Kulturna straža pukovnika Draže

Kad sam se već uplašio da ne će biti reakcija na dodjeljivanje nagrade "Dr. Ivan Šreter" za nove hrvatske riječi, pojavio se prije Uskrsa napis koji je dokazao da naši dragi idioti nisu postali nebudni, nisu napustili stražarska mjesta niti ih je obuzela predblagdanska groznica. Iznenađenje je ipak bilo prebacivanje lopte kazališnom kritičaru Čadežu koji inače obilno koristi monopol na izvješćivanje javnosti o vrlinama predstava koristeći prazan prostor na sceni, te uz njega tek ponekad čitamo recenzije u drugim listovima, svedene na stidljive i nepouzdane bilješke. U toj hiperprodukciji koja se svodi na teroriziranje hrvatskoga teatra, ponekad mu se omakne i istinit prikaz kazališnoga događaja, što govori da se ne radi o posve izgubljenom slučaju.

Zašto baš on?

No, što taj lik ima s jezikom i zašto je baš njemu Zašto Čadež?No, što taj lik ima s jezikom i zašto je baš njemu povjereno da piše o natječaju koji je predstavio nekoliko novih riječi bez namjere da ih nameće javnosti, ali s nadom da će neke od njih biti prihvaćene i ući u neki budući rječnik hrvatskoga jezika?povjereno da piše o natječaju koji je predstavio nekoliko novih riječi bez namjere da ih nameće javnosti, ali s nadom da će neke od njih biti prihvaćene i ući u neki budući rječnik hrvatskoga jezika? Odgovoru se mogu domisliti jedino na ovaj način: ili su prekapacitirani kolumnisti zaduženi za protuhrvatska podmetanja trenutačno bili na drugim poslovima, ili čak ni oni nisu bili voljni izrugivati se spomenutom natječaju jer imaju loša iskustva – naime, podosta riječi koje su tako stvorene ušle su u svakodnevnu uporabu, pa treba puhati i na hladno kada se svisoka obračunava s "Dr Ivanom Šreterom". Izbor protuhrvatskih rugača ionako je vrlo sužen, te se i u projugoslavenskim pa i četničkim novinama već teško pronalaze kolumnisti bez osobnog integriteta, što za posljedicu ima zasićenje čak i njima sklone publike jer gledati uvijek iste njuške i čitati uvijek iste prozirne fraze – previše je i za ljubitelje Draže, Tita, Vuka Karadžića i Šuvara.

Čadežove nesuvislosti

Nego, ni ja ne bih o Čadežovim jezičnim pokušajima da nisam baš u Lipiku, na dodjeli nagrada, obećao reagirati na svaki napis te vrste, makar koliko nesuvislosti sadržavao. Pa ni sada mi ne pada na pamet analizirati članak, to više što sam ga pročitao vrlo površno, a novine spremio na hrpu da ih dohvatim poslije Uskrsa. No temperatura se naglo spustila te sam odlučio naložiti kamin i zabunom dohvatio baš taj primjerak. Ipak sam zapamtio da se kazališni kritičar okomio na sve po redu, od dobitnika do članova povjerenstva koje je razvrstao u razrede, od ideje natječaja do realizacije itd., što je prirodna posljedica neprirodne činjenice da sve europske države i narodi slične natječaje nose na rukama, daju im potporu i hvale ih kao branitelje nacionalnoga jezika, samo u Hrvatskoj takva kreativnost doživljava neprijateljski otpor.

Dragocjeni hašek

Spomenuti teatarski zabludnik u jezično područje (eto vrlo dobre nove riječi) ironično je dotaknuo i dobitnika prve nagrade, pridijevajući mu "stanoviti Šandor Dembitz" ili neki drugi atribut iz rječnika ovlašne diskvalifikacije, pa ću se zadržati samo na toj blasfemiji. Naime, Šandor Dembitz je prof. dr. sc. Šandor Dembitz, izvanredni profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER), čovjek vrlo zaslužan i kao pokretač "Hašeka" kako se taj web kolokvijalno naziva a u transkripciji 'haschech' i pod tim je nazivom dostupan na međumrežju (haschech.tel.fer.hr). Nama koji teško vladamo vještinama prekopavanja po Internetu ili si utvaramo da nam "hašeki" nisu potrebni, FER-ov tezoro i nije prva pomisao, ali upravo novinari koji imaju teškoća vrlo rado posežu za "hašekom" koji upućuje na pravilno pisanje riječi, to jest na spelling koji se može prevesti i kao sricanje.

U svemu, radi se o pretraživaču sricanja, što hrvatskoga što engleskog. Koliko sam vidio u ono nešto trenutaka "hašek" je dragocjen svima koji su sjedili na ušima u školama te nisu naučili ni temeljne zakone o pisanju dvoglasnika ili velikih i malih slova, dakle većini novinara kojima pri ruci nije lektor, a lektori su postali vrlo rijetke biljke u uredništvima jer "opeterećuju proračun" tiskovina.

Toliko o tome kako su poštuju ljudi i ono što stvaraju – za druge, ne za sebe. U tom poslu se naravno suočavaju s istinom da mnoge riječi, posebno anglizmi, nisu prevedene a da ima i ostataka nekada prevladavajućih germanizama među kojima je i "tipfeler" pa nije čudo da su Dembitzu popustili živci i da je smislio hrvatsku riječ "zatipak", to više što se "hašek" naveliko bavi i zatipkovnom dimenzijom tekstova. A kakva će biti sudbina te riječi, stvar je vremena. Ono što nije stvar vremena nego značajka vremena samog u zemlji Hrvatskoj jest stalna tendencija neprijatelja posebnosti hrvatskoga jezika, višestrukih razbojnika, da se okomljuju jednakom strašću na staro i na novo. Staro koje ih iritira jest samostalna povijest razvoja hrvatskoga jezika i svekoliko jezično blago koje je oblikovano stoljećima, suvremenim neznalicama nepoznato i zato odiozno, a novo su novotvorenice ili novokovanice kako ih nazivaju, odiozne rečenim likovima jer ne mogu shvatiti koliko je hrvatski jezik ingeniozno kreativan.

Politički razlozi

Ili mogu, ali im se (kao i starom) opiru iz posve drugih, političkih razloga. Opisani likovi su, naime, inficirani jugoslavenstvom i "zajedničkim jezikom" te ih hvata opravdan strah da se hrvatski i nadalje razvija svojim prirodnim i samostalnim tijekom pa ga doista nije briga što se događa u njegovu širem slavenskom okružju. Ni spomenute idiote nije toliko briga za šire slavensko okružje, koliko'Hrvatski pisac'Ako je Jergović u Beču slučajno predstavljen kao hrvatski pisac, onda je to tragično za hrvatsku kulturu. Otvoreni zagovornik nepostojećeg srpskohrvatskog ne može biti glasnogovornik Republike Hrvatske koja u Ustavu ima zapisan hrvatski jezik, a hrvatski će biti i službeni jezik u EU za činjenicu da hrvatski standardni jezik postaje sve manje sličan srpskom standardnom – jer Srbi sigurno ne će prihvatiti nekakve hrvatske novotvorenice i eto nevolje. Nije to ni neka nova nevolja jer su se poglavito u tehničkom nazivlju ali i u mnogim prirodno - znanstvenim područjima ta dva jezika udaljila već davno prije, što je i bila tema neuspjeloga puča protuhrvatskih nasilnika svršetkom osamdesetih. I zato što nevolja nije nova i što su idioti toga duboko svjesni, pokušavaju barem smanjiti štetu i opiranjem hrvatskim novotvorenicama "zaustaviti povijest" da se ne bi trebali još i s tim baktati u ionako izgubljenom poslu niveliranja hrvatskoga i srpskog te mogućeg (u "boljim" političkim prilikama) povratka na floskulu nepostojećeg srpskohrvatskoga jezika, koja fantazma ima zastupnike upravo u novinama za koje piše rečeni kazališni kritičar.

Nego, zbilja mi je dosta hrvatskog obranaštva. Već stotinu i pedeset godina, ako ne i više, Srbi napadaju a mi se branimo. Treba jednom jasno reći: srpski književni jezik ne bi postojao, sigurno ne u ovom obliku u kojemu sada postoji, da nije bilo jednoga od triju povijesnih hrvatskih književnih jezika od kojega je šakom i kapom uzimao jer svoje nije imao. Srpski književni jezik ne bi pošao putem kojim je krenuo da Vuk nije krao po Dalmaciji i Hercegovini pa onda ukradenom udarao srpski žig. I onda treba izvesti konačan zaključak: Srbi nisu uzeli svoj svakodnevni narodni jezik od Hrvata niti obratno, ali su Srbi svoj kulturni jezik, svoju jezičnu nadgradnju, velikim dijelom preuzeli od Hrvata. Čim su to učinili, u svom su krivotvoriteljskom stilu počeli svijetu tumačiti da je hrvatski jezik u cjelini izmišljotina (valjda Vatikana, itd), a ako i nije posve onda se svakako radi o zajedničkom jeziku, srpskohrvatskom, što je eufemizam za srpski. Iza svega toga je oduvijek opsjena da su Hrvati i Srbi jedan "zajednički narod" sve do tvrdnje da su Hrvati velikim dijelom "katolički Srbi".

Tako od jezika i jezičnoga imperijalizma dolazimo do teritorijalnog imperijalizma i neumrle ideje velike Srbije koja i danas – u naoko nesklonim vremenima – ima utjecajne pristaše i u samoj Hrvatskoj.

Nesretna K. und K. Monarhija

Vukući na leđima svu gore opisanu jugoslavensku i jezičnu velikosrpsku prtljagu, potegnuo je nedavno Miljenko Jergović do Beča, da ondje bude pročitan njegov tekst o "Kakaniji" U Burgtheatru. Kako je ondje predstavljen, ne zna se. Kao hrvatski književnik? Nije rečeno. Kao jugoslavenski književnik? Vjerojatno nije. Kažu mi da na nekoliko mjesta govori o srpskohrvatskom. Hrvatski da ne spominje. Balkanski pisac? Ne zna se. Što je "Kakanija"? Musilov naziv za K.u. K.Monarhiju, jest ali nije važno.

Jergović u Beču

Ako je Jergović u Beču slučajno predstavljen kao hrvatski pisac, onda je to tragično za hrvatsku kulturu. Otvoreni zagovornik nepostojećeg srpskohrvatskog ne može biti glasnogovornik Republike Hrvatske koja u Ustavu ima zapisan hrvatski jezik, a hrvatski će biti i službeni jezik u EU. Je li Ministarstvo kulture reagiralo? Ma ne budimo naivni, ondje je Andrea Zlatar koja zarezuje samo regionalizam. Nego, ako je tema bila Monarhija, onda je iz hrvatskoga kuta trebalo progovoriti i o nasilnoj germanizaciji po kojoj se "dobri " Franjo Josip i proslavio u prvih deset godina svoje vladavine a potom Hrvatsku prepustio mađarizaciji i Mađarima koji su saveznike našli u Srbima, o tvrdoglavoj carevoj politici koja je zazirala od slavenskih naroda u Monarhiji i od one vrste federalizma i jednakosti naroda koju je zastupao Jelačić, a ako se ide dublje u povijest trebalo je govoriti o neprekinutoj državnosti Hrvatske i u savezu s Habsburzima – državnosti koja je toliko puta bila na kušnji i izdržala, pa i nakon što je kuća Habsburg smaknula Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana koji u tom trenutku bijahu upravo nositelji hrvatske državnosti.

No, o svemu tome može govoriti samo hrvatski pisac. Ne i Jergović. Takvi kao on imaju hrvatsku putovnicu, a prezenteri su nekih drugih kultura s kojima smo po nesreći bili u svezi nakon rasapa Monarhije. Nema u stvari velike razlike između balkanskih (srbijanskih) kriminalaca koji su se kupnjom dočepali hrvatskih putovnica i raznih "kulturnih atašea" koji s hrvatskim pasošem u džepu prodaju protuhrvatske ideje i negiraju hrvatski jezik.

Hrvoje Hitrec