Hrvatski general Imre Agotić

Zadnji put vidio sam generala Agotića kada je u društvu generala Tusa došao na dvadesetu obljetnicu Satnije hrvatskih umjetnika, u ranu jesen prošle godine. Prvi put sam ga vidio u onim doista sudbonosnim danima kada je skinuo odoru tada već umnogome srbizirane jugoslavenske armije i navukao neodredljivu vunenu vestu koja se nosi ispod vojničke jakne (po njemu će biti nazvana "agoticom") te u ime deklarirane hrvatske države pregovarao sa prepotentnom soldateskom kao predstavnik i unekoliko vođa Zbora narodne garde. Rat se osjećao u zraku, na rubnim dijelovima Hrvatske već je postao zbiljom. Pregovori su bili kupovanje vremena, iscrpljujuće lukavstvo u okolnostima kada se cijela oružana sila bivše države već tada mogla sručiti na Hrvatsku, no Agotić je najbolje znao sve njezine mane, ponajprije kadrovske odnosno ljudske neodostatke. U malo dana postao je središnjom figurom hrvatskog oružja i ujedno pribranim pregovaračem koji je pokeraškim stilom počesto blefirao, uz pomoć tadanje državne promidžbe – a drugo se i nije moglo u tek početnom stvaranju sustava koji je trebao uskladiti već nastale džepove otpora hrabrih hrvatskih mladića odlučnih suprotstaviti se i samom paklu.

Viđao sam Agotića i kada sam navukao odoru ZNG-a kao dragovoljac. Naime, isprva nitko nije znao kamo da smjesti i komu da pridruži te šašave hrvatske umjetnike koji su došli već odjeveni i naoružani, zahtijevajući da brane dio crte gdje god ih se pošalje – pa je u toj zabuni rečena satnija priključena zrakoplovstvu (!) a ondje je prvi čovjek i opet bio Imre Agotić, nakon što je Antun Tus preuzeo ulogu vojskovođe. Trajalo je to vrlo kratko, a zatim smo djelovali uz Glavni stožer Hrvatske vojske. Eto zato sam cijelo vrijeme imao simpatije prema Agotiću i Tusu, Kraj HV-aUopće ne sumnjam da je zadnji udarac Agotićevom zdravlju i životu bilo nedavno predstavljanje novoga ustroja, naoružanja i "strategije" Oružanih snaga Republike Hrvatske – dokumenta koji negdašnju regionalnu vojničku velesilu pretvara u petnaest tisuća vojnika, mornaricu lišava raketa, a Hrvatsku u cijelosti lišava mogućnosti da se sama obrani barem do trenutka kada joj stignu u pomoć saveznici iz NATO-a (ako stignu)koji su shvatili da takav, u povijesti ratovanja nezabilježen slučaj masovnog sudjelovanja umjetnika u ratnoj formaciji, ima i te kakvu težinu, što se pokazalo točnim.

Poratni angažman Imre Agotića, njegovo sudjelovanje u frakcijskim borbama unutar HV-a koje su počele već u ratu, druga su priča ali ta ne može zasjeniti onu prvu i odlučnu, niti se od Agotića moglo očekivati da se svjetonazorno približi ljudima koji su u životu imali posve različita iskustva i kretali su u drukčijim sredinama. Ono što ostaje i što je ključ hrvatske pobjede, jest jedinstvenost domoljubnoga osjećaja koji je nadišao sve razlike. Agotić je bez sumnje bio patriot čvrstoga kova i pouzdani profesionalni vojnik. Sve što se od početka ovoga stoljeća događalo s Hrvatskom vojskom, njezino slabljenje i brzi put od trijumfalne sile do malobrojne i osiromašene posade koja postoji tek da bi ratovala po Azijama za račun stranaca – sve je to utjecalo i na generala Agotića. Uopće ne sumnjam da je zadnji udarac njegovu zdravlju i životu bilo nedavno predstavljanje novoga ustroja, naoružanja i "strategije" Oružanih snaga Republike Hrvatske – dokumenta koji negdašnju regionalnu vojničku velesilu pretvara u petnaest tisuća vojnika, mornaricu lišava raketa, a Hrvatsku u cijelosti lišava mogućnosti da se sama obrani barem do trenutka kada joj stignu u pomoć saveznici iz NATO-a (ako stignu). Svojedobno sam (ne jedini) napao na pasja kola ministra obrane u Račanovoj vladi koji je bio izjavio da se Hrvatska u slučaju napada ne bi mogla obraniti, jer sam smatrao i smatram da je takva izjava nedopustiva bez obzira na moguću točnost. A gdje smo tek sada?

Hrvoje Hitrec