Ždrijelo crnih lista (38/43)

Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Pismo Š...vu.

(Kome se daje mudrost)

Prijatelju moj!

Smatraj sebe, ne drugačije nego učenikom i studentom. Nemoj misliti da si star za učenje i da je tvoja snaga već dostigla punu zrelost i pun razvoj, da su tvoji karakter i duša već dobili pravu formu, te da ne mogu biti bolji. Za kršćanina nema završnog tečaja; on je neprestano učenik, do samoga groba.

Po običnom, prirodnom tijeku, čovjek postiže pun razvoj svoga uma s trideset godina. Od tridesete do četrdesete godine još se polagano razvija njegova snaga; nakon ovih godina u njemu se ništa ne razvija, i sve što on stvara ne samo da nije bolje, nego je i slabije i hladnije od prijašnjeg. Ali, za kršćanina ovo ne vrijedi. Tamo gdje je za druge granica savršenstva, za njega je tek početak. Najsposobniji i najnadareniji među ljudima kada prijeđu četrdesetu godina postepeno otupljuju, umaraju se i slabe. Prebroji sve filozofe i najveće genije: njihovo najbolje doba bilo je za vrijeme njihove muževnosti: potom su polagano senilili, da bi u starosti čak i podjetinjili.

Sjeti sa Kanta koji je posljednjih godina života izgubio pamćenje i umro kao dijete. A sada pogledaj živote svih svetaca: vidjeti ćeš da su intelektualno jačali i duhovno postajali snažniji s približavanjem nemoći i smrti. Čak i oni među njima koji od prirode nisu dobili nikakve izvanredne darove i koje su cijeli njihov život držali jednostavnima i priglupima, kasnije su izazivali čuđenje razborom svojih riječi.

Zašto je tako? Zato jer je kod njih uvijek postojala ona poletna snaga koja se obično nalazi kod svih ljudi jedino u godinama njihove mladosti, kada vide ispred sebe podvige za koje će dobiti nagradu i sveopći pljesak, kada im se priviđa radosna daljina, toliko poželjna mladićima. Nakon što se ova daljina i pothvati ugase, poletna snaga također gasne.

Ali pred kršćanima uvijek sjaji daljina i vide se vječni pothvati. Kršćanin kao mladić traži životnu bitku. On ima s kime ratovati i za što se truditi, jer njegov pogled u samog sebe neprekidno se bistri i otkriva mu nove nedostatke, s kojima treba voditi nove bitke.

Zato sva njegova snaga, ne samo da ne može zaspati ili oslabiti u njemu, već se neprestano uzbuđuje; a želja da se postane bolji i zasluži pljesak na nebesima potiče ga tako snažno kako ne može potaknuti najvećeg častohlepca njegovo nezasitno častoljublje. Tu je taj razlog zbog kojeg kršćanin ide naprijed, dok drugi idu nazad i zbog čega s godinama on postaje sve pametniji.

Um nije naša najviša sposobnost. Njegova dužnost nije viša od policijske: on može u red dovesti i staviti na svoje mjesto jedino ono što već imamo. On neće ići naprijed dok se u nama ne pokrenu sve druge sposobnosti od kojih se postaje pametniji. Apstraktnim čitanjem, razmišljanjem i neprekidnim sudjelovanjem na raznim znanstvenim tečajevima, um možeš natjerati da samo malo napreduje; a ponekad ga ovo čak i pritišće, smetajući njegovom samosvojnom razvoju. U puno većoj mjeri on ovisi o duševnim stanjima: jedva usplamti strast i on odjednom radi slijepo i glupo; ali ako je duša u miru i ne kipi nikakva strast, on se razbistrava i radi pametno.

Razum je puno viša sposobnost, ali on se dobiva, ne drugačije nego pobjedom nad strastima. Njega su u sebi imali jedino oni ljudi koji su se bavili svojim unutrašnjim odgojem. Ali i razum ne daje čovjeku potpunu mogućnost da stremi naprijed.

Postoji još viša sposobnost; zove se - mudrost. Nju nam može dati jedino Isus Krist. Ona se ne daje nikome po rođenju, nije niti prirodna za nas, jer je stvar više nebeske milosti. Onaj koji već ima i um i razum, mudrost može dobiti jedino ako se za nju bude molio danju i noću, utječući se Bogu dan i noć, uzdižući svoju dušu do golubinje blagosti i pročišćavajući sebe do potpune čistoće, kako bi primio ovu nebesku hostiju koja se plaši onih kuća u kojima nije uređeno duševno gospodarstvo i u kojima nema u svemu potpunoga suglasja.

Ali, ako mudrost uđe u kuću, tada za čovjeka počinje nebeski život i on postiže divnu slast: biti učenikom. Sve se za njega pretvara u učitelja; cijeli svijet je za njega učitelj: najništavniji među ljudima može mu postati učitelj. Iz najjednostavnijeg savjeta on će izvlačiti mudrost; najgluplji među predmetima okrenuti će se k njemu svojom mudrom stranom, i cijeli svemir postat će pred njim otvorena knjiga za učenje: više od svih uzimat će iz nje blaga, jer više od svih on će osjetiti da je učenik.

Ali ako smo samo na jedan tren pomisli da je njegovo učenje završeno, i da više nije učenik, i ako ga uvrijedi bilo čija pouka, mudrost će mu odjednom biti oteta i on će ostati u mraku kao car Salomon u svoje posljednje dane.

1846. g.

"Spasite naše duše! - časopis za vjernike i nevjernike", br. 8(11), Dnjepropetrovsk, (Ukrajina) 1999., str. 15.

S ruskoga preveli Đuro Vidmarović i Jelena Zaričnaja

O piscu:

Gogolj Nikolaj Vasiljović, rođen je 20. ožujka. 1809. u Soričincima - Poltavska gubernija (Ukrajina), u obitelji sitnoga ukrajinskog vlastelina, dakle, po etničkoj pripadnosti on je Ukrajinac staroga roda. Umro je 21. veljače 1852. u Moskvi. Godina 1829. seli se u Petrograd gdje radi kao odgojitelj po velikaškim kućama. Potom postaje niži činovnik, a jedno vrijeme i predavač povijesti na Univerzitetu u Petrogradu. Prvu svoju priču "Bisavrjuk ili ivanjska noć" objavljuje 1830. g. Rodnom selu Soročincima posvetio je pripovijetku Soročinski sajam. Njegovo djelo, nastalo u krilu romantizma, ubrzo je postalo stožer ruskog i ukrajinskoga književnog realizma. O Gogolju se pisalo različito. Do osamostaljenja Ukrajine nije se smjela isticati njegova pripadnost ukrajinskome narodu. Nakon 1990. ukrajinski književni povjesničari pokušavaju izboriti pravo na ubaštinjavanje Gogolja u korpus nacionalne kulturne baštine, kao pisca dviju domovina. Što se tiče Godoljeve vjere, uglavnom se pisalo na štetu kršćanskog dijela njegovog opusa. Naglašavalo se kako je on "jedan od utemeljitelja fantastičnog realizma, koji je rođeni brat fantastične romantike i preteča simbolizma, u njegovoj mističnoj varijanti".

Nietzsche je tvrdio da je Gogolj brat moderne dekadencije, a Rudolf Kasner da je u njegovu djelu došla do izražaja psihologija podsvjesnog, pa je Gogolj u tome smislu prethodnik Kafke. Neobičnost i fantastičnost Gogoljeva očituje se u događajima, u opisivanju likova u sredini u kojoj borave, no karakteri su mu životni, svakodnevni. Govoreći o tome, on kaže: Sve one sitnice koje izmiču pogledu sijevnule su u krupnom planu u očima svih.

Najspominjanije Gogoljovo djelo su bez sumnje Mrtve duše. U njima je autor upozorio na neke unutrašnje bolesti Ruske carske imperije svoga vremena. Tada su vlast u svim područjima duhovnog i političkog života imali pripadnici etničke elite ruskog naroda, izlažući rusifikaciji mnogobrojne pokorene narode velike države, među kojima su Ukrajinci bili najbrojniji. Moji junaci nisu nipošto zlikovci: da sam samo jednu dobru crtu dao bilo kome od njih, čitatelj bi se sa svima njima pomirio. Ali bijeda svih zajedno uplašila je čitatelja. Uplašilo ih je to što moji junaci prolaze u povorci sve jedan bjedniji od drugoga; što nema nijedne utješne pojave. U komediji Revizor razgolićuje pokvarenost činovništva. Gogolj osjeća potrebu da skupi na gomilu sve što ne valja u Rusiji.

Godine 1836. Puškin ga poziva na suradnju u reviju "Sovremennik". Iste godine prvi se puta izvodi njegova komedija "Revizor". Od 1836.-1849. boravi u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi dio romana "Mrtve duše". Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i kršćanski misticizam obilježavaju daljnji Gogoljev život. Kako bi našao smirenje i učvrstio vjeru hodočasti u Jeruzalem, nakon čega se odriče svoga ranijeg rada, spaljuje drugi dio "Mrtvih duša", brani Rusku Pravoslavnu Crkvu i samodržavlje u knjizi "Odabrana mjesta iz prepiske s prijateljima" (1847.). Pismo Bjelinskoga i negodovanje javnosti navode ga da objasni svoj stav u knjizi "Autorska ispovijed". Posljednje godine života provodio u Moskvi. Umro je kažu poremećena uma.

"Gogolj je pisac ukrajinskoga sela, idiličnoga pejzaža, seoskih običaja, praznovjerja i dr. Vješto je povezivao zbilju s predajom, zgode stvarnoga života prožimao je "strašnim" pričama, smiješno miješao s tužnim, realno s fantastičnim. Gogoljeva je Ukrajina vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu pjesmi i plesu; Ljudi su dobroćudni, a Dnjipru nema rijeke 'ravne na svijetu". Pročuo se svojim pripovijestima iz ukrajinskoga života. Za Bjelinskoga on je otkriće, "najneobičnija pojava u ruskoj književnosti". Sudbinu ruske književnosti povezivao je sa sudbinom Gogolja. Stavio ga je iznad Puškina. Gledao je u njemu socijalnog pjesnika. Dostojevski je isticao kako je učio od Gogolja: "Svi smo mi izišli iz njegova "Šinjela".

Gogolj je stvorio likove koji su u ruskome društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju.

Gogolja se smatralo isključivo ruskim književnikom. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i proglašenja ukrajinske neovisnosti njegovo se djelo vraća u korpus nacionalne književnosti. Povjesničari ukrajinske književnosti ne poriču činjenicu da je Gogolj zadužio i rusku kulturu, ali njegovi nacionalni korijeni, ne samo u sferi privatnosti, već i u sferi književnog rada dovoljno su snažni i prepoznatljivi da ga se bez protimbe "vraća" u korpus nacionalne literature. Osim toga, važan faktor u sagledavanju djela ovog velikog autora jest i činjenica da je stvorio svoj vlastit jezični izraz. Na taj način Gogolja se uvažava kao pisca dviju domovina, ali iznad svega kao samosvojnu, gotovo jedinstvenu pojavu u stvaralaštvu kršćanskog nadahnuća.

Snagu kršćanske vjere u ruskoj pravoslavnoj varijanti, u Gogolja je usadila njegova majka Marija Ivanivna. Još kao četrnaestogodišnji dječak, poslije očeve smrti, zapisao je: "Ovaj udarac podnio sam sa čvrstinom istinskog kršćanina. Blagoslivljam te, sveta vjero pravoslavna! Jedino u tebi nalazim izvor utjehe, jedino ti mi pomažeš da prevladam svoju bol. Utječite se svi Svemogućem, kao što sam Mu se ja utjecao!"

Kako piše dr. Ksenija Končarević, «Gogolj se još kao učenik počeo zanimati za bogoslovlje, proučavati djela Svetih Otaca. Neko vrijeme, doduše, dopuštao je sebi mladenačke buntovne "ispade" i hirove, ali sa sazrijevanjem toga je nestalo. Njegov kršćanski ideal uobličio se kasnije, u četvrtoj deceniji života. Neposredan povod za dubok i odlučan preokret u njegovoj duši nastupiti će poslije teške bolesti koju je preležao u ljeto 1840. godine. Od toga doba on će se u potpunosti posvetiti traženju Boga i radu na svojoj duši, što se neposredno reflektiralo i na njegovo stvaralaštvo. Dok je u prvoj polovini svoga života nastojao privesti ljude Bogu ukazivanjem na njihove nedostatke i na negativne pojave u društvu, od ovog preokreta Gogolj će sve svoje snage upraviti na vlastito duhovno usavršavanje, djelatno pokajanje i promjenu mišljenja. "Nađi prije svega ključ za vlastitu dušu, pa ćeš tim ključem moći otvoriti svačiju dušu", - zapisao je Nikolaj Vasiljevic u jednom pismu. Veliki pisac došao je do saznanja da se zlo u svetu ne može pobijediti bilo kakvim vanjskim djelovanjem, pa ni snagom književne riječi, ako ono nije praćeno unutarnjim očišćenjem i pokristovljenjem. Stoga je kao svoj, ali i osnovni zadatak svakog istinskog umjetnika vidio bezrezervno privoljenje Crkvi Kristovoj i duboko usvajanje istina svete pravoslavne vere».

Sačuvano je dosta svjedočanstava o Gogoljevom duhovnom životu tih godina. Jedan prijatelj koji ga je upoznao za vrijeme boravka u Rimu zapisao je: "Već tada Gogolj mi se činio izuzetno pobožnim. Jednom prilikom svi su Rusi došli su na cjelonoćnu službu u ruski hram. Vidio sam da je došao i Gogolj, ali poslije izvjesnog vremena izgubio sam ga iz vida, tako da sam pomislio kako je možda ranije napustio službu. Nešto prije završetka bdijenja izašao sam u pronaos, pošto je na mjestu gdje sam ranije stajao već bilo zagušljivo, i tamo sam, u polumraku, primijetio Gogolja: klečao je u jednom uglu, oborene glave. Dok su se čitale neke molitve, on je usrdno klanjao..."

Iz tih godina datira i njegovo iskreno priznanje prijatelju N. D. Belozerskom: "čini mi se da mi više leži manastir nego življenje u svijetu". Drugom prijatelju, N. M. Jazikovu, pisac ispovijeda: "Potrebna mi je osama, apsolutna osama. Nisam rođen za trzavice koje nameće svakodnevni život. Svakog dana i svakog časa sve jasnije osjećam da nema uzvišenijeg udjela na svijetu od zvanja kaluđerskog".

Gogolj koji je ušao u sam vrh svjetske književnosti svoju lektiru sveo je na Sveto Pismo i svetootačke spise. Sačuvane su bilježnice u koje je on unosio izvode iz pročitanih djela, svoje analize i komentare na teme kao sto su: Izlaganje vjere; O crkvenim predajama; O poštovanju svećenika; O liturgiji; O istinskom pokajanju; O kršćanskim vrlinama; O prisutnosti Duha Svetoga među nama; O ljubavi prema bližnjem... A ispise je činio iz djela Sv. Atanasija Velikog, Sv. Jovana Zlatousta, Sv. Vasilija Velikog, Sv. Grigorija Nilskog, Sv. Prokla Konstantinopoljskog, Sv. Teodora Ankirskog, Sv. Jovana Damaskina, Sv. Kirila Aleksandrijskog, Sv. Filareta Moskovskog, Sv. Dimitrija Rostovskog, Sv. Tihona Zadonskog...

Najdraža Gogoljeva molitva bila je - "Gospode, daj mi suze poniznosti i sjećanje na smrt" (sedma molitva Sv. Jovana Zlatousta pred odlazak na počinak). Molitve je pridodavao i svojim redcima, pri čemu je neke od njih i zabilježio.

Godine 1845. Gogolj ponovo pada u postelju. Posle mučne i teške bolesti njegova riješenost da se u potpunosti posveti Gospodu sve je izrazitija. O tome periodu u njegovoj prepisci nalazimo i ovakvo svjedočanstvo: "živio sam u unutrašnjosti svoga bića, vladao se kao da sam u manastiru, nisam propustio skoro niti jednu službu u našoj crkvi..." Duhovni napori našli su odraza i na njegovom tjelesnom liku. "Gogolj je ostario, ali je stekao jednu posebnu vrstu ljepote, koja se ne bi mogla drukčije opisati osim kao ljepota misaonog čovjeka", - svjedoči P. V. Anjenkov. "Lice mu je poblijedjelo, uvelo; dubok, naporan rad misli ostavio je na njemu pečat umora i iscrpljenosti, ali izraz njegovog lica, u cjelini gledano, učinio mi se svjetlijim i spokojnijim nego ranije. To je bilo lice filozofa". Kao samac, nesputan bračnim i srodničkim obavezama, mogao se u potpunosti predati duhovnom radu, napredujući sve više i više u asketskom usavršavanju. Iskusio je i siromaštvo, koje je doživio kao svojevrsnu pripremu i probu za polaganje zavjeta ne-stjecanja. "Siromaštvo je veliko blaženstvo, kojega svijet još uvijek nije svjestan. Ali onaj koga je Bog udostojao da okusi slast njegovu, onaj tko je zavolio svoju prosjačku torbu, neće je prodati ni za kakva blaga ovdašnjeg svijeta..." Pisac-asket počinje ozbiljno razmišljati o odlasku u manastir. "Nema zvanja uzvišenijeg od monaškog, i daj Bože da se udostojim ponijeti monašku rizu - već i sama pomisao na nju ispunjava radošću srce moje", - piše on grofu A. P. Tolstoju. "Ipak", - ispovijeda se pisac, - "bez priziva Božjeg to se ne može učiniti. Da bi čovjek stekao pravo udaljiti se od svijeta, mora se dostojno od njega oprostiti. Onima koji odlaze u manastir obično se savjetuje da prethodno razdijele svoj imetak siromasima. A što da ja razdijelim? Moj imetak nije u novcu. Bog mi je pomogao steći izvjesno intelektualno i duševno dobro i podario mi neke sposobnosti koje su na korist i potrebu drugim ljudima. To je ono dobro koje sam dužan darovati drugima, onima koji ga nemaju, da bih se zatim mirno mogao udaljiti u manastir..."

Djela koja je objavljivao u posljednjem razdoblju svog života književna kritika dočekivala je s odbojnošću, ne bez ironije i pakosti, u čemu je prednjačio tada apsolutni literarni arbitar Visarion Grigorjevic Bjelinski.

Svoj duboko kršćanski pogled na umjetnost Gogolj će formulirati na vise mjesta. Tako, u knjizi "Izabrana mjesta iz prepiske s prijateljima" njeno značenje pisac vidi u tome što ona služi kao "nevidljiva stepenica prema kršćanstvu", jer današnji čovjek "nema snage za neposredan susret sa Kristom". Po Gogoljevom mišljenju, književnost ima istu ulogu kao i djela duhovnih pisaca - da prosvjetljuje dušu, da je uzdiže prema savršenstvu. Pisac-asket iskreno je vjerovao u snagu riječi, u mogućnost da se riječju čovjek prožme i preobrazi. I što je njegov odnos prema umjetnosti bio uzvišeniji, to je veće zahtjeve postavljao pred sebe kao pisca kome je povjeren veliki dar Božji.

Podsjećajući na evanđeosku pouku da će "za svaku praznu riječ koju izgovore ljudi dati odgovor u dan Suda" (Mt. 12, 36), Nikolaj Vasiljevič ustao je protiv praznih riječi i bilo kakve zloupotrebe riječi u književnosti. "Odnos prema riječi mora biti pošten. Ta riječ je najuzvišeniji dar Božji ljudima! Veoma je opasno ako se pisac lakomisleno igra riječima. Neka ni jedna trula riječ ne izađe iz usta vaših!" - navodi on u već spomenutoj knjizi.

Stanje duhova u tadašnjem ruskom imperijalnom društvu, osobito u njegovim višim slojevima, koji su se sve više priklanjali vjerskom indiferentizmu i relativizmu, u njemu je izazivalo veliki bol. "Imamo dragocjenu riznicu, ali ne samo što se ne trudimo postati toga svjesni, nego se čak ni ne sjećamo gdje smo je ostavili. To je kao da domaćina zamole pokazati najljepšu stvar koju ima u kući, a on ni ne zna gdje se ta stvar nalazi. Mi ne marimo za Crkvu, koja se, kao mudra djevojka, sačuvala još od apostolskog doba u svojoj prvobitnoj čistoći i neporočnosti; ne marimo za Crkvu, koja kao da je sišla s neba, sa svojim dogmatima izuzetne dubine i predivnim obredima, nas radi, i koja jedina ima moć da otkloni sve nedoumice i odgovori na sva pitanja naša...Tu i takvu Crkvu, koja postoji nas radi, još uvijek nismo uveli u život svoj!" Zadatak svakog vjernika, a pogotovo intelektualca, jest da životom svojim svjedoči istinu Crkve: "životom svojim moramo zaštititi našu Crkvu, koja je sva - život; miomirisom duša naših valja nam naviještati njenu istinu... Propovjednik Crkve od Istoka dužan je tako istupati pred narodom da već od njegovog smirenog izgleda i tihog glasa koji izlazi iz dubine duše, oživljujući one kojima se obraća, sve počne da se pokreće još prije nego što on izloži zbog čega je došao, tako da mu svi uglas uzvrate: "Riječi nisu potrebne - i bez njih čujemo svetu istinu tvoje Crkve!"

Nekoliko puta Gogolj je boravio u znamenitom Optinskom manastiru, za koji je zapisao: "Mislim da ni na samoj Svetoj Gori nije ljepše! Ovdje je blagodat opipljivo prisutna. Nigdje nisam vidio takve monahe. Činilo mi se da sa svakim od njih razgovara sve što je nebesko".

Iza sebe Gogolj je ostavio, pored pripovijedaka i romana koji su ušli u zlatni fond svjetske književnosti, i obimnu duhovnu prozu, u kojoj je uspeo suvremenicima i potomcima prenijeti dragocjena iskustva liturgijskog i svetačkog života Pravoslavne Crkve. "Početak, korijen i temelj svega jeste ljubav prema Bogu. Ali nama je taj početak na kraju, i mi sve što postoji u svijetu ljubimo više nego Boga. Boga valja ljubiti tako da sve drugo, sve što je mimo Njega, uzimamo za sporedno i manje važno, da zakone Njegove držimo za više i važnije od svih naredbi ljudskih, savjete Njegove - više od svih savjeta ljudskih, i da se mnogo više bojimo da uvrijedimo Boga nego ma koga od ljudi", - poručuje pisac u svom "Pravilu življenja za kršćane u svijetu".

"Zemni život naš ne može biti nijednog trena spokojan - to vazda moramo imati na umu. Brige samo sustižu jedna drugu, danas ovakve, sutra onakve. U svijetu je naše prizivanje - vojevanje, a ne praznovanje: pobjedu ćemo slaviti na onome svijetu. Ovdje smo dužni da se muški, ne malaksavajući duhom, borimo, kako bismo dobili više nagrada, veću slavu na nebesima".

Đuro Vidmarović