Ukrajina. Stoljeća borbe za slobodu, Večernji list, specijal od 6. ožujka 2022. godine.

Obično kritiziram tekstove koje objavljuje Večernji list, naravno one koji to zaslužuju, a nema ih malen broj, ali ovoga puta želim pohvaliti specijalno izdanje ovih novina objavljeno 6. ožujka 2022. pod naslovom „Ukrajina. Stoljeće borbe za slobodu“. Na naslovnoj stranici, ukusno dizajniranoj prikazane su otvorene ruke na kojima treperi karta Ukrajine kao dragi kamen. U gornjem dijelu naslovnice urednik je stavio tekst slijedećeg sadržaja: „Povijest dugog sukoba, koji seže sve do srednjeg vijeka. Zajednički korijeni u istočnoslavenskoj državi. Kijevska Rus za Ruse je bio dokaz teorije o jednom narodu. Putevi dviju nacija u stvarnosti su se tijekom stoljeća razišli. Moskva se ne želi pomiriti s neovisnošću Kijeva“.

Uvodno slovo napisao je Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista, davši mu naslov „Priča o pravu jednog europskog naroda na samoodređenje i slobodu“. Već je ovim naslovom urednik dao znati kako će priča o Ukrajini biti ispričana objektivno, a ne navijački u korist Rusije kao što čitamo u mnogim našim glasilima. Urednik Klarić piše: „Malo smo promijenili plan: izvanredna situacija prouzročena napadom na Ukrajinu 'krivac' je za ovo izvanredno izdanje koje držite u rukama. Učinilo nam se nužnim ispričati priču o povijesti rusko – ukrajinskih odnosa, čiji korijeni sežu u srednji vijek. Priča je to nacijama čija povijest ima zajedničko ishodište u istočnoslavenskoj državi Kijevskoj Rus. Rusko inzistiranje na 'jednom narodu' u stvarnosti se tijekom stoljeća pretvorilo u priču o dvije nacije, dvije kulture, dva jezika, istina dosta srodna, ali ipak različita. Za razliku od ruske carske državnosti, Ukrajina se stoljećima borila za vlastitu slobodu i državu. Svi su pokušaji manje-više završavali neuspjehom sve do devedesetih i raspada Sovjetskog Saveza. Iako je načelno prihvatila neovisnost Kijeva, Moskva se nikada nije odrekla Ukrajine, koja je pak sve više gledala prema Zapadu. (…)

Ukrajina VL

Ovaj magazin pokušaj je da na jednom mjestu ispričamo stoljetnu povijest međusobnih odnosa Ukrajine i Rusije, lišenu unaprijed zadanih uloga i perspektiva. (…) Stvarajući ovaj magazin shvatili smo da su rusko – ukrajinski odnosi puno dublji i kompleksniji nego što se čini iz današnje vizure oblikovane Putinovom agresijom. Isprepletenost i povezanost posebno se zrcale u sportu, kulturi, umjetnosti, a pukotine su jasno vidljive u religiji, gospodarstvu, politici. No ovo je u konačnici priča o pravu jednog europskog naroda na samoodređenje i slobodu“.

Sadržaj ovog specijalnog priloga Večernjeg lista posvećenog Ukrajini obuhvaća tri tematske cjeline plus uvod.

Uvodni tekst (u stručnom smislu) napisao je Denis Romac (rođen 1965. u Sinju) pod naslovom „Zašto je Ukrajina toliko važna Rusiji koja je za nju spremna i ratovati?“ U podnaslovu autor pojašnjava: „Moskva se nipošto nije mirila s proeuropskim i prozapadnim smjerom Ukrajine niti s njezinom punom samostalnošću“.

Denis Romac u tekstu ističe tvrdnju koju sam mnogo puta pročitao, ali i često puta čuo u Ukrajini kao veleposlanik: „Bez ponovnog preuzimanja, Rusija ne može ponovno postati imperij, a Brzezinski je još devedesetih godina snažno zagovarao da se Amerika mora fokusirati na Ukrajinu i to spriječiti, što je odonda bila politika svih američkih administracija osim Trumpove, iako je jedan drugi američki teoretičar John Mearsheimer, još 2015. godine točno prognozirao do čega će dovesti pokušaj Zapada da Ukrajinu (i Gruziju) priključi NATO – u, upozoravajući kako će Rusija u tom slučaju biti prisiljena uništiti Ukrajinu“.

Drugi članak napisala je Sandra Veljković pod naslovom „Ukrajina drži druge najveće rezerve plina u Europi, a vodeća je po željezu, ugljenu i titanu“. U podnaslovu novinarka ističe: „Ta zemlja prije svega nudi golemo tržište, visokoobrazovanu i cjenovno konkurentnu radnu snagu, ali i obilje prirodnih resursa“.

Nakon članka Sandre Veljković urednik je priložio seriju fotodokumentarnih fotografija pod naslovom: „Patnja koju rat uzrokuje vidljiva je na licima onih kojih u njemu sudjeluju“. Sve priložene fotografije šokirale su civilizirani svijet.

U prvom bloku novinar Elvis Sprečić objavljuje članak važan za povijest Ukrajine, pod naslovom „Moćna Kijevska Rus'. Ukrajinska je država u srednjem vijeku bilo kulturno i duhovno središte kršćanske Europe“. U podnaslovu autor pojašnjava: „Iako su državu Kijevsku Rus' svojatali i Rusi i Bjelorusi, povijesno je termin Rus' istoznačan terminu Ukrajina“. Uz članak nalazi se preko cijele stranice povijesna karta Kijevske Rus'. Novinar Sprečić očito se koristio objektivnom literaturom. Stoga ispravno zaključuje: „Kijevska Rus' je isto što i Ukrajina, a Rusija isto što Moskovija. Etnonim Rusi treba se odnositi na narod koji je u povijesnim dokumentima do 18. stoljeća pisan imenom Moskoviti, odnosno moskovski narod“. U tekstu koji držim vrlo značajnim autor razrađuje ovu tvrdnju: „Termin Rus' je istoznačan terminu Ukrajina, a jedna od češćih pogrešaka u hrvatskom jeziku jest, prema Budi, poistovjećivanje zemljopisnog termina Rus' koji predstavlja povijesno ime Ukrajine s pojmom Rusija koji se odnosi na bivše Moskovsko Carstvo. Riječ o dva u suštini posve različita pojma. … Etnonim Rusi treba se odnositi na narod koji je u povijesnim dokumentima da 18. stoljeća pisan imenom Moskoviti odnosno moskovski narod. Državu Kijevsku Rus' svojatali su i Rusi i Bjelorusi, a Ukrajinci su najveće posljedice za svoj nacionalni identitet trpjeli u sklopu Ruskog Imperija tijekom 18. i 19. stoljeća, kada je ruski car Petar I. odlučio prisvojiti njihovu povijesnu ulogu u stvaranju Kijevske Rus'i i to tako da je proširenu državu – Moskovsko Carstvo – preimenovao u Ruski Imperij. Učinio je to jer se suočio s problemom da je ime Moskovija u europskom miljeu bilo gotovo posve nepoznato te se često doživljavalo kao ime neke azijske države, a time i ujedno i podcjenjivački. 'Asimilacijskoj politici ruskih careva ukrajinski narod, prethodno bilježen kao Rusini, Ruteni, srednjovjekovni Rusi, ili u jednom od vlastitih regionalnih ili društvenih konteksta, odupirao se tako što je, umjesto svoga izvornog etnonima koji je morao pod prinudom napustiti, počeo koristiti mlađi etnonim: Ukrajinci. Na taj je način sačuvao samobitnost i spasio se od posvemašnje asimilacije kao rusifikacije u moskovitskom imperijalnom smislu tog pojma', objašnjava autor Sergej Burda. Prema ukrajinskim povjesničarima, riječ ukrajina u slobodnom prijevodu određuje vlastitu zemlju, dom, rodni kraj ili rodni krajolik. Ukratko ukrajina je rodna zemlja pripadnika nekog naroda“.

U nastavku Elvis Sprečić opisuje povijest Ukrajine do 1223. kada su državu Kijevsku Rus' napali Tatari (Mongoli). Isti autor povijesni dio svoga teksta nastavlja u članku „Moskovska kneževina – u 14. stoljeću službeno započinje povijest današnje Ruske Federacije kao državne tvorevine“.

Autor ispravno zaključuje pozivajući se na Perejaslavski ugovor, zaključuje: „Ukrajina i Rusija povezali su se tek paktom iz 1654. godine“. U ovom članku novinar se usredotočuje na ukrajinske Kozake i njihovu republiku „Zaporišku Sič“. Ovu „partiju“ potrebno je što više obznaniti jer u našoj javnosti mali broj ljudi znade nešto detaljnije o Zaporiškoj Siči, Hetmanu Bohdanu Hmeljnickom i Perejaslavskoj uniji. Nastavak ovog članka objavila je novinarka Milena Zajović pod naslovom „Kozačka Republika dala je temelje modernoj demokraciji“. Slijedi članak Filipa Katanića pod naslovom „Vojna povijest“. U njemu je riječ zapravo, o vojnoj povijesti Carske Rusije tijekom 19. i 20. stoljeća. Isti autor napisao je vrlo instruktivni članak: „Ukrajina je u osvit Prvog svjetskog rata imala golemu ekonomsku važnost“. Autor zaključuje: „Tamo se proizvodila većina hrane te je bila centar industrije i metalurgije za cijelo Carstvo“. Isti autor objavio je jednako važan članak: „Narodna Republika Ukrajina“, s podnaslovom: „U jeku Prvog svjetskog rata 1917. proglašena je ukrajinska neovisnost. Vođe nacionalnog pokreta za samostalnost Ukrajine doživjeli su svjetski rat koji je počeo 1914. godine kao priliku za ostvarenje svojeg političkog programa“.

Autor upoznaje čitatelje s važnom činjenicom, a ta je da „današnji sukob Ukrajine i Rusije ima svoje korijene u razdoblju prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata koji se, kako je poznato vodio 1914. do 1918. godine“. U daljnjem tekstu autor upozorava kako je u Ukrajini 1917. konstituirano Narodno vijeće Ukrajine (Ukrajinska Rada) kao predstavničko tijelo. Podsjećam kako su slična narodna vijeća osnivana i u južnoslavenskim zemljama koje su bile u sastavu Austro – Ugarske monarhije. Predsjednik Ukrajinske Rade postao je čuveni povjesničar akademik Mihajlo Hruševski. On je bio lider ukrajinskog nacionalnog pokreta u austrijskom dijelu Ukrajine koji je kod nas poznat kao Galicija. Nova ukrajinska država nastojala je postati dio kontinuiteta iz nekadašnje Kijevske Rus'i i kozačkog atamanata. Nakon tzv. Oktobarske revolucije u Rusiji Ukrajinska Rada je proglasila Narodnu Republiku Ukrajinu kao neovisnu državu koja bi ostala u nekoj vrsti federacije s Rusijom. Granice nove države bile su neprihvatljive ruskim boljševicima i oni nastoje preko ukrajinskih komunista proglasiti novu vladu sa sovjetskim režimom. Međutim većina ukrajinskih seljaka nije podržavala boljševički program koji je značio kolektivizaciju, nacionalizaciju i komasaciju njihovih zemljišnih posjeda pa su odbili poziv boljševika. Boljševici su na Badnjak 24. prosinca 1917. u Harkivu proglasili Ukrajinsku Sovjetsku Narodnu Republiku kao sebi podložnu državu. To ima daje „legitimitet“ da već u drugoj polovici siječnja 1918. s vojskom pod crvenim zastavama krenu na Kijev. Dolazi do građanskog rata. Pod vodstvom ruskog časnika Mihajla Muravjeva boljševici zauzimaju velika industrijska središta diljem Ukrajine i velike dijelove zemlje. „U takvom kaosu predstavnici Ukrajinske Rade, ukrajinskih boljševika i ruskih boljševika stigle su na mirovne pregovore s centralnim silama u Brest – Litovsk. Podsjećam kako je to vrijeme kada se i Austro – Ugarska našla pred unutarnjim rasulom. Centralne sile su morale vojno intervenirati u Ukrajini kako bi sebi osigurale ukrajinsku hranu i žito. „Nakon frustrirajućih pregovora koji su nekoliko puta prekidani i odužili se na dva mjeseca, 9. veljače 1918. potpisan je mir između Ukrajinske Narodne Republike i Centralnih sila. Ugovor je bio nepovoljan za Ukrajinu. Mir s boljševicima potpisan je 3. ožujka 1918. u Brestu. Time je završio Prvi svjetski rat. Važno je naglasiti, što ističe i autor kako su se boljševici „obvezali priznati sva teritorijalna osvajanja Njemačke na istoku i nezavisnost Ukrajinske Narodne Republike koju je predstavljala Rada“. No, porazom Njemačke i Centralnih sila situacija se promijenila i 11. studenog 1918. potpisano je opće primirje. Nažalost, za Ukrajinu i Rusiju to je bio početak novoga rata, rata između monarhista (bijelih) i boljševika (crvenih). U Ukrajini rat se vodio nažalost između nekoliko strana: boljševičkih i građanskih, nacionalnih ukrajinskih snaga te nacionalnih ukrajinskih snaga zapadne Ukrajine iz bivše austro – ugarske Galicije, te poljskih i boljševičkih snaga s druge strane. Uslijedio je potpuni kaos, glad, neimaština, nasilje i razaranje koji su trajali iduće tri godine.

U ovom trenutku ukrajinska povijesti dodiruje se i naše. Car Karlo I Habsburški 16. listopada 1918. daje narodima austrijske polovice monarhije pravo na samoodređenje i neovisnost. Ukrajinci u Galiciji to koriste i proglašavaju svoj politički program neovisne države koji bi obuhvaćao dio teritorija nove Poljske, Bukovine, nove Čehoslovačke i Mađarske iza Karpata. Glavni grad ove države bio bi Lavov. No, Poljaci su prije toga zauzeli Lavov i taj dio Galicije. Dolazi do sukoba Ukrajinaca i Poljaka. Oni su 1. prosinca 1918. proglasili Zapadnoukrajinsku Narodnu Republiku. Nakon pobjede boljševika u Rusiji 1924. donesen je Ustav na temelju čijih odredaba je Ukrajina 1991. tijekom raspada SSSR – a ostvarila svoje pravo na nezavisnost.

Staljinovim Ustavom iz 1936. ukrajinska državnost ponovno je smanjena kao i državnost drugih saveznih republika Sovjetskog Saveza. Staljin je jednostavno zatvorio mogućnost ukrajinske samostalnosti, ali je na papiru dozvolio određena prava.

Novi prilog napisao je dr. sc. Mario Werhas pod naslovom „Teško razdoblje povijesti. Od Sovjetske Socijalističke Republike 1922. do Sovjetske Socijalističke Republike 1944. godine“. U podnaslovu autor ističe: „Ukrajina je između dva rata bila rascjepkana a njezini su različiti dijelovi doživjeli različite sudbine“. Važno je spomenuti kako su između Poljske i SSSR – a potpisani mirovni sporazumi 18. ožujka 1921. godine u Rigi. Tada je područje istočne Galicije (današnje ukrajinske oblasti Lavov, Ivano – Frankivsk te dio oblasti Ternopil) i područje Volinja (današnje ukrajinske oblasti Volinj, Rivne, Žitomir, Hmeljnicki te dio oblasti Ternopil) priključene Poljskoj. Ukrajinski etnički prostor je time podijeljen između Poljske i SSSR – a. Ova podjela bila je duboko ponižavajuća za Ukrajince. Treba priznati kako su i poljske vlasti tada bile diskriminirajuće prema njima. Autor naglašava: „Poljaci su otišli toliko daleko da su ustrojili koncentracijske logore za Ukrajince, ukinute su sve kulturne i obrazovne institucije Ukrajinaca koje su osnovane još za vrijeme Austro – Ugarske Monarhije, a Poljaci su zapravo smatrali Ukrajince Poljacima grkokatoličkog obreda te isticali da ih sve treba vratiti u sklop poljske nacije“. Kao odgovor na ovakvu politiku Ukrajinci stvaraju 1929. važnu političku stranku pod nazivom Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) s ciljem zaštite i otpora poljskoj i ruskoj hegemoniji i diskriminaciji Ukrajinaca. OUN je počeo pravi podzemni rat i na poljskoj i na sovjetskoj strani. Ovu činjenicu treba uzeti u obzir kako bi se razumjela politička klima nakon što je Njemački Reich sa Sovjetskim Savezom potpisao pak o prijateljstvu i nenapadanju 23. kolovoza 1939. koji je omogućio Nijemcima napad na Poljsku. Važno je naglasiti, a to ističe i autor kako je ovaj pakt „imao poseban tajni dodatak kojim su definirane sfere utjecaja između Njemačke i SSSR – a u istočnoj Europi. Staljin je tada dobio i tri baltičke države koje su okupirane 1940. te je okupirao dio Rumunjske na kojem je stvorio posebnu republiku pod nazivom Sovjetska Socijalistička Republika Moldavija. Galicija i Volinj predviđene su za pripajanje Poljskoj. Kako je Crvena Armija razbila Poljsku ove pokrajine dolaze u sastavu SSSR – a. OUN se u tim uvjetima cijepa oko pitanja kako dalje – surađivati s Hitlerom ili sa Staljinom. Pobjeđuje struja Stepana Bandere koji u tom trenutku vidi manju opasnost u Hitleru. Nacisti su lukavo obećavali Ukrajincima davanje nezavisnosti. Međutim, „Nijemci nisu imali namjeru podržati stvaranje Ukrajine kao nezavisne države i već nekoliko dana nakon 22. lipnja 1941. hapse Banderu i Stecka, ukrajinske lidere i odvode ih u koncentracijski logor Sachsenhausen. Do 19. rujna 1941. njemačke snage uspijevaju zauzeti Kijev, a do počeka prosinca 1941. i cijelo područje tadašnje Ukrajine. Ukrajina je razbijena na nekoliko zasebnih dijelova. Nažalost, dio Ukrajinaca, i dalje vjeruje u Hitlerovu dobronamjernost tako da se pridružuju postrojbama Wermachta. Drugi dio prihvaća Crvenu Armiju. S tim ciljem 14. listopada 1942. formira se Ukrajinska ustanička vojska (UPA) kao partizanska vojska koja se u određenim okolnostima borila i protiv Nijemaca i protiv Crvene Armije.

Do kolovoza 1944. njemačke snage potpuno su se povukle s područja Ukrajine. Tada je obnovljena Sovjetska Socijalistička Republika Ukrajina u granicama koje su određene između Njemačke i SSSR – a 1939. godine. Međutim, državotvorni Ukrajinci u gerilskoj vojsci UPA nastavljaju borbu protiv sovjetskih snaga sve do 1954. godine.

Isti autor dr. Marko Werhas objavio je članak „Divizija je dio obuke provela na područje NDH, gdje je sudjelovala u protupartizanskim djelovanjima“. Riječ je od 14 Grenadirskoj diviziji SS – a.

Ne znamo zbog čega je autor uvrstio ovaj članak, jer se on tiče vojske III Reicha u kojoj su bili regrutirani i Ukrajinci, a ne Ukrajine kao države. S toga se njihovo sudjelovanje ne može pripisati službenoj politici Ukrajine odnosno ukrajinskom narodu. Konačno u njemačkim postrojbama bilo je i više tisuća Rusa.

Marinko Jurasić priložio je u ovoj publikaciji zanimljiv članak „Ukrajina u SSSR – u“ s podnaslovom „Povijest pokazuje da su za Rusiju politička i ekonomska svrsishodnost uvijek bile, jesu i bit će jače od 'bratskih' osjećanja“. Iz ovog članka izdvojio bi ulomak koji smatram historiografski nedorečenim. U njemu autor piše: „Ruska Republika je 19. veljače 1954. darovala Ukrajini Krimsku oblast s većinskim ruskim stanovništvom, i to u povodu proslave 300. godišnjice Perejaslavskog sporazuma između Rusije i Ukrajine, odnosno ukrajinskog hetmana Bogdana Hmeljnickog i ruskog cara Alekseja I.

Želim naglasiti kako „Ruska Republika“ (trebalo je pisati Ruska Federacija) nije nikome ništa poklonila. Tada su najviša tijela SSSR – a donijela odluku od tzv. korekciji granica socijalističkih Republika i Autonomnih pokrajina i Autonomnih Oblasti. Dakle, ne samo između Ukrajine i Ruske Federacije. Ne smije se zaboraviti da je u isto vrijeme vrlo bogata ukrajinska pokrajina koje se zove Bilgorodska Oblast s oko 2 milijuna stanovnika i plodnom zemljom inkorporirana u sastav Ruske Federacije. Ovako nepotpuno objašnjavanje ide na štetu povijesne istine i daje na neki način pravo Rusiji na okupaciju Krima.

Posebno je važan prilog Zorana Vitasa „Katastrofa koja je bila prijelomna točka u rusko – ukrajinskim odnosima“ s podnaslovom „Černobil se danas smatra jednim od ključnih događaja koji je vodio ka propasti Sovjetskog Saveza kao takvog“. Ne sumnjajući u autorovu dobronamjernost podsjetio bi ga kako je riječ o ukrajinskom gradu koji ima ukrajinsko ime i pripada ukrajinskoj lingvistici, a ne ruskoj – Čornobilu. Ne Černobilu, kao što Osijek ne može biti Osek, a Rijeka Reka itd.

Filip Katanić je napisao prilog „Raspad SSSR – a otvorio je pitanja koja do danas nisu riješena“. U njemu autor iznosi tvrdnju s kojom se u cijelosti ne slažem: „U prosincu 1991. godine Sovjetski Savez se raspao i uslijedilo je pitanje njegove sukcesije, pri čemu su jedne od nekadašnjih sovjetskih saveznih republika bile nove države slijednice Rusija i Ukrajina“. Neprecizno i jer se Sovjetski Savez zapravo mirno razišao kao konfederacija. Raspadanje pretpostavlja neki radikalni proces. Bivše sovjetske republike koje su sudjelovale u razlazu konfederacije imale su status država – utemeljiteljica SSSR – a. Npr. Ukrajina je imala veleposlanstvo pri OUN – u, dakle imala je u cijelosti status države. U nastavku Filip Katanić piše: „Iskrsnulo je pitanje nuklearnog oružja crnomorske flote, Krima, prava Rusa kao nacionalne manjine u Ukrajini i ekonomskih odnosa dviju zemalja. Ova su pitanja opterećivala ukrajinsko ruske odnose do danas“. Neprecizno je rečeno kako su Krim i ruska manjina postali „pitanje“ u odnosima dviju država. Podsjećam: Krim je bio 1954. inkorporiran u sastav Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, a u isto vrijeme ukrajinska pokrajina „Bilgorodska oblast“ pripojena je Ruskoj Federaciji.

Autor ispravno zaključuje kako je povijest Ukrajine i Rusije posebna i odvojena. „Jednostrani pristup kojim se danas simplificiraju stvari posljedica je trenutačnih političkih narativa koji ne odgovaraju povijesnoj zbilji.“

Na znanje svima koji govore samo o Krimu iz 1954. godine.


Bilgorodska oblast1.jpgBilgorodska oblast u sastavu RF

Bilgorodska2.jpg

Bilgorodska oblast

Citiram ruske izvore:

Belgorod Oblast (Russian: Белгородская область, Belgorodskaya oblast ) je federalni subjekt u Rusiji (kao oblast). Njezino administrativno središte je grad Belgorod. Stanovništvo: 1,532,526 ( rezult. popisa 2010 ). Sadašnje administrativno-teritorijalne granice Belgorodske oblasti formirane su Ukazom Prezidijuma Vrhovnog Sovjeta SSSR-a 6. januara 1954.

Da je ova pokrajina bila dio Ukrajine potvrđuju i ruski izvori:
В апреле 1918 года город Белгород и территория Белгородского уезда были полностью до конца 1918 г. входили в состав Украинской державы гетмана П. П. Скоропадского, после свержения которого местность вошла в состав Украинской Народной Республики.

(Od. travnja 1918. grad Belgorod /ukr. Bilhorod) i teritorij Belgorodske oblasti nalazili su se u sastavu Ukrajine kojoj je tada bio na ćelu hetman P. P. Skoropadsky. Nakon njegovoga svrgavanja oblast je ušla u sastav Narodne Republike Ukrajine.

The current administrative-territorial boundaries of Belgorod Oblast were formed by the Decree of the Presidium of the Supreme Soviet of the USSR on 6 January 1954.

Sadašnje administrativno-teritorijalne granice Belgorodske oblasti formirane su Ukazom Prezidijuma Vrhovnog Sovjeta SSSR-a 6. januara 1954. godine.

Renata Rašović priložila je članak: „Regija Donbas. U ratu koji već osam godina vode separatisti i vlasti u Kijevu izginulo je više od 14 000 ljudi“, misli se na Donbas. Autorica s pravom zaključuje: „S pojavom separatističkih republika na istoku Ukrajine 2014. godine, termin 'Nova Rusija' poprimio je posve konkretno značenje“.

Slobodan sam primijetiti kako „Nova Rusija“ kao pojam u glavama velikorusa zauzima mnogo širi prostor od navedene dvije terorističke paradržave. Autorica ističe sljedeće: „Kremlj je u ožujku 2014. izvršio aneksiju Krima kao uvertiru u nikad deklarirani rat. Istodobno, ruske paravojne snage počele su mobilizirati ljude za pokretanje ustanka u Donbasu“.

Autorica s pravom podsjeća kako je Putin u opticaj stavio pojam „Nova Rusija“ navodeći „da je Nova Rusija egzistirala tijekom Ruskog Carstva, te da je pripala Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici 1920., iako nikada nije bila dio te države“. Nekoliko godina kasnije Putin je javno izjavio: „Mi ne trebamo preokrete – mi trebamo Veliku Rusiju“. Ovo je primjer zloporabe povijesti.

Na kraju autorica točno zaključuje: „Ostatak Ukrajine, koju danas razara njegov ratni stroj, novi je korak do ostvarenja Putinova sna o Velikoj Rusiji, dakako, pod uvjetom da na njoj ne slomi svoje gladne zube“.

Tomislav Krasnec upoznao je čitatelje s Budimpeštanskim memorandumom u članku „Ukrajina 1994. postaje prva država u povijesti koja se dobrovoljno odriče nuklearnog naoružanja“. Riječ je o nuklearnom oružju koje je ostalo u Ukrajini nakon raspada SSSR – a. Autor piše: „Najbitnija stvar koju su Ukrajinci mislili da su dobili za uzvrat bilo je obećanje Rusije da nikad neće vojnom prijetnjom narušiti suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine. No, Rusi su to pod vodstvom predsjednika Vladimira Putina 2014. godine hladno prekršili ilegalnom aneksijom Krima, a 24. veljače 2022. još hladnije i brutalnije vojnom invazijom koja je u tijeku“.

Podsjećam: Budimpeštanski memorandum je potpisan 5. prosinca 1994. Tomislav Krasnec potpuno ispravno zaključuje kako je ukrajinsko odreknuće od vlastitoga nuklearnog oružja strateška pogreška.

„Da su zadržali nuklearno oružje, piše Krasnec, ruska invazija i otimanje njihova teritorija bili bi danas teže zamislivi“. Vrlo je zanimljivo što novinar navodi riječi Oleksija Reznikova, današnjeg ministra obrane Ukrajine koji je napisao kako mu je svojedobno „bivši predsjednik Leonid Kučma kazao kako mu je francuski predsjednik François Mitterand na dan potpisivanja Budimpeštanskog memoranduma rekao: 'Mladi gospodine, vas će prevariti, na ovaj ili na onaj način'. Ukrajinski predsjednik nije mogao vjerovati svojim ušima. Ako ne može imati povjerenja u potpise američkog predsjednika, britanskog premijera i svog vlastitog prijatelja Borisa Jeljcina, kome onda može vjerovati? Nažalost povijest je pokazala da je Mitterand bio u pravu“, citirao je autor ministra Reznikova u članku iz svibnja 2020. godine.
Procjenjuje se kako je Ukrajina u tom trenutku na svom teritoriju imala 3000 taktičkih nuklearnih bombi, koje su namijenjene za udar na velike vojne mete, i oko 2000 strateških nuklearnih bombi, koje mogu uništiti čitave gradove. „Treba dodati, zaključuje Krasnec kako se Ukrajina nuklearnog oružja odrekla u trenutku kada je bila treća nuklearna sila svijeta, nakon SAD i Rusije. I upravo ju je Rusija, dva desetljeća kasnije, prevarila“.

Sljedeći članak napisala je Mateja Šobak pod naslovom „Od proglašenja neovisnosti do danas“ i podnaslovom „Revolucije, trovanja, bježanja iz zemlje, korupcija, inflacije, zatvori… vežu se uz ukrajinske lidere tijekom zadnja tri desetljeća“.

Mateja Šobak počinje svoj kritički osvrt s predsjednikom Kravčukom ocjenjujući kako njegov potez glede Budimpeštanskog memoranduma, „nije bio baš pametan“. Ona ispravno drži „da bi čuvanje oružja ipak moglo onemogućiti potencijalnu rusku agresiju“. Drugi veliki grijeh predsjednika Kravčuka je po njenom mišljenju, a autor ovog teksta se s time slaže, propast najveće trgovačke flote na svijetu, Crnomorske parobrodske kompanije, „koja je prodana stranim kompanijama u bescjenje. Nagađalo se, nastavlja novinarka, da je u trgovini sudjelovao njegov sin, a stotine mornara ostale su godinama živjeti na brodovima diljem svijeta jer za svoj rad nisu primili plaću“.

Drugi ukrajinski predsjednik, Leonid Kučma zapravo je službeno potpisao Budimpeštanski memorandum 5. prosinca 1994. Kučma se povezuje s ubojstvom novinara Georgija Gongadza 2000. godine. Nakon Kučme dolazi Viktor Juščenko, bankar kojega se sjećamo da je prije pobjede na predsjedničkim izborima bio otrovan dioksinom tijekom večeri s dužnosnicima ukrajinske sigurnosne službe. On je bio prozapadno orijentiran političar. U njegovo vrijeme zbila se Narančasta revolucija u kojoj su građani masovnim prosvjedom pomogli da se prizna njegova pobjeda na izborima. Novinarka mu s pravom zamjera sukob s premijerkom Julijom Timošenko jer je njihova svađa pomogla proruskom političaru Viktoru Janukoviču da se 2010. konačno dokopao predsjedničke fotelje. Janukovič je izmijenio Ustav kako bi si osigurao maksimalne ovlasti, u zatvor strpao bivšu premijerku Timošenko i izazvao veliku krizu 2013. godine. Izbila je pobuna na središnjem kijevskom trgu nakon što je Janukovič na zahtjev Vladimira Putina odbio potpisati Sporazum o suradnji s EU, „odnosno istočno partnerstvo na summitu u Vilniusu“. Krvavi prosvjedi su završili Janukovičevim padom i ruskim osvajanjem Krima 2014.

Nakon Janukoviča na novim predsjedničkim izborima pobijedio je biznismen Petro Porošenko (2014. – 2019.). On nije uspio zaustaviti zloporabe vlasti u Ukrajini i narod ga je kaznio premda je isposlovao Tomos za Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu, tako što je 2019. nepoznati političar i glumac Volodimir Zelenski dobio čak 73 % glasova biračkoga tijela.

Branimir Bradarić pokušao je objasniti fenomen Putin u članku „Putin od prvog dana vlada čvrstom rukom“ i podnaslovom „Rusija se 90.-ih godina suočavala s teškom krizom, no Putin je tijekom godina stvorio novu moćnu Rusiju, a on postao jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu“. Isti autor je autor članka „Važnost plinovoda i naftovoda“ u pod naslovu je postavio tvrdnju koja je ujedno i pitanje: „I krize manje od rata dovode do poremećaja u isporuci i cijeni energenata“.

U članku autor zaključuje: „S obzirom na velika nalazišta plina, izgrađen je plinovod Sjeverni tok 1 koji preko Ukrajine spaja Rusiju i država zapadne Europe. Taj je plinovod iznimno važan s obzirom na to da su tijekom godina brojni industrijski pogoni počeli koristiti upravo plin kao energent. (…) Kada se govori o plinskom i naftnom poslu, mora se uvijek imati na umu da se tu vrti golem novac i da su tu isprepleteni interesi mnogih. Rat je jedno, ali život je ipak nešto sasvim drugo“.

Sljedeći članak vrlo je značajan za shvaćanje pozicije Ukrajine s aspekta Rusije. Dino Brumec napisao je članak „Omalovažavanje nacije“ u kojem je u podnaslovu konstatirao: „Prije nego što je na Ukrajince poslao vojsku, Putin im je izravno porekao identitet i državnost“. Ovom tvrdnjom detektiran je Putinov odnos prema susjednome narodu kao nacistički.

Treće poglavlje započinje člankom istaknutog hrvatskog novinara i stručnjaka za crkvena pitanja, Darka Pavičića. Njegov prvi rad nosi naslov „Povijest otkriva. U pozadini sukoba pravoslavno – katoličko pravoslavni spor?“ Iskusni novinar već na početku ističe: „Danas u Ukrajini postoje četiri jake crkve – Ukrajinska grkokatolička crkva, Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije, Ukrajinska pravoslavna crvka Moskovske patrijaršije, te Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva koja se smatra najmanje utjecajnom“.

Nažalost, moram ispraviti gospodina Pavičića, jer je ovo što je napisao netočno. U Ukrajini se nakon „Tomosa“ Vaseljenskog patrijarha Bartolomeasa nalazi samo jedna i to Ukrajinska Pravoslavna autokefalna crkva. Prije Tomosa postojale su Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata, Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskog patrijarhata i Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva. Prije Tomosa ujedinile su se posljednje dvije u jedinstvenu Ukrajinsku nacionalnu pravoslavnu crkvu. Naziv „Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata“ je lažan i izmišljen kako bi se zavarali ukrajinski vjernici. Riječ je o Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi koja je 1990. kako bi zaustavila odvajanje ukrajinskih pravoslavaca u svoju vlastitu Crkvu, svojim episkopijama na teritoriju Ukrajine dala naziv koji smo naveli. Pojam crkva odnosno Pravoslavna Crkva trebao bi značiti samostalnost dok u ovom slučaju radi se o episkopijama RPC kojima episkope postavlja Moskovski patrijarh. Ova igara s nazivima nije samo lingvističko treperenje već ima duboke političke posljedice. Vaseljenski patrijarh Bartolomeas je promijenio situaciju i nakon 30 godina neizvjesnosti, unatoč žestokom protivljenju Moskovskog patrijarhata, prekinuo vezu Ukrajinske Crkve s Moskvom i dao joj autokefalnost mimo Vaseljenskog Sabora. To znači kako je ta Crkva autokefalna, ali bez vlastitog patrijarha, jer do daljnjega tu ulogu preuzima Vaseljenski patrijarh.

Prema tome danas u Ukrajini djeluju dvije jake nacionalne crkve, ogranak Ruske Pravoslavne Crkve, oko milijun pripadnika Katoličke Crkve, te Židovska i Islamska zajednica. Napominjem kako su u Ukrajini vrlo utjecajni i protestanti.

U svom tekstu Darko Pavičić ispod fotografije Vaseljenskog patrijarha Bartolomeasa ispravno zaključuje: „Carigradska patrijaršija odlučila je prije 4 godine dati autokefalnost (samostalnost) Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Kijevske patrijaršije, što je izazvalo burne reakcije Moskve“.

Pojam crkva ako se piše s malim početnim slovom označava hram, a kada se piše velikim početnim slovom označava instituciju.

U tekstu se vidi kako bi Darko Pavičić morao temeljitije prostudirati cijelu situaciju. On piše poluistinu: „Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije ima pak vlastitu autonomiju unutra Ruske pravoslavne crkve, a središte joj je u Kijevo – Pečerskoj lavri u Kijevu“…

Ovo je netočna tvrdnja jer autonomije Crkve unutar druge Crkve nije moguća. Riječ je o episkopijama RPC na teritoriju Ukrajine kojima je na čelu metropolit imenovan od Moskovskog patrijarha. Taj patrijarh je vjerski poglavar svih pravoslavaca RPC bez obzira gdje živjeli. U crkvama u Ukrajini služba Božja se služni na ruskom jeziku i sve su te episkopije u službi Moskovske patrijaršije a to znači i predsjednika Putina. Inače Pavičićev članak je pun dobrih i točnih obavijesti. Ja bez zamjerke upozoravam na nepreciznosti. Isto tako mislim kako je pretjerao navodeći kao u Ukrajini živi oko 10 milijuna protestanata. Ovaj članak Darka Pavičića zajedno s idućim člankom koji je napisala Petra Balija pod naslovom „Ukrajinski grkokatolici vjerovali su da sukoba neće biti“, trebalo bi nadopuniti, ažurirati i objaviti kao posebnu publikaciju. Slobodan sam u tome pomoći, a predlažem da se pozove u pomoć i križevački vladika Milan Stipić i nadbiskup i veleposlanik Nikola Eterović.

Milena Zajović objavila je članak iz kulturne povijesti Ukrajine pod naslovom „Ukrajinska se kultura stoljećima odupirala rusifikaciji“. Interesantan je i točan nadnaslov koji je autorica dala svojem članku: „Borba protiv cenzure“. Dodao bih detalj koji je ispušten, a bez kojega je teško razumjeti cjelinu. Naime uvijek je potrebno kada se govori o rusifikaciji napomenuti kako cijela Ukrajina nije bila u sastavu Ruskog Imperija. Zapadna Ukrajina imala je drugačije iskustvo od istočne. Ovdje možemo govoriti o otporu Ukrajinaca kolonizaciji, germanizaciji, rumunjizaciji / romanizaciji pa i u jednom povijesnom vremenu i islamizaciji na turski način. Uništavanjem kulture dominantne sile su uništavale i ukrajinski etnički identitet. Posebno je u tome bila agresivna Rusija.

Tiaš Pero je objavila članak „Prevoditeljice Alla Tatarenko i Darya Pavlešen: 'Ukrajinci ne dijele ljude na one koji govore ukrajinski i one koji govore ruski, već samo na one koji jesu okupatori i one koji nisu“. Autorica se osvrće na tribinu „Ukrajinska književnost u Zagrebu“ koja je održana. U članku se Allu Tatarenko predstavlja kao slavisticu i prevoditeljicu „koja na Sveučilištu u Lavovu predaje hrvatski i srpski jezik“. Istina je kao rečena profesorica predaje srpski i poznata je u Ukrajini kao srbistica. Time ne mislim ništa loše. Hrvatski predaje prof. dr. Ljudmila Vasiljeva, jedina kroatistica u Ukrajini s doktoratom iz hrvatskoga jezika. Nije mi jasno zbog čega je potrebna ovakva mimikrija. Osim toga na fotografiji i u tekstu se ističe kako je važna osoba na ovom predavanju bio Miljenko Jergović. On se ne može smatrati kroatistom niti znalcem ukrajinske književnosti. Autorica ispravno zaključuje kako je „rusifikacija u vrijeme Sovjetskog Saveza dosegnula takve razine da ukrajinski jezik više nije bio ni uvjet za upis na fakultet, a u školama se učio na razini stranog jezika“.

Govoriti o ukrajinskoj književnosti a ne spomenuti književnike „šistdesjatnike“ koji su čuvali materinski jezik u teškim uvjetima i bili utemeljitelji višestranačja, nije dobro.

Sljedeći prilog koji bi preporučio napisao je poznati novinar lijeve orijentacije Mirko Galić pod naslovom „Politika svjetskog rata ne može završiti drukčije nego svi dosadašnji veliki ratovi – porazom agresora“. Galić ispravno zaključuje: „Prelazeći sve granice, Putin je sebi oduzeo prava da u Ukrajini brani strateške interese, sigurnost prije svega svoje zemlje“.

Zaključak

Na kraju specijalni dodatak Večernjeg lista koji smo predstavili, pored stanovitih nedostataka i nepreciznosti pojedinih autora iznenađujuće je vrijedan pokušaj objektivnog sagledavanja ukrajinske povijesti i ruske agresije na ovu nezavisnu državu. Uz malo pozornosti i čitanja literature koja postoji na hrvatskome jeziku, poglavito knjige Sergeja Burde „Povijest Ukrajine“, moglo bi se objaviti drugo, nadopunjeno izdanje ove publikacije. Predlažem da se tada svaki novinar predstavi kratkim obavijestima o sebi.

Đuro Vidmarović

Sub, 25-06-2022, 07:36:48

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.