Bjeloruski narod ima svoju povijest i materinski jezik

(Denis Derk: I nobelovka Svetlana Aleksijevič dolazi u Zagreb, „Večernji list – Kultura – Zagreb, 23. kolovoza, 2021., str. 44.)

Na žalost i ugledni novinar Denis Derk može pogriješiti. Ovoga puta to je učinio krivo navodeći ime i prezime bjeloruske književne nobelovke koju on naziva Svetlana Aleksijević.

Već sam jednom upozorio (12. listopada 2015.), pa sada ponavljam, navedena književnica nije Ruskinja, već Bjeloruskinja, dakle pripadnica naroda koji ima svoju povijest i svoj materinski jezik, odnosno svoju narodnosnu samobitnost. Stoga upozoravam kako se naša skora gošća zove SVJATLANA, a preziva ALJAKSANDRAŬNA ALEKSIEVIC.

Ovo je primjer koliko malo znademo o Bjelorusima. Za rusificiranje kolegičinog imena „zaslužan“ je pokojni književni prevoditelj, Fikret Cacan. On je preveo roman „Rabljeno doba“ i naveo kao autoricu Svetlanu Aleksievič.

Svjatlana Aljaksandraŭna Aleksievic

Kao ozbiljan čovjek pogledao sam web-stranicu Društva bjeloruskih književnika i ondje pročitao nobelovkino ime i prezime na materinskom jeziku i u transliteraciji na druge jezike, pa ih navodim: Svjatlana Aljaksandraŭna Aleksievic, bjeloruski latinicom: „Святлана Аляксандраўна Алексіе́віч, bjeloruski ćirilicom (31 мая 1948, Станіславаў, цяпер Івана-Франкоўск, Украіна) - беларуская пісьменніца. Піша на рускаймове. Лаўрэат Нобелеўскай прэміі па літаратуры (2015.)“. Prijevod: Rođena 31. svibnja 1948. u Stanislavu (danas se taj grad naziva Ivano Frankivsk), Ukrajina – bjeloruska književnica. Piše na ruskom jeziku. Laureat Nobelove nagrade za književnost 2015.

Na ruskim stranicama stoji autoričino ime na bjeloruskom jeziku napisano ćirilicom i latinicom, i u transliteraciji na ruski i engleski jezik: Ruski: АЛЕКСИЕВИЧ Светлана Александровна (bjeloruski: Алексіевіч Святлана Аляксандраўна, bjeloruski latinicom: Svjatlana Aleksievitj ) engleski: Alieksiyevich Sviatlana Aliaksandrawna, poljski: Śviatłana Aleksievič, - празаік, публіцыст.

Iz navedenog jasno proizlazi kako je izvorno ime i prezime bjeloruske nobelovke Svjatlana Aljaksandraŭna Aleksievic, s time što se prezime može pisati i kao Aleksijevitj. Ako ju želimo ozbiljno predstaviti u europskome kontekstu, tada ima i englesku transliteraciju: Alieksiyevich Sviatlana Aliaksandrawna. To što piše na ruskome ne mijenja njezinu narodnosnu pripadnost. Uostalom, kao bjeloruski rodoljub suprotstavila se diktatoru Lukašenku i morala pobjeći iz zemlje. Uostalom, Franz Kafka je pisao na njemačkom pa nikome ne pada na pamet proglasiti ga Nijemcem.

Postoji i hrvatska varijanta njezinoga imena: Svjetlana. Dakle: ne Svetlana, ne Svjetlana, već Svjatlana Aljaksandraŭna Aleksievic. Preporučio bih da od sada pišemo njezino ime po bjeloruski, jer je to ispravno. Prekrštavajući nekoga bez dozvole je čin samovolje i nepristojnosti. Osim toga, nobelovkino ime i prezime zvuče lijepo i blisko našem jeziku, i neka se udomaće kod nas. Ja više od toga ne mogu.

Rabljenodoba.png

Roman „Rabljeno doba“ preveden na hrvatski jezik s pogrešno navedenim imenom autorice

U nekim glasilima ime grada u kojem je Svjatlana Aleksievic rođena navodi se kao Stanislav, a u nekima kao Ivano-Frankivsk, što može zbuniti mnoge čitatelje. Riječ je o poznatom ukrajinskom regionalnom središtu koji je u srednjem vijeku dobilo ime po poljskom velikašu Stanislavu Reweru Potockom. Mjesto se do tada zvalo Zabolotiv. Novi vlasnik feuda dao mu je naziv Stanisławów, ukrajinski: Станиславів, njemački: Stanislau, hebrejski: סטאַניסלאוו. Godine 1962. preimenovan je u čast u velikom ukrajinskom književniku Ivanu Franku u Ivano-Frankivsk.

Majka Svjatlane Aljaksandraŭne Aleksievic pripada ukrajinskom narodu, a otac bjeloruskom. Otac joj je bio časnik u armiji SSSR-a gdje je službeni jezik bio ruski, a i jezik njezinog obrazovanja bio je ruski. Radila je kao nastavnica povijesti i njemačkog jezika. Prema tome, Svjatlana Aljaksandraŭna Aleksievic po mjestu rođenja može se smatrati ukrajinskom, po nacionalnoj pripadnosti bjeloruskom, a po jeziku ruskom književnicom. Po tome podsjeća na Franza Kafku koji je bio po državljanstvu Čeh, po etničkoj pripadnosti Židov, a po jeziku na kojem je stvarao, Nijemac.

Narod kojem nobelovka pripada Hrvati nazivaju Bjelorusi, a u literaturi se koristi i etnonim Bijeli Rusi. Na njihovome jeziku etnonim glasi Беларусы (Belarusi). Bjelorusi su indoeuropski narod iz grupe Istočnih Slavena naseljen u Bjelorusiji. Jezično i etnički su srodni Rusima (Moskovitima) i Ukrajincima. Ime Bjelorusi dolazi od naziva "Bilaya Rus'" (ili Bijela Rus), otuda Bjelorus i Bjelorusija (Belorussia =White Russia). Za razliku od Crne Rus koja je bila naseljena pretežno poganskim Baltima. U raznim izvorima je dolazilo do miješanja pojmova Rus' i Rusija, tako da je često Bijela Rus' izjednačavana s pojmom Bijela Rusija. To pogrešno tumačenje često su širili moskovski namjesnici nakon pada velike ukrajinske države Kijevske Rus', da bi sebe prikazali kao legalne nasljednike cijelog istočnoslavenskog etnosa i koristili su tu činjenicu kao povod za rat protiv Poljske i Litve. Pojam "Bijela Rusija "prvi put se pojavio u srednjovjekovnim germanskim i latinskim spisima, a papa Pio VI. je koristio latinski naziv Alba Rusija (lat. Alba Russia) u papskoj buli iz 1783.godine. Tijekom 17. stoljeća ruski carevi su koristili termin "Bijela Rus" kao odrednicu za teritorije koje su bile oduzete od Litve.

Početkom 6. stoljeća teritorij moderne Bjelorusije bio je naseljen istočno-slavenskim plemenima, predcima suvremenih Bjelorusa. U 9. i 10. st. pojavljuje se nekoliko kneževina, a najvažnija koja se nalazila u području Polocka, postaje dio Kijevske Rus'i. U 13. st. nakon mongolske provale u kojoj je Kijev bio do temelja uništen, Kijevska Rus' se raspala na nekoliko manjih kneževina, a kneževina koja su se nalazila na području Bjelorusije ušla je u sastav Velike kneževine Litve. Do kraja XV. stoljeća, ta kneževina će se naglo proširiti na istočnu Europu i obuhvatiti prostor od Baltičkog do Crnog mora.

Velika kneževina Litva je ušla u personalnu uniju s Kraljevinom Poljskom 1386.godine, čime su bjeloruske zemlje ušle u sastav Poljske. Ruski car Ivan III. Vasiljevič je 1486. godine započeo osvajanja na istoku sa ciljem ponovnog obnavljanja Kijevske Rus'i. Litvansko-poljska unija je prestala postojati 1795. podjelom Poljske koju su izvršile Ruska Imperija, Kraljevina Pruska i Habsburška Carevina. Bjeloruske zemlje su tako potpale pod vlast Ruskog Imperija (pod Katarinom Velikom) i u njenom sastavu su se zadržale sve do propasti carstva 1917.godine.

Godine 1596. bjeloruski biskupi prihvaćaju uniju s Rimom. Većina populacije pripadala je tada Grkokatoličkoj crkvi, a bjelorusko plemstvo u većini je prihvatilo katoličanstvo zajedno s poljskim jezikom i kulturom. U diobi Poljske 1772., 1793., i 1795. Bjelorusiju je okupiralo Rusko carstvo. Car Nikolaj I. Romanov je 1840. zabranio javnu uporabu naziva „Bijela Rus“, „Bijela Rusija“, „Bjelorusi“. Bjelorusi su se službeno morali izjašnjavati kao Rusi, ili „stanovnici Sjeverozapadne pokrajine“.

Uz pomoć Njemačkog carstva Bjelorusija je 25. ožujka 1918. proglasila neovisnost, pod nazivom „Bjeloruska Narodna Republika“ (BNR). Nakon njemačkoga poraza proglašena je Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija 1. siječnja 1919. koja je odmah ušla u sastav Ruske Federativne Socijalističke Republike, ali već 31. siječnja 1919. izašla iz njenog sastava, jer je preimenovana u Bjelorusku Sovjetsku Socijalističku Republiku. Nakon rata zapadnih sila protiv Ruske SFSR, Bjeloruska SSR je postala dio SSSR-a, kao njegova konstitutivna jedinica, dok je zapadna Bjelorusija uključena u sastav Poljske. Tijekom ožujka 1924. i prosinca 1926. BSSR. su vraćeni dijelovi Vitebske, Smolenske i Gomeljske gubernije koji su joj bili oduzeti tijekom 1919. godine. Nacistička Njemačka i SSSR su 1939. izvršile invaziju Poljsku, a dijelovi sjeveroistočne Poljske (koji su ušli u njen sastav shodno odredbama Riškog mira iz 1921. bili su vraćeni u sastav BSSR kao Zapadna Bjelorusija. U kolovozu 1945. na temelju dogovora o razgraničenju između Poljske i Sovjetskog Saveza (a shodno Kurzonovoj liniji), Bjelorusija je izgubila područje oko Bjalistoka i tri kotara oko Bresta, koji su vraćeni Poljskoj.

Bjelorusija.png

Današnje granice dobila je Bjelorusija 1939. nakon Sovjetske invazije na Poljsku i vraćanja zapadne Bjelorusije, koju je Poljska zauzela 1921.. Tijekom Drugog svjetskog rata Bjelorusija je pretrpjela strahovita razaranja, izgubila je gotovo trećinu stanovništva i više od polovice gospodarskih resursa. Privreda je obnovljena u poslijeratnim godinama.

Bjeloruski intelektualci su tek sredinom 19. st. javno izašli s tvrdnjom da su Bjelorusi poseban narod. Nacionalna samosvijest se u širokim slojevima razvijala polagano i konačno se uobličila nakon stvaranja Bjeloruske Sovjetske Socijalističke Republike 1919. godine.

bjeloruskazastava

Bjeloruska zastava od 1991. do 1995. na poštanskoj markici iz 1992.

Reformama sovjetskog vođe Mihaila Gorbačeva sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća, u narodu dolazi do nacionalne svijesti s masovnim pokretom 1989. 'Adradzhenne' (ponovno rođenje, preporod) što je uz tadašnju krizu pospješilo skori raspad Sovjetskog Saveza. Bjeloruski parlament je 27. srpnja 1990. proglasio nezavisnost, a nakon raspada Sovjetskog Saveza i 25. kolovoza 1991. godine i neovisnost Bjelorusije. Čelnici Bjelorusije, Ukrajine i Rusije, Stanislav Šuškevič, Leonid Kravčuk i Boris Jeljcin su 8. prosinca 1991. u Bjelaveškoj šumi proglasili formalan raspad Sovjetskog Saveza i formiranje Zajednice Nezavisnih Država (ZND). Minsk postaje glavni grad Bjelorusije. Država uzima službeno ime Republika Bjelorusija (ili Bjelorusija) (blr. Belarus; rus. Belarus, Belorussiâ, službena transliteracija: Respublika Bielaruś).

Direktor jednog kolhoza, Aleksandar Lukašenko postao je predsjednik države 1994. godine. Nametnuo se kao diktator vjeran Moskvi. Od 2000. Bjelorusija ima s Rusijom potpisan ugovor o specijalnim vezama s indicijama za stvaranje Saveza Rusije i Bjelorusije.

Lukašenkovazastava.png

Lukašenkova zastava Bjelorusije

Na žalost rusifikacija je skoro uništila bjeloruski jezik. Staljin je provodio intenzivnu politiku "sovjetizacije", koja je u jezičnom pogledu bila žestoka rusifikacija, posebno na zapadu Sovjetskog Saveza s ciljem da se spriječi širenje zapadnih utjecaja. Na rukovodeća mjesta bili su postavljani kadrovi iz Moskve, a bjeloruski jezik bio je izbačen iz javne uporabe. Staljinovu politiku je nastavio njegov nasljednik Nikita Hruščov pod parolom: Što prije svi progovorimo ruski, brže ćemo izgraditi komunizam. Stoga danas Bjelorusi u gradovima, a to je većina populacije, više ne govore materinskim jezikom, već ruskim, govorom koji nazivaju „trasjanka“ (naziv za stočnu hranu), zbog toga što predstavlja mješavinu ruskog i bjeloruskog jezika. A riječ je o 80 % stanovništva zemlje.

Bjeloruski jezik je nakon početnog preporoda 90-tih godina, ponovno izbačen iz javne uporabe politikom aktualnog diktatora Lukašenka. Bjeloruski jezik se sačuvao na selima kao jezik obiteljske komunikacije.

Bjelorusi su pravoslavni kršćani. Nemaju svoju autokefalnu Crkvu, već su i dalje pokrajina Ruske Pravoslavne Crkve.

U nuklearnoj centrali kod Čornobila u Ukrajini, na samoj granici s Bjelorusijom, 26. travnja 1986. došlo je do havarije uslijed koje je veliki dio teritorija Bjelorusije bio zahvaćen radijacijom, što je ostavilo ozbiljne posljedice na stanovništvo i živi svijet.

Nobelova nagrada za književnost 2015. dodijeljena bjeloruskoj književnici Svjatlani Aljaksandraŭni Aleksievic veliki je događaj za bjeloruski narod. Tim više što je riječ o oporbenoj nacionalno svjesnoj intelektualki koja se opire Lukašenkovoj diktaturi i koja je zbog toga morala živjeti u izbjeglištvu.

VasilBykov

Vasil Bykov

Prilika je kazati kako je u Bjelorusiji živio, po mome skromnom sudu, izuzetan književnik, a zvao se Vasil Uładzimiravič Bykaŭ (često pisano kao Vasil Bykov, bjeloruski: Васіль Уладзіміравіч Быкаў, ruski: Василь Быков) (19. lipnja 1924. - 22. lipnja 2003.). Bio je monumentalna figura bjeloruske književnosti, plodan autor romana i novela o Drugom svjetskom ratu. Pod stare dane morao je pobjeći iz zemlje, kako bi se zaštitio od Lukašenkovog progona. Imao sam čast prevesti na hrvatski jednu od njegovih novela. Zaslužio je Nobelovu nagradu.

Đuro Vidmarović

Sub, 27-11-2021, 09:02:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.