Osvrt na knjigu „Legenda o sućuračkom topu“

Istaknuta kulturna djelatnica i književnica iz Kaštela, Renata Dobrić, iznenadila je ponovno vrijednom knjigom napisanom za djecu, s temom iz lokalne povijesti. U sućuračkom kraju još živi sjećanje na vrijeme borbe s Turcima. Stoga ovo djelo upravo želi potaknuti kod mladih čitatelja ljubav prema povijesti svoga naroda i vlastitom zavičaju. Na razini književnih legendi „sućurački top“ podsjeća na đurđevački i turopoljski top. Turska opasnost je bila jednako žestoka i u panonskoj i dalmatinskoj Hrvatskoj.

Knjiga koju predstavljamo je enciklopedijskog formata i obogaćena s vrlo mnogo likovnih priloga Zorana Perdića Lukačevića. Slikar je vjerno dočaravao tekst proznoga djela, što će siguran sam obradovati sve mlade čitatelje. Pri tome se služio pomalo naivnim slikarskim diskursom kako bi što uspješnije dočarao likove i njihov unutarnji život.

Ovako grafički, likovno, tehnički i sadržano zanimljivih i ambicioznih knjiga ne nalazimo mnogo na našem tržištu. Stoga je ovo djelo Renate Dobrić dragocjeno i po mnogo čemu iznimno.

Renata Dobrić: Legenda o sućuračkom topu (Legenda o obrani Kaštel Sućurca od Turaka – priča o sućuračkom harambaši, baki Maruši, sućuračkom topu i siru), Gradska knjižnica Kaštela, prosinac, 2024.

Autorica počinje svoju priču na „starinski“ način kako bi sadržaj postao što prihvatljiviji za mlade čitatelje: „Jednom davno, prije šest stotina godina, na morskoj obali podno šumovita brda Kozjak sagrađena je prva kamena utvrda. Niknula je na morskoj hridi, a bila je toliko visoka da su ljudi koji su u to vrijeme živjeli na brežuljku Putalj smještenom na padinama Kozjaka mislili kako svojim vrhom može dotaknuti oblake. Dao ju je sagraditi nadbiskup Andrija Benzi kako bi zaštitio stanovnike sela sv. Jurja koji su obrađivali nadbiskupska polja od napada raznih vojski koje su haračile i uništavale usjeve, polja, vinograde i voćnjake“.

Autorica je ponosna na pretke svoga zavičaja i tu ljubav prenosi na čitatelje. O njihovoj snalažljivosti i hrabrosti piše: „Znali su se oni obraniti. 'Mi smo didići, potomci slavnih hrvatskih knezova, Mislava i Trpimira. Mi Hrvati se znamo braniti i obraniti, 'odgovarali su nadbiskupu koji ih je uzaludno pokušavao nagovoriti da dođu živjeti u utvrđenu kulu na morskoj obali. (...) Veseli su bili ti ljudi čije se naselje smjestilo oko crkvice sv. Jurja, a posvuda uokolo prostirala su se obrađena žitorodna polja te maslinici i vinogradi koji su govorili koliko su vrijedni i radišni“.

Renata Dobrić u svoj prozni uradak „utkiva“ stari običaj dalmatinskih Hrvata kada su djedovi uvečer uz ognjište unucima prenosili povijesne priče o vlastitome narodu. „U zimskim noćima, dok bi bura zavijala u dimnjacima, stariji su mlađima kazivali da je Trpimirova darovnica rodni list hrvatske države jer u njoj knez Trpimir sebe naziva hrvatskim vladarom – Dux Chroatorum, što je prvi spomen hrvatskog imena. Na to su svi bili ponosni“.

U miran seoski život dalmatinskog puka, kao nesreća sručila se otomanska najezda. „Turci bi na svojim konjima, vitlajući mačevima, najprije krenuli prema njihovoj utvrdi. Prije toga bi im uništili polja, a nerijetko bi pokrali i stoku. Sa sobom bi odveli i poneko dijete koje se ne bi na vrijeme uspjelo skloniti u kaštel“.

Turska najezda prisilila je mirno agrarno pučanstvo da se organizira za obranu. Tako je nastala i priča o sućuračkom topu.

„Top se nalazio u zapadnom zidu utvrda, a Sućurani su ga već odavno nabavili u Mletcima jer su očekivali veliki turski napad. Znali su da će se morati braniti žešće nego ikada prije, tako da su se već davnih dana naoružali i počeli s pripremama za obranu. Taj top je Sućuranima ulijevao veliku nadu u uspjelu obranu. Jednoga dana Turci su napali s većim snagama. Autorica lijepim narodnim jezikom to opisuje: „Pod kopitima turskih konja tresla se zemlja, a zakrivljene turske sablje sjajile su se na suncu... Turski vojskovođa naišao je na otpor koji ga je zaista iznenadio. ... Bila je sredina ljeta i sunce je peklo kao i vazda u to vrijeme. ... Ipak, smješkali su se dok su gledali i kako se Turci preznojavaju u svojoj šarenoj odjeći dok su ih pokušavali potući i osvojiti njihova ognjišta“.

Turski zapovjednik je Hrvatima koji su se branili iz svoje utvrde predložio predaju. Došlo je do krize u redovima branitelja. „Muškarcima je već polako ponestajalo snage, a obećana pomoć nije stizala. Upravo zbog toga što su bili prepušteni sami sebi, borili su se kao lavovi. Nije dolazilo u obzir dopustiti Turcima da osvoje njihovu utvrdu“.

Autorica svojoj priči daje edukativne sadržaje. Hrabrost branitelja se isplatila i „uskoro je turski vojskovođa donio odluku o povlačenju i prestanku napada na utvrdu“.

Međutim, neprijatelj se poslužio lukavstvom. „Odlučio je čekati dok Sućurani ne ostanu bez hrane i vode i dok se, tako izgladnjeli, sami ne predaju. Velika želja mu je bila osvojiti Sućurac jer da je on pao, lako bi bilo osvojiti i ostale kaštelanske utvrde.

Branitelji su ubrzo shvatili kako neprijatelj ne će odustati. „Iz dana u dan imali su sve manje hrane. Nisu bili pripremljeni za dugotrajnu opsadu. ... Dani su prolazili. ... Hrane više nije bilo ni za lijek. U polje nisu mogli otići jer ih je pred vratima utvrde čekao neprijatelj“.

Slično kao i u legendi o đurđevačkom topu i ovdje dolazi do lukavog odgovora branitelja. „Malo-pomalo u cijelom selu su ostala još samo dva sira koja je baka Maruša htjela sačuvati za slavlje prilikom krštenja najmlađeg joj unuka Luke. Baka Maruša je bila mudra starica, ako što i priliči u narodnim legendama: „Mudroj starici odjednom na um padne spasonosna ideja. Pohita po ophodu uz zidine, pa niz kamene stube, pa uskim uličicama između visokih kuća, da bi se na posljetku vratila u svoju kamenu kućicu, u sobicu pred sliku Gospe na Hladi“. Gospa je uslišala staričine vapaje. Predložila je zapovjedniku obrane, zvanom harambaša: „Sir ćemo razlomiti na manje komade i ispalit ćemo ga iz topa na turski tabor, starica će u dahu“. Kada je harambaša odbio ovakav prijedlog, starica ga je uvjerila: „Pave, molim te, razmisli. Vrijedi pokušati. To nam je zadnja nada. Turci će nasjesti na varku. Pomislit će kako u utvrdi imamo još mnogo hrane pa će otići, bila je uporna baka Maruša“.

Nakon su branitelji ispalili top u turski tabor, Turci su ostali iznenađeni. Govorili su: „Ovo je nevjerojatno. Čime nas napadaju? Kažete, neka čudna tanad? Brzo, donesi mi da vidim čime nas gađaju, naredio je turski vojskovođa jednome od vojnika“. Turski zapovjednik je reagirao u skladu s narodnom mudrošću: „Ja sam mislio da umiru od gladi, a oni su prepuni hrane kada se njome mogu ovako razbacivati. Nema smisla da ovdje više čekamo i čamimo. Ovu utvrdu nećemo osvojiti... Povlačenje, naređujem povlačenje, derao se Turčin na sav glas kipteći od bijesa“...

I tako je turska opasnost otklonjena zahvaljujući mudrosti bake Maruše. Branitelji su proslavili svoju pobjedu i u čast pobjede ispekli „kaštelansku tortu, kaštelanski okrugli kolač, kaštelanske pršute, rožata, suhe smokve, orahe, bademe, breskve, trešnje, rajčice, drvene bukare, demižone pune kaštelanskog crljenka koje su donijeli njihovi prijatelji sve to im je stvaralo sjaj u očima“.

Knjigu „Legenda o sućuračkom topu“ popratila je nadahnutim pogovorom poznata znanica književnosti za djecu, prof. dr. Diana Zalar. Knjiga koju smo predstavili zaslužuje da se nađe u svakoj knjižnici, a poglavito bi trebalo omogućiti što većem broju mladih čitatelja njezinu dostupnost.

Đuro Vidmarović