Svršetak siječnja u Hrvatskoj

Bitka nacija na rukometnom polju završila je porazom hrvatske reprezentacije. Uz pomoć francuskih sudaca u prvom poluvremenu (ali i Golužine "taktike" da Balića uvede tek nakon petnaestak minuta), te uz pomoć djelomično neshvatljivih hrvatskih promašaja u drugom poluvremenu, srbijanska se reprezentacija dočepala finala.

No, da vidimo što je sve Srbija, kao država, učinila za poraz hrvatske reprezentacije i što su sve uradili njezini žitelji srpske narodnosti. Nije se tu radilo o huliganskoj ni maliganskoj rulji, nego o dobro pripremljenom scenariju koji je realiziran u svakome detalju.OdgovorHrvatski rukometni savez (koji se u svemu ponio više nego bijedno), Hrvatski olimpijski odbor, Ministarstvo u čijem je resoru šport, Ministarstvo vanjskih poslova itd., da ne velim: hrvatska država, trebaju i moraju tražiti od svih europskih i svjetskih športskih saveza da se europska i svjetska prvenstva ne igraju u Srbiji dok se ondje država i narod ne civiliziraju Znak za ostvarivanje projekta dan je nakon pobjede Hrvatske nad Francuskom i spoznaje da će se Hrvatska i Srbija sukobiti u polufinalu. Zasjede na prometnicama kojima su se vozili hrvatski navijači, imale su u Novom Sadu i okolo njega posve razvidnu potporu srbijanske policije koja je, pritajena i uglavnom nevidljiva, puštala da se rulja iživljava sjekirama i betonskom blokovima nad Hrvatima i njihovim vozilima. Usporedo su paljeni hrvatski automobili na "čuvanim" parkiralištima.

Tada se pojavljuju u medijima srbijanski bezbednosnici i kažu da u Beogradu ne smije biti kao u Novom Sadu, da će izvesti na ulice pet tisuća specijalaca itd. a uvjet da doista ne bude nereda jest samo jedan: hrvatski navijači ne mogu na utakmicu. Daju tako dvije poruke: prva je da hrvatska reprezentacija ne će imati podršku i da će publika biti devedeset i devet posto srbijanska, čime je ostvaren prvi cilj scenarija. Druga je da su Hrvati remetilački faktor, da oni uvijek tako to, i nemojmo sada mi biti kao oni. Odaslana je u Novom Sadu i treća, neizravna poruka, upućena Hrvatima koji žive u Vojvodini, a preživjeli su rat i svakovrsne progone, no nikada nije kasno da se isele, veli ta poruka. Kada na razbijenom automobilu piše "Ubij Hrvoja", to se ne odnosi samo na autora ovih redaka, nego je metafora za Hrvate u cjelini, ma gdje se nalazili.

U scenariju su predviđene i poruke političara koji osuđuju incidente. I to je obavljeno.

No, trebalo je ipak odigrati i utakmicu. Na terenu toliko igrača koliko rukomet zahtijeva, na tribinama osamnaest tisuća naprama dvjesto. Ostali hrvatski navijači nasilno spriječeni da dođu u Beograd. Prije utakmice sviraju se himne. Iz gledališta se prelijeva na teren eksplozija komprimirane mržnje, toliko snažne da ih ni televizijski prijenos ne može ignorirati. Nije to mržnja prema rukometašima, nego prema Hrvatima u cjelini, prema njihovoj himni, prema njihovoj državi, prema narodu. MržnjaIz gledališta se prelijeva na teren eksplozija komprimirane mržnje, toliko snažne da ih ni televizijski prijenos ne može ignorirati. Nije to mržnja prema rukometašima, nego prema Hrvatima u cjelini, prema njihovoj himni, prema njihovoj državi, prema naroduSrbijanski predsjednik stoji negdje više-manje skriven, i šuti. To će on već riješiti s Josipovićem, jedan će se drugom ispričati.

I onda slijedi ono što bitku nacija čini posve neregularnom i pada na dušu "regulatorima" europskog rukometnog saveza. Njih ne zabrinjavaju baklje, ne zabrinjavaju ih predmeti bačeni na parket, strjelice pikada, ne prekidaju utakmicu kada je posve jasno da pripremljeni laseri (bitan dio scenarija) temeljito dekoncentriraju hrvatske športaše i uzrokom su mnogih promašaja.

U svemu: scenarij je uspješno pretočen u hrvatski poraz. Naravoučenije: Hrvatski rukometni savez (koji se u svemu ponio više nego bijedno), Hrvatski olimpijski odbor, Ministarstvo u čijem je resoru šport, Ministarstvo vanjskih poslova itd., da ne velim: hrvatska država, trebaju i moraju tražiti od svih europskih i svjetskih športskih saveza da se europska i svjetska prvenstva ne igraju u Srbiji dok se ondje država i narod ne civiliziraju.

Slavna ec-linija

Kad sam već pri športu, vrlo dobar feljton u "Jutarnjem listu" podsjetio me je na davna vremena dok sam radio u "Sportskim novostima". Radi se o nogometašu i opernom pjevaču Remecu. Znameniti Amigo Magdić davio me je godinama (ma svoj simpatičan način) pričom o čuvenoj ec-liniji Hitrec-Rupec-Remec. O Rudolfu Hitrecu, bratu Ice Hitreca, znao sam naravno najviše, a i on je nakon nogometne karijere imao drugu, jedano uspješnu, kao kardiolog. O Rupecu sam ponešto saznao, a o Gustavu Remecu najmanje – posebno iz kazališnih krugova koji su se jedva ponečega prisjećali pa mi je spomenuti feljton popunio praznine. U svakom slučaju, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske i godinama poslije preokreta prava tenorska zvijezda HNK (odnosno HDK u NDH) bio je Joža Gostič,Tko čita?Davor Butković, glasnogovornik nevidljive Ideološke komisije govori u napisu kontra Slobodana Novaka da "Hrvatsko slovo" i "Hrvatski list" nitko ne čita, kao i srodne portale. Pa zar Butković zbilja sebe toliko malo cijeni da za sebe piše da je nitko? Naime, od riječi do riječi citira Slobodana Novaka, a gdje je mogao pročitati njegov žestoki esej nego u jednom od tih proskribiranih listova ili na portalima koji su esej prenijeli u cijelosti? Eto, jedan je vjerni čitatelj otkriven, a bit će ih još Slovenac koji se poput Stanka Vraza nekad ukotvio u hrvatskoj kulturi i bio je uz Neralića zaštitni znak Opere. Ako se ne varam, povjerenstvo kojemu sam predsjedao nazvalo je jednu ulicu u Zagrebu njegovim imenom.

Lea i Darija

Gustavu Remecu su komunisti zalupili vratima HNK. U NDH su se vrata HNK zalupila dječjoj zvijezdi Lei Deutsch, čija je popularnost u Zagrebu bila nevjerojatna. Mala Židovka koja je majstorski stepala, sjedila je danima pred zgradom "Velikog kazališta" ne vjerujući što joj se događa. Poslije je, kažu, umrla u vlaku koji je zagrebačke Židove prevozio u Njemačku, u logore. O toj djevojčici i njezinoj plesnoj partnerici snimio je film Branko Ivanda, a recenziju će donijeti Portal HKV-a.

Nečitane novine i portali

Glede portala: Davor Butković, glasnogovornik nevidljive Ideološke komisije govori u napisu kontra Slobodana Novaka da "Hrvatsko slovo" i "Hrvatski list" nitko ne čita, kao i srodne portale. Pa zar Butković zbilja sebe toliko malo cijeni da za sebe piše da je nitko? Naime, od riječi do riječi citira Slobodana Novaka, a gdje je mogao pročitati njegov žestoki esej nego u jednom od tih proskribiranih listova ili na portalima koji su esej prenijeli u cijelosti? Eto, jedan je vjerni čitatelj otkriven, a bit će ih još.

Čitanost portala je puno lakše detektirati nego čitanost papirnatih medija. Kad bi se pošteno istražilo, vidjelo bi se da portali koji u pravilu "vise" na leđima jednoga ili dvojice ljudi, imaju u stvari ogromnu publiku i da u nekim danima dostižu brojku nedostižnu nekim srednjetiražnim pravovjernim novinama.

Nego, u svezi sa spomenutim napisom: nije li hrvatskim političkim elitama (klateži) ČitanostČitanost portala je puno lakše detektirati nego čitanost papirnatih medija. Kad bi se pošteno istražilo, vidjelo bi se da portali koji u pravilu "vise" na leđima jednoga ili dvojice ljudi, imaju u stvari ogromnu publiku i da u nekim danima dostižu brojku nedostižnu nekim srednjetiražnim pravovjernim novinamasvih opcija pomalo zagonetno i neugodno što hrvatski književnici (s naglaskom na jednoj i drugoj riječi) opet jednom u povijesti moraju artikulirati pretežitu volju naroda? Takvo stanje je vrlo opasno. Kao što je za budućnost vrlo, vrlo opasno kada o nadnacionalnoj integraciji odlučuje trideset posto građana, kao što je strahovito opasno kada Hrvatskom vladaju ljudi koje je izabralo dvadeset i pet posto građana.

No, bez panike. Privremena Državna Vlast (PDV) samo je efemerna nepogoda,Hrvatski ljudiIsprva nisam vjerovao ušima, a onda sam se zabrinuo: i predsjednik Vlade Milanović i neki ministri počeli su govoriti o – hrvatskim ljudima. Kada je devedesetih tko iz vlasti rekao upravo to, dežurni Sorosevi plaćenici rastezali su ga tri tjedna i opako ismijavali (da kakvi su to hrvatski ljudi, po čemu se razlikuju od drugih ljudi itd.) A sada eto i SDP a glede referenduma treba reći: nije tako loše da je tako kako jest, jer kada budemo izlazili iz Unije imat ćemo snažan argument u činjenici da narod nije blagoslovio ulazak.

Hrvatski ljudi

Isprva nisam vjerovao ušima, a onda sam se zabrinuo: i predsjednik Vlade Milanović i neki ministri počeli su govoriti o – hrvatskim ljudima. Kada je devedesetih tko iz vlasti rekao upravo to, dežurni Sorosevi plaćenici rastezali su ga tri tjedna i opako ismijavali (da kakvi su to hrvatski ljudi, po čemu se razlikuju od drugih ljudi itd.) A sada eto i SDP. Ma molim Vas, čak sam se i ja čuvao da ne govorim o "hrvatskim ljudima". Govorio sam uvijek o Hrvatima, o hrvatskome narodu. E, i tu je kvaka. Dosjetili se jadu kako ne spomenuti hrvatski narod, a pod Hrvate se gura sve što ima hrvatsko državljanstvo, pa često čitamo kako su "Hrvati" opljačkali nešto negdje po Europama, ili učinili slične svinjarije. Kad li ono...

Žikino kolo

RTL kontra Vijeća za elektroničke medije koje mu ne da emitirati "Žiku" na srpskom i traži prijevod na hrvatski. Nego na što? RTL otvoreno veli u "Otvorenom" da ne će poštovati zahtjev Vijeća.I to je sveUstav RH je jasan, u službenoj je uporabi hrvatski jezik. Svi drugi jezici su strani jezici. Manjine imaju sveto pravo njegovati svoj jezik, kao i kulturu i običaje Ne će, pa ne će. U emisiji HTV-a svakojaka razmišljanja, od onih koji bi do onih koji ne bi i onih koji malo bi malo ne bi.

Ustav RH je jasan, u službenoj je uporabi hrvatski jezik. Svi drugi jezici su strani jezici. Manjine imaju sveto pravo njegovati svoj jezik, kao i kulturu i običaje. I to je sve.

Ali nije. Naši vrli hrvatski i srpski Jugoslaveni i nadalje se stresu od jeze i užasa kad im se kaže da je srpski strani jezik. Hrvatski Jugoslaveni doduše ne bi htjeli da se jezik zove srpski, a Srbi koji žive u Hrvatskoj ne bi baš inzistirali da se jezik baš tako zove, to jest srpski. Oni bi se rado sreli na pola puta, pa jezik nazvali srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim ( hrvatskim ili srpskim). Njihova je zajednička nevolja u tome što je sve to već viđeno i nepovratno.

No rečena je televizijska emisija otkrila da i ljudi koji ispravno misle imaju poteškoća kada se upuste u razgovor o hrvatskome jeziku, i to zato što miješaju dva pojma – hrvatski jezik i standardni (suvremeni) hrvatski jezik. Već mi je dosadno ponavljati, ali moram: hrvatski je jezik velik, bogat, jedinstven po svojoj dijalekatskoj raznolikosti.Što znajuŠto komunisti jedino znaju? Rušiti. Što im je u svetim teorijskim spisima? Nasilje. Njihovi duhovni i biološki sljednici upravo to opet rade. Više ne strijeljaju jer vide da su drukčija vremena, ali su strijeljanje zamijenili odstrjelom, pri čemu odmah stradaju i "mangupi u vlastitim redovima", ali pretežito ipak politički protivnici "Književni jezik" je trostruk, a sve su tri sastavnice podloga jednom i jedinstvenom (ovaj put riječ "jedinstveno" znači drugo) standardnom hrvatskom jeziku koji je bitan sadržaj i metafora nacije.

Boljševički udar na škole (djecu)

Što komunisti jedino znaju? Rušiti. Što im je u svetim teorijskim spisima? Nasilje. Njihovi duhovni i biološki sljednici upravo to opet rade. Više ne strijeljaju jer vide da su drukčija vremena, ali su strijeljanje zamijenili odstrjelom, pri čemu odmah stradaju i "mangupi u vlastitim redovima", ali pretežito ipak politički protivnici.

Nadalje, odavno su shvatili da im opasnost prijeti iz hrvatskih kulturnih institucija prvenstveno, pa su se obrušili na njih, posebno na Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Razmijeli su napokon i ono što mnogi nisu, da je Hrvatska radiotelevizija kulturna ustanova ili bi barema trebala biti, te i nju treba osvojiti na juriš – načini su poznati.

No, pravi cilj su ipak hrvatske škole, hrvatska djeca. Uvjereni da su zasjeli u sedlo za vijeke vjekova te misle na budućnost, odlučili su vratiti u škole ideološke obrasce iz doba komunizma, prožeti nastavu i programe svojim svjetonazorom te tako odgojiti naraštaj koji će im osigurati vječnost. Za egzekutora je postavljen militantni Ž. Jovanović, u užem krugu zvan Kundak.

Pogrješka u strategiji je i opet u onom već viđenom, to više što je u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda školstvo povjereno nehrvatu koji se ponaša kao da živi u vrijeme dikatature kralja Aleksandra Karađorđevića, a ne u samostalnoj hrvatskoj državi. I zato, ali naravno ne samo zato, taj suludi projekt doživjet će brzi slom.

Holokaust i Bleiburg

Kažu ti uspaljeni revolucionari da će djeca učiti o holokaustu već u vrtićima. Ne će i ne smiju, niti će roditelji slati djecu u takve vrtiće, pa i po cijenu mnogih odricanja. Tema BleiburgaOva tema sigurno bi zainteresirala srednjoškolca jer je Hrvat, jer se osjeća Hrvatom i jer je to tragični dio hrvatske povijesti koji mu i radi budućnosti mora biti potpuno poznat, uključujući dimenzije zločina i uključujući krvnike i zločince, te njihove vođe i nadvođu Tita. Kako bi to hrvatsko dijete u hrvatskoj srednjoj školi, barem, postalo svjesno povijesti svoga naroda u tom razdoblju, i kako mu razni Zafranovići i Jovanovići te većina medija ne bi mogli prodavati estradizirani lik krvavoga diktatoraZašto? Koji će roditelj dopustiti da netko priča ili prikazuje dokumentarne filmove o užasima – djeci koja imaju tri, četiri ili pet godina i koja ništa ne će shvatiti, ali će im ostati traume za cijeli život. I zato velim idiotima ala Jovanović – dalje ruke od hrvatske djece, jer ćete imati posla s roditeljima.

Djeca su djeca još dugo poslije vrtića, sa dvanaest godina još spavaju s plišanim igračkama. Mnogo toga iz povijesti ne razumiju, prvenstveno ne razumiju samu povijest i to je najveća mana školstva u tom području. O holokaustu se može govoriti tek u srednjim školama, i mora se govoriti jer se ništa u povijesti ne smije i ne može ni prešutjeti ni krivotvoriti. No zašto se baš toliko inzistira samo i jedino na židovskoj tragediji, odnosno ubijanju milijuna Židova u nacističkoj organizaciji? Zašto se ne inzistira, u tolikoj mjeri i više, na istrjebljenju cijelih naroda i rasa u povijesti, sve do vrlo bliske prošlosti kada je Britanija odlično zarađivala na prevoženju Afrikanaca u Ameriku koja je već u tom trenutku uglavnom izbrisala domorodce Indijance s lica Zemlje. Zašto se u tolikoj mjeri ne govori, ma uopće se ne govori o turskom genocidu nad Armencima? Zašto se u još većoj mjeri ne govori o genocidu nad Hrvatima (Bleiburg i Križni putovi). Ova zadnja tema sigurno bi zainteresirala srednjoškolca jer je Hrvat, jer se osjeća Hrvatom i jer je to tragični dio hrvatske povijesti koji mu i radi budućnosti mora biti potpuno poznat, uključujući dimenzije zločina i uključujući krvnike i zločince, te njihove vođe i nadvođu Tita. Kako bi to hrvatsko dijete u hrvatskoj srednjoj školi, barem, postalo svjesno povijesti svoga naroda u tom razdoblju, i kako mu razni Zafranovići i Jovanovići te većina medija ne bi mogli prodavati estradizirani lik krvavoga diktatora.

U zaključku: o genocidima posebno poglavlje, da, u okviru opće svjetske povijesti, s naglaskom na hrvatsku povijest sve do zadnje agresije Srbije (i Crne Gore) na Hrvatsku. Hoće li u školskim knjigama stajati da je i tada izvršen genocid nad hrvatskim narodom. Možda i ne će, ako se hrvatska klatež dogovori sa srbijanskom o povlačenju tužba. Uvijek će se naći nekoga trotla, pisca udžbenika, koji će slijediti upute vlasti.

Treba li prevoditi s hrvatskoga?

Eto, baš dok ovo pišem i trebam manji predah, otvaram teletekst RTL-a, postaje koja čuva Žiku od prevođenja. Zanima me, naime, jedan film pa gledam najavu na teletekstu. Sažeti sadržaj filma kaže: "doživjeli su prometnu nesreću i ona ih je na žalost ostavila mrtvima." Dugo sam razmišljao nad tom rečenicom, zatim sam pojeo sendvič i to me je malo ostavilo smirenim, srećom ne i mrtvim. Nego, velim: uskoro će nam trebati prijevodi s hrvatskoga na hrvatski, jer ništa ne ćemo razumjeti.

Licemjerni gadovi

Malo, malo, pa se ponavlja u medijima u korist Europske unije jedna licemjerna i stupidna rečenica: Ideja EU bila je da više ne bude rata u Europi. Ako se dobro sjećam, nakon te ideje bio je strašan rat na jugoistoku Europe, agresija Srbije (i CG) na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Pod zastavom ujedinjenih naroda

Pod gornjom zastavom počinjeni su mnogi zločini od kojih je najveći nesprječavanje zločina. Primjer Srebrenice samo je vrh sante leda koji nije mogao ostati nevidljivim. Što je s Vlasenicom. Što je sa silovanjima u BiH u izvedbi vojnika pod zastavom UN, masovnoj pojavi o kojoj je K. Bolkovac napisala knjigu, a snimljen je i film. Hoće li odgovarati zapovjednici?

Vojnici su bili uglavnom iz zemalja Europske unije, i nešto Azijata.

Uz već legendarne nizozemske vojnike koji su izvodili muslimane pred srpske krvnike, na suprotnoj strani Bosne bili su Danci koji su činili – isto. Sa zanimanjem su promatrali kako četnici ubijaju mentalno zaostale ljude u Dvoru na Uni. Štoviše, taj se zločin pokušao pripisati Hrvatima, a nego komu? Danci su dugo skrivali tu svoju junačku epopeju, no čini se da je slučaj opet otvoren.

Tribina hrvatskoga kulturnog vijeća

U srijedu, 8. veljače, dođite svakako na tribinu HKV-a. Nakon svih izjava i najava koje otkrivaju konture jezične politike nove vlasti i protivne

su svemu što kaže jezikoslovna znanost, bit će dobro čuti istaknute hrvatske jezikoslovce. Znači, srijeda, 8. veljače u 18 sati, Tribina grada Zagreba na Kaptolu.

Hrvoje Hitrec