremene hrvatske kulture (identiteta) preko već dobro utvrđenog mostobrana u Zagrebu koji naginje svakovrsnom jugoslavenskom podmetanju, a jugoslavensko je uvijek i prije svega srpsko. Taj mostobran usred Hrvatske insistira na novosadskom pravopisu koji nije nikada zaživio u Hrvatskoj niti je mogao, uza sve komunističke i velikosrpske pritiske, te su ga se odrekli i potpisnici netom što su otputovali iz Novoga Sada. Taj mostobran otvoreno, drsko i (po sebe) opasno podgrijava teze protiv posebnosti hrvatskoga jezika – teze iz oneBoris TadićNa pitanje podržava li rehabilitaciju Draže Mihajlovića, B. Tadić je odgovorio da ne podržava rehabilitaciju Nedića i Ljotića. Na nepostavljeno pitanje podržava li Hitlera i Staljina, vjerojatno bi odgovorio da ne podržava Mengelea i Beriju Jugoslavije zločinca Tita , ali i prethodne – te zastupa jedinstveni "štokavski jezik". Taj mostobran dijeli i književne nagrade, a u žiriju okuplja jugoslavenšćujuću družbu koja se sastoji od Teofila Pančića, Ivana Lovrenovića i Jagne Pogačnik, kojima su pridodani nepoznati esejist iz Osijeka i urednica trećega programa Hrvatskoga radija. Što nije u redu s takvim žirijem?

On ocjenjuje prozna djela, kako piše u JL, čije je prvo izdanje objavljeno u Hrvatskoj 2011. U Hrvatskoj. Pa zašto onda jugoslavenski žiri? Nema li Hrvatska književnih kritičara? ( Nema književne kritike, ali kritičara bi se našlo.) Odgovor treba tražiti u jugoslavenskoj orijentaciji po svaku cijenu, pa i kada su stvari na prvi pogled besmislene. U stvari, pokušaj je to da se u kulturi učini isto kao, recimo, u pravosuđu. Da se hrvatskim građanima sudi po srbijanskim (i JNA) optužnicama. Jest glupo, ali se ustraje. Jest da se radi o odumiranju jugoslavenskim dinosaura, ali još su tu. Nego pada mi na pamet opaka misao – nedavno je s hrvatske obale nestalo kamenje s otiscima dinosaurovih stopala. Možda su popunili nečiji identitet.

Budakov Mutimir

Tiskana je knjižica Nevena Budaka, prva u seriji o hrvatskim vladarima. Vjerojatno nusprodukt uspjele Burićeve serije, ali neka se nađe. U toj prvoj pojavi riječ je o knezu Mutimiru, ocu kneza a zatim kralja Tomislava. Razveselilo me je što Budak nije pao pod utjecaj zastupnika verzije Muncimir jer je pogrješna. U maloj, romansiranoj sagi o Mutimiru Budak je pokazao solidnu pismenost, čitku naraciju i čak dobre, prirodne dijaloge. Detaljno je opisao običaje, kostime i oružje Hrvata, a kao povjesničar nije mogao odoljeti da tekst ne koncentrira na dva događaja za koje je imao stamenu podlogu.

No, da krenemo s primjedbama: prvo, zašto tiskana serija započinje s Mutimirom? Zašto ne s Trpimirom ili barem Branimirom? O Branimiru mlađi i neuki čitatelj može iz Budakove priče o Mutimiru saznati samo to da je on, knez Branimir, bio obični ubojica koji se podlo dočepao vlasti, a istina je mnogo slojevitija i sudbonosnija – što Budak zna, a i čitatelji HKV Portala. Drugo (ako se ne varam) spominje se Srbija, premda se radi o Raškoj, kako su ju i Srbi nazivali. Nadalje, usprkos osobnoj mržnji prema Branimiru, Mutimirova se politika nastavlja na Branimirovu a ne na Zdeslavovu, što će baštiniti i sinu, budućem kralju Tomislavu koji je u priči tek ovlaš spominje kao dječak i poslije mladić u snazi.

Knjiga je ilustrirana. O Bože, rekao sam sebi, učini da ustane Radovan Domagoj Devlić, genije hrvatskoga stripa i ilustracije. Taj je majstor – između ostaloga – ilustrirao moju knjigu "Tomislav i Adriana" na način nedostižan, a spominjem to ovdje zato što je knez Mutimir jedan od protagonista rečene proze. Pod istim naslovom igrana je i moja drama u Kazalištu "Trešnja" u vrijeme rata. Tada se hrvatska povijest spojila na neobičan način: gostovali smo na festivalu u Šibeniku koji je bio gotovo svakodnevno granatiran u lipnju 1992., ja sam bio tek napola skinuo odoru Hrvatske vojske ali smo i ja i sjajni pjesnik Begović imali kalašnjikove u autobusu koji je prevozio glumce i osoblje iz Zagreba, zlu ne trebalo. Zbog granata, festival je preseljen u "Solaris" koji je bio ponešto izvan dometa. Kulise nismo donijeli, ali su kostimi bili blistavi, a glumci doista nadahnuti, to više što je u publici bilo i mnogo prognanika. Mutimira je igrao Kruno Šarić, u punoj snazi, Adrianu lijepa i darovita Višnja Babić, a jednu od važnijih uloga imao je i Izet Hajdarhodžić. Komad je režirao Ladislav Vindakijević.

Eto, ispričavam se na ovom sjećanju, ali nisam mogao odoljeti.

A glede Budaka – neka se piše o hrvatskoj povijesti i snimaju serije. Igrane serije nikako da dočekamo, a povijesti imamo i previše, kažu. Nemamo je previše, imamo je točno toliko koliko nam je dosuđeno. A kada se sklope svi uvjeti da napokon imamo sadašnjost koja ne će postati dijelom dramatične naše povjesnice, na vlast u Hrvatskoj ispliva smeće koje je projektirano da Hrvate uputi u smjeru podjela, nemira i vječnih zabluda koje rezultiraju nevoljama.

Hrvoje Hitrec