Nove ugroze hrvatskoga jezika

Naslov ove tribine nije slučajan, a namjerno nije ni originalan kako bi pokazao i dokazao kontinuitet pokušaja razaranja hrvatskoga jezika i u nezavisnoj, samostalnoj hrvatskoj državi. Naime, godine 1990. na pragu hrvatske neovisnosti, jezikoslovac Stjepan Babić objavio je knjigu "Hrvatski jezik u političkom vrtlogu" u kojoj su sabrani svi dokumenti o nasilju nad hrvatskim jezikom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, te svjedočanstva o otporu domoljubnih hrvatskih intelektualaca.

Jezična agresija

U vrijeme objavljivanja rečene knjige jezičnu agresiju smo već bili svladali, posebno i potpuno onu u drugoj polovici osamdesetih. Hrvatski jezikoslovci i književnici ali i hrvatska javnost u cjelini - osim tvrde projugoslavenske struje - bili su čvrsti i jedinstveni da se ne smije mijenjati ustavna odredba o hrvatskome književnom jeziku, pa je i Sabor tada još Socijalističke Republike Hrvatske odbacio amandman koji su kao kukavičje jaje htjeli podmetnuti terminatori hrvatskoga jezika iz Šuvarova kruga, uz koje je Dvije agresijeU ovoj nadam se zanimljivoj priči koju sam pripremio, pokazat ću koliko su slične dvije agresije, makar ih dijeli četvrt stoljećapristao i zadnji komunistički ministar kulture, odnosno sekretar Milivoj Solar sa stupidnom i opasnom argumentacijom da mi Hrvati imamo hipoteku, pa zato moramo popuštati Srbima oko naziva jezika, na što su oštro reagirali književnici na izvanrednom plenumu Društva književnika Hrvatske, kako se tada zvalo, a među njima je bio i dr. Franjo Tuđman, netom primljen u Društvo, nakon svih disidentskih kalvarija, zatvora i zabrana govorenja.

Dobro je na sve to podsjetiti danas kada površni naši suvremenici nisu svjesni da se nalazimo usred nove jezične agresije, koja je kao i uvijek i unutarnja i vanjska, te kao i onda i politička i medijska. U drugoj polovici osamdesetih režimski su mediji objavljivali paskvile protiv posebnosti hrvatskoga jezika, a neki od njihovih autora i danas imaju snažan utjecaj na medijsku scenu u Hrvatskoj, te nastavljaju istim poslom.

U ovoj nadam se zanimljivoj priči koju sam pripremio, pokazat ću koliko su slične dvije agresije, makar ih dijeli četvrt stoljeća. Ona agresija iz osamdesetih - koja je u stvari začeta već svršetkom sedamdesetih aferom s Priručnom gramatikom hrvatskoga književnog jezika - započela je napadom na jezičnu praksu "Školske knjige", na časopis "Jezik" i na knjigu "Automatizacija" koja je kao tehnički priručnik rabila hrvatske riječi nepoznate srpskom. Ulogu udarne postrojbe preuzela je po Šuvarovoj zapovijedi riječka skupina predvođena sirovim jurišnicima , Franjom Butorcem i Božidarom Pasarićem koji su napali jezični nacionalizam u listu "Komunist", nositelju kampanje. Jezični diletant i protuhrvatski profesionalac Franjo Butorac nabrojao je riječi koje su nacionalisti uveli u hrvatski jezik, kao primjerice : sustav, kovina, gospodarstvo, glazba, skladatelj i tako dalje, riječi koje , reče on, osiromašuju duh mladoga čovjeka jer mu se na umjetan način povećava jezična distanca od njegovih vršnjaka u drugim dijelovima Jugoslavije.

Povijest se ponavlja

Prebacimo se sada iz tih komunističkih vremena u naše dane, dotično u siječanj 2012. kada je dnevnik koji izlazi u Zagrebu objavio gotovo na dlaku isti napis kao onaj iz "Komunista" 1985. te i on nabrojao riječi koje jezični nacionalisti agresivno nameću mladom čovjeku, kao što su : pismohrana, veleposlanstvo, uhićenje, sućut, glasovanje, šport, sučelje, perilica, nazočan, zrakoplov, putovnica, itd. U tom se članku doduše ne kaže izrijekom da te riječi povećavaju distancu od vršnjaka u drugim dijelovima Jugoslavije. Naime, Jugoslavije više nema, od Božića 1990. u hrvatskome je Ustavu zapisan hrvatski jezik, štoviše, u pristupnom ugovoru s Europskom unijom nalazi se hrvatski jezik koji postaje jednim od službenih jezika toga saveza. Pa ipak, unatoč tomu , projugoslavenska manjina u Hrvatskoj koja drži većinu medija, tvrdoglavo i uporno negira samosvojnost hrvatskoga jezika, nalazeći saveznike među gdjekojim europskim slavistima i u opet silovitom velikosrpskom kulturnom imperijalizmu.

Prije nego što nastavim ovu priču, podsjetio bih na sudbinu protagonista agresije iz osamdesetih, a i to će podsjećanje imati poveznicu sa sadašnjim stanjem. Šuvar je mrtav, ali inačicu šuvarizma imamo u bolonjskom procesu, Milivoj Solar se vratio sveučilišnoj karijeri i u samostalnoj hrvatskoj državi postao akademikom. Onaj Franjo Butorac koji je počeo harangu u listu "Komunist" postao je u vrijeme Domovinskoga rata pročelnik ureda riječkoga gradonačelnika koji se zvao Slavko Linić. U političkom vodstvu grada Rijeke nije se ništa promijenilo od komunističkih vremena, a u tome su gnijezdu odgojeni kadrovi poput militantnoga Željka Jovanovića i Komadine. Sve što je hrvatsko u Rijeci bilo je i sada je blokirano i progonjeno, na suptilne ili manje suptilne načine. Stara i pomlađena ideološka jezgra riječke skupine, sastavljena od Hrvata i Srba došla je u ovo današnje vrijeme na vlast u hrvatskoj državi , skupa sa sebi sličnima iz drugih krajeva naše domovine.

Mrzitelji Hrvatske

Ta državna vlast izabrana voljom svega 25 posto birača – a tolik je postotak mrzitelja Hrvatske oduvijek bio u samoj Hrvatskoj, po blagonaklonoj procjeni dr. Franje Tuđmana – znači takva vlast je istoga trenutka kada je podijelila plijen po resorima, dala do znanja da ima pripremljen plan razaranja hrvatske kulture, hrvatskih kulturnih i znanstvenih institucija i, naravno, hrvatskoga jezika. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nije samo retuširalo naziv nego je bez oklijevanja najavilo rat Sveučilištu u Zagrebu, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, hrvatskom jezikoslovlju, hrvatskom jeziku i hrvatskom pravopisu, u suradnji s Ministarstvom kulture koje je dobilo zadaću staviti pod skute politike Hrvatsku radioteleviziju, obarajući se na urednike i na Programsko vijeće HRT-a, ali i na pravopis kojim se služi HTV jer je uglavnom sklon Hrvatskom pravopisu Babić-Ham-Moguš. Ministar znanosti, naobrazbe i športa Jovanović klonirani je primjerak komunističkog sekretara kojega je postavila partija, premda on nikakvoga znanja o resoru nema, što je više nego štetno. Sličan je primjerak Rajko Ostojić koji, premda i sam liječnik, nema ni temeljna znanja o životu, čovjeku, zdravlju i zdravstvu, a uz to naravno ne poznaje ni hrvatski jezik – ali i on uvodi jezične promjene.

Oni rečeni zastupnici srpsko-hrvatskoga iz vremena komunizma, i njihovi duhovni slijednici, sada su oduševljeno stavili svoje medije na raspolaganje novoj vlasti. Njima u prilog treba reći da su bili dostojna prethodnica i čuvari vatre u hadezeovskom periodu, da su osvajali nove prostore u elektroničkoj sferi pa vizualno orijentiranim novim naraštajima uz žutilo i skandale prodavali i turbofolkni jezik, da su donirali književne nagrade za nepostojeće "štokavske jezike" kako ih nazivaju, i cijelom svojom praksom govorili da su hrvatski i srpski u stvari jedan jezik, da su dakle Hrvati i Srbi jedan narod. Nije se to događalo u Jugoslaviji, nego u samostalnoj hrvatskoj državi, da ponovim.

A događalo se i te kako, rekoh, i u vrijeme vladavine Hrvatske demokratske zajednice, štoviše Ministarstvo kulture pod zapovjedništvom hadezeovca sufinanciralo je knjigu velikosrpske provokatorice Snježane Kordić "Nacionalizam i jezik" u kojoj se tvrdi da Hrvati nemaju pravo svoj jezik nazivati hrvatskim. Hrvatsko kulturno vijeće se, kao što znate, obratilo Državnom odvjetništvu jer je napadnut Ustav i prekršeni zakoni, ali je DORH odbacio optužnicu, kao što smo očekivali. Mediji su pustili pse s lanca, poput Dežulovića i sličnih, a i sam HTV je u "Pola ure kulture" prikazao naš čin kao tamnu i otužnu nacionalističku burgiju. Hoću reći, protivnici hrvatskoga jezika održali su kontinuitet bez obzira na sastav i svjetonazor državne vlasti.

Sve se to činilo i čini u dosluhu sa srbijanskim težnjama koje se ni za milimetar nisu odmaknule od tradicionalne velikosrpske politike. Štoviše, u kulturnoj su sferi podmetanja drskija nego u vrijeme Jugoslavije jer su Srbi u zajedničkoj državi ionako smatrali da je sve njihovo i nisu se posebno trudili, ali sada su , samostalni i nezavisni u svojoj državi shvatili da im nedostaju mnoga stoljeća koje nikako ne mogu popuniti nepostojećim kulturnim spomenicima i osobama, pa su još jače zagrabili u hrvatsko nacionalno blago, osnažujući svoje intelektualno vlasništvo nad renesansnim Dubrovnikom, ali su otišli i dalje, pridodajući i Ruđera Boškovića koji je po Tadićevim riječima bio " Srbin katoličke veroispovesti".

Prije Tadića jedan je velikosrpski krivotvoritelj u samoj Hrvatskoj protegnuo srpsko vlasništvo i na Ivu Vojnovića. Taj je u vrijeme HDZ-a postao visoki dužnosnik Ministarstva kulture. Matica srpska sve te krivotvorine ukoričuje u nova izdanja, dok Matica hrvatska nema drugoga posla nego da objavljuje svoj pravopis koji kao diletantsko djelo nema budućnosti, ali unosi kaos na hrvatsku scenu. Ministar JovanovićMinistar znanosti, naobrazbe i športa Jovanović klonirani je primjerak komunističkog sekretara kojega je postavila partija, premda on nikakvoga znanja o resoru nema, što je više nego štetnoBeograd i Zagreb i nadalje odlično surađuju – Tadić podvaljuje Josipoviću knjigu šovinista Ljubomira Micića kojemu je hrvatska kultura nastala križanjem papige i majmuna, a dnevnik iz Hrvatske u siječnju 2012. hvali istoga Micića kao, citiram, "heroja iz naše prošlosti."

Kristalno jasne laži

Kada se sve rečeno stavi na hrpu i prosije se smeće, ostaje kristalno jasan prah koji kazuje da je u biti svih tih laži, krivotvorina i podmetanja – jedino i samo važno dovijanje kako poništiti samosvojnost hrvatskoga jezika . Ako je već naziv hrvatskoga jezika danas neupitan, razmišljaju pristaše nepostojećeg hrvatsko-srpskog jezika, preostaje nam jedino da radimo na razaranju njegova leksika, njegove morfologije i sintakse, njegovih začudnih mogućnosti u tvorbi riječi i njegova pravopisa, da to radimo uporno i drsko, sve do dana kada budemo mogli s pravom zapitati – pa recite nam sada, po čemu je taj vaš hrvatski poseban?

No, kao što nisu uspjeli prije, ne će uspjeti ni sada. Ono što nam je potrebno jest Zakon o uporabi hrvatskoga jezika, dotično zakon o uporabi standardnoga hrvatskoga jezika u svim sferama javnoga života, s pratećim aktima koji imaju snagu zakona, a kojima se određuje i službeni pravopis. A pravopis već imamo, usklađen s preporukama Vijeća za normu standardnoga hrvatskog jezika.

Zalaganja HKV-a i Hrasta

Za rečeni zakon godinama se zalaže HKV, ali i, odnedavno, novi politički organizam, Hrast. Neshvatljivo dvadesetogodišnje oklijevanje da se to učini, dovelo nas je sada u situaciju da i zbog Europske unije ta tema postane prvorazrednom i dalo priliku sadašnjoj državnoj vlasti da poentira, da ona – kako kažu njeni predstavnici – napiše ili odredi pravopis kojim će biti zadovoljni Jovanović i njemu slični. I zato, zbog razvidnih najava i objava u kojemu bi smjeru mogla poteći nova jezična tragedija, ova i ovakva vlast ne može predlagati ni donositi odluke o hrvatskome pravopisu niti bilo što u svezi s hrvatskim jezikom jer će po prirodi stvari izglasovati protuhrvatski, nehrvatski zakon kojim će rasrditi hrvatsku javnost, a mi ćemo opet trošiti energiju da ga poništimo.

Izlaz iz ovoga stanja jest oblikovanje nove državne vlasti na skorim izvanrednim parlamentarnim izborima i dovođenje na vlast ljudi koji znaju što je država, da je ta država nacionalna država hrvatskoga naroda i, napokon, ljudi koji znaju i povijest i povijest hrvatskoga jezika, kao i suvremenoga standarda, i koji će donijeti rečeni zakon o jeziku, pa i propis o službenom pravopisu u skladu s hrvatskom tradicijom i modernim znanstvenim dostignućima hrvatskoga jezikoslovlja.

Hrvoje Hitrec