Ždrijelo crnih lista (26/43)

Obasjana suncem Srijema u hrvatskom Primorju

Ljubica Kolarić-Dumić: ''Obasjana suncem'', Hrvatsko filološko društvo Rijeka - jezična knjižnica 43, Rijeka, 2005.

Ljubica Kolarić-Dumić je ugled u suvremenoj hrvatskoj književnosti zaslužila pjesmama za djecu. Međutim, 2005. godine, u izdanju Hrvatskog filološkog društva u Rijeci, objavljena je zbirka njezinih stihova za «odrasle», u kojima se predstavlja kao književnica naglašene senzualnosti i senzibilnosti, sklona lirici uzvišenog doživljaja.

Gospođa Kolarić-Dumić je podrijetlom iz Srijema, a život ju je «smjestio» u našu lijepu Rijeku, na obale Jadranskoga mora, daleko od rodnih krajolika. Rođena je 1942. u srijemskom mjestu Kukujevci, nažalost, danas poznatom po stradanju domicilnih Hrvata. Naime, tamošnje je hrvatsko pučanstvo tijekom velikosrpske agresije protjerano iz pradjedovskih domova. Od studenskih dana, odnosno od završetka studija, gospođa Kolarić-Dumić živi u Rijeci, gdje je stekla obitelj, rodila djecu, gdje se afirmirala kao intelektualka i ostvarila profesionalni životni san – biti učiteljica.

Prvu knjigu Ljubica Kolarić-Dumić objavila je u Rijeci 1983. pod naslovom ''Raskrižje'', drugu u Zagrebu 1985. pod naslovom ''Sva u srcu''. Sljedećom zbirkom ''Vratit ću se, zemljo'' javlja se 1991. Iduće, 1992. godine izlazi joj knjiga pjesama ''Molitva za Hrvatsku'' objavljena u Rijeci. Ratne su to godine i autorica punim kapacitetom svojih osjećaja reagira na ugroženost rodne zemlje.

Godine 1995. u Rijeci izlaze joj izabrane pjesme pod nazivom ''Stazama jutra'', 1997. ''Uz baku je raslo moje djetinjstvo'', a 1999. zbirka ''S vjetrom kroz godinu». 2003. objavljuje sjajnu knjigu pjesama za djecu ''Od proljeća do proljeća'', a 2004. u ponovljenom izdanju. Godine 2005. izlaze dvije knjige gospođe Kolarić-Dumić.: ''Izašli iz priče'', knjiga za djecu, i ''Obasjana suncem'', zbirka refleksivne lirike.

Gospođa Kolarić-Dumić je kao pjesnikinja uvrštena u dvije početnice za prvi i u čitanke za drugi i četvrti razred osnovne škole, zatim u vježbenicu «Moj hrvatski», za peti razred, u zbirku antiratne poezije «Nad zgarištima zvijezde», te u knjige «Taj hrvatski», «Zavičaj riječi», «Kako je umirao moj narod», i «Srijemska kalvarija Hrvata». Zmajska pjesmarica, zbirka zmajskih i domoljubnih skladbi za zborove te u zbirci uglazbljenih pjesama «Pjesme naših želja». Priče i pjesme objavljuje u mnogim časopisima, kalendarima i novinama.

Branko Pilaš objavio je 2004. godine knjigu «Raspršena vrela književnih djela» u koju je uvrstio gospođu Kolarić-Dumić kao jednu od pedesetak hrvatskih i stranih dječjih književnika, a Stjepan Hranjec je uvrštava u knjigu Pregled hrvatske dječje književnosti. Potrebno je kazati da su njezine pjesme uglazbili autori: Ljuboslav Kuntarić, Stjepan Mikac, Natalija Banov i Doris Kovačić.

U naše vrijeme, vrijeme ratno i poratno, intimna lirika kao da gubi na cijeni, ili, ako se piše, onda se pretvara u dnevnik za osobnu uporabu, bez univerzalnih poruka i sadržaja.

Ljubica Kolarić-Dumić je 2005. godine objavila knjigu koja nije naišla na snažniji odjek u javnosti, što smatramo propustom književnih kritičara. Knjiga koju želimo predstaviti nosi naslov ''Obasjana suncem''. Ma koliko naslov bio pomalo pasatistički, knjiga otkriva autoricu uspješne gradacije osjećaja i naglašena lirizma, dakle, čimbenika koji se pomalo gube i postaju poetska «arhiva». Mišljenja smo da se ovaj trend može zaustaviti jedino afirmacijom upravo takvih vrijednosti, kao i autora koji se njima služe. Pohvala djeluje kao poticaj, naravno, ako je opravdana i utemeljena.

Zbirka ''Obasjana suncem'' relativno je obimno djelo. Podijeljena je na osam poglavlja, pri čemu svako poglavlje nosi karakterističan naslov, primjerice: «Sama sam, a prolaze ljudi», «U ime ljubavi», «Možda on stoji kraj rijeke», «Kad umor padne na večernje sate», «Ne oplakujte zemlju», «Hodam stopama mojih predaka», «Korak svoj upravljam prema glasu» i posljednje, osmo, «Vratit ću se, Zemljo».

Na početku treba kazati da se u pjesmama gospođe Kolarić-Dumić osjeća sretna simbioza izvornog narodnog književnog stvaralaštva njezinog rodnog Srijema, naglašenog senzibiliteta žene kakav nalazimo kod velike naše poetese Vesne Parun, gotovo antejske vezanosti uz Zemlju, prisutne kod Dragutina Tadijanovića i, konačno, uzvišeni moment nadahnuća kojim poezija transcendira ljudsko, kakav nalazimo u Bibliji, poglavito u «Pjesmi na pjesmama».

Glede motiva u knjizi koju predstavljamo isprepliću se tri osnovna, a to su:

a) raspolovljenost lirskoga subjekta između odlaska i povratka,

b) raspolovljenost između obitavališta i zavičaja,

c) raspolovljenost između sadašnjosti i djetinjstva.

Lirski subjekt nalazi se u stanju napetosti gotovo antipodije između vremena u kojem živi i vremena u kojem je živio, između osjećaja koji ga prožimaju u sadašnjem trenutku i lijepih trenutaka kojeg je proveo u djetinjstvu.

I konačno, četvrto sidrište u pjesništvu gospođe Kolarić-Dumić njezina je »zavičajna» poezija, stalne reminiscencije na vrijeme provedeno u Srijemu, u rodnom krajoliku s odgovarajućim refleksijama na povijest, ljude i sudbinu zemlje i naroda. Uvjetno rečeno, peti motiv bi bio protoantejski, a to je zemlja - vezanosti uz zemlju kao hraniteljicu. Kada piše pojam Zemlja, a piše ga velikim početnim slovom, tada je to za pjesnikinju Zemlja-majka, dakle pojam koji se razvija i širi do, gotovo, teološkog osmišljavanja. Tako čine svi koji zemlju cijene, vole i uvažavaju recimo, američki prastanovnici, ili izvorni žitelji Australije, Aboridžini, kao što smo saznali iz romana Drage Šaravanje ''Idemo kući'', objavljenog 2006. godine.

Kada piše o vremenu sadašnjem, i kada izražava osjećaje koji je prožimaju u vremenu sadašnjem, pjesnikinja koristi nekoliko temeljnih ili nosivih pojmova. To su ''krik'', ''samoća'', ''čežnja'', ''povezanost sa svemirom'', i ''ljubav'', koji proizlazi iz prethodnih. Posebno je kod gospođe Kolarić-Dumić signifikantan jedan od najsnažnijih lirskih pojmova, pojam ljubav. Kod nje se ljubav dijeli na onu prema muškarcu, u obliku čežnje, želja, neostvarenih ideala u odnosu na njezin konačni cilj, i ljubav prema djetinjstvu, prema jednom idealiziranom stanju koje se može usporediti s uterusom, povratkom djeteta u maternicu, što, također, izaziva uznemirenost i raspolovljivost.

Krik je zanimljiv pojam koji u posljednje vrijeme nalazimo kod nekoliko istaknutih hrvatskih pjesnika, recimo kod Tomislava Marijana Bilosnića, Zdravka Kordića, Marije Barbarić Fanuko. Njime izražavaju na munkovski način zaprepaštenost, strah, složenu emociju koja prožima većinu ljudi. Nalazimo ga i kod naše pjesnikinje:

''Krik je to

i čežnja za plavetnilom''

Iz pjesme ''Čežnja''

Slično se ponavlja u pjesmi koja nosi naslov ''Krik'', u kojoj autorica pjeva:

''Pjesma je moja zamrla.

Tek krik

Iz grla čujem.

Svoj

Nepoznat'

Druga odlika Kolarićkina pjevanja je izdvojeno doživljavanja svijeta oko sebe, i sebe u tom svijetu, dakle isticanje samoće kao literarne inspiracije. Ovaj motiv je, uvjetno rečeno, već iskorišten u hrvatskoj poeziji, ali ukoliko pjesnik izražava vrijeme u kojem živi i sublimira svoj život u tom vremenu kao paradigmu, tada je samoća, kao u našem slučaju književno obranjena.

Pjesmu koja nosi naslov ''U samoći'' autorica završava trostihom:

'Što ću sa samoćom tuđom

kada je i moja

ovoliko teška.

Ili u pjesmi ''Sama sam, a prolaze ljudi'' završni stihovi glase:

'Sama sam,

u prolaze ljudi'

Ova pjesma, na predmetno-tematskoj razini u suglasju je sa sjajnom knjigom koprivničke književnice, preminule prije nekoliko godina, Božene Loborec, koja je u kajkavskom dijalektu, isto osjećanje samoće i usamljenosti iskazala sjajnom knjigom ''Črez mene ljudi idu''

U pjesmi ''Ja nisam htjela ovu noć'' pjesnikinja navodi sljedeće stihove:

''Noć je pogasila svjetla,

Svuda razlila se tama,

Bojim se mraka,

Svjetla bih htjela.

Bojim se,

Ostala sam sama.''

U niz pjesama Ljubica Kolarić-Dumić osjećaj samoće vezuje u osjećaj odcijepljenosti od rodnog krajolika, s kojim se poistovjećuje. Takav je osjećaj dramatično iskazan u pjesmi koju, pretpostavljamo, upućuje svojim roditeljima. Pjesma završava dvostihom:

''Ja ti pišem svake noći, jer sam sama.

Sama i tužna.''

Iz pjesme «Pismo».

Kao što smo rekli gospođa Kolarić-Dumić govori u svojim stihovima o ljubavi, ali tu se isprepliću ljubav kao čežnja za muškarcem, za ostvarenjem ženstva i jastva, ali i ljubav prema krajoliku u svojem rodnom zavičaju. Ponekad je teško razlučiti gdje je pjesnikinja na terenu svoga jastva, svoje ženstvenosti, a gdje prelazi u fikciju prema idealiziranom djetinjstvu i rodnom krajoliku. U ovom kontekstu istaknuli bismo pjesmu ''Pokucaj na moja vrata'':

Kad postaneš ljubav,

Kad se sav

Pretvoriš

U

Srce,

Pokucaj na moja vrata.

Kao dokaz prepletanja nemira, čežnje i ljubavi pjesma je ''Čeznuće '' u kojoj završni stihovi glase:

Ali nemir ovaj u meni

Čežnju za nizinama budi.

Grudi rođenoj

U zagrljaj

Htjedoh.

Raspolovljenost lirskog subjekta očituje se gotovo kroz sve stihove. S jedne strane pjesnikinja piše o svom stvarnom životnom obitavalištu Rijeci i moru kojim je oduševljena, i koje, također, voli i lirski opisuje, ali ta činjenica ljepote krajolika u kojem živi, i činjenica da su tamo njezina djeca i njena obitelj, ne ispunjava lirsko biće svime što je potrebno da bi cjelovito živjela i osjećala puninu svoga ja.

Ako smijemo dati naglasak u ovoj knjizi na temu koja prevladava, to je svakako antejski motiv vezanosti uz Zemlju, Zemlju kao hraniteljicu, uz rodni krajolik. Ističemo pojmove koji su nosivi u ovom dijelu knjige: Zemlja, kruh, trave, vjetrovi, oblaci, ptice poglavito lastavice, cvijeće, kao što je jasmin, dakako, Srijem kao takav, kao fenomen. Biofilnost, uvjetno rečeno, također je karakteristika Kolarićkine poezije. U nizu pjesama osjeća se biofilnost kao ushićenost, kao motiv koji je tu, u lirskome subjektu, s kojim on živi, a izvan toga je, kako kaže u pjesmi «Ptica u krletci»:

O plavetnilu snivaš

I vjetrove

Razigrane moliš

Da ti razmašu krila.

Posebno poglavlje u knjizi «Obasjana suncem» posvećeno je predcima. Kada pjeva o stopama svojih predaka, Ljubica pjeva o svome hrvatskome Srijemu. U pjesmi «Ravnico moja» prva kitica glasi:

Volim te,

Ravnico moja nepregledna.

Volim prostranstva tvoja,

Suzama umivam

Livade tvoje nepokošene.

Ili u pjesmi «Žitno polje», u kojoj se nalazi uspješna metafora:

Žutiš se kao dukat

Na prsima mlade seljanke.

Ili u pjesmi «Miriše zemlja» gdje završni trostih glasi:

Miriše zemlja

Zove me

I miriše.

Jedna od najpotresnijih pjesama u ovoj knjizi ima naslov «Ako odete». Očito je nastala tijekom nasilnog preseljavanja Hrvata iz Kukujevca u Republiku Hrvatsku. U ovoj uspješnoj pjesničkoj tvorevini nalaze se stihovi:

Ako odete, Zemlja će biti žedna,

A Vi ćete na tuđim njivama plakati.

Ako odete tko će cvijeće zaliti

I svijeće na grobovima zapaliti?

Završni dio knjige donosi pjesme u prozi, također vezane uz pjesnikinjin zavičaj. Među njima je i pjesma «Kukujevčani», posvećena autoričinim sunarodnjacima koji su doživjeli strašnu sudbinu kada su morali napustiti pradjedovska ognjišta. Potresno djeluje i pjesma «Da se ognjišta ne ugase» koja završava dvostihom:

Hoću li stići prije zime i vatru rasplamsati

Da se ognjišta ne ugase!

Završna pjesma je «Vratit ću se, Zemljo» u kojoj pjesnikinja kaže:

Vratit ću se, rodna grudo!

Da Te pomilujem.

Da Te držim u šaci. Da mi ugriješ dlan. Da me zaštitiš od

samoće kao onda kad Te uzeh sa svježa groba majke.

Čitajući stihove Ljubice Kolarić-Dumić nameće se spoznaja kako autorica nikada nije napustila rodni zavičaj, zbog čega se, zapravo, osjeća kao i svi njezini sunarodnjaci iz Srijema, koji su živjeli kao pripadnici nacionalne manjine, a onda se našli u sredini matičnog naroda, ali i u zavičaju, koji im nije rođeni.

Kao završnu misao treba kazati da je vrijednosti ove knjige pjesama gospođe Kolarić-Dumić pridonio i cijenjeni hrvatski slikar Vjekoslav Vojo Radoičić.

Zahvaljujući Voji Radoičiću, stihovi Ljubice Kolarić-Dumić dobili su dodatnu svježinu. Suradnja između slikara i pjesnikinje dala je odlične rezultate, ne samo u ranijim knjigama za djecu koje smo spomenuli, nego i u ovoj knjizi. Da završimo: knjiga koju smo predstavili doprinos je suvremenoj hrvatskoj književnosti upravo u godinama zadnjeg desetljeća 20. stoljeća. S aspekta stvaralaštva srijemskih Hrvata, ovo je djelo, bez svake sumnje, izuzetan književni oris njihove tragedije, ali i pokazatelj vitalnosti ove manjine s tragičnom povijesnom sudbinom.

PS

Ne mogu kazati gdje je odbijen prikaz Ljubičine knjige, kako joj ne bih priuštio nove neugodnosti.

Đuro Vidmarović