Ždrijelo crnih lista (37/43)

Pjesnik i eshatološki problemi

Giacomo Scotti: Nasukani brod/La nave sulle secche, „DHK – Ogranak Rijeka & Verba" d.o.o., Rijeka, rujan 2008. Hrvatski prijevod: Roman Karlović

U nakladi riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika objavljeno je dvojezično talijansko-hrvatsko izdanje zbirke pjesama poznatog riječkog pjesnika Giacomo Scottia, pod naslovom „Nasukani brod/La nave sulle secche".

Giacomo Scotti je pripadnik neautohtonog dijela talijanske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Rođen je 1928. u gradiću Saviano pored Napulja. Godine 1947. kao mladi ljevičar vidio je u Jugoslaviji ostvarenje svojih političkih ideala i nastanio se u Rijeci. Bavio se novinarstvom, prevodilaštvom, publicistikom, a najviše poezijom i prozom za djecu i odrasle. Kao književnik i književni prevoditelj stekao je ugled u hrvatskim književnim krugovima. Scotti je plodan autor koji je do sada objavio preko 150 knjiga, pjesama, pripovjedaka, romana, književne i povijesne esejistike, monografijq i antologija na hrvatskom i talijanskom jeziku. Svojim je djelom uspješno povezao suvremenu talijansku i hrvatsku književnost. Za to je nagrađen visokim nagradama Primorsko-goranske županije i grada Rijeke.

U najnovijoj pjesničkoj zbirci „Nasukani brod" autor već u naslovu na određeni način najavljuje kako sumira prijeđeni životni put. No, pisac ovih redaka nalazi u naslovu i razloge za oponiranje gospodinu Scottiju, zbog toga što njegov književni rad (u privatni život ne ulazimo), nikako ne može biti nasukani brod, pa bila riječ o poetskoj sintagmi, već upravo obratno, to je brod koji je brodio i koji brodi punim jedrima, i iza kojega su priježene milje tijekom kojih je nosio kvalitetni književni teret.

Poznata izraelska političarka Golda Meir je kazala: „Dočekati 75 godina je vrlo lijepo, ali nije ugodno." Za pjesnika je ta situacija bremenita i posebnim senzibilitetom. Gospodinu Scottiju je upravo 80 godina. Kroz svoju zbirku na materinskom i hrvatskom jeziku on progovara o raspoloženjima koja ga prožimaju u tim godinama vrijednim poštovanja, kada se razmišlja više o zbivanjima „onkraj" nego s ove strane životnoga puta. Zbog toga smijemo govoriti o stanovitom suočavanju pjesnika s eshatološkim problemima, pa i s eshatološkim tjesnacem. Na predmetno-tematskoj razini gospodin Scotti osim razmišljanja o onostranosti otkriva dragocjene činjenice o sebi kao čovjeku koji se našao razapet između dviju domovina, dvaju jezika i dviju kultura. Priznajmo, riječ je o jedinstvenoj poziciji. Zbog toga u pjesmi „Riječko ljeto" on pasatistički pjeva: „Htio bih biti plavom pticom / da sunem / k nebeskim alpama", a u pjesmi „Samo jednog brata imam" završni stihovi glase: „A sada gasnem, daleko / od zemlje u kojoj se rodih, / daleko od jedinog / brata / koji mi je preostao. / Ubrzo će me i on napustiti / i ja njega."

Eshatološki problem očit je u mnogim stihovima kao npr. u pjesmi „Bližim se danu svoje smrti": „Što se više približim danu svoje smrti / to bih više volio poživjeti, jer / još imam djece koju htio bih / otpratiti stazom kojom hode / pod zasjedom / surove smrti."

Pojam smrti koju naš pjesnik naziva surovom otkriva čovjeka koji voli život, koji se radovao životu i koji nema povjerenja u vjersko poimanje stvarnosti nakon smrti. Giacomo Scotti je bio čovjek ljubavi, zemne, stvaralačke, erotske, ljubavi koja mu je bila vodilja i svjetionik u životu. U pjesmi „Čovjek ljubavi" on otkriva ovu stranu svoje ljudske i kreativne osobnosti: „tko umije promatrati more / u svjetlosti sunca / što plamti i izgara / u suton; / tko umije iščeprkati cvijet / u korovu, u zoru, / lunjajući šumskim putovima: to je čovjek ljubavi / i nosi u sebi svjetlost." U navedenim stihovima otkriva se Scottijeva životna filozofija. Ona se sastoji u svojevrsnom dijalektičkom poimanju stvarnosti, stvarnosti koja podsjeća na grčkog filozofa Heraklita: „Život je stalni povratak / svojoj suprotnosti, i zato / uzalud ga požurivati, / uzalud rečenice; / možeš i zastati, ali dan nećeš zaustaviti/...»

Eshatološka problematika čovjeka neminovno vodi u dva smjera. Jedan je smjer povratak u djetinjstvo na emocionalnoj razini, a drugi je smjer povratak vjeri na spoznajnoj razini.

Giacomo Scotti je daleko od svoje prve domovine Italije, desetljećima od nje odvojen i zbog toga nije sigurna hoće li u njoj imati, kada se desi što se desiti mora, čak i nadgrobni spomenik. U takvom raspoloženju nastali su stihovi: „Htio bih da mi smrt / bude povratak moru". (Iz pjesme „Jadranska obala".) U pjesmi „Jaslice" Scotti se prisjeća svoje mladosti: „Pećine sa štalicom, jaslama, magaretom i kravicom", „stabla smokve i limuna / stabla juga / gdje nebo dotičeš prstom, a Bogu kažeš Ti".

Na predstavljanju ove zbirke u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu gospodin je Scotti zamolio da ga se ne isključuje iz hrvatske književnosti. Bile su to riječi iznenađenja za nas koji pjesnika poznajemo. Nikako ga nismo doživljavali izvan korpusa suvremene hrvatske književnosti. Dakako, poštujemo i shvaćamo njegov osjećaj stanovite izdvojenosti, nepripadanja, mosta koji nikome ne pripada, i t sl., ali ga uvjeravamo da je svojim književnim djelom ušao duboko u hrvatsku literaturu, te da ga smatramo našim hrvatskim pjesnikom i da mu ne uskraćujemo time status pjesnika koji ima dvije domovine. Hrvatska je postala njegova stvarna domovina i nema razloga za bilo kakvu sumnju da nije tako. On je pjesnik dviju Domovina, a to je, pored ponekih tegoba koje je takav status donio, ipak jedinstvena pozicija glede umjetničkog habitusa.

Zbirka „Nasukani brod" pisana je vrlo kvalitetnim književnim diskursom, jasnim rečenicama, pojmovnim rekvizitarijem na razini simbolike biografskog karaktera, ali s obiljem životne mudrosti koju je stekao i sada s nama dijeli ovaj plemeniti i zanimljivi čovjek i književnik, Talijan i Hrvat, hrvatski Talijan, Giacomo Scotti.

PS

Logika onih koji prakticiraju crne liste teško je uhvatljiva. Primjer toga je i naš Giacomo Scotti, koji kao Talijan i ljevičar ne ulazi u hranu onoga što držimo da traži ždrijelo crnih lista. Očito je to autor prikaza njegove knjige.

Đuro Vidmarović