Neljudski Zakon o ovrsi

Da je neljudski Zakon o ovrsi donesen lani obična svinjarija, pisao sam već kada je trebalo, dakle lani. Ubrzo će ta svinjarija biti i ekranizirana – naime, redatelj Neven Hitrec snima već dulje vrijeme, na refule, cjelovečernji dokumentarni film o jednom slučaju u Metkoviću – hrvatski branitelj i njegova obitelj postali su žrtve sustava i okrutnih zakona.

Žrtva sustava

I dok mi redatelj priča o nekim detaljima te tragedije, negdje uoči Božića, zvoni poštar i donosi mi pismo. Čitam i polako shvaćam da sam i ja od toga trenutka žrtva sustava. Piše ovako: Prijedlog za ovrhu, na temelju vjerodostojne isprave, te nadalje: na cjelokupnoj imovini ovršenika radi 484 kune. Gore se potpisuje mr.sc. Ljubinka itd, javni bilježnik odnosno javna bilježnica. A tko sjeda na moju cjelokupnu imovinu? Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje – Područni ured Zagreb, Jukićeva 12, telefon 488 2930. Nisam platio dopunsko osiguranje, odnosno dio dopunskog, godine 2010. Vjerojatno nisam. Pod prijetnju se potpisuje stanoviti dr. Silovski, sili me da platim u roku od osam dana ili mi sjedaju na cjelokupnu.

Odem onda u Zavod za zdravstveno u omanjem gradu blizu Zagreba, gdje živim.

Ljubazna službenica na šalteru sve ispregleda na ekranu, izračuna da trebam platiti 800 kuna i ja platim. Pitam što sada, je li ovrha skinuta? Nije, kaže ljubazna službenica, evo Vam broj i prezime gospođe u Jukićevoj, u Zagrebu, pa ju nazovite i onda je skinuto. Hvala, kažem i odlazim, ne pomišljajući u čudesnoj naivi da tu nešto nije u redu, odnosno zašto ja moram zvati a ne ovi iz filijale u omanjem gradu.

Gospođa H...

Zvanje ostavljam za početak nove godine. Kako ne skijam, Bez logikeSedmoga dana, nakon ukupno dvadeset i pet nazivanja, nejavljanja ili krivoga spajanja, pukne mi film i nazovem filijalu HZZO-a u omanjem gradu blizu Zagreba, gdje živim. Onu filijalu gdje sam platio dug i kamate. Kažem im da danima zovem broj koji su mi dali, 488 2930 ali se nitko ne javlja. Morate zvati, ne možemo vam pomoći, kaže muški glasnego pišem, u trenutcima predaha zovem broj 488 2930, gdje se krije gospođa H..... No, nitko se ne javlja. Tako zovem pet dana, po tri ili četiri ili pet puta dnevno, ondje zvoni ali se nitko ne odaziva. Tražim broj HZZO-a u Jukićevoj preko telefonskih informacija, dobivam ga i zovem. Javlja se ljubazna službenica koja mi objašnjava da sam dobio šalter, a gospođa H.....je nekoliko katova iznad. Njezin je broj....Znam, velim, imam taj broj, ali se nitko ne javlja. Može biti, kaže ljubazna službenica, već nam je mnogo ljudi to reklo. I što sada, ništa, ona mi ne može pomoći. Opet zovem telefonske informacije, daju mi krivi broj, jest HZZO ali na nekoj drugoj adresi, čak postoji gospođa koja se zove skoro isto kao i gospođa H.....s jednim slovom razlike. Ali nije prava gospođa H.

Sedmoga dana, nakon ukupno dvadeset i pet nazivanja, nejavljanja ili krivoga spajanja, pukne mi film i nazovem filijalu HZZO-a u omanjemSretan svršetakKako mi vrag ne da mira, i nakon sretnoga svršetka (je li, možda i nije, birokracija je žilava), nazivam već iz navike broj 488 2930. Nitko se ne javlja. Postoji li uopće gospođa H.? Sada me je to počelo intrigirati iz posve literarnih razloga gradu blizu Zagreba, gdje živim. Onu filijalu gdje sam platio dug i kamate. Kažem im da danima zovem broj koji su mi dali, 488 2930 ali se nitko ne javlja. Morate zvati, ne možemo vam pomoći, kaže muški glas. Koji je broj police, pita me još. Ja mu kažem. Onda on neko vrijeme nešto operira i na kraju veli – ne mogu Vam pomoći, morate zvati 488 2930.Dobro, a zašto vi ne zovete, zašto vi to ne riješite, velim, jer sam napokon shvatio da bi to bilo normalno. Ja ću napraviti od toga aferu, dodajem.

Čudotvorna riječ

To je palilo. "Afera" je jedna od onih čarobnih riječi koje mogu zabrinuti birokraciju. Muški glas, sada ipak ponešto kosnut, kaže da će me spojiti sa ženskim glasom koji je njemu nadređen. Ona ljubazno odsluša cijelu odiseju i kaže: "Dajte mi, molim Vas broj police." "Pa dao sam broj police muškom glasu prije pola minute", velim. "Molim Vas broj police", kaže ženski glas nešto hladnije. Diktiram broj police, ona valjda zapiše i onda mi reče: " Znači kažete da ste platili? A gdje ste to platili? " "Pa kod vas, na šalteru." "Niste mogli", veli ona rezolutno, kod nas se to ne plaća. Uvjeravam ju da govorim istinu i samo istinu. Na kraju valjda otkriva da ne lažem, valjda pronalazi trag i zaključuje:"Evo, sve je u redu. Mi ćemo poslati mailom da vam se skine ovrha."

Vrlo sam sretan, pa ni ne pitam zašto to, dođavola, nisu učinili prije deset dana, nego sam morao nazivati 488 2930.

I ne pitam zašto mi nisu prije "Prijedloga za ovrhu na cjelokupnu imovinu" poslali nekakvu opomenu ili slično.

Kako mi vrag ne da mira, i nakon sretnoga svršetka (je li, možda i nije, birokracija je žilava), nazivam već iz navike broj 488 2930. Nitko se ne javlja. Postoji li uopće gospođa H.? Sada me je to počelo intrigirati iz posve literarnih razloga.

Hrvoje Hitrec