Osvrt na zbirku priča Pripovesti z mojega dvorišča

Katarina Brkić nakon duže stanke vraća se na književnu scenu. Osobno sam ju poticao da nastavi s književnim radom, poglavito na zavičajnom kajkavskom narječju koje je pred izumiranjem. Činjenica jest kako smo u posljednjih 10 godina oživjeli kajkavske moslavačke varijetete tako da se javilo nekoliko autora koji su materinski govor prihvatili kao vlastiti literarni diskurs.

Katarina Brkić rođena je u Kutini 12. prosinca 1949. godine. Niže razrede osnovne škole pohađala je u selu svojega djetinjstva, u Repušnici, a više razrede i gimnaziju u Kutini. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je jugoslavenske jezike i književnosti i filozofiju. Književnim radom bavi se od 1968. godine.

Prvu zbirku stihova i kratke proze pod nazivom „Mojom Moslavinom“ objavila je u koautorstvu s Đurom Vidmarovićem 1991. godine. Kao drugo prošireno izdanje zbirka je objavljena 2016. godine. Napisala je dramu „Godot nije došao, poslao je žene“ još ranije, ali je izvedena tek 1996. od strane dramske sekcije učenika Srednjoškolskog centra Tina Ujevića u Kutini.

K. Brkić nalazi se među šest odabranih pjesnika u antologijskoj zbirci „Kajkavska lirika Moslavine“ (Ogranak Matice hrvatske, Kutina 2009.) autora Dražena Kovačevića. Pjesničkim ostvarenjima na lokalnom moslavačkom kajkavskom narječju zastupljena je u zbornicima kajkavske lirike „Došel bum u Bistricu“ s XII. recitala refleksivnog pjesništva „Josip Ozimec“ u Mariji Bistrici 2010. i „Senje i meteori“ s XVIII. recitala suvremenog pjesništva Varaždinskog književnoga društva 2010. godine. Vrijednu knjigu „Pjesme, priče i jedna drama“, objavila je u Kutini, 2011. godine

Katarina Brkić je, dakle, od čitatelja i književne kritike prihvaćena moslavačka književnica. Osim na materinskom kajkavskom govoru rodne Repušnice pored Kutine, književna djela piše i na hrvatskom književnom standardu. Upravo rodno selo i osobno odrastanje postali objekt literarnog istraživanja u novoj Brkićinoj prozi. Naime, odlučila se na književno prikazivanje ljudi i prirode s kojima je vezana rođenjem, odgojem, prijateljstvom i naprosto zajedničkom mladošću.

Repušnica je veliko i inspirativno selo. U njemu se susreću dva kajkavska varijeteta, kejkavski i kajkavski. Ovim posljednjim govore doseljenici iz Hrvatskog zagorja koji su ovdje našli novi dom polovinom prošlog stoljeća, dok su starosjedioci kejkavci.

Naša autorica u svojoj je novoj prozi pokazala zavidno, gotovo začuđujuće poznavanje biofilnosti, posebno flore, rodnoga sela. Nazivi cvijeća, drveća i povrća objavljeni u izvornoj verziji seoske populacije, odjednom su zabljesnuli posebnom ljepotom, mogli bismo kazati staroga zlata, odnosno oživljene jezične baštine. U širem smislu, priključila se pokretu zelenih, naravno bez ideoloških reperkusija.

Uopće, Katarina Brkić je postigla dojmljiv pogled u vrijeme svoga djetinjstva (prije nešto više od pola stoljeća), stavljajući nam pred oči jedan drukčiji svijet, život, bogatiju prirodu, možda i mirnije nebo. Učinila je to snažnim literarnim jezikom i ova je knjiga biser naše zavičajne proze. Urbanizacija, deagrarizacija i migracije učinile su ovaj svijet, a poglavito jezik tadašnjih ljudi, njihov odnos prema prirodi i osjećaj jedinstva s prirodom s kojom su i od koje su živjeli, današnjim naraštajima jako dalekim.

Katarina Brkić: Pripovesti z mojega dvorišča, Matica hrvatska-Ogranak Kutina, Kutina, 2025.

Navodim primjere bogatog i milozvučnog narodnog nazivlja cvijeća iz autoričinog djetinjstva u rodnome selu:

„One mali vrt spret hiže

One moj vrt kej je spret hiže je ko i drugi takovi vrti. Se su kuče v selu imele dva vrta (Bute rekli, pa ga imeju i denes, one napret, menši, one veliki za štaglom i šlivarom, koji je prinas bil i iza jene ruške i velike razraščene leske, samo kej se denes ne obdelavaju ni jeden ni drugi pa ni tretji vrt, če ga je bilo. One skroz otraga, za krumper.). Pret hižum, do puta, bili su mali vrti, vrčaki, šari od sekojakoga cvetja. Do puta su morali štrčati visoki jorgovani ot se tri boje – beli, svetleše plavi i popraf lubičasti. Vrt koji ne imel toga jako lubičastoga, ne baš bil neke. Valda zato kej je takoveh bilo težeše najti za presaditi, a morti su se i težeše prijeli s korenom. Mama se je negde zapomogla za malo drfce ananasa kojemu su cveti bili na vrhu grančic smeđi, i jenaki zelenima listima na grančicami. Ko bi si mislil da je to cvet. Ali je bil. Dišal je lepo, gospocki, samo nesmo znali jel baš je dišal ko ananas, kat nesmo ni znali kak zgledi i kak diši anans. Imeti lepo drvo, magnoliju, koje v Đurinomu selu veliju mongolčica, istom ne bilo lako. Kupuvale su se tam negde, v Kutine, morti čak v šumarije. Dekoja žena je je sama povalila, če je bila sretne ruke. Ako očeš imeti preštimani vrčak na kojega se buju ogledali i oni kej zujiju na motoričima i letiju na biciklinima, ili oni koji imaju cajta ogledati se okolo kat poleko hodiju za kravami domom s pola, onda moraš magnoliju imeti po sredi vrta. I ko bi rekel, čak su i dečki zagledali vrte.

(…)

Ne sečam se kat sem zadni put dišala pravoga jasmina. Ničeju tak same otsebe, ze svojeh korenekof i visibabe skorom v sredi zime, koje sem posadila skraja vrta do steze i živice, kat sem bila dete. Šafrani i jaglaci se nesu održali do denes. I tak kraj živice više nema bele, plave i žute boje koje si tak lepo pašeju i koje sem volela bojati za zadaću, tak skup se tri, z malo zelene. A to smo rano zimsko cvetje išli brat i pukat s korenima gore daleko, tri kilometra po šume, polek naše Reke.

(…)

     Iza toga reda kraj plota, bile su rože, crlene i roze, nekoje i ot grma šipka, carske krune  (nih su imele samo moja mama i žena z hiže polek autoputa, koja je bila tak dobra da je mame dala nezin koren ko krumper, a ne je morala dati, nekoje žene nečeju dati ni flance ni pelcere).  Naokol su bile  obične i lubičaste lubičice, zumboli, mačuhice obične i duple, dragolubi – beli zvončeki kojima denes veliju da su to đurđice, a nesu. Đurđice zglediju ko jaglaci, samo kej nesu žute nek su kojekakve z jakemi bojami, pa bele i crlene batonike, kej se sad, bogzna zakej, zoveju božuri. Pa naj im bu, če im je to lepše ime. A za narcise i irise se više ne sečam kak smo nim govorili. Sablice nesu, one su sasma drugo cvetje. Lepo, visoko i ponosno. Boje su nim koda nesu z ovoga sveta, ne za veruvati. Samo bi je čovek gledel i vlezel nutrak nim za navek, koda se to more.

     Pot strehum kraj same hiže bile su visoke grgine, valda je mama imela se boje koje bi si čovek mogel zamisliti. Ali cvet znutra, kakov je bil znutra. Kak su mu poslagane latice, i kak te glediju! Samo dragi Bogek more nekej takovoga zmisliti i napraviti.

(…)

     Onda, kak sem prede rekla, tu napret na vrtu ne bilo samo cvetje, nek je nutra, prama hiže bilo malo i pravoga vrta. Mrkve i peršuna za juhu, da je pri ruke, jagode za decu koja dojdeju i za mene, a sejal se je i mak. Plot je bil spleten od šibja, a čežnega su se znale prevleči več malo vekše mlade guske. Če je bilo mlade šalatice, samo je planula. Pa je i mak došel na red. Veliki listi pri zemle su nim morti čak i dišali, a mogle su je z klunom doseči i kat bi guskice išle z vrta van, su se zanašale ko pravi pijanci. Riti su vlekle po zemle i morti nim je bilo baš lepo…

     Denes vu tomu vrtu napret zabadaf iščem lubičice i dragolube i se drugo, jel se morti kej održalo. Ali ne. Jedva čekam da zaravnaju te krtorofce, i obečavam sama sebe z godine v godinu da bum posadila se kej je i nekat tu raslo. Morti i bum. Ali carske krune mamin vrt više ne bu videl. Više se nigde nemreju najti, a i ko zna kak se po latinski zoveju v Bauhausima. Jenu sem z vrta presadila na mamin grob, a kat je napravlen spomenik, završila je i ona, ko i se drugo, spot betona.“

Slijede naziva voća, ukomponirani u melodiozne rečenice izgovorene mudro, ali iz „kosine“ govornika toga vremenu:

„Petrofke

Petrovka more biti i jabuka i sliva. Tu bum povedala o slive. Mlade, tenke slivice koju je mama posadila prede nekej let iza štagla, prama vrtu. Mama je fort nekej sadila. Za hižum veliku zelenu jabuku, vu vrčaku jorgovane, sat ove, sat one, kraj susedove hiže, vu ladu, grmeke koji su cveli, a i pri ovem pripovestima cveteju več koji mjesec. I Bog zna dokle budeju cveli. Dok got bu neko o nima čital.

      Prek plota je na susedovom bila sliva koje se govorilo da je bela  ...

Tem susedovem okruglem slivam smo rekli -  velike bele slive, a bile su velike okrugle slatke žute slive. Ne znam zake tak. Valda kak smo i rozem črešnami govorili - bele črešne.

(…)

Ima i jabuk kej su petrofke. Samo su petrofke navek imele  svoje ime. Valda kej su prve, pa nim se si veseliju. Jabučice si tak lepo dišiju nadaleko, da su k nam dišale z tretjega dvorišča. A nejdeš preskočiti plot, bila bi sramota. Male su petrofčice,  menše od druge jabuk i zeleeene, da misliš da su zelene. Slive su isto menše, okrugle, plave, i držiju se za koščicu ko i crnice. Kej ja to tuliko vam povedam, sejeno je nebute denes više nigde našli. Ne zato kej je zima i sečanj, nek zato kej je više malo ko ima. Prejdite po letu na plac. Pa bute videli!“

Katarina Brkić kao baštinica povijesne memorije, i u ovoj knjizi literarno opisuje ne samo floru i faunu, već i ljude svoga sela iz vremena njenog djetinjstva. Pokazala je dobro poznavanje imenoslovlja, odnosno onomastika, a to je posebna grana lingvistike koja se bavi proučavanjem osobnih imena i nadimaka, odnosno proučava značenje i povijest imena ljudi i imena mjesta. Pri svom proučavanju onomastika se koristi etimologijom, dijalektologijom, poviješću, etnologijom, mitologijom. Pokazala je bogati leksik žitelja nekadašnje Repušnice. Tko se želi podrobnije baviti leksikologijom moslavačkih govora, u ovoj će knjizi naći dragocjene obavijesti. Leksičko bogatstvo čine antroponimi (imena ljudi): osobna imena, prezimena, nadimci; toponimi (zemljopisna imena); oronimi: imena gora i planina; hidronimi: imena rijeka, jezera, mora; ekonimi: imena naseljenih mjesta; etnonimi: imena naroda; egzonimi: domaći nazivi za geografske objekte izvan vlastite sredine (npr. Kutejna za Kutinu); ktetici: imena stanovnika (npr. Repušnjak, odnosno Repušnjača) i posvojni pridjevi od mjesta. 

Onomastika pomaže u razumijevanju kulturnih, povijesnih i jezičnih slojeva nekog prostora, uključujući slavenske, biblijske ili posuđene slojeve imena. 

Naša autorica vješto koristi i patronime rodnog sela. Patronim, od grč. patēr - otac + onoma – ime, je prezime ili dio osobnog imena izveden od očeva imena, djeda ili starijeg muškog pretka. Često označava srodstvo i prepoznatljivost u zajednici (npr. Ivanov,), dok se prezime izvedeno od majke naziva matronim. Kod nas prevladavaju patronimska prezimena, a kod Židova matronimska. 

Koristeći se patronimima autorica je stvorila dramatičnu priču pod naslovom „ Kakoveh je se imen bilo i kakoveh cur“

Bila je f selu i jena, bum se delala da sem je zaboravela ime, koja si je sama skončala život. Bilo je toga i kod nas, ko i drugde. Ko i privas. Muški bi se obesili ili ubili z pištola, a ženske su se bacale pod vlak ili v zdenec. Najte se srditi na mene kej sem i to napisala. Znate i sami da je toga bilo i privas. Jene od nih ime neču reči, a drugo sem zaboravela, če sem ga opče i znala. A o muškem tu i ne reč. Najte se niš bojati niti da vas uvati nekakova žalost. Vidite da smo živi, da se spominamo i da nam je nekat i jako lepo. Tak da se sat slobodno vrnem na onu prvu. Bog dragi je oprosti grehe, ona je skočila v zdenac. Napisala je svojima v hiže da bu skočila, da buju znali de je. I je. Da ju nebuju kojekut zabadaf iskali. Morti čak i po polu. Oni koji prejdeju zdoma, onak, ko zanavek, kad su otišli več fejst daleko, se vrneju. Stigneju se malo premisliti. Oni kojima se baš žuri, skočiju v zdenec. To se samo tak veli, da skočiju. Kej bi skočili. Ne bi se čovek još jemput stigel ogledati po svojemu dvorišču, i ne pozdraviti se žnem. I tak zapraf ne znamo kak to napraviju. Nes još od nikoga čula da bi videl čoveka koji se ide hititi v zdenac. Onda je selo zanimalo zakej je to napravila. Nagađalo se je, ali je to znal samo one radi kojega je to naredila.

Osim flore, Katarina opisuje i svoje drage sumještane. Čini tu u žanru poetizirane proze.  Navodim kao primjer pripovijetku „Zdenac“.

„Zdenec                                                     

     V selima susedi običavaju imeti na međe dvorišča zajednički zdenec. Ako su si susedi dobri. Ako se divaniju, ako si pomoreju pri kolijnu i vršidbe… Onda polek zdenca ostaviju plot malo nižeši, da se more prekoračiti k susedu, da mačke moreju skočiti prek kat vidiju na susedovomu dvorišču tiča kojega bi mogle ščapiti, samo kej onda na tomu delu plota  i kokoši voliju  malo preleteti… Pa nih onda predvečer, kad kokoši ideju v svoje kokošince, treba malo razdvojiti i poslati domom.

     O zdencima se onda treba i zajednički starati. Tak su naši susedi naprimer dali obložiti zdenec dokle je voda z kamenom, a mi smo imeli drvene građe od našega trema, pa smo dali napraviti drveni opseg. Ne znam više kak je to išlo kat je trebal novi lanc ili hamper. Sigurno isto tak nekak razumno, ali kat bi se hamper dole v zdencu otkvačil z lanca, ili nekat i zvisokoga plusnul, vadili smo ga skup. Najprede je pri susedom trebalo najti mačku, onu trorogu kuku, s kojum bi se lovil hamper dole po vode. Ne to tak lagano kak vam se morti sat čini. Zakvačiti baš za ručku i vleči poleko, da opet ne opadne natrak. A moral je opasti natrak bar dva-tri put. Ne to bila mala briga. Če je otišel do dena, a ne vidimo ga, i ak ostane dole, de najti takof hamper, kak vleči vodu dok se negde ne najde novi. Vode je treba za f hižu, treba je napuniti i kopajne za žeđno blago… Briga velika.

(…)

     Na zdencu se je spirala roba v drvenem koritima i plehnatomu lavoru. Mrzla voda, ruke zebeju, a susedina sneha mi je rekla da je robu treba spirati u tri vode. Badava je i to tretje spirajne, nakon  par let je ostavila i muža i dobru svekrvu, i otišla vu Nemačku. Zela je sobum i maloga sineka ot četiri lete. Neke je grdoga moralo biti, kat je to napravila. Kat sem bila vekša, bilo mi ju je jako žal. Još je živa vu te Nemačke, nazivamo se na telefon, divanimo se o zdravju, imamo puno let i znamo da se više nigdar nebumo vidle. A ako se bumo i čule, se mi se više čini da nebumo znale s kem se i očem divanimo. Posle dva dana mi je rekla da se nesmo dugo čule i jel kej idem k rodbine na Gračenicu, a ni moja ni nezina rodbina tam više ne živa. Tak sem zgubila svoju dobru susedui još za života mojega i nejnoga.

     Na zdencu se je prala i šalata, poleko, da se u vandlinu pri prajnu listi ne bi preveč strgali… i da mi ne prigovori zajedliva suseda, koja je imela sina moje dobi. Rekla mi je da šalatu moram na menše komade trgati, nek kej sem ja to napravila. I to onak, na pol strogo. A ja sem išla v sedmi razred i delala sem kak su me nafčile babica i mama. Valda mi to nesu ni rekle. Kakva bi ona bila svekrva! Žene koje su imele sine pomalo su se ogledale po susedstvu i po selu, koja bi nim curička jemput mogla biti sneha. Nemojte se čuditi, nesem to onda pomislila, nek  kat sem bila stareša i kat sem se setila treče susede i šalate.

Najlepše je bilo kat je blago ze štale išlo na kopajne. Jena za drugum kravica, pa bi se napojena vrnula vu štalu. Onda su se tak puščali i kojni. Teliče i ždrebiče se ne puščalo van. Oni bi bežali, skakali i ritali se po dvorištu, ko bi je povatal i vrnul vu štalu. Nim se je voda nosila nuter, v hamperima. Trebalo je je napuniti na zdencu i nositi. Ne to bilo lehko. Mane nesu dali nositi hampere, pa, negde do osmoga razreda. Da su mi preteški. Da znate kak je bilo lepo gledeti je kak pijeju. Glavicu porineju vu hamper, nogice nemirne, a oni sretno špricaju vodu okolo po slame.

     Zdenci su bili po sredi života na dvorišču, kak got okreneš.

                                                                       ***                                                                              

Globalizacijski procesi i snažne migracije, industrijalizacija i kolektivizacija pokazali su se kao smrtonosni procesi za izvornu narodnu kulturu i zavičajne seoske govore. Po meni, posljednji su trenutci da se ta bogata baština, poglavito jezična, sačuva. Repušnicu možemo izdvojiti kao primjer čuvanja folklorne i etnografske baštine. Njihovo kulturno-umjetničko društvo više desetljeća njeguje izvorni narodni melos, plesove, pjesme, narodnu nošnju, običaje… Uz to, sve to nastoje i foto-dokumentarnom građom predstaviti javnosti nizom publikacija i knjiga. Katarina Brkić tom bogatstvu dodaje svoja književna djela. U ranijoj prozi usredotočila se na društvena zbivanja i društvene pojave Drugog svjetskog rata i poslijeratnog vremena. Vrlo uspješno poslužila se sjećanjima svojih najbližih kao baštinika povijesne memorije. U ovoj zbirci njezina su sjećanja osobna i stoga živopisna i autentična. Autorica je narator, kao osoba koja opisuje i zapisuje svoja sjećanja i to njezinim zapisima daje elemente kratkih priča. Jezik kojim se služi, kao što rekoh, lokalni je kajkavski idiom i kao takav bogat, melodiozan i gibak. Rečenice su joj kratke, često puta nastoji upitima komunicirati s čitateljem. Upravo ovakva proza memoarskog i zavičajno-književnog opsega jako nam je važna. Preporučam Katarini Brkić, na kraju zbirke navesti abecednim redom imena cvijeća, povrća i drveća kako bi bila istaknuta i još više sačuvana za buduće naraštaje.

Na žalost, ono što nam nedostaje, sustavna su jezikoslovna, poglavito dijalektološka istraživanja moslavačkih govora, kako kajkavskih, tako i onih štokavskih. Između crvene i bijele Moslavine postoji nekoliko sela, u kojima je pravoslavno pučanstvo razvilo svoje govorne varijetete. I njih treba istražiti.

Katarina Brkić je uspješan umjetnički fotograf. Već ranije pokazala je dosege svojeg fotoaparata i na koji se način može ovjekovječiti kulturna baština koja nestaje.

Kratke priče, koje sam predstavio, nose u sebi elemente umjetničke fotografije. Autorica ih vješto stavlja pred oko svoje imaginarne književne kamere i ovjekovječuje u punoj ljepoti. To daje ovoj zbirci posebnu draž.

Katarina Brkić je svoju novu knjigu zaokružila s 32 pripovijetke. Na određeni način ona je time zaokružila i svoj literarni opus nadahnut vlastitim djetinjstvom i bogatstvom prirode koju je okruživala.

Na kraju potrebno je istaknuti kako je kutinski dio Moslavine dobio konačno književno djelo koje na zadovoljavajući, pa možda i književno optimalan način govori o našem kraju. S druge strane možemo kazati kako je riječ o istočnom djelu Moslavine, dok su zapadni dio „pokrile“ svojim književnim djelima Božica Brkani i Đurđa Rožić-Vukelić. Riječ je o njihovim radovima na kajkavskom narječju. Bilo bi s dijalektološke strane vrlo zanimljivo usporediti leksik, ali i vokabular ovih triju književnica. Na predmetno-tematskoj razini, Božica Brkan je znalački ušla u dušu svojih moslavačkih junakinja i više se usredotočila na društvena zbivanja u kriškome kraju, kolegica Vukelić je domaći govor pretvorila u vrhunsku literarnu satiru i humor, do se Katarina Brkić usredotočila na zemlju, prirodu i životne tijekove na toj i takvoj zemlji. Zbog toga su njihovi književni uradci komplementarni.

Brkan je izbjegla psihologiziranje svojih junaka, poglavito junakinja, nisu joj bliski humor ni satira, ne stvara filozofsku nadgradnju… Subjekt njezinih priča je priroda, a poglavito flora. U nekim radovima stječe se dojam kako autorica antropomorfizira floru. To njezin rad čini dodatno privlačnim, ali i zagonetnim.

U  cjelini gledajući, zbirka kratkih priča koju smo predstavili uspješan je Katarinin povratak u književnost. Ako ju zdravlje posluži, uvjeren sam da će produžiti ovakav književni rad. Ona je bogata baštinica zavičajne povijesne memorije. To bogatstvo treba literarno iskoristiti.

Đuro Vidmarović