Odlazak crnogorskog lidera Mile Đukanovića

U utorak, 21. prosinca 2010., na mjestu predsjednika Vlade Crne Gore zahvalio se Milo Đukanović. Ova je ostavka izazvala živo zanimanje hrvatskoga tiska. Čak joj je prvi program HTV-a posvetio značajnu minutažu. Premda je riječ o političaru lijeve orijentacije, moguli hrvatskoga medijskoga prostora nisu mu bili skloni. U ovome trenutku njegovu ostavku povezuju s ostavkom Ive Sanadera, odnosno tumače ju kao iznuđenu iz središta zapadnoeuropske političke moći. Osobno nisam bio simpatizer ovoga političara, ali to me ne sprečava ustvrditi kako je riječ o najvećoj ličnosti u suvremenoj povijesti Crne Gore.

Smrtonosni savez sa Srbijom

Ma što mu predbacivali, nitko ne može zanijekati činjenicu da je svoju zemlju izvukao iz smrtonosnoga ponižavajućeg saveza sa Srbijom i vratio joj nezavisnost nasilno prekinutu 1918. godine. Polagano, strpljivo i promišljeno pripremao je teren za osamostaljenje, a onda bio prinuđen prihvatiti 2006. godine diskriminirajuću odluku zapadnoeuropskih sila da Crna Gora može steći suverenitet ukoliko za njega dade svoj glas 55 posto biračkoga tijela. Takva se odluka mogla bez teškoća shvatiti kao nepovjerenje u crnogorske državotvorne političke snage, odnosno kriva procjena kako je srpski politički i etnički čimbenik prevladavajući u Crnoj Gori. Za ovakvo tumačenje unutarnje političke klime u toj zemlji moglo se pronaći uporište u činjenici što je ova država jedna od rijetkih u kojoj domicilni i državotvorni narod nije ujedno i većinski. Uz Crnu Goru takva je situacija još jedino u Bjelorusiji, gdje su domicilni Bjelorusi manjina, dok su Rusi i odnarođeni Bjelorusi većina.

Uvidom u statističke pokazatelje možemo uočiti svu složenost crnogorske multietničke scene.

Etnički sastav Crne Gore po popisu iz 2003. (ukupno 620.145 stanovnika):

Crnogorci: 267.669 - (43,16%)

Srbi: 198.414 - (31,99%)

Bošnjaci: 48.184 (7,77%)

Albanci: 31.163 (5,03%)

Muslimani: 24.625 (3,97%)

Hrvati: 6.811 (1,1%)

Romi: 2.601 (0,42%)

Jugoslaveni: 1.860 (0,3%)

Makedonci: 819 (0,13%)

Slovenci: 415 (0,07%)

Mađari: 362 (0,06%)

Rusi: 240 (0,04%)

Egipćani: 225 (0,04%)

Talijani: 127 (0,02%)

Nijemci: 118 (0,02%)

ostali: 2.180 (0,35%)

neizjašnjeni/neopredijeljeni 26.906 (4,34%)

regionalno opredijeljeni: 1.258 (0,2%)

nepoznato: 6.168 (0,99%)

Iz priloženoga popisa vidljivo je da je Đukanović mogao računati, u optimističkoj varijanti, tek s 43,16 % pučanstva crnogorske nacionalnosti. Nasuprot toga nalazilo se 31,99 % Srba, mitingaški nastrojenih i nabrijanih protiv crnogorske nezavisnosti, zavedenih miloševićevom, kilibardinom i karadžićevom velikosrpskom politikom. Protiv nezavisnosti Crne Gore snažno se založila i Srpska Pravoslavna Crkva, odnosno njezin mitropolit Crnogorski i primorski, militantni šovinist Amfilohije Radović. Stranci koji su poznavali povijest Crne Gore mogli su biti skeptični i glede historijske svijesti Crnogoraca, imajući u vidu snažne progone, pa i pokolje svih koji su bili pristalice dinastije Petrović-Njegoš, odnosno pobornici nezavisnosti. Osim toga tijekom Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori je bio jak partizanski komunistički pokret čiji su vodeći ljudi izuzetno cijenili Staljina i njegovu politiku, zbog čega ih se većina nakon 1948. našla na Golom otoku.

Crna Gora u XX. stoljeću

Podsjećamo na bitne momente iz povijesti Crne Gore XX. stoljeća, kako bismo lakše shvatili uspjeh politike Mila Đukanovića.

U Prvom svjetskom ratu Kraljevina Crna Gora se, zajedno s Kraljevinom Srbijom borila protiv Centralnih sila. Crnogorska vojska je štitila povlačenje srpske vojske kroz Albaniju, ali je i ona sama 1916. kapitulirala nakon što su trupe Austro-ugarske monarhije zauzele Lovčen i Cetinje. Nakon toga kralj Nikola I. Petrović-Njegoš, zajedno s obitelji i Vladom bježi iz zemlje. Godine 1918, potpomognuta francuskim trupama, Srbija zauzima Crnu Goru, tvrdeći kako je riječ o oslobođenju. Treba znati da je crnogorski kralj Nikola I. bio zet tadašnjega srpskoga kralja Petra Karadorđevića, a djed njegove djece, Aleksandra koji je obnašao dužnost regenta i bio spiritus movens velikosrpske osvajačke politike, krunskoga princa Petra, koji je ranije abdicirao zbog zločina i njihove sestre Jelene. Naime, najstarija Nikolina kćerka Anka, bila je udana za Petra Karadorđevića s kojim je živjela u izgnanstvu do 1903., tako da joj su djecu podizali majka i otac. A onda se desilo nemoralno djelo, tipično za Aleksandra Karađorđevića. Umjesto zahvalnosti, on je djedu, kralju Nikoli i baki, kraljici Mileni, te svoj rodbini s majčine strane, zabranio povratak u Domovinu. Organizirao je tobože parlamentarnu tzv. Podgoričku skupštinu, koja je zbacila dinastiju Petrović-Njegoš, ugasila međunarodno-pravni subjektivitete Crne Gore i njezin teritorij pripojila Srbiji. Djed mu i baka, kao i obitelj, završila je život u progonstvu, bez vlastitih sredstava za život. Umjesto vlastite dinastije Crnogorcima je nametnuta srpska dinastija Karadođrđević.

Velika narodna skupština Srpskog Naroda u Crnoj Gori (ili kraće samo Velika narodna skupština, često i s dodatcima Velika crnogorska narodna skupština ili Velika srpska narodna skupština), znatno poznatija pod svojim kraćim pseudonimom Podgorička skupština, proglasila se narodnim predstavništvom Crne Gore u teškim vremenima 1918. i 1919. godine. Njena najpoznatija odluka je bila zbacivanje i izgnanstvo Nikole I. i njegove dinastije Petrović-Njegoš u korist srbijanske dinastije i odluka o «prisajedinjenju» Kraljevini Srbiji, koja se 1. prosinca 1918. ujedinila s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, pod žezlom Karađorđevića i čizmom njihove soldateske i žandarmerije.

Mnogo je Crnogoraca odbilo priznati odluku Podgoričke skupštine. Nazivalo ih se zelenašima. Oni su podigli 7. siječnja 1919. pobunu. Pobuna je rezultirala gerilskim ratom koji je potrajao sve do 1926. godine. Srpska vojska nemilosrdno se obračunavala s ustanicima, provodeći masakr. Pokojni književnik Pero Budak više mi je puta pričao o strahotama koje su činjene nad zarobljenim «zelenašima», a koje je vidio jer je tih godina morao služiti vojsku u Crnoj Gori. Srbi ukidaju dotadašnje ime Crna Gora. Njezin teritorij službeno preimenuju u Zetska oblast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a 1929., kada kralja Aleksandar vrši novu reorganizaciju, crnogorski teritorij postaje Zetska banovina Kraljevine Jugoslavije. Crnogorska povijest postaje srpska, crnogorska kulturna baština srpsko dobro, a Crnogorci postaju službeno Srbi. Godine 1922. Aleksandar ukida Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu i priključuje ju SPC-u.

Dne 12. srpnja 1941. Italija je okupirala, a potom osnovale marionetsku Nezavisnu Državu Crnu Goru pod talijanskim protektoratom.

U Crnoj Gori se razvio četnički i partizanski pokret. Dne 15. studenoga 1943. crnogorski partizani u Kolašinu osnivaju tzv. ZAVNOCiB (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke). U nazivu je vidljivo kako je Boka kotorska tada tretirana kao poseban državno-pravni entitet. No,sljedeće, 1944. godine, 13. srpnja, također u Kolašinu, prilikom formiranja CASNO-a (Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja) poslanici Boke kotorske, pripadnici Titove partizanske vojske i članovi KPJ, dali su pristanak da Boka postane sastavni dio Crne Gore, što je potvrđeno na prvom zasjedanju CASNO-a, a kasnije verificirano i donošenjem ustava Narodne Republike Crne Gore, 1946. godine.

Godine 1988. na političkoj sceni Crne Gore javljaju se «mladi lavovi», odnosno sveučilišni asistenti, kao nositelji Miloševićeve Antibirokratske revolucije, Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozat Marović. Početkom 1989. ova trojka dolazi na vlast.

Nakon uvođenja višestranačja u SFRJ, pobjedu na prvim izborima u Crnoj Gori odnijela je Demokratska partija socijalista (reformirani Savez komunista Crne Gore), predsjednik Crne Gore je postao Momir Bulatović, dok je Milo Đukanović postao premijer. Tada nastupa razdoblje Đukanovićeve političke djelatnosti koje će zauvijek biti crna mrlja u njegovoj biografiji. Naime, on je podržao srpsko-crnogorsku agresiju na Hrvatsku, što više, u javnim je nastupima bodrio crnogorske rezerviste koji su palili i pljačkali Konavle, činili zvjerstva nad Hrvatima, a zatim bombardirali Dubrovnik. Nakon što je Hrvatska obranjena, a Milošević pao, Đukanović mijenja kurs u pravcu osamostaljenja Crne Gore. Tada se ispričava zbog rata i otvara prostor za dobrosusjedske odnose s Hrvatskom. Pripremajući se za pisanje ovoga teksta, još sam jednom pregledao TV snimke crnogorskoga divljanja po Konavlima u Dubrovniku, ali i Đukanovićevoga relativiziranja svojih kuškačkih govora, tvrdeći da su «benigni» u odnosu na ono što su govorili i činili drugi «vinovnici» rata protiv Hrvatske.

Poslije raspada SFRJ, građani Crne Gore su na referendumu 1992. podržali njen ostanak u federaciji sa Srbijom.

Đukanović se 1996. počeo distancirati od politike Slobodana Miloševića i zbog toga dolazi u sukob sa svojim partijskim kolegom, predsjednikom Crne Gore Momirom Bulatovićem. Obojica su se kao predstavnici Demokratske partije socijalista (DPS) kandidirali za mjesto predsjednika Crne Gore na izborima 1997. na kojima je tijesnu pobjedu odnio Đukanović. Pored poraza na izborima, Bulatovićeva frakcija je poražena i u DPS-u, pa je Bulatović osnovao novu stranku — Socijalističku narodnu partiju.

Crna Gora je u manjoj mjeri od Srbije bila izložena udarima NATO pakta, tijekom bombardiranja SRJ. U Crnoj Gori je 6. novembra 1999. uvedena njemačka marka kao službena valuta, prvo paralelno s jugoslavenskim dinarom, a kasnije kao jedina službena. Bio je to početak procesa kidanja «bratskih veza» sa Srbijom, odnosno osamostaljenja Crne Gore.

Nezavisnost Crne Gore

Poslije 2000. godine, Đukanović se otvoreno počeo zalagati za nezavisnost Crne Gore. Savezna Republika Jugoslavija je 2003. reorganizirana u Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora, uz mogućnost da se nakon tri godine raspiše referendum o nezavisnosti.

Milo Đukanović u ovim godinama stvara atmosferu i temelje za vraćanje nezavisnosti svojoj zemlji. Ova evolucija u njegovoj političkoj filozofiji, naime napuštanje Titoističkog jugoslavenstva, zatim Miloševićevog velikosrpskog jugoslavenstva i «demokratskog» srpsko-crnogorskog jedinstva, završila je u crnogorskoj državotvornosti. Đukanović je imao snage prevaliti ovaj put i odbaciti sve himere vlastite prošlosti. Pri tome ne zaboravimo da je imao kao protivnike srpsku zajednicu, odnosno 32 % stanovništva zemlje. Među njima bile su tisuće oficira bivše JNA, njihovih obitelji, te obitelji raznih dužnosnika u srpskim paradržavama u Hrvatskoj i BiH koje su se smjestile u Boki Kotorskoj i drugim dijelovima Crne Gore. Svi su oni s gnjevom dočekivali i samu pomisao o nezavisnosti. Đukanović se, statistički gledao, mogao osloniti s punim povjerenjem jedino na nacionalne manjine. I u tome je uspio.

Kako bi osigurao materijalnu podlogu za cijelu akciju, Đukanović je, kažu, poslužio se švercom cigareta iz susjedne Italije. On sam to nije porekao, ali je obznanio kako je ovo činjeno uz znanje europskih zemalja. Poznavajući dvostruka mjerila politike tih zemalja, njihovo licemjerje i politički pragmatizam, Đukanovićevo je priznanje istinito. U svakom slučaju, sredstva koja su prikupljena iskorištena su u financiranju kampanje prije referenduma, a to baca novo svjetlo na cijelu akciju.

Na referendumu 21. svibnja 2006., neznatna većina od 55,3% (samo 3 %!) biračkoga tijela, izjasnila se za opciju nezavisne Crne Gore. Nezavisnost Crne Gore je proglašena 3. lipnja 2006. godine. Dana 28. lipnja 2006. Crna Gora je postala 192. članica Ujedinjenih naroda, a 11. svibnja 2007, 47. članica Savjeta Evrope. Crna Gora postala je parlamentarna demokratska država, a njezin lider postao je Milo Đukanović. Od tada do 21. prosinca 2010, obnašao je najviše dužnosti.

Promatrao sam kritičnim okom njegove nastupe u Parlamentu i konferencije za tisak. Uvijek je bio staložen, logičan i smiren, što mu je osiguravalo superiornost. Znao je komunicirati s biračima, a svojim je Crnogorcima postao neosporno najveći vođa nakon kralja Nikole.

Milo Đukanović

Milo Đukanović je rođen 15. veljače 1962. godine, u Nikšiću. Završio Ekonomski fakultet u Podgorici – Univerzitet Crne Gore. Po nacionalnosti je Crnogorac. Oženjen, supruga Lidija, rođena Kuč, sa kojom ima sina Blaža.

Kao sin suca, u mladosti je dobro napredovao kroz hijerarhiju Komunističke partije. Završio je srednju Ekonomsku školu u Podgorici, gdje je diplomirao na Ekonomskom fakultetu – Univerzitet Crne Gore. Godine 1979. postao je član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Uz pomoć Miloševića, s 29 godina (1991.) postao je najmlađi premijer u Europi, a mnogi su se pitali je li dorastao toj funkciji. Đukanović se pokazao vještim u vođenju raznovrsnih crnogorskih državnih poslova. Na predsjedničkim izborima listopada 1997. godine pobijedio je Momira Bulatovića kao protukandidata tijesnom većinom.

Oporba ističe kako je Milo Đukanović jedan od najbogatijih europskih državnika. Uz njegovo ime se vežu optužbe za krijumčarenje cigareta, o nijedna nije dokazana.

Novinar Drgoslav Grujić Đukanovića naziva «Fleksibilnom britvom» i tvrdi da je «političar fajter i optimista» koji nikada ne «pokazuje namjeru da odstupi iako u posljednje vrijeme djeluje pomalo umorno, bez inicijative, ali i dalje sa zavidnom voljom za vladanjem». I dalje isti novinar piše:

«Milo Đukanović, majstor političke taktike i jugoslavenski fenomen po konstantnoj dužini opstanka na vlasti, danas je jedini političar od utjecaja koji je karijeru počeo u aparatu komunističke nomenklature. Politički je nadživio sve svoje drugove iz Saveza komunista Jugoslavije: sa vlasti su otišli i Milošević, i Gligorov, i Kučan... Đukanović je ostao. (...)

Zalažući se za reforme i demokratske procese, Đukanović je stekao jaku podršku Zapada i postao jedan od najžešćih kritičara politike Slobodana Miloševića.

U lipnju 2000. godine Milo Đukanović je smogao snage i javno se ispričao Hrvatima. Tim povodom je izjavio: "Što se tiče mog gesta upućenog hrvatskoj javnosti, to je, možda, jedna od najboljih tačaka u mojoj političkoj biografiji". Deset godina ranije, na zajedničkoj izvanrednoj sjednici predsjedništva i Vlade Crne Gore, 3. listopada 1991, premijer Đukanović je izjavio: "Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo takve protivnike, kao što su oni, pobeđivali tokom čitave naše istorije. Samo, ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život s njima, nadam se za sva vremena".

Treba kazati da Đukanović napušta mjesto predsjednika Vlade Crne Gore nakon što je njegova država službeno prihvaćena kao kandidat za ulazak u Europsku uniju. Stoga s razlogom može kazati kako odlazi «uzdignuta čela.» To je veliki uspjeh za ovu malu zemlju. I to ga, na žalost, bitno razlikuje od silaska s vlasti bivšega hrvatskoga pemijera dr. Ive Sanadera. Milo Đukanović je doista najveći crnogorski lider nakon kralja Nikole. Možemo ga usporediti s Milanom Kučanom. Sanader je daleko od toga.

Kao promatrač smijem upozoriti na nekoliko evidentnih pogrešaka koje je Đukanović činio, zajedno sa svojim političkim suradnicima.

1. Od proklamirane «ekološke države», što je primljeno sa simpatijama, ostala je samo «ekološka pristojba» koju je obvezatan platiti svaki vlasnik automobila prilikom ulaska u Crnu Goru.

2. Ruski kapital agresivno je preplavio crnogorsku obalu. Ruski tajkuni grade cijela naselja i gradske komplekse, ne poštujući tradicionalno graditeljstvo i ne čuvajući krajolik. Npr, stari grad Budva je okružen njihovim stambenim višekatnicama i neboderima koji su ga uništili. Uz jadransku magistralu ruski kapital je toliko osiljen da postavlja đambo plakate isključivo na ruskome jeziku.

3. U Crnoj Gori nije riješen problem korupcije. Bio sam svjedokom mafijaškoga obračuna u po bijela dana na središnjem trgu u Kotoru.

4. Privatizacija je provedena traljavo, zbog čega je izazvala socijalno raslojavanje društva.

5. Turistička privreda ne razvija se prema pravilima ekonomske struke.

6. Nije ispravo postupio prema prijestolonasljedniku Nikoli Petroviću-Njegošu. Ova je izbjeglička obitelj časno čuvala svoj ugled, a princ Nikola proveo je život izvan jet-seta, radeći i zarađujući sredstva za život kao francuski arhitekt. Bio je snažan podupiratelj borbe za nezavisnost Crne Gore. Stavio se na raspolaganje novim vlastima. Molio je da se ispravi nepravda učinjena obitelji 1918., kada im je oduzeta sva imovina, odnosno da mu se kao nasljedniku kralja Nikole vrati obiteljski dvor i osigura tretman dostojan povijesne uloge dinastije Petrović-Njegoš. Đukanović za sve to nije pokazao potrebno razumijevanje. A imao je šansu Crnu Goru učiniti kraljevinom, s kraljem koji bi bio simbol povijesnog kontinuiteta i jedinstva zemlje, poput, npr, švedskoga monarha, a bez političke vlasti. To je moglo Crnu Goru učiniti turistički i politički vrlo zanimljivom državom, a na unutarnjem planu još stabilnijom. No, narcisoidnost je prevladala.

Đuro Vidmarović