Jerko Malinar

Godine 2008. bio sam pozvan kao recenzent na književnu manifestaciju u Clevelandu koju je organizirala Pjesnička udruga hrvatske iseljeničke lirike (HIL). Kako je prošlo 15 godina od tog događaja, osjećam potrebu podsjetiti na jednog od domaćina ovog književnog događaja, Jerka Malinara.

Preslici kao povijesna svjedočanstva:

 

Malinar1 4

Memorandum „Zajedničkog odbora hrvatskih društava u Clevelandu“

Malinar1 5

U velikoj i multimedijalnoj dvorani Hrvatskog doma „Kardinal Stepinac“ u Clevelandu održani su ovi književni susreti koji su okupili desetak pjesnika-amatera koji žive u SAD-u i Kanadi. Prethodno mi je organizator poslao njihove poetske uratke na recenziju kako bi se od izabranih stihova objavio zbornik. I tako svih prethodnih godina.

U Clevelandu sam upoznao poštovanu kolegicu, bivšu veleposlanicu RH u Argentini, dr. Nedu Šarić Rosandić, čija je majka rođena u Novskoj, dakle u jednome od mojih zavičaja. Sjećam se kako se Ministarstvu govorilo o njenom vrlo uspješnom diplomatskom radu. Isto se tako „pričalo“ kako ju je Picula nakon što su ljevičari 2000. preuzeli vlast povukao u okviru uništavanja cjelokupnog diplomatskog korpusa koji se formirao u vrijeme predsjednika Tuđmana. Stekla se vremenska distanca pa se i tome može govoriti. Ambiciozni Picula ponudio je kolegici Šarić mjesto u „desk ofisu“ za Južnu Ameriku, napomenuvši kao vrlo važan oblik velikodušnosti, kako će „imati plaću“. Kako se novi ministar nije potrudio bar pročitati biografije ljudi koje izbacuje iz službe, što je kolegica shvatila i podsjetila ga da je spominjanje „plaće“ suvišno, jer je ona prihvaćajući prijedlogu pokojnog predsjednika da prihvati rečeno diplomatsko mjesto, zatvorila svoju psihološku ordinaciju i ured u Clevelandu, koji joj je mjesečno osiguravao prihod deset puta veći od plaće koju on nudi. Ljubazno je zahvalila na crvenoj pomoći i vratila se svojoj ordinaciji.

Na ovim susretima, kako rekoh, domaćin je bio Jerko Malinar, zajedno sa svojom ženom Brankom. Gospodin mi je unaprijed poslao svoj životopis i pjesme vezane uz životopis. Iznenadio sam se pročitavši kako je riječ o političkom izbjeglici iz poznate zagrebačke obitelji koju su ništili partizani nakon osvajanja grada. Kako ne bih prepričavao životni put gospodina Malinara, donosim njegov životopis, poštujući njegov stil i način pisanja. Ovaj životopis je povijesni svjedok o stradanjima Hrvata u Zagrebu nakon završetka Drugog svjetskog rata. On danas ima snagu povijesnog vrela.

Slušajući gospodina Malinara uvjerio sam se u rodoljubnu postojanost ovog vrijednog umjetnika, ali i spremnost na pomaganje svim raspoloživim snagama sve što je koristilo Hrvatima u Americi kako bi očuvali svoj identitet u vjeru u Hrvatsku. Nakon demokratskih promjena Hrvatska je postala suverena, ali ne onakva kakvu je očekivao naš rodoljubivi domaćin. Stoga je imao dosta primjedaba i upućivao riječi prijekora. Čak i ljutio na mene zbog toga što nisam u svemu dijelio njegove ocjene i procjene, a poglavito što sam ga uvjeravao kako mu je poezija pisana diskursom koji je arhiviran. Bila je tada 2008. godina. Što bi rekao nakon posjete današnjoj Republici Hrvatskoj.

JERKO MALINAR

Ja sam rodjen u ZAGREBU 12. veljače 1932. godine, u jednoj aktivnoj Katoličkoj i Hrvatskoj rodoljubnoj ORLOVSKOJ I KRIŽARSKOJ obitelji. Poradi svoje djelatnosti moj je otac, Jeronim MALINAR, bio godinama po jugoslavenskim vlastodršcima, onim monarhijskim i kasnije komunističkim, proganjan, a da ga na kraju osudi Titov krvnik RANOGAJAC na smrt i ubije. Poslije toga slijedili su progoni i naše cijele obitelji.

Majka sa četvoro ne obskrbljene djece, nakon konfiskacije svega što smo nekada svojim zvali, bila je radi svoje karakteristike odbijana sa svakog zaposlenja, stalno pod prijetnjom izbacivanja iz stana na ulicu, te stalnog verbalnog napada od strane domaćih komunista. Da nije bilo hrabrih pojedinaca iz naše četvrti mi bi pokrepali od gladi. Napose nam je pomogao mamin stari otac i neki od njezine rodbine.

Godine 1947. bio sam uhapšen radi svojeg protukomunističkog rada u II. klasičnoj gimnaziji po tadašnjoj OZNI. Po izlasku iz zatvora rečeno mi je da sam izbačen iz omladine, te da ne mogu nastaviti daljnje školovanje u bilo kojoj gimnaziji, te samo mogu otići u jednu od industrijskih škola. Tako nikada nisam završio malu maturu u gimnaziji. Bilo mi je rečeno da je preduvjet u grafičku školu moj odlazak na radnu akciju u NOVI BEOGRAD. Tako sam po izlasku iz te radne akcije bio upisan u SAVEZNU GRAFIČKU ŠKOLU u Zagrebu. Htio sam biti knjigoveža kao i moj pokojni otac. Medjutim, poslije jednog vremena tadašnji profesor iz umjetnosti, GAVRANIĆ, primijetio je da posjedujem talent za crtanje, te me je nagovorio da se prebacim u odio za litografa. Ja sam to prihvatio i tako postao umjetnik.

U medjuvremenu sam se počeo baviti planinarstvom. Mnogi mladici i djevojke čiji su domovi bili po komunistima razoreni, a napose, jer su ih vlasti strpale, u njihovom nekoć ugodnom stanu, u jednu sporednu sobicu, zajedno sa njihovim komunističkim uljezima, bi se sada mladi ljudi osjećali u vlastitom domu porobljeni. Ta bi onda mladost sprovodila svoje slobodno vrjeme na ulici ili bi išli s nekoliko svojih istomišljenika preko vikenda u prirodu. TAKO SAM TO ČINIO I JA. U planinama smo došli do slobode i osjećaja da nismo sami koji patimo. Tu smo razvili duboko osobno prijateljstvo te ljubav za planine, svoj narod i, domovinu, a napose medjusobno povjerenje, te čak preokrenuli mnoge zavedene mladice u prave hrvatske rodoljube. U planinama smo znali zapjevati našu KROZ PUSTA BRDA, ili našu vlastitu himnu kojoj je zadnja kitica bila: ’Nemoj nikad na to zaboravit, da si ti uzor planinar - niti to da si Hrvat Pravi i da živiš za rodni kraj.’’Upisali smo se radi popusta na vlaku u ZAGREBAČKO PLANINARSKO DRUŠTVO. Tamo je bilo mnogo bivših starijih planinara i partizana koji su držali sve ključne položaje društva. Kad su dečki prešli iz srednjoškolaca u sveučilište, osnovali su novo planinarsko društvo hrvatskih sveučilištaraca ’’Velebit’’. Iz tog društva iznikli su mnogi Hrvatski javni radnici, rodoljubi, a u domovinskom ratu čuvari Velebita u sklopu 118. brigade, od tri generacije VELEBITSKIH PLANINARA. Mene su ti dečki odmah pri osnutku istog povukli u to sveučilišno društvo i ako kvalifikacije kao student nisam imao, te su to oni opravdali da sam im potreban kao instruktor za penjanje. Na žalost, za vrijeme jednog penjačkog tečaja 1951. godine u Julijskim Alpama, poginuo je na stijeni Spika moj prijatelj RATKO CAPEK, djelomično mojom nepažnjom. TO JE BIO KONAC MOJEG ALPINISTIČKOG DJELOVANJA.

Po završetku Grafičke škole zaposlio sam se u Kartografiji UČILA, kao crtač. Tu sam radio do svog bijega preko Slovenskih Alpa u političku emigraciju 1952. godine, jer nisam htio odslužiti jugo-vojsku od koje sam već imao poziv u džepu.

U Austriju sam došao sa svojim prijateljem Dr. Gračanin Vladom. Vladi je pomogao Velečasni CECELJA da ide na medicinsko usavršavanje u INSBRUG, a ja sam po istome bio upućen u izbjeglički logor ASTEN, kraj Linca. Tu sam odpočeo pisati svoje prve pjesme. U logoru sam odmah organizirao našu knjižnicu Hrvatskih novina, časopisa i revija bez razlike na stranačko opredjeljenje, tako dugo dok je isto štivo u istima zastupalo ideju hrvatskog demokratskog poredka u budućoj HRVATSKOJ DRŽAVI, a mi smo u ono vrijeme vjerovali u nemoguće i nitko nas nije mogao od tog našeg puta do slobodne HRVATSKE otkloniti. Mnogi su nam u ono vrijeme i iz kuće pisali i napolju govorili da se bavimo iluzijama. Da je Jugoslavija nesrušiva i da bez atomakog rata nema promjene u istočnoj Evropi, a tako i u Jugoslaviji. A mi smo vjerovali u nevjerujuće i u pravednost naše borbe, te ju evo konačno i nadživili. Ljudi su se iz logora razilazili po kontinentima i sa sobom su nosili klicu borbe za svoju državu ma gdje otišli. Naša izbjegla intelegencija iz 1945., a koja je izdavala te časopise u emigraciji je izvršila svoje rodoljubno poslanstvo potpunog preodgoja mladih ljudi koji često nisu ni znali što su i tko ih je otjerao iz kućnog praga u tudjinu. U Logoru je u to vrijeme bili oko tisuću dvjesta Hrvata i Hrvatica od 1952. godine, pa do šesdesete. Tu nije bilo mnogo rada za izbjeglice u logoru jer je svaki rad u tom tranzitnom mjestu bio zabranjen od Austrijanaca. Većinu smo vremena sprovadjali igranjem šaha, kartanja ili lezi na slamnjači, čitaj i diskutiraj politiku, vjeru, već o tome što je netko pročitao. Sudjelovali smo u crkvenom pjevačkom zboru i ili pjevanju rodoljubnih pjesama za desetog travnja. To je bila jedna duhovna i rodoljubna renesansa naše mladosti. Navečer se išlo moliti krunicu u sobama baraka koju su vodile ustaške udovice, sa malom djecom. Uglavnom to su bile naše brdjanke. Molilo se za duše i obraćenje, te oprost onih ljudi koji su im poklali muževe, djecu ili roditelje, za obraćenje HRVATSKE, za njezinu slobodu i za naš vlastiti oprost i obraćenje. TE MOLIITVE JE ORGANIZIRAO VELEČASNI CECELJA, FRA. MIRKO ČOVIĆ i VELEČASNI MIHELIĆ i ja sam prestao pisati svoje pjesme o osveti i sve više razmišljao o svom dobrom ocu koji je pred vodjenje na stratiste svima oprostio i molio za njihovo obraćenje: Oprosti im BOŽE JER NE ZNAJU ŠTO ČINE i OBRATI IH NAZAD SVOJOJ VJERI. To se obraćenje nije dogodilo odmah, ali se dogodilo oko devedesetih godina i Hrvatska je upravo došla do svoje države putem naših hrvatskih obraćenika. KRUNICA se molila uz titrajuću svjećicu u mraku. Iz početka su mnogi mladići dolazili jer je tamo bilo i djevojaka tih udovica POMALO JE I VJERA ULOVILA KLICU. Ona se ušuljala u nas bez nasilja. Crkva se sve više punila mladeži. ONA JE POSTALA NUKLEUS NAŠEG OBSTANKA. Medju nama bilo nas je svakojakih. Bilo je tu mladih pjesnika, pisaca, političkih aktivista, mnogih dojučerašnjih komunista, partizanske i ustaške djece, oportunista, švercera, šarlatana, bivših kažnjenika pobjeglih iz komunističkih radilišta, studenata, radnika seljaka koje je sve nevolja Jugoslavije otjerala u tudjinu. Štivo koje su skorom svi u toj situaciji čitali odpočelo ih je sve vise izgradjivati i okupljati oko ideje –vlastite države i vjere, te su tu ideju oni onda oni emigrirajući dalje raznosili svijetom. Imao je pravo LJENIIN kada je izrekao: ZRNO ZNANJA JAČE JE OD ZRNA ČELIKA. Ja sam neko vrijeme radio kao litograf u VELSU. Putovao sam dnevno vlakom iz logora tamo i nazad.

Godine 1954. napustio sam AUSTRIJU i otišao raditi u jednoj umjetničkoj tvornici za klišeje, u PASAU, a kasnije sam bio prebačen raditi za istu tvrtku u Munchen. Tu sam sa nekoliko istomišljenika organizirao plesnu folklornu grupu HRVATSKA MLADEŽ. Mi smo stalno nastupali tamo za UJEDINJENE HRVATE za njihove priredbe, a sa folklornim izložbama, pjesmom i plesom za vojne američke baze čije je nastupe za nas sponzorirao Hrvat iz CLEVELANDA gospodin JEROM BRENTAR. Takodjer smo išli na Katoličke medjunarodne festivale sponzorirane po BISKUPIJI, ili na priredbe za naše njemačke prijatelje. Za vrijeme jednog našeg hodočašća smo se slikali sa svijećom molitve majci BOŽJOJ. «Spasi majko mila Hrvatsku nam, spasi, jer je ona uvijek samo TVOJA bila, sa ognjišta nedaj da se vjera zgasi», i «Ublaži tugu što se nad njom svila». Sliku smo poslali preko naše veze u KRAŠIĆ I DOBILI NAZAD SLIKU Kardinala s njegovim blagoslovom i podpisom.

Malinar1 6
Jerko Malinar, Branka Malinar i autor ispred crve koju pohađaju Hrvati

Godine 1956. iselio sam se u AMERIKU. Mene je povukao Velečasni Monsinjor Lacković k sebi u Lackavanu N.Y. Tu sam odpočeo raditi u jednoj željezari HANNA FURNICE, A GDJE SU, TAKODJER KAO PRVI POSAO U AMERICI RADILI VEĆ MNOGI NAŠI NOVODOŠLI IZBJEGLICE. Izpočetka smo imali mnoge konflikte sa našim starim emigrantima koji su pod utjecajem jugoslavenske komunističke propaganda disali ne samo jugoslavenski, već i mnogi komunistički. Mi smo bili mladi i poletni –zaneseni idejom HRVATSKE DRŽAVE, a oni mnogi pred grobom, ili već zdravstveno slomljeni. Čudili su se da smo mi skorom svi bili profesionalni ljudi, a da smo se tako lako privikli uvjetima rada u željezari. Mi smo im gdje god smo mogli fizički u radu često pomagali, dijelili s njima sve dobro i zlo radničkog života, i uskoro smo živjeli kao podstanari u njihovim kućama, odilazili s njihovom djecom na zabave, a neki se u njihove obitelji i poženili. Kad u uvidjeli da smo čestiti marljivi ljudi, vjerni Katolici i dobri gradjani AMERIKE. Da štedimo, kupujemo lijepe aute, kuće, te odilazimo nazad u škole, a da ubrzo nakon svršavajući iste mnogi naši novodošli podučavaju njihovu djecu ili unučad u tim školama, odpočeli su se sa nama ponositi.

U Lackawani uredio sam u crkvenoj dvorani pozornicu i podučavao djecu u jednom igrokazu. Nakon što sam naučio malo engleski otišao sam u Cleveland-OHIO kod gospodina Brentara. Tu sam se aktivizirao unutar plesne folklorne skupine UJEDINJENIH AMERIČKIH HRVATA. U toj plesnoj skupini sam upoznao moju dragu suprugu BRANKU FRIGAN, s kojom sam kao partner i plesao i doplesao u brak. U braku sam dobio četiri curice: DRINU, MIRNU, VESNU i NADU. Od tih curica imam danas u obitelji jedanaest unučadi, dječaka i curica. Došavši u Cleveland išao sam raditi kao umjetnik u jedno poduzeće za reklame. Dok sam radio u tom poduzeću povremeno sam išao puno ročno u umjetničku školu COOPER SCOOL OF ART. Od nje sam dobio pola stipendije, a drugu polovicu mi je dala AMERICAN GRITINGS CONPANIJA, a kod koje sam kasnije radio do svoje penzije 34 godine. Kao umjetnički specijalista za čestitke.Za vrijeme rada za tu kompaniju također sam sudjelovao na mnogim izložbama svojih radova uz američke vrsne umjetnike. Moji su radovi bili izloženi u mnogim galerijama, knjižnicama na Art carnevalima, te i u PAN American zgradi u NEV Yorku.

Malinar1 7

Jerko Malinar čita svoje stihove

U mojem radu sa hrvatskim društvima radio sam mnogo godina i na slikanju bina za naše kulturne i političke programe, crtanju naših plakata za demonstracije protiv jugo-obstanka ,te naših zahtjeva za svoju državu, ispred Bijele kuće u Washinghtonu, ispred U.S. Kongresa, na javnim trgovima, ispred jugo – ambasada, titovog dolaska Kenediju i Carteru, i.t.d. Nikada nisam Hrvatima računao ništa za svoj profesionalan rad JER SAM TO SMATRAO SVOJOM DUŽNOŠĆU DA IM POMOGNEM SA SVOJOM STRUKOM. U medjuvremenu otpočela je izgradnja HRVATSKOG DOMA KARDINAL STEPINAC. S nekoliko drugih ljudi bili smo BRANKA i ja zamoljeni da odpočnemo ozbiljno misliti o organiziranju našeg hrvatskog kulturnog blaga : HRVATSKIH KNJIGA ZA KNJIŽNICU i NARODNIH RUKOTVORINA ZA NAŠ MUZEJ HRVATSKE BAŠTINE. Napisao se statut poslovanja, izvadio od države tax exempt, status za donatore, te otpočeo radom. Odaziv HRVATA bio je prekrasan. Novodošli i starosjedioci darivali su nas svojim dugogodišnjim kućnim blagom hrvatskih rukotvorina, narodnih glazbala nošnja, vezova, knjiga, novina, časopisa, fotografija iz važnijih hrvatskih zbivanja u našoj koloniji umjetničkih radova u kiparstvu, slikarstvu i keramici. Osim toga, ja sam poklonio svoju dugogodišnju zbirku i dokumentaciju. HRVATSKI ČASOPISI U IZBJEGLIČTVU, BORBA HRVATA ZA SVOJU DRŽAVU OD 1918.-1945., BLAJBURŠKA TRAGEDIJA, PRIRODNE LJEPOTE HRVATSKE OD ISTRE DO DRINE, te NAŠA SELA GRADOVI I KULTURNO-POVIJESNO BLAGO, BORBA HRVATA ZA SVOJU DRŽAVU U POLITIČKOJ EMIGRACIJI I NJIHOVE ŽRTVE OD STRANE SRBO-KOMUNISTA I DOMAĆIH IZDAJICA, HRVATSKI ISELJENICI NA RADU U AMERICI, te NAŠI USPJESI U JAVNOM ŽIVOTU DANAS U AMERICI: HRVATI U SPORTSKIM USPJESIMA NAŠIH I AMERIČKIH KLUBOVA, VJERSKI ŽIVOT HRVATA U AMERICI, te SOCIJALNI I KULTURNI ŽIVOT UNUTAR NAŠIH ZAJEDNICA. USPJESI NAŠIH HRVATA U TRGOVAČKOM ŽIVOTU AMERIKE. i t.d., i t.d.

image014

Hrvatska knjižnica i muzej u Clevelandu. Branka Malinar, kurator

Naš rad je bio okrunjen nedavno s 25. godišnjicom opstanka rada unutar doma KARDINALA STEPINCA, a koju smo godišnjicu proslavili s 25. godišnjicom rada HRVATSKOG NACIONALNOG ŽENSKOG DRUŠTVA u našem domu u krugu naše obitelji, prijatelja i vjernih suradnika kroz sve te godine, i hrvatskom clevelandskom kolonijom. Branki i meni su isti uručili dvije plakete priznanja za naš dugogodišnji rad. Ja sam se tako rasplakao jer je to bilo prvi puta u mojem životu da mi je netko rekao hvala za moj doživotni rad za dobro Hrvatske.
NAŠA HRVATSKA je dio i član INTERMUZEJSKOG KONCILA DRŽAVE -ZA GORNJI OHIO. NAŠE SE IZLOŽBE ČESTO POKAZUJU UZ TUMAČENJE NA AMERIČKIM LOKALNIM TV-programima. MI sponzoriramo lokalne hrvatske umjetnike, iz Amerike, Canade, i Hrvatske, u našem muzeju. Američke škole dovode djecu da razgledaju naše izložbe. Autobusom dolaze skautske organizacije i uče našu kulturu. Ljudi u penziji su naši posjetioci i mnogi Amerikanci koji dolaze u dom za svadbe, zabave i razne party su naši gosti. Mi odilazimo u AMERIČKE ŠKOLE, SVEUČILIŠTA. JAVNE FESTIVALE, KNJIŽNICE, MUZEJE, BOLNICE, TE TAMO UZ PREDAVANJA ODRŽAVAMO NAŠE IZLOŽBE IZ FOLKLORA ILI POVIJESTI. UGLAVNOM, MI, MALA GRUPA RADNIKA,TOLIKO SMO ZAUZETI NAŠIM RADOM U PRIKAZIVANJU HRVATSKE U NAJLJEPŠOM SVJETLU, DA UZ SAV RAD U KNJIŽNICI I U MUZEJU ČESTO PODPUNOMA ZANEMARIMO VLASTITE ŽIVOTNE POTREBE. Sve što radimo je potpunoma na dobrovoljnoj bazi bez ikakve nagrade, osim one da smo izvršili naše poslanje za HRVATSKU NAM DOMOVINU TU, U NAŠOJ NOVOJ ZEMLJI - AMERICI.

To je tek toliko o mojem i NAŠEM radu i životnom putu od kojeg je pjesništvo bilo tek jedan mali dio istog. Vi iz toga izaberite ono što je najvažnije za moju biografiju. PJESME SU NASTALE U JEDNOM POVIJESNOM TRENUTKU MOG ŽIVOTA - ONOG DOBA - ONIH BOLNIH ŽIVOTNIH ISKUSTVA POROBLJENE HRVATSKE. Ja sam ih pisao tako kako sam taj svoj život tada proživljavao. Oprostite na raznim pogrješkama, napose gramatičkim, to je posljedica mojeg neškolovanja. Sa mnogo poštovanja JERKO [JERRY] MALINAR.

Jerko Malinar

Pjesme predložene za HIL

Naslovi pjesama

Baština mladih
Čežnja za slobodnom Domovinom
Majci
Neuspjelo Vrbovanje
Stablo našeg roda
21.IV.53 Asten Logor
Složimo se!
Bilo je teško 45te
Hrvatska Vila Emigrantu
Misli
Poslijeratne noći
Susret Križara na Velebitu

Baština mladih

Četrdeset pete čim Hrvatska pade,
Beograd zavlada – biti narod stade.
I moga su oca na stratište dali
Nebi li Hrvatsvo iz njeg isčupali.

Medu tisuć drugih i on tiho pade,
Obiteljsku sreću našu za Hrvatsku dade.
Nas četvoro djece ostavi ko sjeme,
Da u datom trenu zbace robstva breme.

Sve bogatstvo roda što našega bjaše,
Srbi nam unište il’ za se pokraše.
Industriju našu i muzejske sale,
Pod parolom bratstva “pobrahu nam Lale.”

Al’ mi smo ko korov, kojeg dušman sječe,
Al’ taj korov nitko iskorijenit neće.
Uljez već ne može mirno nit da spava
Poklanih su djeca narasla ko trava.

Kad prilike sazru tren slobodi sinu,
Ubojice narod će sjuriti u Drinu.
Hrvatska će tada u slobodi sjati,
Djetetu u krilu kazivat će mati.

Ako mi čedo moje, palog oca ljubiš,
Slobodu što imaš, ne smiješ da zgubiš!
Slobodu Ti ne smiješ od dušmana prosit,
Nit će Ti ju tudjin na tanjuru nosit.

Ako sinko želiš svoj na svome biti,
U obranu doma milog i krv treba liti.
Slobodu što imaš srcem cijelim brani
Inače će dušman da Ti ju sahrani.

U slobodi svojoj morat ćeš da radiš
Da si dom podigneš i zemlju izagradiš
Bogatstvo si zemlje svoje, nedaj tudjem prodat,
Inače ćeš opet svijetom, tražeć kruha hodat.


Čežnja za slobodnom Domovinom

10. IV. 1953 Asten, Linz, Austria

Vatrica se žari u željeznoj peći
Crven plamen liže toplinu šireći.

Gledam kako igra, pleše i pucketa,
Gledajući u nju obuze me sjeta.

Daleko od doma u baraci ovoj,
S radošću sanjarim o Hrvatskoj novoj.

Al’ sadašnjost kruta pred mene izdaje,
Bol, patnje, sramota, što Hrvatsku snadje.

Gledam kako dušman na Hrvatsku stao,
Njezinu slobodu u okove dao.

Ali on je malo loše sračunao,
Kad nam je slobodu u okove dao.

Tko Hrvatu želi duh slobode gušit,
Težnja za slobodom će ga roda srušit!

Svevišnji će tada državu nam dati
A u njoj će vladat sam Bog i Hrvati.

Majci

U Welsu kod Linca. 6.V. 1953

Majčin dan je za Tebe majko dan najveći,
Uspjehu se raduješ i djeteta sreći.
Napredku se našemu iskreno veseliš,
A naše tmurne ćase tiho s nama dijeliš.

Otac kad pade, ognjišta se skoro žar našeg ugasi,
Al odgojna snaga Tvoja plam / u nam/ rodoljublja spasi.
I za opstanak djece časno si se bila,
Pregorke mnoge čaše spremno za nas pila.

Koji put si zadnje iz usta nam svojih dala,
Na toj žrtvi i muci najljepša Ti hvala.
Dok sve na noge digneš mnogo ćeš još dati,
Dičim se svuda s tobom hrvatska mi mati.

U stranome svijetu izvan Hrvatske grude,
Ovdje sam naišao na ponosne ljude.
Već su devet godina burnih, teških, prošle,
Izbjeglice kada su ovdje prve došle.

U četrdeset petoj kroz borbene lance,
Probiše se amo majke spaseći čedance.
Tiranstvo nas crvenih s kućnog praga zgoni,
Al polako i njima zadnja ura zvoni.

Tito bi sad htio demokrat da bude,
Nebil’ time zavaro lakovjerne ljude.
Da udvori zapadu sav se jadan znoji,
Al’ za zločin već njemu narod kaznu kroji.

Titu je uspjelo Hrvate da rasije,
Al čežnja za osvetom sad još bolje klije.
Lutamo po svijetu bez vlastitog doma, što slobodu resi,
Rad bih pito svjetsku savjest i pravednost,“Gdje si”?


Neuspjelo Vrbovanje

21.V. 1953
Wells, Ober Ostereich

Gazda Slavko marno radi,
U basic si krompir sadi.

K njemu predsjednik se žuri,
Medj’ partijce da ga gnjuri.

Kod njega se zaustavi,
Pred gotov ga čin postavi.

“Druže Slavko jesil’ znao,
Da si kandidat postao?

U partiju buš upisan,
A iz crne knjige brisan”!

“Kaj da delam idem zvami?”
Slavek bijesan zagalami.

“Si ponorel bogec jadan,
Kaj da delam za vas gladan?

Svami bi tek radit išal,
Kad bi sasma s uma sišal!

Da me prezru svi seljaki,
Pametnjaki il’bedaki.

Crvendačom nebum postal,
makar prosjačit ostal.

Što ja skrivih rodu kada”?
Da kandidat postah sada.

 

Stablo našeg roda

21.IV.53 Asten Logor

Zamislite braćo jednu punu voćku ploda,
U zemaljskom vrtu raste Hrvatskog je roda.

Korjen je ove voćke gordi naš narod stari,
Dok mu granje bura njiše ili sunce gari.

Iz prošlosti snagu crpi, vjerom u slobodu,
Da proljeće već je blizu, uskrsnut će rodu.

Hrvatstva nam, deblo jeste rodoljubna masa,
A grane su stablu stranke, struje ili klasa.

List što granu zeleni je član narodne strane,
Karijerista – žuti list – rodu truje rane.

Plod koji gore visi, rukovodstvo jeste struje,
U smjernici rada, budućnost on rodu kuje.

Vrtljar jeste naša savjest sto nam voćke redi,
Suhe grane, slaba ploda, neće on da štedi.

Tako gledah jednu granu kak polako žuti,
Lišće ju je ostavilo, plod se – kriv sam - guti.

Jugofilska suha grana već je popucala,
Vrtljar ovu stranku lomi dok ni na tle pala.

Spletkar, slabić, izdajica to je loš plod,
Kao rak što uzmiče u robstvo nam vodi rod.

Zdravi plod je uvjek spreman za dom čak i pasti,
Ideali dok ga vode deblo će procvasti.

Svaka skoro stranka ima komad ploda gnjila,
Al netreba odmah sjeći granu našeg bila.

Štujmo svaku našu stranku dok narodnim putem stupa,
A kad krivim krene, naš će vrtljar da je slupa.

Kad bi svaku granu sjekli sto ma gnjila ploda,
Ostalo bi stablo golo, korjen nam presuši roda.

Crv koj se med nas vuče i srž narodnu ždere,
Lične to su zadjevice, stranka složnost dere.

Vihor što nas često lomi dušmanske su horde klete,
Tada svaka grana mora pomoć vanjske čete.

Jer ako nam prve grane tiranu podlegnu,
Onda će i tebi seko okove da stegnu.

Za sad još nad ovom voćkom zimsko robstvo vlada,
Sloboda kad sine Hrvatska će procvast mlada.

Ako nam svaka stranka svjesno istom cilju kroči,
N.D.H. će tek tad granut a sloboda doći.

Stoga pitaj svog vrtljara “Kakav sam plod grana?”
Da se prekasno ne zbudiš iz zabludnih sana.
___________________________________

(Sabrana Djela III.328 Ante Starcevic)

“Jedan muž može bez dvojbe narodu premnogo učiniti. Ali jedan muž ostaje samo jedan muž i bio veliki kako mu je drago, narod koji ga je stvorijo je još veći od njega. A narod koji je pao samo na jednog muža, vrjedno je i mora da propadne.”

Složimo se!

Ak spojenom prugom vozi,
Vlak cilju se kretat može.
Do slobode rod će doći,
Tak kada se stranke slože!

“Tito nas je izdo”! Moskva sad svud zvonja,
Da svijetu podmetne “Trojanskoga konja”.

Al tiran i dalje sa Rusima ruje,
Vrana vrani neće oči da iskljuje.

Bilo je teško 45te

Kao danas te vidim krvavi maje,
Već grupe nam zadnje u zbjegu odlaze.
I posljednje vijesti nam krugoval daje,
U Zagreb grad crvene horde ulaze.

Na put su im momci Bobanovi stali,
al izdaše vojsku domaći rovaši.
Te s lakoćom dušman zalaznicu svali,
“Hrvatstvo je palo”! urliču pljačkaši.

Da nam rod ponizi Beogradska vlada,
Krvožednu hijenu Zagrebom proglasi.
Popovića Koču komandantom grada,
Dok zemlju pustoše prekodrinski Vlasi.

Svima nalog strogi partizani dali,
”Zastavom svak mora pozdravit brigadu”!
Nikad pred terorom naši nisu pali,
Pol stijega žalosti, Hrvati van dadu.

Ulice su pune slame, kola, blaga,
Srbijanski lupež po gradu harači.
Na što si nam spala Domovino draga?
Bogatstvo sve Tvoje čobanin odvlači!

Već drugog je dana započelo klanje,
S osudjenje žrtve sve sto vredi svlače.
Na stratište jesu grupe za grupom slane,
Nad mrtvom djecom Hrvatska mati plaće.

Suze presahle jecajuć njene svete,
Ruke sklopivši nebu, klekne se mati.
“Od djece kazni ubice –Bože klete,
Narodu mojem Hrvatsku nazad vrati”!

Hrvatska Vila Emigrantu

Zapjevala gorska vila,
Emigrante okupila.

Tužnim glasom njima poje,
Izkazujuć jade svoje.

Izbjegli smo braćo draga,
Izpred crvenoga vraga

Zalud dušman rod nam straši,
Smrti Hrvat se ne plaši.

On se boji samo Boga,
Svevišnjeg pastira svoga.

Dok su složna braća časti,
Hrvatstvo nam neće pasti.

Već zauzet jačeg maha,
Zjačat sinka dosad plaha.

Zakunte se sinci mili,
Grudi rodnoj-Božjoj sili.

Da ćete se za nju borit,
I Hrvatsku novu stvorit.

Logorom se himne ore,
“Još nas ima:! Svijetu zbore.

Pod Hrvatskim stijegom stupam,
Dušmanina kletog lupam.

Veselte se braćo mlada,
Što je bilo nije sada.

Hrvat krit se već ne mora,
Slobodi nam rudi zora.

Spremite se sinci stoga,
U obranu doma svoga.

Nesložne ak rat nas nadje,
Sloboda će da nam zadje.

Teško da će opet granut,
Na Hrvatska vrata svanut.

Izvršimo dužnost svoju,
Makar podlegli u boju.

U kolo me svoje dali,
Nebil’ narod zavarali.

Ja poštenjak da sam s vama,
Propal bi od silna srama.

U crnu me knjigu dajte,
Pošten još sam čovjek znajte!

Tamo gdje sam do sad ležal,
Rad baš ne bi s vami bežal.

Medj Hrvatim’ men’ je mjesto,
Mijesite si sami tijesto.

Ak buš loše rodu mesil,
Na galge te bu obesil.

Što sluguješ dušmaninu,
Velkosrpskom tiraninu.

Iz vaše me križaj liste,
Htel’ bi u grob duše čiste.

Kak Hrvatske sinak pravi,
Bježi vraže - men’ ne gnjavi!

Crveni ga djavo pusti,
Slavek sam za se izusti:

“Obranjena čast je moja,
Pobjednik sam hladnog boja

Jer bolje je časno zginut,
Nek se sam u robstvo rinut.

Hrvati se neće klanjat,
makar rušila ih tanad.

Nit će pomoć tiraninu,
Da nam satru Domovinu!


Misli

Asten logor kod Linca


Oj Hrvatska zemljo moja puna divnih kraja,
Prirodnog sveg bogatstva i ljudi od značaja.

U njedrima mi svojem kriješ prostrani gorski hram!
On bi mameć uvijek s nova spremao me na put,
U planinsko carstvo stijenja da im grlim skut.

Tu provadjah bajne dane s društvom, ili sam!
Misao mi na te čase budi spomen svetu,
Izbjeglom mi polet daje u stranome svijetu.

Uspomene na domaju dušom svom cjelivam!
Slike prošle razigrana mašta dočarava,
Uzbudjeno srce srećom življe odkucava.

Ali kruta stvarnost ne da dulje da vas snivam!
Emigrant, siromah sam, tek posjednik života,
Od milosti stranca živim! Oh, kolika sramota!

A kraj toliko blaga svega što zemlju mi resi!
Da se sada domom mojim dušmani šepiru,
Istrebljujuć djecu njenu, sav plod joj ubiru.

Tek izbjegli bjednik vapi: “Pravdo svjeta gdje si?”
Oh, kolko je burnih dana prošlo već nad tobom,
Još te nitko nazvat nije mogo svojim robom.

I opet se našom zemljom prostrše crni dani!
Gdje prkosna djeca tvoja pružaju otpor svoj,
Ponosni braneći tebe srcu u hladan boj.

“Bože podaj nam snage! Skrušeno vapimo svi!”
I već sretniji dani bliže se našem puku,
Sloboda bit će melem na dosadašnju muku!

Poslijeratne noći

Blaga ljetna noć ko i svaka druga
Obasjana svjetlom mjesečeva kruga
Prostrla se svježa nad Savskim rukavom.

U vrbiku cvrčak pjesmu svoju zriče
A mjeseca svjetlo vodom se blišiće,
Zrak oštro miriše pokošenom travom.
Tu tišinu noćnu tko to prene sada?
Ko da crna zmija krenula iz grada.
Preplašena ptica kriknula u grmu!

Tihi žamor ljudi i jauk se čuje
umorni koraci i stražu što psuje
goneć žrtve nove na obalu strmu.

Oh, kao su trudna tijela ljudi, mlada
Posljedica patnje, poniženja, glada :
Ko Hrvatska jeste ta kolona smrti!

I nju žicom vezu riješenu slobode
Života i časti na stratište vode:
Al’ ju nikad neće dušmanska moć strti!

Do cilja su stigli, završetak muke
Sagnuvši se zemlji, grabeć ju u ruke
Prinašaju k usnam – šapuću: “Zemljo sveta!”

I posljednju evo polažemo žrtvu
Primit ćeš vjernu djecu svoju mrtvu.
Jer je Hrvat opet dušmanima meta!”

Prezreć strah pred smrti, podižu se ljudi
Hrvatska im himna zaori iz grudi
Tiho, jače, glasnije zaječi u mrak.

“Crveni” komesar viknu iz sveg glasa:
“U rukav ih dajte duboko do pasa”!
Zapovijed izvršena - plotun reže zrak.

Svezane junake streljaju u rijeci
Da ih mulj usmrti il rafala meci
Zaprskani krvlju ruše se u vodu.

Rodoljubna pjesma u grlu se davi
Postaje sve tiša – toneći u Savi.
Krvlju rijeka teče palih za slobodu.

Kratka ljetna noć ko i svaka druga
Izbljedilo svjetlo mjesečeva kruga
Prostrla je veo magle nad rukavom.

Na istoku zora već polako sviće
Crveno se voda od krvi blisiće.
“Pravda će doći”! šumi lahor Savom.



Susret Križara na Velebitu


12.IV.1953
Asten Logor kraj Linca, Austria

Tek što Alan sedlo prodjoh
Do izvora bistra dodjoh,
Sjedoh umoran od puta,
Umori me žedja ljuta.
Kad se htjedoh vode napit
Iza sebe začuh zapit:
“Kakva tebe sreća nosi
Ded govori sinko tko si?”
Kršan starac upit dao
Preda me je ravno stao.
Starac bješe lika krasna,
Oči bistre, lica časna.
U ruci mu kvrga štapa,
A na glavi crven kapa.
Časak gledah starca tog
I uzviknuh “Hvaljen Bog”!
Od Vučjaka jutros podjoh
Sa Rožanskih ovdje dodjoh,
Kroz vrletne stijene bjele
Hrvatske nam ponos cijele,
Kud prolazi staza mala
Premužićeva se zvala.
Na Velebit dodjoh sivi,
Jeli djede-“kak se živi?”
Kraj mene je starac sjeo,
Te mi pričat započeo.
Krasno zborit starac znade
Svijesti mojoj polet dade,
Patnje naše mi prikaže
Težnje narodne razlaže:
“Izgubismo doma svoga
Sve za narod i za Boga,
Najbolje su smakli naše
Zato jer Hrvati bjaše,
Orobiše zemlju milu,
Nametnuše srpsku silu,
Sramotno nam ime daše
“Jugoslaven” nas nazvaše”.
Starac na to bliže sjede.
“Imal’ tu Križara djede?”
Oči starcu zaigrale
Usne mu se na smjeh dale.
“Već su prošla mnoga ljeta
Kad se digla lička četa,
Kod Brušana puška plane,
Otpor počne – zora svane.
Hrvat slobode ne prosi
Već napisan zakon nosi,
Od djetinjstva pa do groba
Borit se za bolje doba,
Jer rodoljub neće gmizat
Ni tudjinsku čizmu lizat.
Kad je borba ratna prošla,
U ropstvo je zemlja došla,
“Crveni su pobjedili”
I zločinstvom proslijedili.
Ali Hrvat straha nema,
Vratit dug on sad se sprema,
Raskinuti lance klete,
Osvetiti pale čete,
Uništiti Jugovinu,
Oslobodit Domovinu.
Tiranina na sud dati,
Da zločinstva krvlju plati.
Al dušmani ojačali
Hrvatsku su gušit stali
Po zemlji su horde slane,
Kaznenom ekipom zvane.
Te ekipe vode Srbi,
Na narodnoj jašuć grbi,
Naše bi tad hvatat dali,
Svoj im zločin podmetali.
Na robiju tad ih slaše,
Il im glave poskidaše.
Mi za ovo dobro znamo
Izvidnice postavljamo.
Partizani kad bi došli,
Iz Duliba mi bi ošli
Stali medju klisurine
Na braniku Domovine.
Duh Brušana nad nas stane,
Braneć dom svoj – puška plane.
Tako nasta cjela četa,
Oružana što se kreta,
Nju nam vodi nada naša,
Delko – časnik i ustaša.
Jedna horda došla amo
Na busiju svi se damo,
U zasjedi Delko stoji
“Crvenima” plaću kroji.
“Za Krst časni i slobodu,
Za budućnost našem rodu”.
Započela borbe buka
U vrh Hajdučkoga kuka.
Patrola je jake bila
Te je borbu prihvatila.
Svaka stijena, svaka škrapa
Branjena je od Gorštaka,
Crveni se tiran ruši,
Boj se bije, krv se puši,
Crna zemlja nek ih bere,
Krv se samo krvlju pere!
Vrh osvojit žele kuka,
Al vrh brani hrabra ruka,
Ruka to je Dulibara
Vlebitski –cvijet Križara.
U pomoć si dušman zove
Iz Gospića čete nove.
Kad im nove snage dodju
:Crveni” na juriš podju.
Al uzalud pomoć zvali,
Naši tuči bombam stali
Iza bombe parabila,
Tanad juri kao strijela.
Delko izda nalog časti,
Pobijediti ili pasti.
Na vrhu se naš stijeg vije,
Znoj se cjedi, krv se lije.
Sunce žari, stijena sije,
Našim korist, njima nije,
Jer kad dušman na vrh gleda
Ciljat želi, bljesak neda.
Iza hridi šarac praši,
Delko kliče “Napred naši”!
I naši su mnogi pali,
Za Hrvatsku mladost dali.
Bomba, praska, tuče strojna,
Uzmiče “Crvena bojna”.
Pojačanje zalud došlo
Razbijene glave prošlo,
Hrabra četa se obrani
Komuniste potamani.
A kad bitke buka stade,
Delko nalog svojim dade:
Uzmite oružje ovo
Dušman ga je prot’ Vas skovo,
Osvetite dome svoje,
Braću palu, borce moje.
U goru se četa vine
Medju sive gudurine.
U noći dok zvjezde sjaju,
Krijesovi se palit znaju
Narod sa svih strana kliče
“Sretno Delko Bogdaniće!”
Ličani ti tada kažu
“Gle crvene što nam lažu,
Nije pala Delke četa,
Velebit je njemu meta.
Veseli se cjeli rode
Bliži nam se čas slobode,
Hrvatska se raduj mati
Delke četa neće stati,
Svakim danom sve je veća
U borbi je prati sreća,
Vjerna svojoj domovini
Bog je čuva na visini.
Većoj vojsci još ni vrijeme,
Ova četa tek je sjeme,
Što svem svjetu daje znati,
Da se Hrvat neda klati
Već će za zub, zub da vrati.”
Starac stane, da odahne
Ruke širi k nebu mahne,
Sklopi oči sokolove
Proričući riječi ove:
“Like stoji ponosita
Lijepa, kršna, prkosita
Za Hrvate zora rudi
Na osvetu narod budi,
Da započne borbu pravu
“Crvenima” skine glavu.
Stog nek bude svaki od nas
Za Dom spreman u taj čas,
Za Dom spreman dati sve,
Da se težnje izpune.
Pripremimo naše strojne,
Sačekajmo trublje bojne
Za NDH u boj sveti
Cilj postići – il’ umrjeti.
Naša vojska tek će stati
Kad Hrvatsku Bogu vrati,
Jer je njegva uvijek bila
S vjerom u Njeg krv se lila.
Kad slobode zraka sine
Sve od Istre pa do Drine
Za Hrvate eto sreće.
Robovati više neće.
Državu će dobit svoju
Preko krvi i u znoju.
Već slobode baklja blista,
A na njoj su slova čista,
NDH se na njoj čita,
Podigla se s Velebita.
Mnogi od nas život dali,
Da se baklja ta upali.
Gori baklja roda moga,
Patničkog, al’ ponosnoga.
Kad nam ovaj danak svane,
Zacjelit će naše rane.
Zato brate složno skupa,
Nedaj, da nas tudjin lupa.”
S ovim rječma govor svrši
Spram Istoka ruke krši.
Hrvatski će narod mali
“Jugovinu” da razvali.
Spram zapada sunce pošlo,
Rastanku je vrijeme došlo.
Gordi starac ruku pruži
Sa mojom se on združi.
Kratak “Sretno!” izgovori,
Dodavši još progovori:
“Sa velebne ove gore
Sići ću na sinje more,
Da posjetim unučića
Roda moga mlada ptića”!
Niz Alan se on uputi
Drago mi ga bilo čuti
I ja podjoh po stazici
Spram Vrbanskoj Dulibici.


Ovakvu vrstu pjesništva nije lagano književno valorizirati. Ono je, prije svega, znak vremena – signum temporis – i kao takvo svjedoči o strašnim i dalekim zbivanjima. Većina pjesme nastale su u izbjegličkom logoru, s naglašenom osjetljivošću prema nacionalnoj obespravljenosti i gubitku državnog suvereniteta. Pjesme reagiraju na poraz i strašnu osvetu pobjednika. Dakle, kao takve, zaslužuje da im prilazimo kao povijesnoj građi. Ako to činimo, tada pravopis, leksik i predmetno-tematske odrednice ne smijemo mijenjati. U tom slučaju recenzija ne dolazi u obzir, već književna povijest. No, predmetno -tematsko određenje Malinarovih stihova otkriva autora koji je, prije svega viktimiziran i patriotski nastrojen, ali i oduševljen za određeni povijesni političku ustroj koji su delegitimirale snage predvođene državom u kojoj autor živi. Ne znamo se odnositi prema politički viktimiziranom pjesničkom izričaju. Obzirom da se nalazimo u SAD-u, bojimo se tzv. političke aktualizacije, odnosno pokušaja tumačenja pjesama izvan njihovog povijesnog konteksta, što bi ih moglo zlonamjerno tumačiti na politički način.

Zbog navedenih razloga pisac ovih redaka ograničiti će se na one pjesme koje mogu izbjeći političku zloporabu. To su pjesme «Čežnja za slobodnom Domovinom, 10.IV.1953 Asten, Linz, Austria», «Majci, U Welsu kod Linca. 6.V. 1953.» , «Neuspjelo Vrbovanje, 21.V. 1953., Wells, Ober Ostereich», «Složimo se!» i «Misli, Asten logor kod Linca».
Posebno se ističe pjesma «Poslijeratne noći», jer snažnim slikama opisuje stradanje hrvatskog puka tijekom Križnih putova. Oni koji o toj povijesnoj nesreći malo znaju, trebali bi pročitati ovu pjesmu.

Đuro Vidmarović

Sub, 18-05-2024, 05:52:14

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.