Ne daj se Ukrajino

Pejo Šimić rođen 15. srpnja 1952. godine u selu Foči kraj Dervente. Osnovnu je školu pohađao u rodnoj Foči i susjednom Johovcu, gimnaziju u Rijeci

Njegov pravi pjesnički vrisak odjeknuo je devedesetih u vrijeme Domovinskog rata u zbirci "Zov Hrvata bosanskog Posavlja" koja samo u sedam mjeseci doživljava četiri izdanja. Njegovi su se domoljubni stihovi o ratnoj istini na ovim prostorima s jednakim ushićenjem slušali među borcima na prvoj crti bojišnice, kao i među Hrvatima u Domovini i inozemstvu.

Nekoliko pjesama prevedeno mu je na njemački, češki, slovački, mađarski, makedonski, talijanski i ukrajinski jezik.

Više od trideset pjesama mu je uglazbljeno. Pjesme su mu objavljene u tridesetak zbornika i monografija. Književne nagrade: Joja Ricov, Književno pero (2021. i 2022.), Donat, nagrada Društva poljskih pisaca za originalno stvaralaštvo i suradnju,

Živi u Zagrebu.

NE DAJ SE UKRAJINO

Sunce se skriva pred ljudskom bestijalnošću

da ne vidi kako se u močvari

ponos i dostojanstvo guše,

da ne gleda silnike krvavih očiju

u ljušturi čovjeka - bez srca i duše.

Suosjećam s Tobom žitorodna ljepotice!

Hodeći postajama tvog križnog puta,

Želim biti Šimun i Veronika,

pružiti rubac da obrišeš suze i znoj

podmetnuti staračko rame pod breme križa,

Da mi na usponu na Golgotu budeš što bliža.

Samozvani care, čemu glad za imperijem,

Čemu vrtovi uvelih cvjetova

zaliveni kricima i jaucima,

kada i vjesnici mira i psi rata,

ionako skončaju u bijedna dva kvadrata.

U kaljuži egoizma i samodopadnosti

i tvoja će se krvava zvijezda kad-tad

iz bezdana ognjene tame

strmoglavit u ponor paklene jame.

Ukrajino, moj smiraju dana,

nesana noći i rumeno praskozorje,

s tobom liježem, s tobom se budim

i poput žednih usana za izvorom vode,

čeznem za kapljicom slobode.

Svakodnevno svoje molitve

prostirem pred lice Stvoritelja,

da na spaljenoj zemlji ostaneš svoja,

na kojoj ćeš iz suza i pepela uskrsnuti,

Ukrajino, ljubavi moja.

Đuro Vidmarović