Ždrijelo crnih lista (16/43)

Jedinstvo pjesničkog i fotografskog doživljaja zavičaja
Enerike Bijač i Vlade Vladića

Enerika Bijač: Odjek Neretve, Matica hrvatska- Ogranak Opuzen, Opuzen, 2008.
Vlado Vladić: Litanije za p-ostanak na Kućanima,, Zagreb, 2007.

U suvremenoj hrvatskoj književnosti nisu rijetki njezini akteri koji se iskazuju osim perom i nekim drugim umjetničkim sredstvima. Najčešće su to kist i boje. Npr. Drago Ivanišević, Fadil Hadžić, Zvonimir Balog, Joja Ricov, Tomislav Marijan Bilosnić, Nevenka Nekić, Enerika Bijač, Arsen Dedić, Anka Petričević, Vesna Parun, Marija Barbarić-Fanuko, Luko Paljetak, Milorad Stojević, ostvarili su znatan uspjeh i kao slikari. Adrijana Škunca, Enerika Bijač i Vlado Vladić poznati su kao umjetnički fotografi. Arsen Dedić osim što piše stihove, afirmirani je glazbenik i slikar, Enerika Bijač je pjesnikinja, slikarica, dizajnerica i umjetnički fotograf. Fadil Hadžić je pisac komedija, slikar, ali i filmski redatelj. Stanka Gjurić je pjesnikinja i autorica dokumentarnih filmova. Lidija Bajuk i Danijel Načinović uspješno povezuju pjesnički rad s etnografskim, te glazbenim izvođenjem narodnih pjesama. Možemo istaći kao primjer zajedničkog nastupa pjesnika Ante Stamaća i pjesnika-slikara Tomislava Marijana Bilosnića u knjizi koju su posvetili rodnom otoku Molatu.

Ostaje pitanje u kojoj mjeri književnici što su prisutni i u nekoj drugoj grani umjetnosti posvećuju, uvjetno rečeno, alternativnoj umjetničkoj disciplini, odnosno koja im je primarna a koja sekundarna. Isto je tako pitanje, može li se s punim kapacitetom raditi na dva umjetnička kolosijeka. Pisac ovih redaka smatra da tek osobito nadareni i radini pojedinci mogu funkcionirati kao umjetnici u dvije ili više umjetničkih grana. Npr. Drago Ivanišević i Fadil Hadžić pseudonimima su odvojili vlastiti književni od slikarskog rada.

Želio bih ovom prilikom upozoriti na dvije knjige koje predstavljaju simbiozu, ili pokušaj simbioze dviju umjetničkih disciplina koje su bliske, ali se, kolokvijalno rečeno, ne vole. To su poezija i umjetnička fotografija. Poezija je u riječi pretočen čisti doživljaj srca i uma, dok je umjetnička fotografija uz pomoć tehnike u estetski doživljaj pretvorena vizualna stvarnost, dakle tehnika, plus oko, plus unutarnji senzibilitet, ili umjetničko nadahnuće.

Što se zbiva kada se nađu na istom mjestu ove dvije umjetnosti? Dolazi li do sukoba, nasilja u smislu odvlačenja od središnjeg doživljaja cjeline djela i njegove umjetničke emanacije? Kako bi smo izbjegli ovakva nagađanja, koja mogu na startu donijeti negativan rezultat, potrebno je poći od fenomena koji se naziva «Otvoreno djelo», a koji obilježuje postmodernizam. Tom je fenomenu dao teoretsku podlogu akademik Solar, stoga ću navesti nekoliko njegovih misli: «Naziv je uveo talijanski književnik Umberto Eco, upozorivši na izrazitu sklonost modernizma da konačno značenje djela prepusti čitatelju». I dalje: «Kako pojava osobito dolazi do izražaja u postmodernizmu, naziv je postao pojam koji se često rabi u analizama postmodernističke tehnike». Kako ne bi pojam o kojem je rieč ostao visjeti u zraku, recimo nešto o postmodernizmu. Ponovo akademik Solar: «Uglavnom se smatra da se postmodernizam može razlikovati od esteticizma, od avangarde, pa i od kasnog modernizma osporavanjem elitizma koji je doveo do podjele na visoku i trivijalnu književnost, novim odnosom prema tradiciji koja se ne osporava nego prihvaća u svim, pa i ranije zapostavljenim vidovima, te sklonošću prema paradoksu. U književnoj praksi, pak, postmodernizam je sklon tzv. Otvorenim djelima (krilatica: «malo je lijepo»).

U kontekst sintagme «otvoreno djelo» možemo staviti knjigu Vlade Vladića[1] : Litanije za p-ostanak na Kućanima (hrv.-enl.), Zagreb, 2007. i Enerike Bijač[2]: Odjek Neretve, Matica hrvatska- Ogranak Opuzen, Opuzen, 2008.

Navedene knjige razlikuju se veličinom i obimom. Vladićeva knjiga veličine je 16,5 x 12 cm, a Enerike Bijač 24,5 x 18 c. Prva ima 48 stranica plus korice i dvije klapne (zaklopci), a druga 383 stranice. Tekst na klapnama razlikuje se od teksta na stranicama.Broj i obim stranica u ovom slučaju ne predstavljaju vrijednosti koje bi remetile našu usporedbu. Zbirka «»Litanije za po-stanak u Kućanima objavljena je kao dvojezično, hrvatsko-englesko izdanje, dok «Odjek Neretve» ima na engleski preveden samo uvodni tekst i sažetak.

U ovom trenutku pokušajmo usporediti navedena djela na razini mogućeg jedinstva umjetničke fotografije i književne riječi. Dr. Vladić je stvorio djelo pasatističko-transcenden-talnog sadržaja, što je određeno i naslovom: «Litanije za p-ostanak na Kućanima». Litanije su molitva, duga molitva svim svetima, s karakterističnim zazivima koji se ponavljaju, i pripada tradiciji rimokatoličke vjere. Karakterizira ju upravo navedeno ponavljanje želje, odnosno molbe. Vladić je iskoristio oblik litanija, kako bi uputio vlastitu molbu Bogu, moleći za ostanak svoga naroda narod ostao u konkretnom krajoliku.

U svojevrsnom pogovoru tu je molitvu osnažio proznim tekstom «Daj, da p-ostanemo, Gospodine!» Korištenjem crtice u pojmu postanak, upućuje nas na polisemiju koja se ovime stvara, tako da se njegov uradak treba, bar mislimo da tako autor želi, shvaćati na više razina: na povijesnoj, lirskoj, pa čak i teološkoj razini, na što upućuje varijanta postanak, ali i na konkretnoj egzistencijalnoj, socijalnoj razini koja upućuje na ljudsku dramu koja se odvija u prostoru određenom toponimom Kućani u sintagmi ostanak u Kućanima. Time nas je autor efektnim naslovom uveo u dramu krajolika, ljudi iz toga kraja, naroda koji ovdje živi, njegove povijesti, sadašnjosti i budućnosti, nesretnog napuštanja pradjedovskih ognjišta.

Vladićeve «Litanije» sadrže 33 zaziva, pune kršćanske simbolike. Što više, nije ih moguće razumjeti bez poznavanja Novog Zavjeta. Tako je i njihov broj na simboličnoj razini vezan uz Isusa Krista, odnosno godine koje je proveo na Zemlji.

Svaki zaziv sjedinjuen je s odgovarajućom umjetničkom fotografijom, koja u našem slučaju ima povijesno-dokumenacijski sadržaj.

Nije dalo brdo bez puta, oprosti im, Gospodine!
Nije dalo jezero bez mosta, usliši nas, Gospodine!

Daj da p-ostanemo, Gospodine!

Radu vode, koja ništavilu u nama ni izvan nas ne dâ da svjetlo ugleda!
Radi zraka, koji će bez naših udisaja ostati bez daha!
Radi kamena, koji toliko puta odbačen čeka da bude naša nastamba!
Radi stijene, koja nas na svetost izaziva!
Radi brdâ, koja dobrohotno kroje naša obzorja!
Radi putova i staza, što ginu za našim stopama!
Radi trave, što ju vjetar povija, ali ne odustaje od rasta!
Radi pokošenih livada, i znaka da ovdje čovjek obitava!
Radu mirisâ, u kojima bez truna iskvarenosti istina o punini prebiva!
Radi vjetra, čiji fijuk nas iz iskona i u iskon doziva!
Radi oluje, koja će bez straha u našim srcima biti isprazna!
Radi lopte, koja trune u travi od onog za što nije stvorena!
Radi četiri mačića, čije će oči bez nas prerano prebrisati prašina!
Radi mira, koji nas i nesposobne da ga poželimo bez pitanja obuzima!
Radi pokreta, koji je tek ako vodi prema miru opravdan!
Radi tišine, koja nas od nepostojanja neopozivo rastavlja!
Radi ljudskog glasa, što utješno odzvanja s proplanaka na proplanak
u zoru, u sumrak!
Radi nadmoći nad samoćom, koja čovjeka u stvar pretvara!
Radi staraca, s kojima će tajna života biti zakopana!
Radi života, koji je u iščekivanju da se tek dogodi zgasnuo bez glasa!
Radi onih, koji su se usudili umrijeti na Kućanima!
Radi prkosa prema svemu prestižnom, koje se ni u što ne uračunava!
Radi spoznaje, da sve ono čega nema nikome ne treba!
Radi spoznaje, da ništa nije potrebno imati da bi se gosegla punina!
Radi svega onoga što nedostaje, a o samodostatnom progovara!
Radi onoga bez čega čovjek ostaje, ma koliko kroz život nagomilava!
Radi susreta s vječnim, što vrijeme neutješno prolaznošću ponižava!
Radi punine, kojoj cijela povijest za očitovanje nije dovoljna!
Radi onoga Jedinoga, koji žudnju za životom zadovoljava!
Radi toga što je svaki život, i stopu odavde, tek blijeda kopija!
Radi toga što ne postoji mjesto, po kojem se spasenje u većoj mjeri događa!

Daj da p-ostane, Gospodine!

Zbog čega se odlučio na simbiozu dviju umjetničkih disciplina Vladić obrazlaže u završnom poetskom post scriptumu: «Daj, da p-ostanemo, Gospodine!». Ovo bi pismo zaslužilo poseban osvrt, ali ovog puta zanima nas autorov stav prema umjetničkoj fotografiji:

«Moj okušaj sa svijetom fotografije nastao je iz onoga, jedinoga mogućega, njezina shvaćanja kao suživljenosti s vidljivim do te mjere da ono progovara o nevidljivom, sve do potpune istovjetnosti vidljivoga i nevidljivoga u onome koji promatra, doživljava, izražava. Tako da fotografska vrijednost ne ovisi o samoj datosti, ni tehnici, nego o kakvoći odnosa spram nje – upravo taj odnos kao nastojanje da se izažme pogodnost datošću, odnosno da se stavi u služnu govora o samome sebi, o svakom od nas, jedino je opravdanje moga fotografskog iskoraka, uza sav tehnički amaterizam. Dovoljno je da fotografija oslikava ono što stih govori, i obrnuto – to je ono najviše moguće u tijesnoj isprepletenosti njihovih samodostatnosti.»

Iako to nije napisala, prof. Bijač je pokazala istu nakanu, s nešto proširenom zadaćom koju je dala svojoj kameri. Ona nije u prvi plan stavila fenomen opstanka i postanka u zavičaju, već fenomen povijesnog trajanja jednog naroda u konkretnom prostoru, te jedinstva ljepote tog prostora s ljepotom duše njegovih žitelja. Njezino je polazište Matoševsko: «Duša moja zagorski je kraj». U ovom slučaju moglo bi se kazati «Duša moja neretvanski je kraj».

Kod obje knjige nameće se pitanje interakcije teksta i kamere. Kod Vladića je možda laganije to provjeriti: jednostavno možemo odvojiti tekst i Litanije pročitati bez fotografija, a zatim isto učiniti s fotografijama. Dakako, i pjesmu i fotografije treba podvrći estetskom vrednovanju. Odvajanjem jednog umjetničkog entiteta od drugog lagano se uočava njihova nedostatnost u samostalnoj formi. Upravo u tome trenutku možemo otkriti snagu Vladićevog, ali i Bijaćkinog «otvorenog djela». Ako bilo koju od Vladićevih fotografija izdvojimo i promatramo, ili još bolje, stavimo pred oči gledatelja koji nije obaviješten o simbiozi riječi i kamere, ta će slika govoriti odnosno prenositi poruku drugačiju od one koju sadrži u knjizi. Poglavito ako ispod nje ne stavimo gdje je snimljena.

Radi kamena,
koji toliko puta odbačen
čeka da bude naša nastamba!

I Vladić i Enerika Bijač snimali su fotografije koje će korespondirati s određenim književnim tekstom, kao što su takav književni tekst stvarali imajući pred očima fotografiju. Kada u tome nisu uspjeli lagano je prepoznati. Tada, naime, poetski, ili prozni tekst gubi svoje dosege i sudara se s fotografijom, ili obratno, fotografija postaje obična ilustracija. Ilustracije radi: pokušajmo na razglednicu nekog grada upisati neki poetski tekst. Svatko tko bi to pokušao suočio bi se sa sukobom dviju umjetničkih disciplina. Nastao bi kič.

Naravno, fizički napor recepcije ovakvih djela drugačiji je od recepcije djela u jednoj umjetničkoj disciplini. Kod Vladića treba najprije pročitati pjesmu, doživjeti ju kao estetsku činjenicu, osjetiti poruku i ljepotu koju nosi, zatim isto učiniti s fotografijom, a nakon toga sjediniti oba doživljaja, obje ljepote koje nam autor nudi. Kod gospođe Bijač napor je nešto veći, jer je uključila u umjetnički izraz i čimbenike etnografske i nacionalne kulturne baštine. Vladić je imao nakanu i u tome je uspio, napisati odu zavičaju kroz formu litanija. koristeći jedinstvo umjetničke riječi i umjetničke fotografije, dok je gospođa Bijač na isti način stvorila apoteozu neretvanskom krajoliku i hrvatskom čovjeku na tom prostoru u protezi vjekova, vremena i nevremena. Vladićeva je knjiga plač nad zavičajem koji je izgubio hrvatski puk, Enerikina knjiga, pak, veliča zavičaj koji je sačuvao hrvatski puk. Na taj način ova djela šalju niz poruka koja nadilaze činjenicu estetske relevancije. Dr. Vladić piše: «Ovo je knjiga o jednom zavičaju, ali koja se otima svakoj djelomičnosti i postaje simbol svakoga, iskonskog zavičaja.».

A gospođa Bijač o istome piše pjesmu u prozi:

Mir zvijezdama, čempresima i maslinama.
Mir zavičajima. I umne vladare molim da
otvore prozore duše. Pamet se grubo nacerila,
raščupana hoda. Samo sam jecaj. Iz trava se
proljeće budi, i sunce raste... Mir suncu,
stablima i travama. Pa, mir pticama, ribama
i kukcima... I nešto sasvim obično, prirodno
u stihu i izvan: mir mojim unucima, svim
našim potomcima. Umne vladare molim za
malo srca i duše. Sve-Mir Zemljanima. Neka
je pobratimstvo lica – na Zemlji, daleko od
prokletstva mača i osame. Mir bolima i
patnjama. Jedini Svijete, evo – užižem
svijeću na tvome oltaru i pjesmu punu nade
ostavljam ti.

Oboje umjetnika ulovilo je povijesni trenutak, možda čak i trenutak vječnosti. Oko kamere ovisi o raspoloženju umjetnika, ali i o tehničkim, klimatskim, vremenskim, povijesnim i zemljopisnim uvjetima. Korištenje dvaju umjetničkih disciplina, konkretno umjetničke fotografije i književne riječi, dalo je dobre rezultate.

Đuro Vidmarović