Ždrijelo crnih lista (36/43)

Čežnja za harmonijom

Zdravko Živković: Hodajući sanjam (pjesme), Donji Miholjac, 2008.

Gospodin Zdravko Živković živi u Donjem Miholjcu. Pripada skupini pjesnika-amatera kojih u ovom prekrasnom slavonskom gradu ima toliko da su oformili dvije pjesničke udruge. Za razliku od mnogih amatera, Živković se trudi napredovati u književnom zanatu i postići što višu estetsku relevanciju svojih stihova. To se očituje u zbirci «Zaljubljeni vjetar» (Donji Miholjac, 2009.) koju predstavljamo.

Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa: «Ljubav»; «Misao»; «Domovina» i «Vjera». Iz navedenih naslova, kao i iz naslova cijele zbirke, naslućuje se njezina predmetno-tematska usmjerenost. Središnji naslov upućuje na autorovo oslanjanje na misao Miguela de Unamuna: «Pustite me da sanjam, ako je taj san moj život – ne budite me!»

Prvi ciklus: «Ljubav» ujedno je i najobimniji. Donosi 23 pjesnička uratka. Pisati o ljubavi uvijek je riskantno. Tema je stoljećima prisutna u svjetskoj poeziji i bila je nadahnuće najvećim poetskim veličinama. Napisati nešto novo o ljubavi u poetskom smislu, tj. stvoriti poetsko-misaonu cjelinu s porukom univerzalnog karaktera, nakon biblijskih «Pjesama nad pjesmama», Petrarke, Dantea, Bayrona, Tina Ujevića..., gotovo je nemoguće. A tema je nepresušna i stalno poticajna. Preostaje osobnost, iskazivanje ljubavnih emocija unutar spektra osobnog doživljaja, puštanje čitatelja u prostor vlastite intime. Tim se pristupom služe mnogi suvremeni pjesnici, tako da se u najnovije vrijeme govori o neoromantizmu kao književnom pokretu. Zapravo, modernizam, u svojoj postmodernističkoj varijanti dopušta miješanje uzvišenog u književnosti s onim što se smatra neuzvišenim, pa i svakodnevnim, visoke estetske razine s subestetskim sadržajima. Tako da neki književni teoretičari i grafite uvrštavaju u književnost. Dakako, po našem skromnom mišljenju, mjera književnog dosega nekog djela ostaje za uvijek razina estetske relevancije. Kič ostaje kič, banalnost banalnost. Grafiti nisu književnost, kao što to nisu niti natpisi na nadgrobnim spomenicima.

Zdravko Živković pridružio se neoromantičarima, još uvijek tanahnoj struji u našem pjesništvu. Već naslovom prve pjesme u ciklusu «Ljubav» to biva jasno: «Sanjam ovaj život», s početnim dvostihom: Katkada mi se učini / da sanjam ovaj život. Sljedeći naslovi su «Vuk samotnjak», «Valovi čežnje», «Posudi mi osmijeh»,»Dodir», «Vjetar u kosi»,»Tvoje oči»,»Otrove života mog»,»Dvije zvijezde modrozelene»,»Ružo bijela», »Ljepota osmijeha»,»Kamo je otišla mladost», «Ljubavi», «Valentinovo», «Kćeri moja»,»Proljetna šetnja»,»Šetnja», «Solffegio»,»Grižnja savjesti»,»Zagrljaj», «»Pijem ljutu šljivovicu»,»Stari ambar»,»Očeva ruka zalog mi pruža»,i «Očevo dobro srce». Pored otvaranja osobne intime, Živković u nekoliko pjesama leksikom i toposom smješta predmetno-tematsku razinu pjesama u slavonski prostor, dakle u svoj zavičaj. U cijelom ciklusu «temperatura» pjesama je povišena, s pripadajućim patosom, koji pjesnik smiruje, kako ne bi prerasao u zapis za vlastiti dnevnik, aromom autoironije i ironijskog otklona kao takvog. Pojedine su pjesme pisane s «dječjeg ugla», kao npr. Pjesma «Stari ambar»:Uz majku i oca mlade i sretne / ugledam baku i djeda žive. / Radost me obuze, ponovo sam dječak, / ne vraćam se više u dane sive.

Navodimo nekoliko primjera autorova neoromantičarskog pjevanja:

Želio bih tamo gore u vječnosti / postati dionik nebeske sreće («Vuk samotnjak»), Zapljusnuše me / valovi čežnje («Valovi čežnje»), Ljubav je čarobna / pa može sve («Posudi mi osmijeh»), Usred vječne igre svjetlosti i sjene / drhtim poput lista na vjetru / od dodira kose voljene žene («Dodir»), Ti si moja zora nad zorama / miomirisna ruža /što mi snove u javu pretvara («Otrove života mog»), Kako osloboditi srce od tuge? («Dvije zvijezde modrozelene»), Topim se u čarobnoj ljepoti / tvog osmijeha («Ljepota osmijeha»), Evo, ponovno je svibanj zablistao ružama / kao tajanstvena noć zvijezdama («Kamo je otišla mladost») i td. Neke su pjesme apsolutno osobne i kao takve istaknute u dataciji (Mojoj kćeri Mariji. U D. Miholjcu 6. travnja, 2008. 14 sati). Sve pjesme u zbirci precizno su datirane, što otkriva snažan utjecaj pokojnog Dragutina Tadijanovića.

Drugi ciklus: «Misao» sadrži osamnaest pjesama. Prva pjesma s naslovom «Dvorac», a unutar nje prvi dvostih, određuju predmetno-tematsku usmjerenost svih pjesama: Već dugo gradim dvorac / a nitko to ne primjećuje.

Autor je u ovom ciklusu «svjetskiji», misaoniji, ali i dalje osoban i kao takav željan sugovornika kojem će prenijeti poruku. Navodimo nekoliko primjera:

Osmijeh je poput sunca / što raspršuje sive oblake / i donosi vedrinu (iz pjesme «Osmijeh», ili Kao iskre prikrivene u pepelu / taknute vjetrom sjećanja / iznenada zasvijetle uspomene (iz pjesme «Uspomene»), ili: U vrhu jablana / ugnijezdilo se zubato sunce (iz pjesme «Sijedi starac»), ili: Kada izgovoriš tešku riječ, / ne možeš je obrisati (iz pjesme «Za jezik se ugrizi», ili: Otvaram oči. /Jutarnja plavet me obasja / i skameni srce (iz pjesme «Izgubljeno putovanje»). Pjesma «Vinograd» iz ovog ciklusa, izdvaja se matoševskim odnosom prema pejzažu i predstavlja samostalnu cjelinu.

Ciklus «Domovina» sadrži sedam pjesama rodoljubnog karaktera. Ističemo pjesmu «Hrvatska zemljo», pisanu u maniri šansone, a poetskom nakanom podsjeća na čuvenu pjesmu Zlatka Tomičića «Hrvatska, ljubavi moja».

Hrvatska zemljo, ljubavi,

radosti jedina,

u tebi cvatu i mirišu

sva moja proljeća

U duhu šansone pisana je i dojmljiva pjesma «Slavonijo, divna majko stara»

Posljednji ciklus: «Vjera» donosi dvanaest pjesama. Autor se hrabro okušao u maniri molitve, teške pjesničke forme, u pjesmi «Neka je slava svemogućem Bogu». U ciklusu se poetikom ističe pjesma «Ljiljane bijeli» upućena Bogorodici. Navodimo dva dvostiha iz ove pjesme:

Po orošenim bijelim ljiljanima

pljušti jutarnje sunce.

-------------------------------------

U bijelim laticama

Vidim lik sveca

Vrlo je poetski uspješan (na način Marije Barbarić- Fanuko) treći stih u pjesmi «Kišni Uskrs»: Bog nam šalje poruku po kišnim kapima.

Autor zbirke «Hodajući sanjam» grafički svoje stihove obliku po uzoru na A.B. Šimića, dajući im na taj način izvanjski ritam. Pretežno se služi slobodnim stihom, ali dio je pjesma pisan u rimovanim kvatrenima. Stil mu je pretežito ispovijedan, dakle, daje mogućnosti uvida u pjesnikovu intimu, a to znači i zov za komunikacijom. Pri tome, osjeća se nedostatak respekta prema poetskoj ekonomiji, važnom dijelu organizacije književnog djela. Zbirka je prilog neoromatičarskom pokretu u suvremenom hrvatskom pjesništvu.

PS

Pokušaj da u Slavoniji kažem koju lijepu riječ o pjesniku iz Donjeg Miholjca, nije dao rezultat. Zašto je ovaj prikaz završio u ždrijelu crne liste ostaje nepoznato. No, nije li potrebno prihvatiti kao činjenicu da se ovo ždrijelo hrani i glupošću, a ne samo ideologijama i protuhrvatstvom?

Đuro Vidmarović