Osvrt na zbirku kratkih priča „Ifkica kaj Ifkica“

Đurđa Vukelić Rožić: Ifkica kaj Ifkica! (kratke priče na kajkavskom narječju), Ivanić – Grad, 2022.

Obradovala nas je nova knjiga objavljena na jednom od moslavačkih kajkavskih idioma. Riječ je o zbirci kratkih priča poznate književnice Đurđe Vukelić Rožić „Ifkica kaj Ifkica“. Knjigu je autorica objavila u vlastitoj nakladi. Nakon romana „Ledina“ Božice Brkan, ovo je drugo cjelovito književno djelo koje je objavljeno na kajkavskom narječju.

Đurđa Vukelić Rožić rođena je 1956. godine. Živi i stvara u Ivanić – Gradu. Kako stoji u biografiji „u mladosti je radila i studirala u Chicagu, SAD, a radni vijek u Hrvatskoj provela je u Zagrebu kao ekonomistica/inokorespondentica na engleskom jeziku“. Objavljuje pjesme, kratke priče, aforizme i humoristične dramske tekstove. Slavu je stekla kao autorica aforizama, odnosno japanskih kratkih pjesničkih formi na hrvatskom i na engleskom jeziku. Na hrvatskom jeziku objavila je aforizme na književnom standardu i na kajkavskom narječju. Kako piše u biografiji „također objavljuje haibune i kreira hajge“. Objavila je 21 samostalno djelo, a primila je stotinjak nagrada i priznanja u zemlji i inozemstvu.

Za Moslavinu je značajno što je Đurđa Vukelić Rožić uredila i prevela na engleski jezik sva izdanja Udruge „Tri rijeke“ haiku pjesnika Otoka Ivanića, Ivanić – Grad. Organizirala je i koordinirala nekoliko desetaka međunarodnih natječaja za haiku i srodne izričaje. Glavna je i odgovorna urednica dvojezičnog časopisa IRIS za haiku i srodne japanske pjesničke forme, i Iris International (digitalno izdanje) u kojem njeguje hrvatska narječja. Osnivačica je i tajnica Udruge „Tri rijeke“ u Ivanić – Gradu.

Đurđa Vukelić Rožić dobitnica je nagrade Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu 2020. godine. U obrazloženju za ovu nagradu Ernest Fišer piše: „Đurđa Vukelić-Rožić rođena je 1956. godine u mjestu Vidrenjak, ali od 1964. živi u Ivanić Gradu. (...) Do sad je već nagrađivana za svoje lirske pjesme, kratke priče, humoreske, skladbe i aforizme. Za haiku pjesme pisane po uzoru na kratke japanske pjesničke forme primila je do sada šezdesetak nagrada u zemlji i svijetu, a radovi su joj objavljeni u brojnim časopisima, antologijama, na blogovima i u elektroničkim magazinima. Članica je Društva hrvatskih književnika i Udruge hrvatskih aforista i humorista u Zagrebu, kao i nacionalnih asocijacija haiku pjesnika u Japanu i Americi“.

O knjizi „Ifkica kaj Ifkica“ Fišer, između ostaloga, piše kako je u njoj sabrano ukupno 47 tekstova kojima je na kraju dodala i vrlo koristan rječnik manje poznatih kajkavskih riječi i izraza, dok je cijela knjiga bogato opremljena ilustracijama ruske umjetnice Irine Verhgradskaye.

U zaključku Fišer ističe: „Zaključno se, dakle, može ustvrditi kako zbirka kratkih kajkavskih priča 'Ifkica kaj Ifkica' suverenim ironijskim odmakom opisuje društvene anomalije, ali i preživjele zablude prošlosti“. Sve to opisuje uvjerljivo i inventivno. Slažem se s Fišerom kada tvrdi kako je Đurđa Vukelić Rožić stvorila respektabilno djelo u kontekstu suvremene hrvatske kajkavske književnosti. Pri tome i on naglašava kako je riječ o moslavačkom kajkavskom idiomu.

Pisac predgovora ove knjige, Josip Balaško, ističe sljedeće: „Veći broj ovih kratkih priča već je pojedinačno objavljen, a dosta ih je i nagrađeno. To nas ne čudi, jer imaju keca koji se zove točka humor. Humor koji ubada – škorpionski. Ubada negativnosti pojedinca i društva. Ifkica prati sva događanje oko sebe i u njima sudjeluje. Sjećanja na djetinjstvo i svoju zrelu dob posve su joj friški. Oživjevši narodne običaje, a ne samo jezik, Ifkica podcrtava paralele s današnjicom i pojedincima kojima je bogatstvo i preštimavanje na prvom mjestu. Ifkica tako pronalazi mnogo bogatstva koja su već zaboravljena, a svi ih mogu imati“.

Knjiga koju predstavljamo može se uvrstiti u tzv. ženski rukopis. Glavni lik starija je žena Ifkica, ali ona je ujedno i savjest svoga naroda. Njen lik je blizak svima nama koji smo rođeni na selu i pripadamo tom naraštaju. Autorica vrlo lijepo naglašava odliku svoje junakinje: „Ifkica svoj narod stalno pribire na vrpu i vuči je naj bi poštuvali jeni druge. Vredna i uredna gazdarica kakvu treba iskati, Ifkica je selska trandseterica. (...) Jako voli svoju marvu i živad, to je nejno bogatstvo. Još prede neg je išla v pučku školu, počela je delati na vrtu i poznata je po domače (j)eko rane, kaj ju privredi za celu familiju i kojekakvu fektašku gospodu. Gda Ifkica zasuče rukave, pujceki dobiju krila kaj tice, čučice plavaju kaj ribe, a peršun raste kak slak“.

Moslavina ima tri kajkavska idioma: kajkavski, kekavski i kejkavski. Đurđa Vukelić Rožić piše kajkavskim koji je blizak prigorsko kajkavskom idiomu. Pisac ovih redaka divi se ovoj književnici koja je dio života provela u Americi, ali nije zaboravila vlastito rodno narječje. Štoviše literarno ga je uzdigla do književne razine.

Sve priče u ovoj knjizi su lako čitljive, aktualne, melodiozne, kultivirane u smislu rečenice i kompozicije. Autorica koristi ironiju i humor na vrlo uspješan način. Oni joj pomažu da na usta svoje junakinje čitatelje suoči sa stvarnošću u kojoj živimo odnosno svim problemima, poteškoćama i manama te stvarnosti. Ifkica je jedan narodni lik bogat emocijama, ali i inteligencijom, lik koji bi trebalo ovjekovječiti filmskom trakom.

Moslavačka književnost je knjigom „Ifkica kaj Ifkica“ znatno obogaćena. Uzdamo se kako će i drugi ljudi od pera slijediti primjere Božice Brkan, Katarine Brkić i Đurđe Vukelić Rožić i iskazati poštovanje prema rodnom narječju, ali i svim tradicijama svoga kraja.

Za čitatelje koji slabije razumiju kajkavsko narječje Đurđa Vukelić Rožić priložila je poseban rječnik manje poznatih riječi. Knjiga je tehnički i likovno vrlo dobro opremljena. Naslovni lik Ifkice prikazan je duhovito, dobrohotno i lagano na granici karikature.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.