Prilog suvremenoj povijesti gradišćanskohrvatsko-hrvatskih odnosa (XVIII.)

Čujmo o tome svjedočenje talijanskog europarlamentarca i poznatog književnika, rođenog u Hrvatskoj, Enza Bettize.

Enzo Betizza

"Kao član Europskog parlamenta - govori Bettiza s novinarom zagrebačkog 'Globusa' od 11. travnja 1997. godine - i dobar poznavatelj prilika u bivšoj Jugoslaviji, mnogo godina prije početka rata, praktički odmah nakon odlaska Tita s političke scene, uočavao sam vrlo opasne tendencije u Srbiji za koje sam vjerovao da bi mogle prouzročiti zaoštravanje odnosa među članicama jugoslavenske federacije. Srpski intelektualci, među kojima i moj tadašnji prijatelj Dobrica Ćosić, s kojim sam održavao književne pa čak i političke veze, bili su potpisnici Memoranduma. Netrpeljivost prema Kosovu sve se više povećavala, nacionalizam se razbuktavao na svim razinama, počeli su mitinzi i mitologijska slavlja srpskih povijesnih poraza, Milošević je okupljao sve više pristaša, učestale su polemike s Hrvatima i osude čak i Stjepana Radića, jačala je antihrvatska i antimuslimanska politika i ja sam već tada predosjećao da bi se moglo dogoditi nešto vrlo dramatično.

Kad je počela agresija, reagirao sam kao Dalmatinac koji bolno proživljava napade na Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Split i ostala mjesta i gradove: žestoko sam u svojim komentarima osudio srpsko-crnogorsko razaranje dalmatinskih gradova. Talijanska javnost u to je doba Hrvate poistovjećivala s ustašama, liječeći pri tom i vlastite komplekse fašizma, a Srbi su proglašavani pobjednicima u oba svjetska rata, čija se odanost zapadnim saveznicima nekritički veličala. U početku rata talijanska je javnost bila na strani Srbije i opravdavala njihovu agresiju.

Ipak, unatoč tomu što sam na neki način predviđao napetosti i sukobe, iznenadila me, a potom šokirala, žestina srpske agresije. Činilo se da im je više stalo do toga da iznakaze te gradove nego da ih osvoje; nisam vjerovao da je takav kulturocid moguć u današnjoj Europi. (...)

Oštro sam osuđivao ponašanje Europe u tom razdoblju koja je bila ili neutralna ili prosrpski nastrojena. (...)

EUROPSKI DRŽAVNICI U TO SU DOBA OBMANJIVALI SVOJU JAVNOST NEISTINAMA JER SU PO SVAKU CIJENU ŽELJELI ODRŽATI JEDINSTVENU JUGOSLAVIJU, (podcrtao a.) koju ni jedna od federalnih jedinica, osim Srbije, tada više nije željela. Oni su smatrali da je Srbija jedino jamstvo za održanje jedinstvene Jugoslavije i zato su je podržavali čak i u njezinoj otvorenoj agresiji na ostale republike.

Amerika je jednako tako oklijevala i nije ništa poduzimala da se rat zaustavi, a kad je naposljetku preko NATO-a odlučila intervenirati u BiH, rat je bio zaustavljen. Bush, Baker, Mitterrand i Major snose golemu odgovornost za ratna stradanja na području bivše Jugoslavije. Vatikan i Njemačka jedini su ispravno reagirali na srpsku agresiju i postupili onako kako je trebala postupiti cijela Europa i SAD ", zaključuje poznati talijanski pisac Enzo Bettiza.

Na žalost, zamisao da se Hrvatska prisili na povratak u Jugoslaviju, te da se tako nađe "konačno rješenje" za Hrvate, o čemu je hrabro govorio dr. Stojan, nikako ne silazi sa stolova i ispod stolova kreatora svjetske politike. Evo vrlo uvjerljivog primjera: 12. travnja 1997., kao "prilog" izborima u RH, pojavio se članak u The New York Timesu pod naslovom "Povratak iz groba", s podnaslovom: "Ponovno rađanje hrvatskog fašizma" čiji je pisac glavni urednik A. M. Rosenthal. Urednik otvoreno podržava kontinuitet u šovinističkom odnosu prema Hrvatima, a koji se temelji na prihvaćanju Marksovog i Blochovog mišljenja o našem narodu, te "znanstvenim radovima" Vojno-istorijskog instituta iz Beograda. To što su oni pisali u duhu komunističke ideologije i nacionalsocijalizma za naše "demokrate" i kapitaliste nema značenja. Navodim dio članka (kojeg mora čitati i moj otac hrvatski partizan), prema izvješću HINE od 16. travnja 1997. godine.

"U 2. svjetskom ratu Hitler nije imao revnijih krvnika i strastvenijih saveznika, nego što su to bili hrvatski fašisti. Oni su se vratili, pedeset godina kasnije, iz nečega što je trebao biti njihov vječni grob, poraza nacističke Njemačke. Zapadni saveznici koji su iskopali taj grob s tijelima svojih vojnika imaju snagu zaustaviti ih, ali to ne čine. Hrvatski fašisti, poznati kao ustaše, borili su se skupa s njemačkim postrojbama protiv Srba, Muslimana i Hrvata koji su pokušavali očajnički i bezuspješno zaustaviti nacističko osvajanje Jugoslavije. Hitler je 1941. nagradio hrvatske fašiste dodjeljujući im hrvatsku državu i dozvolio im upravljati s njom. Oni ga nisu razočarali. Ustaše su poklale Srbe, Židove i ne-fašističke Hrvate - i to s takvim užitkom i svirepošću da je njihovo ime postalo strah i trepet u čitavoj Evropi. Hrvatska je nestala s uništenjem Hitlera 1945. Pola stoljeća kasnije Zapad je stvorio novu Hrvatsku pod vodstvom Franje Tuđmana priznajući secesiju hrvatskih nacionalista od Jugoslavije. (...)

Dva dokumenta su kratki tečaj o ustašama. Iz poštovanja prema mrtvima i radi obrane budućnosti, pročitajte ih. Od stranica 323 - 328 Enciklopedije Holokausta (Mamillan): 'Više od pola milijuna Srba je bilo pobijeno, četvrt milijuna protjerano, a 200.000 ih je bilo prisiljeno preobratiti se na katolicizam hrvatskih fašista. Na tisuće ih je bilo pobacano s vrhova planina, drugi su bili zatučeni, čitava sela popaljena, žene silovane, ljudi prisiljeni na marševe smrti usred zime, a mnogi drugi su gladovali do smrti. Židovi? Ante Pavelić, ustaški poglavar, objavio je da će Židovi biti 'likvidirani u vrlo kratkom vremenu.' I bili su, većina od njih 40. 000. No, neke izabrane žrtve su preživjele. Prostudirajte slike djece koja su izišla iz tih kampova. Oni su na sebi imali samo kosti sa zategnutom kožom. Srbi? Židovi."

Navedeni tekst je prepisan iz "Enciklopedije Jugoslavije", a pisali su ga velikosrpski ideolozi i kao intelektualni zločin slali u svijet, očito računajući da će kad-tad doći do akcije za "konačno rješenje" hrvatskog pitanja, a u tom bi slučaju ovakvi članci imali veliku važnost, jer pomažu agresoru da za svoj zločin dobije političku i vojnu podršku svjetske javnosti i svjetskih političara koji ne razlikuju - kako piše dr. Busek - Sloveniju, Slavoniju i Slovačku. Što uraditi da se ovaj tekst preradi tako da sadrži istinu - ne uljepšavanje niti ublažavanje, već činjenice? Koliko će još vremena proći dok novo izdanje ove vrlo važne enciklopedije ispravi pogrešku? Koliko će ljudi pročitati do tada ovaj tekst i ispuniti se ogorčenjem i mržnjom prema tim Hrvatima - Zlikovcima, poželjevši da budu izloženi holokaustu? Koliko će još godina ovakvi "naučni" radovi pozivati na novi holokaust - sada nad Hrvatima?

Navedeni je članak je hrvatskom Vrhovništvu dao do znanja da se radi o najavi velikoga pritiska na Hrvatsku, zbog toga što se usudila odbiti američki plan obnove Jugoslavije, poznat kao SECI - (SUVERENITET). To se obistinilo već za dva dana. Fantastična sinkronizacija.

Komisija za ljudska prava UN-a prihvatila je na zasjedanju u Ženevi, 14. travnja 1997. godine (dan nakon izbora u RH) "Rezoluciju o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj, BiH i SRJ", u kojoj se od RH traži da organizira HITAN povratak izbjeglica i prognanika njihovim domovima u sve krajeve Hrvatske, A POSEBNO SRBA "U KRAJINU".

Samo jedan dan nakon ove Rezolucije slijedi novi udar The New York Timesa na Hrvatsku: 15. travnja objavljen je članak kroatofoba Chrisa Hedgesa u kojem on ocjenjuje izbore u RH kao povratak fašista na vlast, uz poziv SAD-u i Zapadu da ih onemogući, dakle sruši. Isti dan (!!!) američki general Klein, komandant snaga UNTAES i prijelazni upravitelj hrvatskoga Podunavlja izjavljuje da će nakon izbora od hrvatske Vlade zatražiti planove o daljnjoj reintegraciji Podunavlja, posebice o povratku prognanika i obnovi. "Još danas ću poslati hrvatskoj Vladi pismo i postaviti ta pitanja. Na temelju odgovora podastrijet ću izvješće glavnome tajniku UN-a koji će to predstaviti Vijeću sigurnosti i zatražiti njegove preporuke u svezi s rokovima za povratak toga područja pod hrvatsku izvršnu upravu", rekao je Klein, dodavši da opseg te misije i vrijeme koje će biti određeno 'uvelike ovisi o odgovoru hrvatske vlade'. Sutradan (!!!),16. travnja, američki Veleposlanik u RH Galbraith, odlazi u županiju Šibensko - kninsku u pratnji cijele diplomatske svite, gdje je najprije trenira strogoće nad lokalnim hrvatskim dužnosnicima, a zatim nad nesretnim Janjevcima (!!!) koji su jedva spasili žive glave ispred srpske kame. Tom prilikom upućuje fetvu hrvatskome narodu (u ime demokracije, dakako!) u kojoj kaže da će, ako ne dođe do povratka Srba-Martićevaca u Hrvatsku biti teško ostvariti potpunu reintegraciju hrvatskog Podunavlja."

Inače blag i smiren župan Paško Bubalo odvratio je na ovaj kolonijalistički solilokvij, ne naročito produhovljenog veleposlanika sljedećim riječima:

"Stječe se dojam da se međunarodna zajednica i neki političari puno više zalažu za srpska prava, a za hrvatska se prava i ne mari. U mnogim se postupcima osjeća da se Srbi žele privilegirati, a na taj se način dira u temeljne principe demokracije, te ispada da su Hrvati građani drugog reda."

U "Vjesniku" od. 19. travnja 1997. godine, iskusni austrijski diplomat, Johann Dengler, sljedećim je riječima opisao Peterov diplomatski nastup:

"Moj je prvi dojam da je jedan takav nastup nekog veleposlanika u zemlji u kojoj je akreditiran, svakako neuobičajen čin koji nije u skladu s pravilima diplomatske profesije. Jedno od osnovnih diplomatskih pravila naime glasi, da se diplomat ne smije miješati u unutarnje stvari zemlje u koju je poslan.

Osim toga, neuobičajeno je da se veleposlanik - i to još u pratnji delegacije svojih diplomata - u svojim izjavama o hrvatskoj unutarnjoj politici poziva na službenu politiku svoje vlade. Za profesionalnog diplomata takovo ponašanje je čudno jer se očigledno ne radi o diplomatskom, nego izričito političkom nastupu."

Upravo u vrijeme nastanka ovoga vjerojatno dobro plaćenog članka - ubojice, objavio je prof. dr. Ljubomir Antić tekst u "Vjesniku" od 14. travnja 1997. g., pod naslovom "Očekujući izborne rezultate." Ovaj ugledni povjesničar i član HSLS-a osvrnuo se na povijest izbora u Hrvatskoj, citirajući pri tome poznatog srpskog historičara Branka Petranovića koji je o prvim izborima u Titovoj Jugoslaviji 1945. godine napisao sljedeće:

"Slučajevi nepravilnog brisanja i ispuštanja građana iz popisa ipak su bili neizbježni, kako zbog zaostatka rata i neprijateljskog djelovanja starih snaga, tako i zbog neiskustva aparata i njegovog revolucionarnog čistunstva. Prilikom izborne kampanje u Hrvatskoj izostavljen je tako priličan broj građana iz biračkih popisa, naročito u Slavoniji i Podravini. U nekim tamošnjim selima postotak brisanja je na početku predizborne kampanje dosizao 30-40 posto."

Vrlo je duhovit, koliko može biti s obzirom na strašnu povijesnu nepravdu koja se činila tada (kao i danas) našem narodu, komentar dr. Antića:

"Kao i danas, sve su to pratili strani parlamentarci i dopisnici osim onih koji su zloupotrebljavali slobodu izvješćivanja, dajući netočne i zlonamjerne informacije o stanju u Jugoslaviji. Među takove - nastavlja dr. Antić - sigurno nije spadao The New York Times koji je za svoje čitatelje izvješćivao o 'najpoštenijim izborima u povijesti Jugoslavije'".

Konačno, nakon navedenih članaka, te izjava Kleina i Galbraitha oglasio se i čuveni Richard Holbrooke "svojim" mišljenjem o problemu Bosne i Hercegovine u svjetlu Daytonskih dogovora. Njegovo mišljenje čini logičnim cijelu antihrvatsku hajku koju upravo osvjetljavamo. On je podcrtao inzistiranje na američkom planu SECI (SUVERE-NITET), a to znači i predstojećoj akciji slamanja nezavisne hrvatske pozicije. Citiramo ključne misli velikog Richarda.

"... Zahvaljujući svojoj obali i položaju, Hrvatska ima više opcija, ali TAKOĐER TREBA BITI SASTAVNI DIO REGIONALNE GOSPODARSKE STRUKTURE (spac. Đ.V.)!!!"

Konačno, 27. travnja 1997., u nedjeljnom izdanju i na pravoslavni Uskrs, The New York Times otkriva razloge antihrvatske hajke koju je pokrenuo. Kroatofob Chris Hedges (istomišljenik s glavnim urednikom što je za novinara sjajna pozicija) objavljuje članak pod naslovom "Nacionalisti u Hrvatskoj okreću leđa Zapadu". Izdvajam temeljne misli ovoga nemoralnog teksta:

"Potaknuta svojim trijumfom u nedavnim izborima, nacionalistička stranka koja vlada Hrvatskom, izbjegava inicijativu za obnovu područja koju predvode Amerikanci i suprotstavlja se pritiscima Zapada da dozvoli povratak srpskim izbjeglicama i da progoni optužene ratne zločince.

(...)

Dužnosnici Sjedinjenih država, uključujući i pomoćnika državnog tajnika Joh C. Kornbluma, sastali su se nedavno s predsjednikom Tuđmanom i zatražili od njega da izvrši haaški zahtjev za ekstradiciju i da udovolji subpoeni (sudski poziv pod prijetnjom kazne) Haaškog suda za ratne zločine, poslane u siječnju, te da dostavi dokumente vezane za ratno djelovanje hrvatskog zapovjednika Tihomira Blaškića koji je trenutno zatvoren u Haagu. No do sada Hrvati su to odbijali."

(...)

Nakon što je izvršio "analizu uzroka nezadovoljstva zapadnih diplomata Hrvatskom", novinar otkriva "probleme" koje RH čini i zbog kojih je izložena političkoj ucjeni:

"Prvi se problem odnosi na manevriranje Vlade da spriječi povratak 200.000 etničkih Srba koji su PROTJERANI iz svojih domova u Hrvatskoj, kako se to zahtijeva Daytonskim mirovnim sporazumom.

Drugi je problem ODLUKA HRVATSKE DA BOJKOTIRA REGIONALNI PROGRAM KOJEG PREDVODE AMERIKANCI, POZNAT KAO PROGRAM S E C I. Hrvati su pak, sa svoje strane, napali inicijativu kao slabo prikriveni pokušaj Amerikanaca da povežu Hrvatsku s bivšom Jugoslavijom. Oni tvrde da zahtjev za subpoenu nije 'legalan'.

Američki veleposlanik Peter W. Galbraith je tijekom posljednjih dana nekoliko puta javno pozvao (!!!) etničke Srbe iz južne pokrajine Krajine i iz područja poznatog kao Zapadna Slavonija, da se vrate kućama. Etnički Srbi pobjegli su iz ove dvije ENKLAVE (??) kada su ih hrvatske snage OTELE (??) 1995. od pobunjenih Srba. Hrvatska je počela naseljavati napuštene srpske domove u južnom području Krajine s prognanim etničkim Hrvatima iz Bosne i Srbije...."

Skrećem pozornost na terminologiju. Promatrajući sve ovo, jedan od rijetkih zapadnih novinara koji poznaje povijest bivše Jugoslavije, a koji nije opterećen Marxovom definicijom Hrvata, njemački novinar J. G. Reissmuller zaprepašten nemoćno piše:

"Ali na Zapadu postoji očito nepopustljivo nastojanje, prije svega iz političkih motiva, da se Hrvatskoj nanese šteta."

Suprotno ovome orkestru, službena Austrija prilikom posjete ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića, 16. travnja 1997. godine, izjavljuje kako podržava hrvatsku orijentaciju prema srednjoeuropskim i euroatlantskim integracijama, približavanje Hrvatske Europskoj uniji, te zamisao o mogućoj trilaterali Beč - Ljubljana - Zagreb. Ono što ukazuje na mudru i dalekovidnu politiku austrijskog ministra vanjskih poslova, poglavito glede vlastitih nacionalnih i državnih interesa, jest sljedeća vijest s ovog susreta:

"Austrija podržava čvrsti nadzor Hrvatske nad migracijskim i imigracijskim pitanjima što je za Austriju važno jer Hrvatska pripada među zemlje na graničnom području Schengenske zone. O tim pitanjima narednog će mjeseca razgovarati ministri unutarnjih poslova Austrije i Hrvatske."

Druga, demokratska i slobodoljubiva Austrija (dr. Mate Granić susreo se i razumio s novim austrijskim saveznim Kancelarom Klimom) time je još jednom pokazala svoje lice. Želio bih da to lice pozdrave i prepoznaju i oni gradišćanski Hrvati koji su se dali zavesti sirenskim zovom slatkorječivih asimilanata i njihovih priora.

Đuro Vidmarović