Povijesni dan

Kako vrijeme odmiče tako je sve manje živih sudionika povijesne odluke Hrvatskog sabora od 25. lipnja 1991. godine. Budući da sam Božjom voljom, jedan od živih svjedoka, Dan državnosti ima za mene dodatno značenje. Protok vremena je neumitan. Ljudi koji su u danom povijesnom trenutku bili na pravome mjestu padaju u zaborav. Stoga si dopuštam neskromnost podijeliti s čitateljima fotografiju koja svjedoči i o mojoj maloj ulozi u velikoj nacionalnoj povijesti. Bio sam tada zastupnik u prvom zasjedanju Hrvatskog sabora, koji je postao ujedno i naša Konstituanta. Tada smo donijeli sve važne dokumente o državnosti i neovisnosti. Bili su to događaji koji se zbivaju jednom u tisuću godina. Jedan od takvih povijesnih događaja zbio se 25. lipnja 1991. godine. Toga dana se sastao Hrvatski sabor i donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. U okruženju velikosrpskih prijetnji i oklijevanju svjetske diplomacije, Hrvatski sabor je proglasio Republiku Hrvatsku, do tada u sastavu socijalističke Jugoslavije, suverenom i samostalnom državom. Tim činom Hrvatska je postala nezavisna država, pokrenula je postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje.

Podsjećam na riječi predsjednik Republike, dr. Franje Tuđmana koji je tada naglasio:

»Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhunaravnih razloga.«

Moja fotografija nosi br. 13. Pored mene su dragi kolege Ante Beljo i pokojni dr. Zvonimir Marković (1927.-2018.)

Prigodom usvajanja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, predsjednik Tuđman je rekao:

»S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo svim republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i suverenom državom te pozivamo sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnog svijeta.«

Izglasavanje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti je bilo ponešto narušeno činjenicom da su se reformirani komunisti, tada pod nazivom Stranka demokratskih promjena, izjasnili protiv te odluke i provedbenog ustavnog zakona. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta. Nekoliko sati kasnije jednaku je odluku donijela i Skupština Slovenije. Šesteročlana savezna jugoslavenska zajednica tada je i pravno prestala postojati.

Međutim, nije išlo sve kako bi trebalo ići. Jugoslavija je imala mnogo moćnih simpatizera na međunarodnoj političkoj sceni koji nisu željeli njezino nestajanje. Europa i svijet nisu s oduševljenjem dočekali odluku Hrvatskog sabora i Skupštine Slovenije jer je svijet još uvijek predlagao nekakvu novu Jugoslaviju, u koju povratak nije bio moguć. Pokazala je i to krvava ratna zbilja, napadi na Vukovar, Dubrovnik, genocidna agresija okupatora i herojska borba Hrvata. Pod pritiskom tih snaga Hrvatska je bila pristala na tromjesečnu odgodu primjene odluke o suverenosti i samostalnosti. Tek istekom tromjesečnog moratorija na postupak razdruživanja Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama jugoslavenske zajednice, Hrvatski sabor je, na zasjedanju 8. listopada 1991. godine, donošenjem Odluke o raskidanju državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ proglasio punu neovisnost Republike Hrvatske.

Promatram ovu fotografiju i razmišljam: zbog čega u kasnijim vremenima, a poglavito nakon „Oluje“, nismo ostvarili ovakvu slogu? Zbog čega je virus nesloge impregnirao hrvatsku političku elitu? Isto tako nameće se razmišljanje o sudbinama sudionika ovog povijesnog događaja. Je li ikoji ostao do danas na vodećem političkom položaju ili ih je politička pragma pomela kao osušeno lišče? Isto tako fotografija otkriva i lica koja su tada bila na pravome mjestu, da bi kasnije, u miru, napustili ideale koji su nas tada vodili. Ali to je tema za neku literarnu cjelinu.

Đuro Vidmarović