Dobre vijesti s Otoka

Latentno oduvijek, početkom 21. stoljeća sve odlučnije: Škotska ide prema nezavisnosti. Škotskoj su Englezi ono što su bili Mađari Hrvatskoj, odnosno ono što su bili Srbi Hrvatskoj u novijoj povijesti. Bliži se trenutak referenduma za nezavisnost Škotske. Hoće li to biti za dvije, za tri ili četiri godine, i nije toliko važno. Glavno je da bude.

Škotska će zatim tražiti i dobiti međunarodno priznanje, unatoč engleskom očaju. Bilo bi lijepo da Hrvatska bude među prvim državama koje će priznati novu (staru) državu Škotsku. Tada ne će biti ni ministra Jovanovića, pa će Hrvati i dalje Škotsku nazivati kako ju već zovu, a ne Skotska.

Gvozdansko

Onaj hrvatski narodni zastupnik hvarski koji je napisao cijelo brdo pjesama, drama, romana i putopisa, naime Ante Tresić Pavičić, ostavio je u rukopisu opsegom grandiozan spjev "Gvozdansko", tiskan tek početkom 21. stoljeća. Starčevićanac, britak protivnik Habsburške monarhije, interniran 1916., preuzeo je u Puli 1918. zapovjedni brod austrijske mornarice i zapovjedništvo nad flotom.

Ep "Gvozdansko" vrlo je zanimljiva pojavnost u novijoj hrvatskoj književnosti. Pisan je u deseteračkim sestinama i ima 20 odnosno 32 pjevanja - postoje dvije verzije. "Mosorski guslar", kako se potpisivao u početku pjesničke karijere, opjevao je u "Gvozdanskom" ne samo opsadu toga grada koja je završila smrću (smrzavanjem) svih njegovih branitelja, nego i svu njemu poznatu hrvatsku povijest do 16. stoljeća, odnosno do podsade Ferhad paše Sokolovića koja se s 1557. produžila na 1558. usred iznimno oštre zime.

Blistavo putopisno razdoblje političara i pisca Tresića-Pavičića pada u početak 20. stoljeća, a okrunjeno je djelom "Od Atlantika do Pacifika" u kojemu je opisao život Hrvata u Sjevernoj Americi. Putovao je s iseljenicima, naveo razloge njihova odlaska iz domovine (bijeda, glad, porezi, nezaposlenost). Procijenio je da već tada u Sj. Americi ima 400 000 Hrvata - a tek je slijedio najveći val hrvatskih iseljenika, koji su poslije Poljaka i Slovaka činili najveći broj slavenskih imigranata.

U mjestu Gvozdansku podno Zrinske gore živjeli su u njegovo doba Hrvati. Da je poživio, Tresić-Pavičić bio bi svjedokom nestanka Hrvata iz Gvozdanskog, protjerivanja praćenog masovnim ubojstvima. Protjerali su ih Srbi u vrijeme II. svjetskog rata, te se Hrvati ni do danas nisu vratili. Doživjeli su tako sudbinu Hrvata iz Udbine, iz Zrina, Priboja, i stanovnika još mnogih hrvatskih naselja. Srbi su se, uz potporu komunističke vlasti, pobrinuli da nestane ne samo i zadnji živi Hrvat nego i da unište zemljišne knjige, kao što su činili i drugdje. Hrvatima iz Gvozdanskoga ni do dana današnjega nije vraćeno ono što im je oteto. Hrvatska je država i tu potpuno zakazala.

U ovom neobično sunčanom siječnju, na dan 20. obljetnice međunarodnoga priznanja hrvatske države, svjedočio sam uspješnom pokušaju da se Gvozdansko vrati u kolektivnu memoriju hrvatskoga naroda. Već nekoliko godina Damir Borovčak, autor knjige o Gvozdanskom, nastoji da se polovicom siječnja svake godine okupi narod na misi u obnovljenoj crkvi u Gvozdanskom, uz pomoć župnika čija cijela župa ima 19 župljana. Taj napor je ove godine urodio najboljim plodom – tri su stamena narodna biskupa bila ondje, sisački Vlado Košić, gospićko-senjski Mile Bogović i vojni ordinarij, biskup Juraj Jezerinac.

Što u propovijedi, što na skupu oko križa pokraj ceste, rečeno jeMitsko mjestoO tom mitskom mjestu nema ni spomena in situ, nema spomenika, nema one smeđe ploče koja upozorava na povijesni ili kulturno-povijesni spomenik. Ničega nema. Samo putokaz na kojemu piše Majdan i upućuje upućene da se tu negdje nalazio rudnik srebra iz kojega su Zrinski izvlačili kovinu za srebrnjake. I stoji grad, naravno, gore na brijegu, dostojanstvena ruina koja odolijeva vremenu gotovo sve što je izrečeno trebalo biti (moderirao Ante Beljo), o 16. i 20. stoljeću, o neizmjernom junaštvu četvorice kapetana koji nisu htjeli predati utvrđeni grad Turcima a kada je im nestalo streljiva i baruta, kada je nestala i zadnja daščica – umrli su od hladnoće. Nisu su predali jer što bi na to rekli njihovi potomci, objasnili su Ferhad paši kada im je nudio slobodan prolaz. O tom mitskom mjestu nema ni spomena in situ, nema spomenika, nema one smeđe ploče koja upozorava na povijesni ili kulturno-povijesni spomenik. Ničega nema. Samo putokaz na kojemu piše Majdan i upućuje upućene da se tu negdje nalazio rudnik srebra iz kojega su Zrinski izvlačili kovinu za srebrnjake. I stoji grad, naravno, gore na brijegu, dostojanstvena ruina koja odolijeva vremenu.

O 20. stoljeću sada postoji podsjetnik u Gvozdanskom, naselju na pola puta između Gline i Dvora na Uni. Dvije su ploče, jedna veća i jedna manja. Veća svjedoči o srpskom masakru nad Hrvatima na sam Božić 1941. kada je ubijeno šezdesetak ljudi, žena, djece i muškaraca. Jedan dugi niz ponavlja isto prezime, ubijena je cijela velika obitelj. Manja ploča ima samo tri imena i prezimena – dvojice Hrvata koji su imali nesreću da se tu zateknu i 1991. u novom srpskom divljaštvu. Zaklani su kao i njihovi pretci i bačeni u zapaljenu kuću. Treće ime pripada jednom Srbinu koji je odbio glasovati za krajinski referendum.

Na legendarnom gradu 15. siječnja 2012. vijori se hrvatska zastava, uz križ još jedna. Na zidu obližnje kuće veliki plakat daje do znanja da je 20. obljetnica međunarodnoga priznanja RH. I znam da sam dobro odabrao mjesto proslave. Gvozdansko koje spaja tragične hrvatske sudbine kroz stoljeća, simbolizira žrtve i junaštvo, a iz 16. stoljeća nosi poruku: Nikada se nemojte predati. Da su to barem učinili kapetani (generali) na Bleiburgu...

Najdramatičnija i umjetnički najuspjelija slika smrznutih vojnika na zidinama Gvozdanskog djelo je majstora stripa Radovana Domagoja Devlića, a našla se na koricama knjige "Najljepše priče hrvatske renesanse" autora ovih redaka.

I još nešto na kraju: dio Banovine južno od Gline doista je terra incognita za suvremenog, urbanog Hrvata, pa ako uopće nešto znade o tim krajevima, ima predrasude koje ga priječe da u njih svrati. Potpuno krivo, jer se radi o neizmjerno lijepim krajolicima koji pripadaju najdojmiljivijim područjima Lijepe naše.

Scenarist Puhovski

Nastavno na Zrinske: "naš" politički analitičar, kako mu tepaju od "Večernjeg" do HTV-a, očito je skromne naobrazbe u svakome pogledu. Kada izađe korak iz naučene i naručene pjesmice čija je tema protuhrvatstvo, krivokletstvo i slično, vidi se raskoš. Tako Ž. Puhovski govori o "scenaristu opere Nikola Šubić Zrinjski". Do sada smo mislili da se za operu piše libreto, a pisac da je libretist.

O Mirjani Pukanić

Prvi put se slažem s Jelenom Lovrić, inače novinarkom zaostalom iz olovnoga doba. Njezin napis o televizijskom masakriranju već mrtve žene toliko je točan da mu nema što dodati. Da je malo sluha i nešto etike, tema je trebao biti isto tako mrtvi Pukanić, od čijega je ubojstva prošlo ipak toliko vremena da se može govoriti objektivno. Da je, naime, bio medijski razbojnik koji se družio s političkim razbojnicima i običnim razbojnicima. Dopuštajući Ivi Pukaniću da svojedobno razvije mrežu nimalo sofisticiranog medijskog reketarenja, njegovi politički zaštitnici ( Stipe Mesić posebno) napravili su mu lošu uslugu. Normalno, zdravo društvo odstranilo bi ga s javne scene i – spasilo mu život.

Manchester kao primjer

Ne znam je li to bilo u istoj emisiji, ali svakako na HTV Plus gdje se nađe vrlo dobrih emisija te taj program počinje nalikovati znamenitom Trećem programu Hrvatskoga radija. U svakom slučaju, emisiju je vodila Jasna Ulaga Burić koja je napokon pronašla pravu frizuru, a sugovornik je bio glasoviti hrvatski arhitekt Neidhardt. Tema: grad. Neidhardtova tvrdnja da je grad najveće iznašašće u ljudskoj povijesti, duboko je točna. U prilogu se pojavio i arhitekt Mutnjaković, autor silnih i sjajnih knjiga o našijencima u Italiji koji su poput Vranjanina (Laurane) ostavili dubok trag.

Ali nisam zato stavio naglasak na tu emisiju. Velim, čini mi se da je baš u njoj spomenut grad Manchester kao dobar primjer kako se dobro može projicirati moderni razvoj jednoga grada koji je nekada bio industrijski div, a onda počeo propadati. Što su učinili gradski oci Manchestera? Uložili su sav (uvjetno rečeno) novac u znanost, izgradili golemu zgradu i u nju smjestili starije i mlade znanstvenike, koji će kad-tad naći načina da urušeni grad postave na noge. Putokaz za Hrvatsku.

Silovanja

Izašle su na scenu žene silovane u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. Pojavile su se ovaj put odlučno, hrabro i organizirano, podsjetile da im njihovi (uglavnom muški) političari i službe do sada ni u čemu nisu pomogli, nego su naprotiv učinili sve da im odmognu i usput spreme sve slučajeve pod tepih. Ovaj put treba ići do kraja, a ne silovati zakon kako bi se srpski razbojnici izvukli, što je već postalo "običajno pravo".

Tadićev Bošković

Nisam pratio,Politički sudAmerički i britanski vojni stručnjaci, uglavnom ipak američki, pridružili su se poštenim svjetskim pravnicima i založili se argumentima svoje struke za oslobađanje hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Vidjet ćemo hoće li to i koliko koristiti kada bude zasjedalo Žalbeno vijeće Haaške rugobe. Daj Bože da koristi. Na žalost, taj sud nije vojni sud i nema nikakve veze s pravom i pravdom, nego je običan, bezobzirno okrutan politički sud ali mi kažu da je bilo na nekom teletekstu: srbijanski predsjednik Tadić izjavio da je Ruđer Bošković Srbin katoličke 'veroispovesti' i dodao "da valjda time ne će ražalostiti svoje hrvatske prijatelje". Ne će on nikoga ražalostiti, samo će povećati prijezir prema svima koji posežu za tuđim jer svoje nemaju iz tih razdoblja povijesti pa žele krađom popuniti praznine.

Negdje gore spomenuo sam velikoga Vranjanina poznatijeg svijetu kao Lauranu. Njega svojataju Talijani, ako što svojataju i Ruđera Boškovića, premda oni upravo iz tih razdoblja povijesti imaju više velikana nego drugi narodi. Dakle, grabi i tko ima i tko nema.

Plus za Gotovinu i Markača

Američki i britanski vojni stručnjaci, uglavnom ipak američki, pridružili su se poštenim svjetskim pravnicima i založili se argumentima svoje struke za oslobađanje hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Vidjet ćemo hoće li to i koliko koristiti kada bude zasjedalo Žalbeno vijeće Haaške rugobe. Daj Bože da koristi. Na žalost, taj sud nije vojni sud i nema nikakve veze s pravom i pravdom, nego je običan, bezobzirno okrutan politički sud. Želim vidjeti potporu američkih političara koji se pojavljuju kao "prijatelji suda" u Haagu. Nije nužno da to bude javno. A u ovo vrijeme kada se zahuktavaju izbori za predsjednika SAD-a ne bi bilo na odmet da Hrvati u Americi kojih ima više milijuna objasne izglednom kandidatu pod kojim će uvjetima glasovati za njega. Prvi neka bude sloboda za Gotovinu i Markača.

Potraga za nestalim

Više ljudi me je pitalo gdje je nestao Milanović. Nemam pojma, kako bi on sam rekao. Ili je na skijanju ili na nekom kruzeru. Potraga se nastavlja.

Hrvatskoj televiziji s ljubavlju

Nedavno sam branio HTV od napada PDV-a ( Privremena Državna Vlast), sada imam nekoliko ljubaznih pitanja: je li moguće, dragi moji, da s gore opisanoga velikog skupa u Gvozdanskom nije bilo ni riječi u Dnevniku HTV-a. Je li možda uzmanjkalo slobodne minutaže? Je li Gvozdanskom pretpostavljena vrlo zanimljiva vijest da je dečko zaprosio curu preko ekrana makedonske televizije? I još nešto: u subotu, dan prije, konferenciju za tisak održao je pokret HRAST s temom referenduma za EU – pa ni o tome ni riječi, premda je kamera HTV-a bila ondje, ja ju vidio i ona mene. Govorili su mladi lavovi Hrasta, Ladislav Ilčić i Krešimir Miletić, za stolom je bio i jedan pravi tigar, Tomo Medved, pa i ja. Možda je urednike zasmetalo što sam rekao da je Josipović potpuno u krivu kada uspoređuje ovaj referendum i onaj iz 1991. te sam podsjetio da je u onaj referendum narod ušao potpuno obaviješten jer su jugokomunističke vlasti bile susretljive i davale hrvatskom narodu informacije o Jugoslaviji punih 45 godina...a ovi sada tek nekoliko tjedana.

Hrvoje Hitrec