Jedan hrvatski dan u Lipiku

Sat vožnje od Zagreba i sat povijesti za one koji znaju malo ili ne znaju ništa. Toliko bliske povijesti da je ostala i dan-danas na zidovima izbušenim granatama, u ruševinama zgrada nekada ugodnoga mjesta na ovome svijetu, poznatoga širom Europe ili barem širom Monarhije. Srbi su u agresiji 1991. razrušili osamdeset posto Lipika, ostatak opljačkali, u Srbiju odvukli lipicane. Taj se napad dogodio na dan sv. Franje Asiškog, zaštitnika grada. Lipik je oslobođen 6. 12.1991. na dan sv. Nikole, na isti onaj dan koji je bio koban za Dubrovnik.

Umorstvo dr. Šretera

Dr. Ivan Šreter tada je već mjesecima bio mrtav, kidnapiran na ulazu u obližnje selo, mučen i ubijen u Bučju. Ni do danas se ne zna tko ga je ubio i gdje mu je grob. Niti se državno odvjetništvo i policija previše raspituju, jer ne postoji politička volja da se rasvijetli umorstvo dr. Šretera. Da se, valjda, četnici ne uznemire. Gradonačelnik Lipika Antun Haramija poznavao je dr. Šretera, pokazuje Dr. ŠreterNi do danas se ne zna tko ga je ubio i gdje mu je grob. Niti se državno odvjetništvo i policija previše raspituju, jer ne postoji politička volja da se rasvijetli umorstvo dr. Šretera. Da se, valjda, četnici ne uznemirenam prozore u bolnici iza kojih je bila Šreterova ordinacija, govori o njemu kao o domoljubu, izvrsnom čovjeku, radoholičaru, spremnom pomoći svakome, uvjerenom u mogućnost suživota sa Srbima, koje je uvjeravao da nema razloga za sukobe i da mogu mirno nastaviti živjeti u Lipiku.

No, oni su već bili odlučili ubiti i njega i Lipik. Bio im je trn u oku od 1987. kada je nekom oficiru JNA upisao u povijest bolesti da je po zanimanju – časnik. Povedena je velika hajka u tadašnjim komunističkim novinama, ondašnji Dežulovići poput Stevana Majstorovića i Gorana Babića sipali su ognjene strjelice na hrvatski jezik i na dr. Šretera kojemu je potom oduzeta i liječnička licenca. Ubijen je četiri godine potom, u kolovozu 1991. Majka mu je oslijepila od suza.

Danas se po njemu zove odjel fizikalne terapije u obnovljenoj bolničkoj zgradi koja je djelomice sačuvala stari sjaj iz doba kada se tu, u mramornim kupkama, liječila europska krema a na galeriji svirali glazbenici da gospodi stvore atmosferu tankoćutne razbibrige premda su mnogi u lječilištu boravili iz ozbiljnih razloga – pročulo se bilo, naime, da lipički topli izvori liječe lues, a Lipik je bio taman toliko daleko od Beča (i Budimpešte) da posluži kao skrovito mjesto za bolesne od česte bolesti visokoga (i ne samo visokoga) društva. U prekrasnom perivoju koji je sada žalosno zapušten, bio je i Kursalon koji ni po čemu nije zaostajao za bečkim.

Zlatno vrijeme Lipika bijaše ono od 1880. do početka Prvoga svjetskog rata. Slijedilo je vrijeme destrukcije, vrijeme raznih Jugoslavija , vrijeme otužno. Komunistička je vlast nešto pregrađivala u Kursalonu, nagrđivala ga, a onda je u srpskoj agresiji razaran i do danas se nije uzdignuo u svoj ljepoti – jest, pokriven je privremenim željeznim krovom i poduprt metalnim stupovima, ponešto je započeto ali sve stoji u prašini. Zmije se legu ondje gdje je bila plesna dvorana.

U počast hrvatskom jeziku

Već je tradicija da se Lipiku, a ponekad i u Pakracu, dodjeljuju nagrade za najbolje nove hrvatske riječi, te se i tako odaje počast liječniku Šreteru. Natječaj je bio potaknuo dugogodišnji glavni urednik "Jezika" akademik Stjepan Babić, nastavila njegova nasljednica na tom mjestu dr. Sanda Ham, a od 2006. pokrovitelj natječaja je Zaklada dr. Ivan Šreter koju vodi gospodin Foretić. Slične natječaje imaju mnoge europske zemlje, koje drže do svoga jezika i potiču novotvorenice. Ove je godine bilo iznimno mnogo prijedloga, oko tisuću i šest stotina, ali u uži izbor nisu naravno mogle one koje su već potvrđene u rječnicima, niti one koje bi više poslužile dežurnim rugačima nego dostojnosti natječaja.

Recimo i to da deset nenagrađenih riječi uvijek prelazi u sljedeći natječaj, pa je prvonagrađeni sveučilišni profesor Šandor Dembitz svoj 'zatipak' (tipfeler) nudio već dugo, ali mu se sada posrećilo. Drugu nagradu dobio je mladi Eduard Beg koji je smislio proizvod i odmah mu dao nazivCoca ColaCoca Cola HBC Hrvatska objavila je prije nekoliko godina Jezični priručnik koji obvezuje njezinu upravu, voditelje i zaposlenike. Priručnik doživljava novo izdanje. Nema više divajdera, intrudera, menagera i komunikatora – svi su pojmovi dobili hrvatsko nazivlje 'nekapnica' (jednostavni plastični polukrug koji sprječava kapanje prilikom točenja iz boce). Potpisnik ovih redaka kao jedan od članova povjerenstva bio je zagrijan za riječ 'dodirnik' (touch screen) no ta je dobila tek treću nagradu – autorica nove riječi je mlada Martina Kobaš, tek diplomirana profesorica književnosti.

Priznanje projektu

No, možda najvažnije što se dogodilo u Lipiku jest prvo priznanje jednom projektu. U očima javnosti pojam Coca Cole bio je do sada povezan s popularnim pićem ali i kolonijalnom svemoći velike tvrtke koja je zapljusnula svijet slatkastom tekućinom. Od takve tvrtke očekivalo bi se u Hrvatskoj bahato ponašanje poput mnogih koje u stvari preziru ovaj dio globusa, a taj se prijezir najbolje osjeti u njihovu jezičnom nasilju nad domicilnim hrvatskim, te ne samo da se služe rogobatnim anglizmima nego i komuniciraju uglavnom engleskim jezikom, posebno u upravama. Takve su im i promidžbene poruke. Coca Cola je međutim pošla drugim putem.

Coca Cola HBC Hrvatska objavila je prije nekoliko godina Jezični priručnik koji obvezuje njezinu upravu, voditelje i zaposlenike. Priručnik doživljava novo izdanje. Nema više divajdera, intrudera, menagera i komunikatora – svi su pojmovi dobili hrvatsko nazivlje. Ljudi koji su radili na projektu nagrađeni su sada u Lipiku – Boška Trbojević, Lana Hudeček, Maja Matković i Igor Čutuk.

Eto zašto je Coca Cola veliko poduzeće – jednostavno vidi unaprijed, razvidno joj je da će se globalizacijsko nasilje anglizama slomiti na postojanosti i čvrstoći nacionalnih jezika zemalja u kojima djeluje, pa je odlučila biti koncilijantnom. Osobno bih radio popio "Lipički studenac" u paviljonu bolničkoga parka gdje je otkrivena topla voda.

Za poslasticu idiotima koji nisu znali, poput mene, što bi značila riječ "komunikator". Kako je objasnila Maja Matković, tom se riječi nazivao reklamni omot u kojemu je limenka.

Lijepi naš Favory

Prevođenje na hrvatski i otkrivanje novih riječi koje zamjenjuju anglizme (i germanizme) posao je kulturan i rodoljuban. Primjer Coca Cole jest primjer kulturne poslovne komunikacije s "urođenicima" i ujedno potraga za višom jezičnom kulturom koja poručuje da poštuje jezik naroda kojemu prodaje proizvod.

No, biti jedan dan u Lipiku a ne vidjeti lipicance bio bi velik grijeh. Nešto manje nego hrvatski jezik, lipicanci su također na svoj način lijepo naše blago, a imena pastuha koji većinom provode dane u stajama dok harem šeće livadom – nisu baš hrvatska. Ima to valjda svojih razloga, meni nedokučivih. Konje to ne brine, čekaju ručak. Četiri su sata popodne gotovo ljetnoga dana na samom svršetku ožujka i veliko oko bijeloga diva žudno viri kroz rešetku. Ljubazni čuvar priča o njegovoj sudbini. Zove se Favory.

Srbi su bili granatirali i ergelu, a lipicance odveli u Srbiju. Ne mogu sada tvrditi je li baš Favory ili konj u susjednom odjeljku – u svakom slučaju isto lijep i snažan – morao biti otkupljen od srbijanskoga seljaka u kojega je pronađen. Tako Srbija vraća hrvatsko blago. Laž, krađa, pljačka, ubijanje, otimanje svega što sami nemaju, pa je jedan od ovih lipicanaca osjemenio harem u Karađorđevu i valjda utemeljio novu ergelu. Nema razlike (neka mi bude oprošteno) od objavljivanja dubrovačkih književnika kao srpskih pisaca u izdanju Matice srpske od odvođenja lipicanaca u Srbiju. I Dubrovčane odvode da bi lažima osjemenili stoljeća prazna od kulture, a sve je to i te kako povezano s jezikom jer "štokavski" je, tvrde oni i danas, srpski jezik, itd.

Što sam rekao u Lipiku

O novotvorenicama u hrvatskom jeziku: "Dokaz je to beskrajnih mogućnosti hrvatskoga jezika koji je sposoban prevesti, preraditi ili prilagoditi svom organizmu svaku naplavinu koju nanesu nasilne bujice iz drugih, posebno takozvanih svjetskih jezika. To stvaralačko svojstvo hrvatskoga jezika, njegova jedinstvenost u smislu dijalekatske raznolikosti, povijesna trojednost književnih jezika ali i jedinstvo u suvremenom standardnom hrvatskom jeziku, svjesnost o svojoj povijesti, neponovljivosti i posebnosti – sve te odlike našega jezika bile su oduvijek štit hrvatskog identiteta, a u vrlo teškim političkim vremenima i jedino utočište hrvatskoga narodnog bića...

Nebo nad hrvatskim jezikom ni sada nije vedro. Mi bijemo iste bitke kao i naši predšasnici, sada naoko nižeg intenziteta koji se s vremena na vrijeme pojačava u obliku provokacija kojima je svrha provjeriti našu odlučnost. Osim angloameričkih jezičnih tankera koji prevoze uglavnom tehnološko nazivlje ali već štete i sintaksi hrvatskoga jezika, i nadalje smo suočeni s jugonacionalistima u samoj Hrvatskoj, te promidžbi i krivotvorenju iz Srbije, a hrvatska državna vlast nije bila sposobna shvatiti da uređena zemlja mora imati i uređeno jezično područje.

Štoviše, dva je desetljeća u svojoj neukosti i slabosti popuštala konjanicima kaosa i ostala dobrom mušterijom novih velikosrpskih podmetanja. Istih onih koji su doveli do smaknuća dr. Ivana Šretera, jer je mržnja prema posebnosti hrvatskoga jezika lavlji dio mržnje prema Hrvatima općenito. Zato treba odlučno reagirati na svaki napis, svaku izjavu i svaku knjigu u zemlji i inozemstvu, autori kojih su plaćenici protuhrvatske promidžbe. Kao što treba reagirati na najave da će obvezatni pravopis pisati stručni dvojac Željko Jovanović i Slavko Goldstein. Malo sutra...

Hrvoje Hitrec