Ždrijelo crnih lista (39/43)

Do kada će se u Hrvatskoj pisati pogrešno o Kazimiru Maleviču?

Gilles Néret: Maljevič 1878.-1935. i suprematizam, «Taschen», Köln-London-Madrid-Tokyo (bez godine izdanja.) U RH izdao Europapress holding d.o.o., u prijevodu Helene Sinković, Zagreb, bez navođenja godine izdanja. Distribuirao «Jutarnji list» na svim kioscima u zemlji.

U seriji monografija koje su se prodavale u kioscima širom zemlje, zagrebački novinski magnat Nino Pavić, vlasnik «Europapressholdinga d.o.o., objavio je prošle godine monografiju «Maljevič», francuskog autora Gillesa Néreta. Pozdravili bi smo ovo izdanje, kada se ne bi radilo o manipulaciji sa slikarevom etničkom i kulturnom pripadnošću, čime se vrijeđa prijateljski ukrajinski narod. Za takvo ponašanje u Hrvatskoj ne postoji niti jedan razlog. Tim više, što je u Zagrebu organizirana 1989. velika izložba «Ukrajinska avangarda» kojom se prilikom svaki pismen čovjek mogao uvjeriti u to da Malevič pripada onamo. Uz to napisao sam esej «Čiji su Kazimir Malević i David Burljuk [1]» gdje su, ponovo, pismeni i dobronamjerni ljudi, mogli saznati činjenice o Maleviću.

Malević je Ukrajinac s poljskim korijenima. Odgojen je na ukrajinskoj nacionalnoj kulturi, na ukrajinskom narodnom slikarstvu i ikonopisu. Ukrajinsko narodno slikarstvo i ikonopis nisu ruska kultura i umjetnost. Rusi imaju svoje narodno slikarstvo i ikonopis. Rusi i Ukrajinci su dva različita slavenska naroda koja imaju različite jezike i različit etnički identifikacijski kod. Njihova je povijest isprepletena, ali nije istovjetna. Ukrajinsku se kulturu ne smije svrstavati u rusku, ne samo zbog pristojnosti, već zbog istine, jer je ukrajinska kultura starija od ruske. Sada su to dvije nezavisne zemlje s kojima RH ima diplomatske odnose najviše razine.

Ruska politička elita je tijekom Moskovijske vladavine dijelovima Ukrajine, apsorbirala ukrajinske intelektualce, kulturne poslanike, slikare, pisce, skladatelje, znanstvenike, sportaše (kao i one iz ostalih pokorenih zemalja). Činila je to milom, omogućavajući im napredovanje i socijalnu promociju u «svjetskoj metropoli Moskvi», a nikako u «provincijskoj metropoli Kijevu». Činila je to i silom, tako što su zbog svoga «nacionalizma» morali boraviti u Moskvi, bez prava na posjet Kijevu, ili bilo kojem mjestu u rodnoj Ukrajini. Upravo se u Zagrebu prikazuje serija filmova velikog ukrajinskog redatelja Dovženka, koji je doživio takvu sudbinu. O tome mi je detaljno pričao njegov učenik, a moj neprežaljeni prijatelj, pokojni veliki ukrajinski pjesnik, glumac, redatelj... Mikola Vingranovski, ali i kolega Pavlo Movčan, istaknuti suvremeni ukrajinski pjesnik, političar, parlamentarni zastupnik, etc., koji je živ, stanuje u Kijevu i može ga se o tome svjedočiti. I Kazimir Malevič je dio svoga života proveo u Rusiji. Dakako, ondje je slikao, pisao, izlagao, ali se nikada nije odrekao ukrajinskog naroda, kulturnog izvora. Nikada se nije predstavio kao Rus! O tome je osobno svjedočio i svako drugačije pisanje nasilje je nad povijesnom istinom.

Da vidimo što o Maleviču piše Nėret u Pavićevom izdanju:

Malevič je tobože «dekonstruirao umjetničko djelo» tako što je stvorio svoju ikonu – Crni kvadrat na bijeloj podlozi. Svatko je od njih mogao reći isto ono što je na svoj način rekao Picasso: 'Umjetnošću izražavamo ono što priroda nije'. U odnosu na svoj crni kvadrat, Maljevič je to izrekao na ruski način: 'Drugovi, ustanite, oslobodite se tiranije predmeta.'

Malevič ništa nije «dekonstruirao». Navedeni «Crni kvadrat na bijelom polju» je izdvojeni dio ikone i kao takav nije nikakva dekonstrukcija, već simbol. Sam Malevič je napisao kako je njegov kvadrat «potpuno gola ikona bez okvira (poput moje torbe), ikona moga vremena» (str. 49.).

Maleviču se kao njegove (s navodnicima!!!), stavljaju u usta riječi koje je napisao autor teksta, i to, ništa manje, nego kao da ih je veliki slikar rekao a) «na ruski način», i b) na boljševički način s «Drugovi...» Ni jedno ni drugo nije točno. Zašto bi navedena fraza bila kazana «na ruski način», a ne recimo, na francuski način? Malevič nije bio boljševik, već kršćanin. To što je povjerovao boljševičkim demagozima, i zbog čega, da će boljševici omogućiti slobodu umjetničkog stvaranja i djelovanja, druga je priča. Tu je zabludu platio teškim osobnim stradanjem. Uostalom, to autor monografije i sam priznaje u slijedećem odlomku, u kojem ispravno zaključuje: «Ne poznajemo li Maljevičevu mističnu stranu, nećemo ga moći razumjeti. Taj mu duboki misticizam staljinizam nije oprostio.» Na str. 50. autor monografije nastavlja: «Bog je apstraktan jer ga ne vidimo. Maljevič se nije namjeravao natjecati s Bogom. Jedino što želi je 'prikazati svijet bez predmeta». Nakon ovako jasnih stavova, naš Nėret ide, kako bi ga se dobro razumjelo, u ateističko mudrovanje: «Križ je apstraktan znak. Prije no što je postao Kristovim simbolom, prema mišljenju Adolfa Loosa, autora spornog teksta 'Ornamenti i zločin' s početka 20. stoljeća, bio j erotični simbol iz vremena spiljskog čovjeka. Djelo homo eroticusa, prije no što je postao homo sapiens. Prvi ornament koji se pojavio, naime križ, izvorno ima erotsko značenje – prva erotska umjetnička gesta. Vodoravna crta, to je bila žena koja leži; okomita crta muškarac koji u nju prodire.»

Nakon ovakvog netočnog, pa i blasfemičnog tumačenja križa, sasvim nam je razumljiva tvrdnja Anne Leporskaje, koju tvrdnju naš autor citira. Naime ta dama tvrdi «da Maljević, dok je stvarao crni kvadrat, nije bio svjestan 'što sve u sebi sadrži crni kvadrat». Dakle, nije bio svjestan niti značenja križa. On, uvjereni kršćanski vjernik!?

Nakon ovakvih tvrdnji, slijedi neznanje ondje gdje bi se najmanje očekivalo, na području Malevičevog životopisa: «Neugodne strane ruske povijesti te zbrka, koju je slikar stvorio u svojem djelu i oko njega, od Kazimira Maljeviča napravili su mitsku figuru suvremene umjetnosti».

Nevjerojatno: A) riječ je o vremenu kada nema više «ruske povijesti» jer je Staljin stvorio faraonski monolitan SSSR. Može se govoriti o ruskoj povijesti, ali unutar tog i takvog SSSR-a, a to je već nešto drugo.

B) Malevič nije prouzročio nikakvu «zbrku» svojim slikarskim i teoretskim radovima. Njegovo poimanje moderne avangardne umjetnosti bitno se razlikovalo o boljševičke, jer je uključivalo slobodu, dok su boljševici tražili promičbu svoje ideologije. I tu nije bilo zbrke. Tko nije shvatio što boljševici traže išao je u Sibir, ili u Lubjanku. Krajnje jednostavno!

C) Malevič nije postao «mitska figura» zbog «zbrke» o kojoj govori autor monografije. Njegovo se ime nije smjelo spominjati sve to Gorbačovljeve «glasnosti». Nėret se oslanja na Jeana_Claudea Mercadėa, «francuskog prevoditelja Maljevičevih djela» za kojega kaže da je jedan od «rijetkih poznavatelja ruske avangarde», a gospodin Mercadė Maleviča uspoređuje s «ruskim 'samorodokom', zlatnim grumenom, kako se naziva neobičan čovjek, 'tvorac vlastita rođenja». U nastavku Francuz ide još dalje, pa piše (i ostaje živ!): «Iako duboko ukorijenjen u rusku kulturu, Maljevič je bio – isto tako kao i genijalni Dostojevski – poljskog podrijetla. Njegovi su otac i majka bili Poljaci. Budući da je rođen u Kijevu, 1878. postaje Ukrajincem. Toj je činjenici uvijek pridavao veliku važnost...» Zatim govori kako je Malevič živio između «svijeta radnika u tvornici šećerne repe, u kojoj je radio njegov otac, i svijeta seljana s njihovim pučkim običajima i ukrajinskim krajolicima te da se u duši osjećao stanovnikom sela (ne piše čijeg, dakako ukrajinskog, a ne ruskog, op. Đ.V.). ... Seoski ga je život , naprotiv, privlačio. ... Tom seoskom svijetu Maljevič zahvaljuje svoj dodir s crtanjem i slikarstvom (slijede riječi samoga Maleviča...).... Valja naglasiti da je u religioznom životu i ikona imala veliku važnost te da je pravoslavna vjera obilježila mladog Maljeviča, iako je zbog svojeg podrijetla bio katolik.» Na str. 32. autor monografije piše: «U svojoj predodžbi samoga sebe Maljevič više nego ikada slijedi tradiciju šarene narodne umjetnosti iz Ukrajine tako što geometrijske elemente svojih različitih stvaralačkih faza prekriva jarkim bojama te stvarajući efekt ljeskanje boja prizme». Na str. 42. ovu tvrdnju obogaćuje novim sadržajima: «Humor koji nesumnjivo potječe iz Ukrajine i slavenske pučke umjetnosti u Maljevičevim djelima ima posebnu ulogu!». E, sada treba odgovoriti na pitanje: kakav je to humor koji pripada «slavenskoj pučkoj umjetnosti», a «potječe iz Ukrajine»?

Zar to nije ukrajinski pučki humor? Čemu konfrontacija: slavenstvo – Ukrajina?

Ma koliko uvaženi Mercadė bio zaslužan za afirmaciju Maleviča, ovo što je napisao čista je improvizacija. Mercadė Maleviča stavlja najprije u cjelinu ruskog naroda i njegove kulture, pri čemu ide tako daleko da ga naziva čak «ruskim 'samorodokom», potirući time elementarno Malevičevo ljudsko pravo na vlastiti etnicitet i vlastite korijene. Dok ga Mercadė naziva «ruskim 'samorodokom», Nėret piše slijedeće rusofilsko patetično prenemaganje: «Njegova se ruska duša (spac. Đ.V.) ustremila na zapadnoeuropsku umjetnost...». Zatim: Maljević je preuzeo «ulogu predvodnika cjelokupne ruske avangarde», ne shvaćajući da time vrijeđa i same Ruse, kojima nije potrebno kititi se tuđim perjem, jer su velik narod. Tim više jer na 25. strani piše kako je «Maljević bio isuviše svjestan azijatske kulture ( spac. Đ.V.)». Kakva je to «azijatska kultura» koje je Malevič «bio svjestan»? Očito nešto barbarsko, neka kultura kao nekultura! U svakom slučaju . kontradikcija i šovinizam! Riječ je o francuskoj politici koja svakog čovjeka koji živi u Francuskoj drži Francuzom. Po tome su Francuzi A.G. Matoš, Tin Ujević, Virgilije Nevistić, Leo Junec, pa i «Pjer Matveževik»!

Nakon što ga je nazvao «ruskim 'samorodokom» uvaženi Mercadė skače sam sebi u usta, navodeći niz improvizacija:

1) Navodi da je Malevič poljskog podrijetla jer su mu otac i majka bili Poljaci, a potom da je zbog mjesta rođenja postao Ukrajinac. Sada se pitamo, da li je onaj tko je naručio ovaj tekst, uopće svjestan ovih riječi? Po Mercadėu se nacionalnost dobiva mjestom rođenja! Što bi na tu neznanstvenu tvrdnju kazali Židovi. Njih po toj teoriji uopće ne bi bilo!

2.) Uvaženi Francuz prešućuje Malevičevu autobiografiju u kojoj lijepo stoji da mu roditelji jesu Poljaci, ali da su prihvatili pravoslavlje, ali u tolerantnom obliku tako da je dobio uvid u obje varijante kršćanstva, a on se, jezikom, kulturom i osjećajima inkorporirao u ukrajinski narod. On naglašava da se osjeća Ukrajincem (kao i njegova sestra), te da ukrajinsko narodno slikarstvo i ikonopis smatra svojim umjetničkim korijenima. To i Mercadė priznaje. Ako je mogao citirati slikareve riječi o tome, zbog čega je izbjegao citirati njegove riječi o narodnosnoj pripadnosti? Očito da je čitao Malevičevu biografiju, a to znači da je svjesno prešutio njegovo ukrajinstvo, kako bi ga stavio u kontekst ruske avangarde, ruske povijesti i kulture, odnosno ruskog naroda. Ispada da Ukrajinci uopće nisu imali svoju vlastitu slikarsku avangardu! A što je onda s navedenom izložbom u Zagrebu, koja je potom obišla Europu? Usporedimo ovakav odnos prema Maleviču s mogućnošću da isto učinimo s afričkim senegalskim pjesnikom Lepoldom Segarom Sengorom, odnosno da ga proglasimo Francuzom!

Prevoditeljica Nėretovog teksta neprestano pogrešno piše prezime velikog umjetnika: on se preziva Malevič, a ne Maljevič. Slično čine naši novinari kada lijepi i narodski patronim francuskog Predsjednika, Sarközy (pogledajte u telefonske imenike Mađarske i Budimpešte!, hat nem...!), što se izgovara kao Šarközi (ö je dvoglas koji stoji između o i e), pišu kao Sarkozi, s naglaskom na «i».

Malevič je učinio veliki utjecaj na suvremeno hrvatsko slikarstvo. Zbog toga je dobro došlo svako djelo koje nam pomaže upoznati život i rad ovoga, možda najvećeg avangardnog umjetnika na našoj planeti.

Što se tiče stručnog aspekta, odnosno pristupa Malevičevom slikarstvu, nemam primjedaba na monografiju Gelllesa Néreta, ali uvodni dio, o kojem je bilo riječi, potpuno je neprihvatljiv. Ne samo da otkriva autorovo nepoznavanje činjenica, već upućuje na njegovu naglašenu pro-rusku pristranost, a na štetu Ukrajinaca. Za nas u RH to nije prihvatljivo.

PS

Pisanje o Maleviću pokazuje manjak općega obrazovanja naših novinara i ljudi od pera. Za njih je Ukrajina nepoznata zemlja, premda je riječ o kolijevki slavenske uljudbe. Ono što o njoj znadu, naučili su iz ruskih udžbenika, knjiga i glasila. Pišući s osloncem na tako stečene obavijesti ne mogu shvatiti kako pišu loše, vrijeđajući pri tome kulturu i narod prijateljske zemlje. Usporedbe radi: mi se loše osjećamo kada o nama neki stranac piše pogrešno, oslanjajući se na knjige i obavijesti koja je dobio iz Srbije. Sigurno se tako osjeća i Ukrajinac čitajući tekstove u našem tisku, pa i mnoge stručne radove iz područja povijesti umjetnosti i historiografije.

[1] Književna Rijeka – časopis za književnost i književne prosudbe br. 3., god. VII., Rijeka, jesen 2002., str. 3.-23.

Đuro Vidmarović