Ždrijelo crnih lista (17/43)

Prostor slobode za vrijeme NDH

Ivica Matičević: Prostor slobode. Književna kritika u zagrebačkoj periodici 1941-1945, «Matica hrvatska – Zagreb», Zagreb, 2007.

Nezavisna Država Hrvatska još je uvijek tabu tema za znanstvena istraživanja. Razlozi leže u ideološkim i političkim ograničenjima koja se stavljaju pred znanstvenike. U praksi to znači da zaključci o vremenu NDH moraju biti negativni, onako kako se to prakticiralo tijekom komunističkog jednoumlja. Titova ideološka mašinerija stvorila je obrazac koji je bio obvezatan za sve. Podloga tog obrasca bila je stara latinska poslovica Vae victis – Teško si ga pobijeđenome, iz koje imamo izvedenicu Povijest pišu pobjednici, odnosno pobjednicima pripada povijesna istina. Ovakvim apriorističkim stavom povijesna znanost, kako ona historiografska tako i književna, kulturna, znanstvena, etc. Postala je sluškinja politike. Povijesna istina pretvorena je u sredstvo ideološke borbe. Orwelovski rečeno: istina je poslala laž, a laž istina. Na žalost, iako je jednoumlje trebalo biti srušeno 1990. godine, odnosno padom Berlinskog zida, kada je riječ o slobodi u historiografskom radu i povijesnoj istini, to se nije desilo.

U konkretnom slučaju istraživanja povijesti NDH nema prostora slobode. U to vrijeme ništa nije valjalo, ničega dobroga nije postojalo, nisu izlazile normalne knjige, nisu se davale normalne kazališne predstave, pisala književna djela, radile biblioteke i knjižnice, fakulteti i škole, nije bilo normalne uljudbe i civilizacije, sve se okamenilo kao u narodnoj bajci, postalo fašizmom i nacizmom, Zagrebom su hodali jedino ustaše, tj. Vampirska bića, zombiji, klonovi, alijeni s drugih planeta puni zla, dok su u šumama i gorama brdovitog Balkana živjeli partizani-svjetlonoše, hrabri Luciferovi sljedbenici, i za dobrobit ljudi borili se nesebično kao pravi antifašisti i staljinisti, ti dragi i sućutni anđeli, pozitivna i sretna crvena bića koja su odbacila Boga, a prihvatila kao božanstvo najveće među ljudima, drugove Staljina i Tita. Manihejski pristup ovdje je doveden do paroksizma.

Književno stvaralaštvo, kao i cjelokupni kulturni život u Zagrebu tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno tijekom postojanja Nezavisne Države Hrvatske bilo je od njenog rušenja 1945. pa do 1989. godine, zabranjena tema za povjesničare i ostale istraživače, osim za publiciste i političare koji su problemu prilazili s komunističke ideološke matrice, s nakanom veličanja pobjednika, a apsolutne negacije poraženog. Led je probio, u smislu pokušaja objektivnog vrednovanja arhivske građe, prof. Stanko Lasić, trećom knjigom svoje «Krležologije» (Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska 10. 4. 1941.- 8. 5. 1945.), koju je objavio u Zagrebu, 1989. godine. Gospodin Ivica Matičević nastavio je tragom prof. Lasića i nakon dužeg istraživačkog rada došao no spoznaja koje je predočio javnosti u studiji sintetskog karaktera Prostor slobode. Književna kritika u zagrebačkoj periodici 1941-1945. Djelo je objavila Matica hrvatska - Zagreb, 2007. godine. Autor studije odaje priznanje svome prethodniku i poetskim rječnikom podsjeća na njegovu usamljenost tijekom rada na spomenutoj knjizi, jer tema koju je istraživao «jednostavnije se to ne može reći – nije smjela postojati kao legitimna i ovjerena književnopovijesna tema. Vjerovati - nastavlja I. Matičević – kako je i u to zloguko vrijeme, povrh svega, bujao kulturni i književni život, i kako je on u dobroj mjeri bio autonoman, pa čak i kritičan spram same vlasti, mogli su i htjeli samo rijetki i dobro obaviješteni.»

Stoga naš autor u uvodu svoga rada daje znati: «Ono što ćemo pokušati učiniti u našoj studiji jest da nastavimo na njegov uvod i napravimo korak dalje u razotkrivanju ove prešućene teme, tj. da pokušamo predočiti primjeren opis i propis književ-no-kritičarskog diskursa za NDH.» Kako ne bi u zraku visjelo pitanje, zbog čega je trebalo otkrivati specijalan književno-kritičarski diskurs za NDH, I. Matičević objašnjava o čemu je riječ: «Cilj je uspostaviti neku vrstu komentirana i deskriptivna, ali krajnje potentna kataloga imena, tema i pristupa kako bismo u konačnici iscrtali književno-kritički profil koji je slijedio krivulju vlastita razvoja i rasta.».

Time autor ističe nakanu ispuniti ono što je prof. Lasić propustio u svojoj knjizi. Riječ je o dva pitanja koja je postavio prije početka velikog istraživačkog napora: 1. Je li «definitivna afirmacija ili negacija tvrdnja da je književna kritika za NDH, kao dio svekolike književne aktivnosti, samo logičan i naravan nastavak prijeratne književnokritičke djelatnosti (pokušaj uklapanja odsječka u povijesni kod hrvatske književne kritike)» i 2. da li je, možda, «upravo književna kritika u periodici za NDH ono mjesto koje nije pokazivalo funkcionalne znakove političkoga i ideološkoga superstrata, barem ne u onoj mjeri da je to moglo štetiti književnoj kritici kao vjernoj prijateljici književnoga stvaranja».

Matičević se u svojim istraživanjima odlučio na sedam glasila koja su izlazila u Zagrebu. To su: «Književni tjednik», «Hrvatska revija», «Vienac», «Plava revija», «Plug», «Spremnost» i «Hrvatski narod». Navedena glasila autor naziva «naš funkcionalni izbor korpusa za obradu». «Hrvatska revija», «Vienac» i «Književni tjednik» odabrani su kao «naj-bolji književni časopisi», «Plava revija» i «Plug» kao «listovi za studente i intelektualnu mladež», a «Spremnost» i «Hrvatski narod» zbog toga što su bili «najtiražniji politički tjed-nici i dnevnici, svi oni sa znatnim udjelom priloga iz kulture, među kojima su književnost i književna kritika».

Matičevićeva studija ima dvostruki karakter. On je ujedno književnopovijesno djelo, ali i književnoteoretski istraživanje. Stoga prvi dio knjige koju predstavljamo nosi naslov: «Književna kritika: određenje, narav, žanr». Bez opširnije elaboracije autorovog znanstvenog određivanja vlastite istraživalačke pozicije, smijemo istaći slijedeći moment koji držimo važnim. Za Matičevića «narav» književne kritike je metaliteratura, «ponajviše zašto je kritika nadknjiževna djelatnost. Ontološka pozadina, - slijedi autorova elaboracija – na koju se odnosi sfera kritike i sfera neke pjesme ili novele nikako nije ista, i otuda primarno razrješenje nedoumice oko toga može li se govoriti o pripadnosti tih oblika jednom te istom žanrovskom sustavu.

Prirodna je i očekivana pozadina književnosti sam život, dok prirodna pozadina svake kritike upravo književnost kao umjetnost riječi i model stvarnosti, dakle, kritika je spram književnosti u sekundarnoj perspektivi, zapravo metapoziciji spram samoga života, odnosno ona bi, prema parafraziranu Lotmanovu pojmovlju, bila modelativni sustav trećeg stupnja, u slijedu prirodni jezik – književnost – kritika.»

Treće poglavlje Matičevićevog rada posvećeno je «Hrvatskoj književnoj kritici od moderne do 1941.» Tek s četvrtim poglavljem «Književni tjednik' ili o prevarenu očeki-vanju» autor prelazi na književnopovijesno istraživanje. Slijede glasila koja smo naveli.

2. «Književna kritika je i dalje (misli se na razdoblje NDH, op. A.) zaseban žanr koji nastaje na razmeđu prihvaćenih znanja iz teorije književnosti, estetike i književne povijesti te individualnih kreativnih mogućnosti i shvaćanja književno-kritičkog posla u svakog protago-nista».

3. «Većina kritičara i književnih povjesničara, onih najboljih i najvažnijih, koja je pisala prije rata nastavlja pisati i dalje (Maraković, Barac, Haler, Kombol, Grgec, Glavaš, Smerdel, Goran Kovačić), a pridružuju im se kritičari koji su se pojavili i afirmirali neposred-no prije 1941. i za vrijeme rata (Katalenić, Ivaštinović, Miličević).»

4. «Određena promjena nastaje u dijelu tipologije aktivnih pristupa prosuđivanju i vrednovanju književnih djela, opusa i epoha. U odnosu na prijeratnu tipologiju, sada očeki-vano izostaje marksistički, lijevo orijentirani pristup, dok su i dalje djelatni filološki/sociološ-ki protostrukturni (Maraković, Barac, Magdić, Nikolić, Glavaš, Smerdel, Fedorov, Katalenić, Ivaštinbović, Miličević, S. Gašparović), impresionistički (Smerdel, Nikolić, Bonigačić, Petris, Tijan, Cimerman, Grgec, Čović) i halerovsko-kročeanski model (Haler, Smerdel, Nikolić, Bakarčić, Katalenić, Miličević)».

Otkrića dr. Matičevićeva vrlo su važna, ali i znakovita. Važna su jer hrabro otkrivaju povijesnu istinu, a znakovita jer su objavljena u nakladi Matice hrvatske i stoga će služiti kao obrazac mlađim istraživačima. Da ne bude dvojbe, dr. Matičević je djelo koje predstavljamo pisano s aspekta pobjednika, u ocjeni političkog i ideološkog ustroja NDH-a. Kao znanstvenik bio je objektivan, što izaziva poštovanje i zahvalnost.

Do sada se učilo, pisalo i naučavalo o nepostojanju slobode za književni rad tijekom NDH, o fašizaciji svekolike umjetnosti u to vrijeme, o fašističkom nasilju nad estetikom, ubijanju i istrebljivanju umjetnika koji nisu pristali biti apologete režima... Umjesto toga, zahvaljujući dr. Matičeviću otkriveno je tijekom NDH postojanje prostora slobode za književni rad i književnu kritiku. I ne samo to, pisac otkriva pojedine autore koji su svojim teoretskim postavkama nadilazili dotadašnji pristup (do 1941.) književnoj kritici i bili tijekom rata apsolutno izvan horizonta tzv. ustaške ideologije, npr. Jakov Ivaštinović.

« Sve je ovo bilo dovoljno da se zaključi kako 1941, s osnutkom i četverogodiš- njim postojanjem NDH, nije načinjen rez u sudbini književno-kritičnoga žanra u povijesti hrvatske književne kritike i da s početkom rata i dolaskom nove države i ideologije književna kritika nije izgubila generički karakter i status zasebne žanrovske vizure, kreativne i slobodne pratiteljice primarne književne djelatnosti, uz specifične književnopovijesne i povijesne crte u svojem profilu».

Na kraju, neka nam je dopušteno kazati znanstveni zaključci dr. Matičevićeva mijenjaju dosadašnju ustaljenu i petrificiranu komunističku pseudoznanstvenu, pseudoantifašističku, a u suštini velikosrpsku vizuru književnosti nastale tijekom NDH. Prostor slobode je postojao. Književne kritike objavljivali su i ljudi lijeve, proruske orijentacije, kao npr. Jakov Ivaštivić, a uvažavanje je iskazano najsnažnijem predstavniku komunističke književnosti, Miroslavu Krleži. Što više, tijekom NDH nuđena mu je književna suradnja, dok je njegova gospođa Leposava/Bela, premda Srpkinja, nesmetano glumila u Hrvatskom narodnom kazalištu, uživajući uvažavanje sukladno svojem umjetničkom postignuću. Ovim se ne derogiraju pogreške vodećih ljudi iz ustaške političke nomenklature, glede političkog savezništva, antisemitizma, jednostranačkog i nedemokratskog državnog ustroja. Ipak, neki detalji u zaključcima dr. Matičevića navode na šire razmišljanje. Neka nam je dopušteno, ne umanjujući autorov napor, na to upozoriti. Npr. zbog čega je Ivan Lendić, književnik iskonskog kršćanskog nadahnuća,a HSS-ovske političke vizije, od dr. Matičevića svrstan među ustaše? Ovom se tvrdnjom ponovo nanosi nepravda ovom književniku, publicisti, psihologu i državotvornom emigrantu.

Konačno, upravo je promovirana knjiga Ive Lendića: Katolicizam i kultura. Eseji, članci i polemike» (Zagreb, 2008.) koju je uredio pouzdani znalac života i djela ovog čovjeka, književnik i znanstvenik, mr. sci. Božidar Petrač. O Lendiću je 2008. održan u uspješan znanstveni simpozij u Metkoviću, Opuzenu i Pločama u organizaciji književnika Stjepana Šešelja. Kako je pisac ovih redaka sudjelovao u radu ovog simpozija, s punom odgovornošću smije tvrditi da niti jedan od izlagača nije naveo činjenice koje bi dale za pravo tvrdnji Ivice Matičevića. Isto tako, tvrdnja o slaboj državi kao razlogu književnih sloboda tijekom postojanja NDH, nije potkrijepljena konkretnim arhivskim istraživanjem. U podrubnicima to nije razvidno.

Načelno, mislimo da je ustaški režim mogao jednim aktom uvesti cenzuru i uhapsiti sve neposlušnike. Npr. kao što je to učinjeno s ministrima Vokićem i Lorkovićem. Dakle, nije razlog u «slabosti režima», već, očito, negdje drugdje, što je trebalo otkriti proučavanjem povijesnih vrela. Do tada možemo samo pretpostavljati o čemu je riječ. I konačno, kao što je analizirao hrvatsku književnu kritiku od moderne do 1941, tj. do proglašenja NDH, Matičević je smio isto učiniti s vremenom, od recimo 1945. do 1962. godine, odnosno od pobjede komunista, do Titovog obračuna s Aleksandrom Rankovićem. Tada bi mu se nametnula pitanja, kao što su npr., da li su prostor slobode koje je on ustanovio da je postojao 1941.-1945. književnici i književni kritičari uživali i nakon što je ustaška država srušena, a formirana pobjednička «najnaprednija i najhumanija» vlast komunističke Titove Jugoslavije, ili je možda bilo drugačije?

Isto tako morao bi pratiti sudbinu liberalnih, nezavisnih i avangardnih književnih kritičara koji su stvarali tijekom NDH, nakon uspostave komunističkog jednoumlja. Da li su ti književnici neometano od režima nastavili svoj kvalitetan književni posao, ili su, možda, ti ljudi 1945. i idućih godina, ubijani bez, ili s formalnim suđenjem, izbjegli, ili prognani, držani u logorima i lišavani građanskih i intelektualnih prava, te bačenih u apsolutni zaborav, bez obzira na svoj liberalizam i naprednjaštvo. Samo zbog toga što su objavljivali tekstove tijekom NDH! Time bi se otvorio prostor za diskusiju o totalitarizmu svih boja. No, to će učiniti netko drugi. Nije suvišno razmišljati (svima nama) o prostoru slobode – danas (1990.-1998.). Slobodni smo dati mali prilog toj diskusiji. Piscu ovih redaka nije dopušteno objavljivati književne prikaze i kritike u književnim novinama Matice hrvatske, «Vijenac», dok ga je uređivao upravo gospodin dr. Ivica Matičević. Kad je izborio to pravo, postigao je pirovu pobjedu: priloge za «Vijenac» morao je slati najprije glavnom tajniku MH, a on, nakon što ih je pročitao, dostavljao bi ih glavnom uredniku, gospodinu Ivici Matičeviću. Dakle, slobodu koju su uživali književni kritičari tijekom postojanja NDH, ja nisam imao u današnjoj suverenoj RH. A k tome, neka mi se oprosti na neskromnosti, bio sam dio njezine Konstituante, dizao ruku kada je izglasan u Parlamentu njezin Božićni Ustav i donesena odluka o prekidu svih državnopravnih sveza sa SFRJ. Sve navedeno, kao i ono što nije navedeno u mojoj političkoj i književničkoj biografiji, nije imalo pozitivnog značenja za dr. Matičevića.

Naprotiv! On mi je oduzeo prostor slobode za književni rad, isti onaj koji su ustaše davale književnim kritičarima, o čemu je pisao dr. Matičević. To je dokaz kako su komunističko jednoumlje i anacionalna jeres duboko usađeni u podsvijest naših intelektualaca. Pavlov[1] je imao pravo!

Ovaj prikaz dio je moga hrvanja s urednicima i toga se sjećam sa stidom i gorčinom. Riječ je o književnoj reviji s kojom sam surađivao «sto godina» i nisam mogao slutiti da će me jednom staviti na crnu listu. Sadržaj prikaza upućuje doista na pravu crnu listu i njezino zlo ždrijelo koje je otvarao i zatvarao dr. Matičević. Nije mi pomagala činjenica što sam bio predstojnik Odjela za povijest MH, te član njezina Središnjeg odbora. Sve rečeno ukazuje na način rada ždrijela crnih lista o kojemu malo znademo. Ali i na činjenicu kako patent crnih lista nije svojina samo ljevičarskih glasila.

[1] S osjećajem nelagode i stida iznosim ovu činjenicu, ali ona je istinita i kao takva prilog našoj kulturnoj povijesti i ostvarenim prostorima slobode osamnaest godina nakon stvaranja suverene Republike Hrvatske.

Đuro Vidmarović