Ne progoniti obitelj

Uhićenje bivšega predsjednika Vlade RH, dr. Ive Sanadera, poprima elemente javne histerije i političke hajke. Premda još nije osuđen, hrvatski mediji već su mu presudili. Koga od novinara briga što po slovu zakona nitko nije kriv dok se dokaže suprotno. Tipično balkanski. Mediji, koji su Snadera kovali u zvijezde dok je bio na vlasti, sada se nadmeću u vrijeđanju njegove osobe, pri čemu ne puštaju na miru niti obitelj. A to je moment koji treba zabrinuti sve slobodoljubive i pravnoj državi odane ljude, jer ukazuje na ruganje pravdi, a možda i na težnju povratka totalitarnosti.

Posljednji događaji, na žalost, upućuju na to da i hrvatska policija podliježe medijskoj hajci, tako da su policijski tretman, kako su izjavile, u četvrtak, 22. 12. 2010., prošle prof. dr. Mirjana Sanader, žena i Bruna, kći bivšega premijera. Zaustavljene su i pregledane prije ulaska u vlastitu kuću. Oduzete su im putovnice. Čak je izgledalo kao da im se kani ograničiti kretanje. Kći je javno upozorila na grub odnos kojemu je bila izložena. Takav odnos prema ovim damama nije pravedan.

Obitelj, a poglavito djeca, bilo koje optužene osobe ne smiju biti izložena policijskome tretmanu. Hrvatski je sabor još 1848. ukinuo zakon po kome se moglo progoniti članove obitelji, bez obzira na nevinost, ukoliko je netko njihov bio optužen. Godine 1918. nakon što se Hrvatska našla u zajedničkoj državi pod kontrolom srpske soldateske i žandarmerije, zakoni Kraljevine Srbije primjenjivani su i u Hrvatskoj, a među njima i onaj o progonu članova obitelji. Primjena toga zakona užasnula je Hrvate. Ukoliko nisu mogli uhvatiti npr. oca obitelji, žandari su hapsili i prebijali njegovu ženu i djecu. Ukoliko su strijeljali sina, roditeljima su poslali nalog za plaćanje metka kojim su strijeljanje izvršili. To je bio jedan od razloga seljačkih nemira i stvaranje tzv. Kriške republike. Pogledajmo slike Krste Hegedušića o tim vremenima.

Sanader mora osobno snositi posljedice svojih postupaka. Svaki se normalan građanin ove zemlje raduje funkcioniranju pravne države. Svi smo za nultu stopu tolerancije u odnosu na korupciju. Ali pored toga obitelj dr. Sanadera policija nema pravo uznemirivati, ukoliko ne raspolaže dokazima da su kršili zakon. Njegove kćeri su već dovoljno izložene medijskoj šikani, tako da im ne preostaje drugo nego pobjeći iz zemlje. TV paparaci ih progone bez uviđavnosti. Gospođa Sanader je ugledna sveučilišna profesorica na zagrebačkome Filozofskome fakultetu, i poznati arheolog. Zar novinarima ništa ne znači ta činjenica? Osim toga nije se bavila politikom već svojom strukom. A MUP nije iznio niti jedan dokaz o njenoj umiješanosti u korupciju za koju je optužen dr. Sanader. Stoga gospođu Sanader treba pustiti da u miru, bez policijskoga upletanja u njezin život, radi svoj profesorski posao.

Novinari, kršeći njihovo pravo na privatnost, stavljaju u sklop skandala ne samo Sanaderovu ženu i djecu, već to čine s njegovim roditeljima, pa čak i s punicom i puncem. A i brat, svećenik iz Solina, našao se na meti. Potrebno je upozoriti kako je ovo tipično balkanski okrutno. Dok je na vlasti liži mu pete, a kada padne s vlasti udri ga koliko više možeš!

Da se razumijemo: naša policija izvršava naloge političke i sudske vlasti. Ali, iskustvo nas prisiljava na oprez, ma koliko policijski dužnosnik g. Borovec tvrdio da je sve po zakonu. Podsjećam da je policija izvršila, «po zakonu» i premetačinu stana generala Gotovine, i to u jutarnje sate, pri čemu nisu vodili računa kako će se takva policijska grubost odraziti na maloga generalovoga sina. Tom prilikom to je dijete bilo istinska nevina žrtva. Zašto su tako postupili? Tko im je naredio uznemiravanje djeteta? Sanader tada nije okom trepnuo. Sada i sam mora proći slično iskušenje. Ali to nije pravda, već osveta.

Prisjetimo se medijske hajke na obitelj pokojnoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. Hajku je predvodio novi Predsjednik. Premda po struci pravnik, razmetao se teškim, a nikada dokazanim optužbama. Tipično balkanski. Tuđmanovu kćerku su godinama povlačili po sudu kao zadnju kriminalku, huškali protiv nje javnost i stvarali atmosferu linča, kako bi ju se što strože osudilo. Neki su jugobolesnici doživljavali orgazam pri pomisli kako će uništiti cijelu obitelj Tuđman. Kada je osuda izostala nitko se od naših Balkanaca nije sjetio ispričati toj ženi kojoj su godinama uništavali zdravlje.

Strašno je bilo čitati riječi Stjepana Tuđmana, koji je izjavio, ogorčen hajkom na pokojnoga Predsjednika i njegovu obitelj, kako bi se, zajedno sa svojom obitelji najradije otisnuo na more i zauvijek otplovio iz Hrvatske.

Detuđmanizatori nisu poštedjeli niti Tuđmanove unuke, tako da je jedan od njih morao pobjeći iz zemlje. Sanader ih nije uzeo u zaštitu. Sada prolazi istu osvetničku kalvariju.

Naša policija po nalogu sudske vlasti proljetos je hapsila kao kriminalca ratnoga generala Sačića, dakako ni kriva ni dužna. Tobože zbog sumnji da on skriva nekakve vražje fantomske topničke dnevnike koje su u Hagu izmislili kako bi mogli optužiti RH za nesuradnju s ovim političkim tribunalom. Tko se ispričao generalu Sačiću nakon što je proveo mjesec dana u zatvoru ni kriv ni dužan? Nitko! Tipično balkanski.

Neki je dan uhićen teško bolestan Tomislav Merčep, nekada predsjednički kandidat i heroj Domovinskog rata. Sjedio sam u Saboru s ovim čovjekom, a dobro se sjećam koliko smo bili sretni kada su, zahvaljujući njegovoj hrabrosti i vještini vođenja ratnih operacija, poraženi četnici i JNA između Pakraca i Daruvara. Tko je vidio ogromno podzemno i nadzemno utvrđenje JNA u mjestu Dereza kod Daruvara, može shvatiti uspješnost i umješnost generala Merčepa. Da su mu dozvolili tada je mogao zauzeti i Okučane, toliko je njegova jedinica bila snažna i prodorna. Kao čovjek iz tih krajeva dobro se svega sjećam. I sada ga hapse, kako pišu novine, zbog zločina nad Srbima od prije 18 godina. Ne smeta ih što je teško bolestan, ne stide se što je riječ o heroju Domovinskog rata! Koga može ugroziti čovjek koji se jedva drži na nogama nakon moždanih udara? Kome je trebao teatar s hapšenjem teško bolesnoga nacionalnoga junaka? Zar se nije tako htjelo i s pokojnim legendarnim generalnom Bobetkom?

Dopuštam si prisjećanje na dan kada smo 1990. godine podigli hrvatski barjak ispred Sabora. Uspjeli smo pronaći nekoliko policajaca-dragovoljaca koji su pristali staviti na šapku hrvatski grb. Osim toga i ja sam kao zastupnik glasovao za naše nove demokratske zakone, i ja sam bio sretan kada smo ustrojili hrvatsku policiju. Svaki hrvatski policajac bio mi je kao dar s neba. A sada ih se pribojavam.

U Karlovcu već peti, ili možda šesti put, hapse pa puštaju dragovoljca Domovinskog rata. Optužen je za zločin u ratu. Dokle će trajati mrcvarenje tog čovjeka i njegove obitelji? A gdje su oni koji su razarali Karlovac, gdje su brojni teroristi, ubojice, krvoloci i razaratelji svega hrvatskoga? Gdje su četnički glavešine koji su činili ratne zločine u Hrvatskoj?

Što se to dešava u Hrvatskoj? Tko se pravi lud, a tko trga narodu živce? Kažu da to Europa traži! Kakva Europa? Pa ta je Europa oprostila zločin srbijanskome generalu Šljivančaninu. Ukrajinski diktator hapsi sve svoje protukandidate, pri čemu se na TV vidjelo kako su neki u nesvijesti i razbijenih glava, a tisuće demonstranata je odvučeno u zatvore. Koliko će ih se odande vratiti? I što će učiniti ta Europa? Ako diktator učini samo jednu gestu «dobre volje», sve će mu se zaboraviti!

Apeliram kao slaba hrvatska jedinka na sudsku vlast da svoje zakonske ovlasti ne pretvara u vendetu, u osvetu, da ne uznemiruje obitelji optuženih, poglavito ne djecu, da čuva ljudsko dostojanstvo svake osobe. Inače će se povećavati obim tjeskoba, umjesto smirenosti i zadovoljstva. Bar u ovim Božićnim danima okanimo se zlobnosti i osvetoljubivosti.

Đuro Vidmarović