Ivan Tolj kao poeta vates
- predstavljanje laureata kulturno-umjetničke manifestacije „Dobrojutro more“, Podstrana, 4. kolovoza 2021. -

Suvremeni hrvatski pjesnik Ivan Tolj nesumnjivo je danas kao književnik stavljen pomalo u sjenu, a možda čak i namjerno zanemaren, premda je riječ o autoru na kojega možemo biti ponosni jer njegovo djelo zaslužuje da autora „odlikujemo“ nazivom poeta vates. Podsjećam kako su još u antičkoj Grčkoj razlikovali dvije koncepcije u ocjenjivanju pjesnika: pjesnik kao prorok (poeta vates) i pjesnik kao tvorac (poeta doctus). Prema prvoj, ideje, slike, riječi i stihovi nadolaze pjesniku s nekoga izvanjskog, uzvišenoga mjesta. Kod grčkih pjesnika to je zasluga muza, a kod kršćanskih riječ je o daru Božjem. Pokojni književni teoretičar i povjesničar dr. Miroslav Vaupotić često je upozoravao mlađe kolege, među koje sam tih godina i ja spadao, kako ne treba pretjerivati u ocjenama i komplimentima nekomu književnom djelu. Stoga s osjećajem odgovornosti ističem kako je je Ivan Tolj zaslužio časni antički status pjesnika-proroka. I pojam „prorok“ treba rabiti oprezno i s mjerom. U konkretnom slučaju „vates“ bi odgovarao našem poimanju književnika koji je svojim unutarnjim glasom i senzibilitetom, ali i željama i čežnjama, predviđao buduće događaje. Eklatantan je primjer „Palindromska apokalipsa“ Dubravke Oraić-Tolić, o kojoj je u tome smislu pisala i sama autorica.

Ivan Tolj

Ivan Tolj sa suprugom na prijemu kod načelnika Podstrane Mije Dropuljića

Stvaralaštvo Ivana Tolja moramo promatrati, kako se kaže, u kontekstu vremena u kojem je živi i stvara. Rođen je 1954., a prvu zbirku stihova „Otočanka“ objavio je 1980., dakle u vrijeme snažnog titoizma i nametanja u poeziji tzv. semantičkog konkretizma, čije su bitne poetičke značajke privilegiranje „označiteljske razine teksta i naglašavanje označiteljskih igara u postsosirovskoj konstelaciji, širenje semantičkih polja riječi i prevrat sadržaja svijesti, teorijska osviještenost o činu pisanja i revitalizacija jezične entropije i dimenzije jezične mitskosti“ (Tin Lemac). Dakle, bježanje od nacionalnih i tradicionalnih tema pod svaku cijenu. Takva poetika bila je prihvatljiva tadašnjem marksističkom režimu. Ivan Tolj je krenuo svojim putom. Odlučio je svojim djelom dati sud o vremenu u kojem je živio i stvarao, o svjetonazorskim, nacionalnim, etičkim i estetskim vrijednostima za koje se zalagao.

Budući da je danas poznat u javnosti kao visoki časnik Hrvatske vojske, potrebno je na početku istaknuti kako je Ivan Tolj pjesnik – general. Prvi je pjesnik-general u povijesti hrvatskoga naroda. Istina, Petar Preradović je bio pjesnik-general, ali austrijske carske vojske, a privatno i hrvatski pjesnik, dok je Tolj general hrvatske nacionalne vojske, sudionik Domovinskog rata i jedan od političkih utemeljitelja državotvornog pokreta koji je doveo do suvereniteta Republike Hrvatske. peroUpravo njegov politički i vojni rad, prema mojem mišljenju, razlogom su našim vodećim književnim kritičarima, antologičarima i povjesničarima tzv. lijeve orijentacije da ga prešute i ignoriraju. Njegova je zasluga, ili možda njegova je pogreška, što nikada nije pokušao angažirati istomišljenike na hrvatskoj državotvornoj strani koji bi njegovo djelo branili od protivničkih ignorancija. Vjerovao je kako poeziji to nije potrebno, jer ako je kvalitetna, onda je vječna. Stoga se povukao u tišinu obiteljskog doma nakon završetka Domovinskog rata, posvetio obitelji, ali i saniranju zdravstvenih tegoba stečenih u ratu. Godine su prolazile, drugi su dobivali sve moguće književne nagrade, neki zasluženo, a većina nezasluženo, dok je Ivan Tolj šutio. Šutjeli smo i mi koji poznajemo njegovo djelo, izbjegavajući sukobe s talambasima moćnih medijskih mogula. Ovo je prilika prekinuti tu šutnju, jer je nenormalna, nezaslužena, umjetno izazvana i na određen način sramoti povijest naše književnosti kraja 20. stoljeća.

Bitno je naglasiti kako je Ivan Tolj svoja književna djela napisao u vrijeme bivše Jugoslavije. U vrijeme kada je počeo objavljivati svoje pjesme činilo se kako je SFRJ vječna, kao SSSR. Stoga mu nitko ne može prigovoriti ili predbaciti da je stvarao pod utjecajem Domovinskog rata i nove situacije nakon proglašenja državne neovisnosti. A prilika je kazati nešto što se također često, gotovo apsolutno, u javnosti prešućuje: pjesničkim stvaralaštvom mladoga Ivana Tolja bio je oduševljen komunistički književni bard Miroslav Krleža, ali isto tako i istaknuti jugoslavenski kulturni prvoborac Predrag Matvejević. Jednu od najboljih Toljevih knjiga pod naslovom „Slavenske zime“ uredio je upravo Predrag Matvejević. To je danas čak pomalo zagonetan slučaj, s obzirom na Matvejevićevu mržnju iskazanu poslije tijekom Domovinskog rata, poglavito prema književnicima koji su se zalagali za državni suverenitet Republike Hrvatske. Odnos Ivana Tolja i Miroslava Krleže jedan je od rijetkih momenata koji prikazuje Krležu kao nacionalno uravnoteženog i ideološki mirnog čovjeka koji u prvi plan stavlja vrijednost književnog djela bez obzira na svjetonazor autora. A znao je da je Ivan Tolj počeo studirati teologiju, da je iz hrvatske hercegovačke obitelji, da mu je brat istaknuti svećenik i sve što ide uz jedan takav častan životopis.

Nadamo se kako će Ivan Tolj, kada za to dođe vrijeme i osobno progovoriti o ovoj zanimljivoj temi.

Najcjelovitiji prikaz Toljeva književnog odnosno pjesničkoga djela pripada peru Božidara Petrača. Naime, on je za izdavačku kuću Alfa, još tijekom Domovinskog rata, vjerojatno uz pristanak autora, objavio Toljeve izabrane pjesme pod naslovom „Drinske elegije“. Kako piše u podnaslovu, Petrač je pjesme u ovoj knjizi odabrao, uredio i popratio svojim pogovorom.

U tom pogovoru koji je zapravo esej, Božidar Petrač je Toljev književni opus promotrio kao cjelinu i stavio ga u kontekst povijesti hrvatske književnosti, davši mu time najviši kompliment, ali zasluženo.Drinske elegije

„Uzme li se u ruke sve dosadašnje zbirke pjesama Ivana Tolja, neće biti teško prepoznati da Ivan Tolj pripada nizu hrvatskih književnika, od Marulićeva vremena pa sve do naših dana, koji su iz koljena u koljeno, iz naraštaja u naraštaj hrvatskom narodu učvršćivali i prenosili jasnu svijest o slobodi i pravu tog naroda da svoju slobodu živi u svoj punini; koji su čuvali i njegovali svijest o duhovnom identitetu našega naroda i njegovu hrvatstvu, i iz stoljeća u stoljeće štitili i promicali hrvatsku državotvornu misao, u versih horvatskih ili latinskih – svjesni svih teškoća i ugroženosti njegova narodnog opstanka na vjetrometini tuđih presizanja i različitih interesa kao što je pjevao Ivan Kukuljević: 'Bijedna zemljo, kojoj suđeno je / Od početka naseljenja svoga, / Trpit muke, svađe, krivnje, boje, / Ko da nema neba pravednoga'. Od Marulićeve 'Judite' i 'Suprotive Turkom', od Gundulićeva sna o slobodi i ljepoti hrvatske Dubrave, od hrvatskih preporoditelja i Mihanovićeve velepjesni 'Moja domovina', do Kranjčevićevih i Matoševih tužaljki i inkantacija o zemlji Hrvatskoj, do slutnji, pa i proricanja hrvatske slobode i nezavisnosti, ali i njezinih muka, patnji i Golgote Ivana Tolja isprepleten je pjesnički pleter hrvatskoj slobodi i samostalnosti.“

Preostaje mi složiti se s navedenim mišljenjem. Isto tako Petrač je uočio proročku dimenziju Toljeve poezije, i to proročke sadržaje koji su se obistinili, premda ga nije otvoreno nazvao poeta vates.

„Ivan Tolj ne pripada samo jednome u nizu onih koji su proročki naviještali hrvatsku slobodu, on je i sam jedan od njezinih neposrednih stvaralaca. Ono što je u svojoj poeziji jasno nagovijestio, pa i predvidio, u zbilji se uspjelo i oživotvoriti (podcrtao Đ. V.). Istina, njegova poezija išla je ispred vremena, gonetala je tutanj povijesti, ali i zbivanja posljednjih četiriju godina, navijestila je i rat i hrvatsku državu: njegov pak stvaran udjel u postizanju toga uzvišena cilja jednom će se odmjeriti s povijesnoga i svakog drugog gledišta. Uđimo, dakle u pjesnički svijet Ivana Tolja, velik i potresan, intiman i opći, tražilački i izazovan, nacionalan i univerzalan, tradicionalan a nekonvencionalan.“

Sukladno ovoj tvrdnji određen je i naslov ovoga prikaza. Tolj se doista kao mlad pjesnik pokazao na neki njemu svojstven način kao prorok, dakle kao poeta vates.

Bitno je navesti kako je Petrač, s pravom Tolja povezao u tijek cjelokupne hrvatske književnosti, od Gundulića pa do danas. „Doista“, piše on, „Ivan Tolj oblikovao je svoj pjesnički svijet na osnovama cjelokupne tradicije hrvatske književnosti, svjestan njezinih kršćanskih, katoličkih temelja, a također je pjesnikom aktualiteta.“

Tolja zanima opstanak njegova naroda, njegove Hrvatske, a ako tu činjenicu stavimo u vrijeme nastanka pjesama, dakle u vrijeme čvrstog titoizma, dobivamo rečenu dalekovidnost, ali i hrabrost. kozmopolitska jesenKako ne bi bilo zabune: Tolj nije etnocentrist. Štoviše, njegova poezija slijedi Matoševu viziju slobode vlastita naroda u cjelini slobode svih naroda svijeta, i stoga je njegova poezija ostvarena univerzalnost. On nije vjesnik globalizacije kao univerzalne unifikacije, već Ideje univerzalne slobode i pobratimstva ljudi u svemiru. Njegova poznata zbirka nosi naslov „Kozmopolitska jesen“, dakle kao sumrak kozmopolitizma koji je potirao nacionalne individualitete. Nakon ovakve jeseni, dolaze „Slavenske zime“ pune uzajamnosti, poštovanja i dobrote. Da bi njegovali svoje hrvatstvo, moramo misliti na cijeli svijet. Otuda jedan čudesan stih koji je do danas ostao kao paradigma:

Kad kažem Hrvatska,
riječi moja budi široka.

„Kozmopolitska jesen“ objavljena je 1983. godine. Ponovno navodim mudru Petračevu prosudbu: „Nastajala, dakle, ranih osamdesetih godina, složena je tvorevina osobnoga i zajedničkog, sumornih slutnji, ali u svoj jasnoći da se proces individualizacije naroda i njihovih zajednica ne može zaustaviti i spriječiti floskulama umornoga kozmopolitizma ili pak ideološki zadanoga internacionalizma. Tolj nije pjesnik koji zanemaruje sudbinu čovjeka. što više, suprotstavlja se komunističkom kolektivizmu i internacionalizmu koji su potirali svaki individualitet. Čovjek nije osamljena jedinka. Tolj razmišlja kristološki: 'osoba je svetinja i najveća vrijednost; ona se ostvaruje i oživotvoruje u srcu i biću naroda kojem pripada, čvrsto je vezana uz njegovu povijesnu i svaku drugu sudbinu. Ona u sebi nosi stamen osjećaj pripadnosti jednoj duhovnosti, jednoj nacionalnoj zajednici. A, ako je ta nacionalna zajednica sputana i potlačena, ako je njezina duhovnost s velikom namjerom i pogubnim ciljevima ugašena i /ili zapretena, onda ni toj osobi nema slobode, nema života, nema budućnosti.“

S današnjeg vremenskog odmaka važno je primijetiti kako je prva Toljeva zbirka „Otočanka“, objavljena 1980., dakle iste godine kada i Štambukova zbirka „Insulae“, zapravo njegov izbor pjesama tadanjih mladih pjesnika. „Izraz 'Otočanke' je“, piše Petrač, „jezgrovit, pun slika, djetinjih reminiscencija, iskidanih, čak nedorečenih. Jer, sve je još u magli, sve je još u slutnji, sve je još u iščekivanju. otocankaPjesnik nosi u sebi 'neke duge mutne rijeke', u nejasnim obrisima kuša naći uporišta za teže obračune i sučeljavanja. Prve odlike te zbirke mladoga Tolja predstavljaju, nasuprot posvemašnjem osjećaju rezignacije, čvrstina i životnost. Ta stamenost Toljeva glasa s pusta, usamljena otoka – otoka kao metafore samoće, egzistencijalne samoće, koja je tijesno povezana sa sudbinom vlastita naroda – upravo mora potresti i itekako zabrinuti: 'Nekad je mladost / igrala / i pjevala / koledo'. Raseljena Hrvatska nalazi se na raznim dijelovima svijeta svoje Rame, u domovini pak 'Hladno je kostima'.“

Ako se složimo s ocjenom kako je pred nama poeta vates, tada ovi citirani stihovi nose novu i tužnu poruku, jer još je uvijek mnogim Hrvatima „hladno u kostima“. Još se povećava „raseljena Hrvatska“ kao naša kob, kako bi rekao Matoš. Ili kako je pisao Juraj Lončerević 1968. u Hrvatskome književnome listu, Hrvatska ne diše s oba svoja plućna krila.

Zdravko Gavran, također dobar poznavatelj Toljeve poezije, isto tako ističe njezin oporbeni, odnosno nacionalno-oslobodilački, ili kako se danas kaže, suverenistički, poticaj u kontekstu osamdesetih godina 20. stoljeća, stavljajući ga u niz zajedno s Viktorom Vidom, Nikolom Šopom, Mak Dizdarom, Zlatkom Tomičićem, Ankom Petričević, Antom Jakšićem, („donekle“) Josipom Pupačićem, Dubravkom Ivančanom i Stojanom Vučićevićem.

Nakon „Otočanke“ iz 1880., Ivan Tolj 1983. najavljuje jesen kozmopolitizma na širokim prostorima lijevoga plućnog krila europskog kontinenta baš kao i onoga desnoga, zapadnoga. Kao i Gundulić „koji je uspio odoljeti i othrvati se napastima sečentističkih i manirističkih ekshibicija, te petrarkističkih tragova, i Tolj se odmiče od tadanje vladavine raznih vrsta avangarde, esteticizma i dekadencije, nihilizma, praznine i intimno – idejnog liberalizma.“

Potrebno je istaknuti posebnost Toljeve zbirke „Iskopnice“ u kojoj pjesnički upozorava na sudbinu Ivana Gorana Kovačića, hrvatskoga pjesnika koji je u svojoj „Jami“ pisao o tobožnjim ustaškim zločinima, a zaklali su ga četnici.

„U njega je (Tolja) Bleiburg, piše Petrač, ostavio duboke tragove; ta se hrvatska Golgota provlači kroz cijelo njegovo pjesništvo; hrvatska povijest, osobito novija, puna je smrti i stalnih pogubljenja. I u takvoj spoznaji stoljetnih hrvatskih smrti i plačeva, jauka i naricanja, masakra i lamentacija izrasle su 'Iskopnice', sjećanje na sve mrtve i pobijene samo iz jednog razloga: to kazuje prva pjesma: 'mi odvedeni u noć i kojima su / spržene u prah i zavazdan sve / nade u svjetlost / svjedočimo: da smrt / u sebi nosi očajan razlog: / samo zato što smo posijani / ovdje ili ondje nestajemo i to / nedostojno.“

Petrač s pravo zaključuje:

„Suvremeno hrvatsko pjesništvo dobilo je s 'Iskopnicama' dvanaest pjesama – omiljeni broj u starozavjetnoj židovskoj i u kršćanskoj simbolici koji predstavlja savršen sklad između zemaljskoga i nebeskog, ali i cjelovitost Božjeg naroda, izabranog naroda – koje figuriraju kao prava poema posvećena svim mrtvim sinovima i kćerima ovoga naroda. Završna pjesma 'I tako posve' u punoj svijesti o nacionalnoj tragediji izriče veliku istinu – ne dođe li do promjene – '… i tako se nestaje bez imena /bez prava na sunce / na zemlju / i tako se posve jednostavno / desetkuje / petkuje / i tako posve…'“

Pridružujem se kolegi Petraču koji u prvi plan stavlja Toljevu pjesmu „1089.“, a tiče se godine pogibije hrvatska kralja Dmitra Zvonimira. „Pjesma je puna nacionalne simbolike, prava pjesma izvorne poetike nacionalnog koju je naš pjesnik izrekao jednostavnim, ali opet zakučastim biblijskim riječima, uplićući i Sv. Ceciliju čija simbolika i legenda već same po sebi označuju posebnu promisao. Znakovito je da Tolj koristi upravo Zvonimirovu pogibiju koja predstavlja izvor legende što je opteretila hrvatstvo sve do naših dana. (…) Ono što je do pojave ove pjesme bilo tajnovito, rekli bismo, prekrivno zastarom i neprozirno, sada se otkriva u punini, tijesno vezujući uz nacionalnu poetiku biblijski izričaj, a nadasve kršćansku, katoličku simboliku.“

Godine 1987. Tolj objavljuje vrlo važnu pjesničku zbirku, pod naslovom „Slavenske zime“. Zanimljiva su imena recenzenata: Predrag Matvejević i Ivan Cesar, ali i naklada od 1000 primjeraka. Zbirka je objavljena bez ikakve reklame. Gotovo anonimno. slavenske zimePjesnik se, što je također bilo neobično, nakon izlaska knjige povukao u osamu, ili što je možda točnije, nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo, radeći na nekom novom rukopisu. Izdavač je stavio knjigu na tržište u ljetnim mjesecima, što dovoljno govori o odnosu prema autoru.

Tolj je ovom knjigom razbio podjelu na stare i mlade, na tradicionaliste i avangardiste, realiste i nadrealiste, kolektiviste i individualiste, transcedentaliste i dijamatovce. Mudrim pjesničkim tkanjem, jednim do savršenstva izvedenim misaonim postupkom, nadišao sve podjele. Izdigao se, stavivši na pijedestal, nje dostojan, snagu pjesničke misli. Riječ kao demijurg ljepote poetskog Čina, kao Svjetlonošu ljudima koji lutaju u potrazi za Smislom. Umjetnički čin transcendira pojavnosti. On teži i smjera jedinstvu s Ljepotom i Dobrotom.

Njegova je objava univerzalna i nadosobna. Ona je sjaj koji obasjava pojedince i kolektive, proizvodeći na razini njihovog podsvjesnog, prepoznatljive slike, sadržaje i poticaje. Zbog toga pjesnik polazi od Sebe – Čovjeka u Vremenu i tzv. Povijesti, gdje biva osuđen na ukorjenjivanje iz kojeg izrastaju vrijednosti nazvane: kolektivna memorija, zajedničko duhovno ishodište, arhetipsko jedinstvo, Objava, historijska svijest, tradicija, kultura, civilizacija i vječito traženje Smisla, nazvanog Sreća, Harmonija, Sklad…

Filozofija, kao majka znanosti, ne može objasniti sve te složene činjenice i interakcije, taj ljudski krik do zvijezda i kolektivno sudaranje na tajnovitim stazama postojanja. Umjesto nje govori poezija. To želim naglasiti.

Tolj se u ovoj zbirci predstavio kao član poetske galaktičke zajednice u kojoj predstavlja jedan mali narod. Integrirao je u svojim stihovima sve smjerove i vrednote što se iznjedriše iz pjesništva toga naroda. Mislim da se do danas nije ostvario sličan uspjeh bilo kojeg od naših velikana riječi. Možda je Šop jedini boravio u Svemiru, ali se potom uvijek predugo zadržavao u zemaljskoj karanteni.

U Toljevu stvaralaštvu nalazimo helensku širinu. On je slobodan Tragač za novim vrijednostima, Kreator samozatajan pred veličinom vlastitog cilja.

Uostalom, pogledajmo što su o „Slavenskim zimama“ pisala vodeća pera naše tadašnje književne kritike:

Ivan Cesar: „Toljeve pjesme su čiste i lijepe; izgrađene krajnje estetskim zanosom pred golemim prostranstvom u kojega je uronjen, čovjek, stvor i stvoritelj – pjesnik. U svemu tome vidi značenje neke duboke, tako rijetke u današnjem pjesništvu, a jedino ljudske - etičnosti“.

Saša Vereš: „… Tolj je sav kremenit, u grču, tragičan, rođeni slikar i sugestivni svjedok nekih srazova, jednostavno poeta sabranosti, ozbiljnosti nekih epskih sazvučja. Ali i nešto više od toga, kreator koji će lako, po nekoj svojoj osobnoj mjeri, prekrojiti, preoblikovati, ispraviti tamo gdje mu to ne štima neki krivi svijet. (…) Tolj mi otkriva neke svježe ožiljke, jedno drugo ozračje i posve drugi proplamsaj.“poezija

Neven Jurica: „Naposljetku, valja reći da po duhovnoj vertikali svoje poruke, tematski jasnoj i zreloj internacionalnoj širini i ćutu nacionalnog dostojanstva, točnom intuiranju problema suvremene poezije i moderne duhovnosti, po sugestivnosti izraza, plemenitosti i odvažnosti vizije, „Slavenske zime“ jesu putokazna knjiga aktualnog hrvatskog pjevanja, ujedno jedna od najdojmljivijih poslijeratnih zbirki u nas.“

Od Tolja se može mnogo naučiti, kao na primjer sljedeće:

- kako se s poštovanjem odnositi prema tradiciji, ali joj se ne podložiti;
- kako se izdići iznad okvira danog prostora, ali ga se ne odreći;
- što je to poetska ekonomija i kako ju ostvariti;
- što je to poetska misaonost i kako izbjeći da ne prijeđe u filozofičnost.

Zbirka „Slavenske zime“ ima pet ciklusa. To su: „Razgovor s dušom“, „Šesta zasjeda“, „Hrvatska priča“, „Pod hrastom“ i „Slavenske zime“.

„Ciklusima prethodi pjesma „Riječi moja budi široka“ koja zaslužuje poseban osvrt. To je himna Svijetu što ga pjesnik naziva imenom svoje zemlje. Po mnogočemu je jedinstvena u našoj sveukupnoj poeziji. To je pjesma – smjernica za pjevanje u kojemu narodno ime neće biti proizvod straha i put u pakao depresije, a ni ideologizirani termin iz rekvizitarija skučene svijesti. Ova pjesma može imati iste dosege u Poljskoj, Irskoj ili Kini.

„Riječi moja budi široka. Jer, kad kažem: zemlja, kamen, rijeka more… Kad napišem povijest, jauk, patnja, izdaja, vjernost… Kad mislim, kad pišem i kada govorim Hrvatska, pomislim odmah da istočno, zapadno, sjeverno ili južno od nje isto tako šumi neko more. Teku neke rijeke. Traje neka domovina i bilježi se vrijeme svekoliko od slave, poraza i izdaje.“

Prvi ciklus, pod znakovitim naslovom: „Razgovor s dušom“ sadrži 33 pjesme. To je „fini lirski solilokvij s ponešto suzdržanim, utihnuto mističnim zanosom za religioznim svjetlom i nevinošću.“

Upozorio bih na jednu zanimljivost u Toljevoj knjizi: to je odnos prema brojevima, očito nadahnut jungovskim spoznajama.

Prvi ciklus ima 33 pjesme. krist

Toliko je godina autoru, što može učiniti uobičajenim ovaj broj. Međutim, Krist je također završio svoj nauk i život s toliko godina. Brojevi imaju svoje arhetipsko značenje.

Tolj, očito, poznaje pitagorejsku filozofiju i učenje kabale. Vrlo često služi se brojevima 3, 6, 7, 3 + 3 i 6 + 6 + 6.

Naslov drugog ciklusa „Šesta zasjeda“ ima uporište u Kristovu životu, ali, čini se i u značenju broja šest. U pjesmi istoga naslova nalaze se zanimljivi stihovi:

Bilo je to u klancu što siječe
šest brda šestoga šestog podvečer.

Uočljiva je sličnost ovdje postavljenog brojčanog odnosa sa sadržajem „Otkrivenja“:

„Tko je prodoran, neka odgoneta značenje broja Zvijeri. To je, uistinu, broj čovjeka: njegov je broj šesto šezdeset i šest.“

Na nekoliko pjesama pokazat ću učestalost broja tri u Toljevu rekvizitariju:

Trećega dana po uhićenju
čula se već glasnija priča:
ima tu nešto! A četvrtog,
petog i šestog dana još
glasnije: ima, ima tu nešto“

/Iz pjesme: Kako to biva/

A onda je pogrebna povorka:
ja umrli,
ja grobar,
ja molitelj,
postajala oživljeno sada:
vjenčanje s mrakom.

/Iz pjesme br. 6 u prvom ciklusu/

Taj nerazumljivi,
taj neshvatljivi,
neuhvatljivi hihot
kada udarci padaju
u prazno.

/Iz pjesme br. 12 u prvom ciklusu/

Nagnuća nad stolom.
Nad riječima bez odjeka.
Nad svijećom koja bi
htjela nadvladati tminu.

/Iz pjesme br. 13 prvog ciklusa/

Oni će sigurno doći:
iznenadnije,
silnije,
pogubnije.

/Iz pjesme br. 24 prvog ciklusa/

Naglasili smo Toljevu mudrost i misaonost. Uostalom, završni stih jedne njegove pjesme glasi:

„Ali silaženju nikada kraja.“

U ovim stihovima nema ničega suvišnog, ničega što nije u strogoj funkciji pjesničkog umijeća. Tolj izbjegava improvizacije.

Ako bismo smjeli dio Toljeve knjige omeđiti radi pobližeg određenja, onda je to ciklus „Pod hrastom“, jer ima izvorište u evanđeoskim istinama. I ovdje je pisac mudro nadišao svaku mogućnost rubriciranja. Otišao je korak dalje od Nikole Šopa, a dva koraka od najvećih pjesnika kršćanske inspiracije u nas, Ante Jakšića i Anke Petričević. Nije, naime dopustio da ga zarobi tema, odnosno da teologizira poetsku misao, kao što nije dopustio ni da se filozofičnost nametne kao gornja premisa složene poetske misli. I pored toga, pjesma „Pod hrastom“ i „Tvoja Golgota“ ulaze u najviši domet poezije kršćanskog nadahnuća.

Na kraju, kažimo da knjiga „Slavenske zime“ zahtijeva i drugačija iščitavanja. Njezina će važnost tek tada doći do izražaja. U svakom slučaju, hrvatska je knjiženost dobila djelo koje otvara novu stranicu u razvoju nacionalnog pjesništva, djelo koje sažima sve vrijedno u poeziji mediteranske i slavenske baštine, djelo koje korespondira sa svijetom i njemu se obraća.

Godine 1989., u mjesecu listopadu, dakle u vrijeme kada su velike promjene bile na vidiku, Tolj objavljuje zbirku „Drinske elegije“. Zbirka posjeduju „srh rilkeovskog, ali hrvatskog manirizma, s naglašenim povijesnim i suvremenim označnicama“ (Petrač). Riječ je o misaono složenoj poetskoj cjelini. Indikativno je što pjesnik kao moto navodi riječi iz Kur'ana časnog: „I obistinit će se riječ o njima, / zbog toga što su činili nasilje. Pa oni neće moći govoriti.“ Ova je misao višeznačna. Petrač smatra kako Tolj, „očito, promišlja i islamsku sastavnicu koja pristaje uz istočni rub rijeke Drine, ne želeći je zanemariti ili zanijekati. Štoviše, Tolj će je afirmirati u smislu njezina čvrsta prožimanja s katoličkom, kršćanskom sastavnicom. Tako će naš pjesnik u 13. elegiji leleknuti: „Ivane, / Ilhame, / Ilvane… / O more, / O gore, / Oj Hoj i Aoj / rode moj. / O majko / O brate / O babo moj. / Oj Hoj i Aoj? rode moj / što skrivismo / Bože, Bože moj.“ Drina, ta gotovo mitska rijeka, razlučnica svjetova, sažimlje zajedničku kob katoličke i islamske sastavnice u proteklih pet stoljeća.“

Ovoj zbirci trebalo posvetiti poseban esej.

Peta zbirka Ivana Tolja samim naslovom kazuje što ga zaokuplja u danima koji su se približavali ostvarenju hrvatske slobode. „Anima Croatorum“ – Duša Hrvata (1990.). Anima CroatorumPonovno Petračev mudar zaključak: „To je pun pjev o pravu na slobodu svoga naroda, to je pun pjev o njegovoj duhovnosti, o njegovu biću i bitku, o njegovu tisućljetnu snu o vlastitoj postojbini, nezavisnoj i slobodnoj. A sva ispunjena ne pukim zanesenjaštvom, nego mudrošću prava žreca koji znade sabrano, bez visoke patetike, bez buke i puka hrvatovanja ponuditi hrvatskoj poeziji nova duhovna obzorja, novu horizontalnost i novu vertikalnost, usklađujući puninu narodnog žitka s elitističkim artizmom. Suviše je ključnih pjesama u toj petoj Toljevoj zbirci i teško je u svaku ući, a da se iz nje jednostavno iziđe. (…)“

Zbirku otvara antologijska – pa i u političkom smislu za Hrvate bitna pjesma – „Palim svijeću“. A nastala je prije desetak godina. Posvećena je svim hrvatskim žrtvama i žudi za općim hrvatskim pomirenjem. To je pjesma hrvatskog pomirenja bez kojeg nema Hrvatima budućnosti njihovim naraštajima. To je „Očenaš“ svima palima bez obzira na zastave koje su nosili i za koje su se borili. „Mir kostima zaspalim u zemlji / hrvatskoj, njemačkoj, ruskoj… / Lako im bilo more Jadransko. / Laki oceani.“ Potresna je sućutnost pjesnikova, lišena svake bučne fraze, pjesma pomirnica, molitva bez optužbe, a u duhu Kristovu pjesnik nalazi snage i za molitvu za kosce njihove, za kosce hrvatskih sinova i kćeri: „A i koscima njihovim neka / bude lako“. Nema mnogo „Očenaša“ u hrvatskoj poeziji, i rijetki su pjesnici koji ih ispjevaše u snazi vjere. „Palim svijeću“ završava riječima te velike molitve gdje se spominje otpuštanje dugova: „Da nam otpustiš duge naše / kako i mi otpuštamo dužnicima / našim. / Palim svijeću“. Kristova misao o praštanju i pomirenju postaje, dakle, dijelom suvremenog hrvatskog pjesništva, a oživotvorit će se u političkom smislu za hrvatskog proljeća 1989. / 1990.

Velika pjesma „Anima Croatorum“ opet je – baš kao i prije ispjevana pjesma „Riječi moja budi široka“ – sveobuhvatno sabiranje hrvatstva: što sve nije ta Duša? Ona je SVE, obuhvaća sve bitne sastavnice hrvatstva, neiscrpiva je i životvorne, ona je vječna Hrvatska u kojoj se obožanstvenjuje i očovječuje cjelokupno hrvatsko biće: u povijesnom, duhovnom, kulturnom, filozofskom, religioznom i posve osobnom smislu.

Duša Hrvata u Toljevu se izričaju u potpunosti ovjekovječuje: „Ja sam tvoj Kaj, Ča i Što. / Tvoj jezik, tvoje tijelo, / duh, grob i spomenik. / Ja sam Jedina / koju se ne zaboravlja: amanet, oporuka, znamen i Amen.“ Cjelovitost ove velepjesni, pa i himne hrvatskome zajedništvu, vjeruje pjesnik, nikada neće pomutiti gavran koji po židovskoj legendi „odvodi duše u tamu, oduzima razum i uživa u pokvarenosti.“

Ivan Tolj pjesnik je opore intime i nježnosti, mudrosti i zatvorenosti, teško otvorive osobnosti, a opet naglašeno izražene komunitarnosti. krizniceU to nas posebno mogu uvjeriti „Križnice“ (1990.) koje predstavljaju izbor iz Toljeva pjesništva gdje se prvi put na istome mjestu mogu naći različitosti njegova pjesničkog hoda. Zdravko Gavran ovim riječima zaključuje svoje esej: „Nakon Križnica hrvatsko pjesništvo više neće i ne može biti isto: mijenjat će se i gledati drugačijim pogledom. Mnogo će toga upravo u odnosu na Križnice morati biti iznova vrednovano, a mnogi će se svjetlucavi mjehuri od sapunice napokon rasprsnuti“.

Uz dragocjenu pomoć Božidara Petrača mogu zaključiti:

„U konačnici, treba istaknuti da se u Toljevoj poeziji uistinu sabralo sve ono vrijedno, plemenito i u estetskom smislu bogato što je na stanovit način i svojevrsna summa suvremenoga hrvatskog pjesništva XX. stoljeća. Ali i sažetak ukupne hrvatske pjesničke baštine, baš kao i sjajan odbljesak ukupne hrvatske pjesničke baštine, baš kao i sjajan odbljesak ukupne poezije koju poznajemo od biblijskih vremena. To je poezija koja u sebi sjedinjuje i tjelesno i duhovno, i prolazno i vječno, i tradicionalno i moderno, i pojedinačno i opće. Uistinu poezija u kojoj svatko može naći dio vlastite zabrinutosti, vlastite zebnje i vlastite nade.“

Ivan Tolj rođen je u selu Blatnici kod Čitluka 17. siječnja 1954. godine. Hrvatski je pjesnik i general HV-a. Studirao je na Teološkom, Pravnom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1993. načelnik Političke uprave u MO RH. Umirovljeni general i glavni urednik lista Hrvatski vojnik. Obnašao je visoke političke dužnosti i bio zastupnik u Drugom sazivu Hrvatskoga sabora.

Djela:

• Otočanka (pjesme, 1980.)
• Biokovski bal (pjesme, 1983.)
• Kozmopolitska jesen (pjesme, 1983.)
• Slavenske zime (pjesme, 1987.)
• Anima Croatorum (pjesme, 1990.)
• Križnice (pjesme, 1991.)
• Drinske elegije (pjesme, 1992.)
• Drinske elegije (izabrane pjesme, 1994.)

 Đuro Vidmarović

 

 

Sub, 27-11-2021, 09:37:38

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.