Vladimir Rozijan: Martina utvrda, „Naklada Bošković“, Split, 2021.

U Švedskoj djeluje značajna hrvatska etnička zajednica. U toj zajednici nalazimo visokoobrazovane pojedince, stručnjake raznih profila, znanstvenike, pa i književnike. Želim upozoriti upravo na jedno književno djelo napisano na švedskome jeziku iz pera hrvatskog iseljenika, a danas građanina Kraljevine Švedske, Vladimira Rozijana. Djelo se zove „Martina utvrda“, a sa švedskog jezika prevela ga je Magdalena Vračarić.

 Martinautvrda1

Kako nam je Vladimir Rozijan nepoznat kao književnik neophodno ga je predstaviti. Rođen je 10. listopada 1945. godine u Karlovcu, gdje je završio i osnovnu školu. U Švedsku je došao 1963. nakon bijega iz tadašnje Jugoslavije, najprije u Italiju, gdje je izvjesno vrijeme boravio u izbjegličkom logoru. Tada mu je bilo tek 18 godina. Kada je, kako piše u biografiji, sišao iz zrakoplova u Malmöu saznao je kako ima tuberkulozu i da će početi život u Švedskoj u jednom sanatoriju. Nesumnjivo bio je to dramatičan početak izbjegličkog života. No, liječeći se u sanatoriju i boreći se s neugodnom bolešću mladi Rozijan ne prepušta se očaju. Marljivo je učio švedski jezik i savladao ga za pola godine, svjestan da jedino na taj način može početi s inkulturacijom i integracijom u švedsko društvo. Savladavanje švedskog jezika omogućilo mu je da nakon ozdravljenja nastavi sa školovanjem: „diplomira državne znanosti i političku ekonomiju na Sveučilištu u Lundu, a nakon nekoliko godina postane i psihoterapeut“. U nastavku biografije Rozijan ističe kako je „tijekom svoga profesionalnog života zauzimao visoka i odgovorna mjesta u švedskim državnim službama i multinacionalnim kompanijama“. Zanimljiva je njegova završna obavijest u kojoj ističe kako svoj život dijeli između „svoje dvije divne zemlje“, Hrvatske i Švedske. Knjiga „Martina utvrda“ napisana je na švedskome jeziku, a na hrvatski ju je prevela Magdalena Vračarić.

Rozijan

Vladimir Rozijan

U romanu koji predstavljamo, autor Vladimir Rozijan pokušao je dati doprinos švedskoj, ali i hrvatskoj književnosti - švedskoj zbog jezika na kojem je djelo napisano, a hrvatskoj zbog teme koju je obradio, a tiče se Domovinskog rata. Nije opisivao rat, branitelje i ratne sukobe na bojišnici, ili stradanja zarobljenih hrvatskih vojnika u srbijanskim logorima, već je švedskim čitateljima približio strahote našega Domovinskog rata kroz stradanje jedne četrnaestogodišnje djevojčice, tek stasale djevojke. Pokušao je, oslanjajući se na tradicionalan književni izraz, jednostavnim rečenicama, ali dobrim poznavanjem psihologije, stvoriti potresno štivo. Radnja romana započinje u Švedskoj, gdje nam se predstavlja glavna junakinja Marta kao specijalizantica na psihoterapijskome odjelu jedne bolnice. Slušajući životne tegobe bolesnika i sama se počinje hvatati u koštac sa svojom životnom dramom – tugom majke koja je prije 19 godina rodila dijete i napustila ga. Neizbježno oživljavaju slike bolnih sjećanja i nameću se teška pitanja: što je s djetetom? Ovo pitanje autor uklapa u kulturološki milje, ali i u privatni život mlade liječnice. Pomalo na starinski način, naša je junakinja introvertirana, jer se nikada nije oslobodila životne traume.

„Svako toliko vraća mi se noćna mora koju sam sanjala sinoć. Nakon toga, događa se da se osjećam emocionalno slabo i iscrpljeno. Katkad to može biti paralizirajuće, kao danas dok sam slušala ispovijesti dviju pacijentica. Moje me misli konstanto vode u slijepe ulice. Teško mi je nositi se s time', razmišljala je“. (str. 16.)

„Marta je zatvorila oči kad je nakon pauze sjela na svoje mjesto. Vidjela je kanjon Mrežnice, šumovite brežuljke, malene vodopade koji su oduzimali dah kad bi se spustio niz njih, nezemaljski lijepe prizore crvenosmeđeg drveća. Zatim je vidjela bombe, eksplozije, smrt, razaranje, razrušene kuće, urušene zidove, sve to uza zvuk od kojeg se ne možeš sakriti i užasan strah koji je ispunjavao svaku poru tijela“. (str. 65.)

„Karlovac, Hrvatska; 28. lipnja 1989.
'Marta je raširila ruke, udobno se smjestila u veliku gumu i zatvorila oči. Sunce je grijalo. U daljini se čula kukavica. Rukama je zaveslala i zavrtjela se na gumi nekoliko puta zatvorenih očiju, prvo u jednu stranu, zatim u drugu. Gdje je sada uzvodno, gdje nizvodno, gdje lijevo, a gdje desno? Pokušala je zamisliti obale rijeke pokraj kojih je klizila. Tužne vrbe, stasite topole, no većinom joha. Drveće i ostala vegetacija saginjali su se preko rijeke. Tamo gdje se rijeka sužavala, bilje je tvorilo svod nad njom, ali odavde se vidjelo nebo…“ (str. 88.)

Rozijan koristi literarnu retrospekciju i pomalo na filmski način uvodi čitatelje u zbivanja u Hrvatskoj 1989. godine, u vrijeme raspada Jugoslavije i jačanja pokreta za nezavisnost Hrvatske.

„Sredinom svibnja 1991. godine u Hrvatskoj je proveden referendum o samostalnosti. U Karlovcu, kao i u cijeloj Hrvatskoj rezultat je bio 94 % glasova za samostalnu državu. Krajem svibnja Hrvatska je Vlada objavila da će Hrvatska napustiti Jugoslavensku Federaciju 30. lipnja. Isto je učinila i Slovenija. Obje su Republike objavile svoju neovisnost 26. lipnja. Dana nakon toga jugoslavenska je vojska napala snage slovenske teritorijalne obrane. Europska je zajednica zatražila vođe jedne i druge države da zamrznu proces odcjepljenja od Jugoslavije na tri mjeseca“. (str. 120.)

Kao Hrvati, Martini roditelji i rođaci sudjeluju u tom pokretu. Karlovac je lijep grad na četiri rijeke, s prekrasnim krajolikom. Život teče uhodanim kolosijekom, poglavito za mladež. A Marta je vesela 14 godišnja djevojčica. Živi s roditeljima i sestrom u skladnoj obiteljskoj sredini, uobičajenim građanskim životom. Kao i sve curice njezinog uzrasta, pohađa školu, bavi se sportom, voli ples, ima široki krug prijatelja, obožava svoj rodni grad i njegove rijeke, ima prvu ljubav. Do dramatičnih promjena u njenom životu, ali i životu njene obitelji dolazi 1990. godine, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj. Srpska nacionalna manjina, a njezin je broj u Karlovcu znatan, distancira se od težnji Hrvata za slobodnom državom.

„Točno mjesec dana poslije za večerom Martina majka je rekla: „Danas sam razgovarala s Duškom na poslu. Htjela je da sjednemo u park. (…) Sestra joj je rekla da imaju popis svih medicinski obrazovanih Srba u gradu. Naređeno im je da dođu. (…) Duška me preklinjala da napustim grad, barem ja i djevojčice.
'Oni na drugoj strani ludi su, morate se spasiti', bila je njezina poruka.
'Dobili smo zapovijed da zauzmemo mostove preko Korane i Mrežnice. Tamo ćemo pod svaku cijenu zaustaviti njihov napad na grad“. (str. 123.)

Dolazi do radikalnog odvajanja srpskih žitelja Karlovca od hrvatskih sugrađana i njihovoga prelaženja na stranu pobunjenika i njihove terorističke paradržave. Naša junakinja ne shvaća puno težinu političkih procesa krvavih oblaka što su se nadvili nad njenom Domovinom. Kao i ostale djevojčice sanja o ljubavi. Njezina simpatija, njezina prva mladenačka platonska ljubav, bio je četiri godine stariji mladić Goran, na njenu nesreću pripadnik srpske nacionalne manjine u Karlovcu. Nakon balvan revolucije on i njegova obitelj prelaze na stranu pobunjenika. No, prije nego što je prešao na stranu odmetnika, Goran poziva Martu na susret. Ona je došla, a on ju je silovao pred svojim prijateljima.

„Četiri dana poslije, 3. listopada, Marta se javila na telefon rano te večeri. Majka i sestra bile su kod bake i djeda.
- Bok, Marta, Goran je. Možemo li se vidjeti sutra? Moram razgovarati s tobom.
Martu je veoma iznenadio poziv… Marti se činilo da je Goran sada još više napet i bilo joj je teško razgovarati s njime.

- Bismo li mogli večeras? Nije tako kasno. Ne možemo li razgovarati sada?
- Ne mogu ovako o tome. Možemo li se naći u pola sedam kod vodopada?
- Ne mogu sto posto obećati da ću doći. Obećavam da ću pokušati. Mama nas čvrsto drži sve na okupu sada. Teško je iskrasti se i opasno. Zar ne?
- Ja ću te u svakom slučaju čekati kod vodopada. Nadam se da se vidimo, rekao je Goran i spustio slušalicu.
Kad je Marta došla do vodopada, već je bio potpuni mrak, a sve su ulične svjetiljke i osvjetljenje u parku bili ugašeni. Marta je bila preplašena i potresena. Iskrala se iz susjedova podruma gdje se sakrila njezina obitelj. (…)
- Luda sam što se izlažem ovome - razmišljala je.
- Mama i tata ljutit će se na mene. Zašto radim ovo?
Goran je iskočio iz sjene nekog drveta.
- Čekajte me tamo kod mosta, brzo dolazim - viknuo je dvojici mladića koji su stajali dvadesetak metara od njih.
Marta je malo ustuknula kad je vidjela njih dvojicu.
- Dođi, idemo do drveća, tamo je sigurnije, rekao je Goran Marti.
- Stvarno se jako bojim, što to nije moglo čekati, Gorane? - pitala je Marta. Marta se sagnula gotovo do tla kad je jedna granata pogodila hotel stotinjak metar iza njih.
- Marta, samo sam ti htio reći zbogom, odlučio sam otići na drugu stranu.
- Što si odlučio?! Ali zašto bi to učinio, Gorane? Ti nisi kao oni!
- Marta, ne želim s tobom raspravljati o tome, smo sam ti htio reći da sam jako volio provoditi vrijeme s tobom – i ostalima, dodao je nakon kratke stanke.
- Gorane, nemoj to učiniti, ti nisi kao oni, ti voliš Karlovac, ne voliš rat i razaranje. Nemoj to sam sebi napraviti.
- Marta, ti misliš da znaš bolje nego ja što želim i ne želim. Svi mi govore što da radim. Ludim od toga.
Marta ga je objema rukama primila za košulju na prsima i čvrsto ga držala. (…)
- Gorane, molim te, predomisli se, možeš sa mnom do naše kuće, ali nemoj prelaziti na drugu stranu.
- Pusti me više, k vragu, idem, odlučio sam tako i nitko to ne može spriječiti, pa čak ni ti.
Marta nije popuštala stisak.
- Ludim zbog tebe, ludim zbog svih koji mi govore što da radim. Pusti me, k vragu, ne znam što radim.
Slijedećeg je trenutka dobila udarac u lice i pala na tlo. U šoku, osjetila je da je strgnuo s nje trenerku, zatim i gaćice. Dok se to događalo, osjetila je više nije prisutna, svi su zvukovi prestali.
Goran je ustao, zakopčao svoje hlače i krenuo prema starom drvenom mostu.
- Sad je dobila što je tražila - rekao je jedan od mladića cereći se, dok je drugi stajao s nevjericom na licu. Goran je šakom u lice udario prvog koji je od udarca pao na tlo.
- Koji vrag je s tobom, jesi li potpuno izgubio razum?! rekao je mladić i obrisao krv s lica. Ne odgovorivši mu, Goran je krenuo prema mostu. (str. 126. – 127.)

Iz navedenog ulomka uočljivo je kako autor romana pokušava psihološkim i psihoterapijskim argumentima zapravo razumjeti silovatelja: „- Ludim zbog tebe, ludim zbog svih koji mi govore što da radim. Pusti me, k vragu, ne znam što radim“. Silovatelj je u visokom stupnju razdraženosti, pa i neuračunljivosti i zbog toga čini zločin. Još je indikativnije da autor opisuje kako Marta za silovanje nije optužila Gorana, već sebe.

„Mama, ja… Marta je počela plakati potpuno izgubivši kontrolu. (…) Za sve sam ja kriva, za sve sam ja kriva… – tim je riječima Marta počela još jače plakati, glave naslonjene na majčin vrat.
- Mama, silovana sam, ali ja sam kriva. (str. 129.)

Navedene riječi, po meni, oblik su korištenja psihijatrije, možda su i Stockholmski sindrom - stavljen u kontekst Domovinskoga rata. Autor pokušava s psihološke strane silovatelja razumjeti kao žrtvu. S druge strane kao da se dvoumi kada opisuje Goranovo ponašanje nakon izvršenog zločina. Nakon izvršenog silovanja on ostavlja djevojku ležati s razderanom odjećom i donjim rubljem, na kiši koja je počela padati, u zamračenom gradu koji se našao izložen granatama njegovih sunarodnjaka. Nije ga zanimalo hoće li djevojka preživjeti, ili će poginuti. Što više, njegovo se društvo rugalo nesretnoj djevojci. U tim trenutcima teško mi je pronaći bilo koji razlog koji bi dao za pravo shvatiti ga kao žrtvu. Dok su Goran i njegovi pajdaši odlazili preko rijeke i napuštali Karlovac, Srbi su sasuli na grad kišu granata. Sirene su zavijale i upozoravale građane da potraže skloništa jer je započelo bombardiranje grada. A silovana djevojka je ležala pod drvetom prepuštena svojoj sudbini.

Zbog načina na koji je zločin izvršen i odsustva elementarne savjesti počinitelja, autor ipak daje naslutit kako je riječ o planiranome činu. Stoga, nije nacionalizam istači kako je silovatelj Srbin. Teško je zamisliti da bi u tim danima takvo nedjelo učinio, npr. Šved, ili Škot! Goran je svjesno i promišljeno silovao djevojku-Hrvaticu, a zatim otišao u Martićeve četnike i bio ondje do „Oluje“. Kao vojnik te razbojničke pobunjeničke bande, sigurno je sudjelovao ne samo u ratnim operacijama, već i u zločinima nad Hrvatima, bilo civilima na okupiranim dijelovima Hrvatske, bilo nad zarobljenim hrvatskim vojnicima. Na simboličkoj razini Goranov čin može se tumačiti jedino kao obeščašćivanje cjelokupne hrvatske mladosti. Četnici su silovanje koristili kao oblik ratovanja, kao oblik etničkog čišćenja i uništavanja hrvatske populacije.

Da tragedija bude veća, djevojčica Marta je ostala u drugom stanju. Užas za nju, šok za obitelj. Martina obitelj pripadala je hrvatskim katoličkim vjernicima i zbog toga prekid trudnoće nije dolazio u obzir. Bilo kakva satisfakcija, ili kontakt sa silovateljem i njegovom obitelji nije bio moguć jer su prebjegli u neprijateljski tabor. Rat je počeo. Srbi žestoko i uzastopno bombardiraju i razaraju Karlovac s nakanom njegova osvajanja. Martini roditelji čine jedino što su mogli u tim kaotičnim uvjetima, odveli su kćerke iz grada. Martu su smjestili u ženski samostan blizu Krapine gdje je trebala u miru čekati porođaj. Međutim, dramska napetost romana se nastavlja jer Marta, duboko povrijeđena nasiljem koju je nad njom izvršio momak koji je bio njezina prva ljubav, odlučno izjavljuje kako ne želi prihvatiti dijete nakon što ga rodi. Zahtijeva da joj ga se ne pokaže kako ne bi mogla uspostaviti s njime emocionalnu vezu. To je dijete silovatelja, vanbračno, sa svim pripadajućim tradicionalnim i emocionalnim stresovima.

„Martin je otac sjedio u kuhinji lica pokrivena dlanovima. (…) To što je njegova supruga upravo izgovorila bilo je nezamislivo.
-Molim te, ispričaj mi sve. Kako to znate? Sve mu je ispričala. O bolnici, o pregledu. Nije bilo sumnje. Marta je bila u 14. tjednu trudnoće.
-Želi pobaciti što je prije moguće. (…)
-Znaš vrlo dobro kao i ja da bi se to ovdje moglo pročuti. Ne želimo da se to dogodi.
-Kako to misliš 'ako će to napraviti?' Naravno da će to napraviti. Ivana je imala oštrinu u glasu kakvu se nije pamtilo da je ikad prije čuo.
Nisam htjela da se druži s njime. Nisam ga htjela u našoj kući. Takvi kao što je njegov otac osudili su mojeg brata na zatvor i otjerali ga u egzil. I sve su to isti ljudi koji žele baciti Hrvatsku na koljena“.
-Ivana, što želiš reći time? pitao ju je.
-Ti si mi rekao da se sinovima ne treba suditi prema očevim grijesima. Točno si to rekao, sjećaš li se? Pusti dečka, meni djeluje kao dobar momak, to si rekao.
Sjećam se svega dobro, ali što želiš reći time?
Da se Marta nije smjela družiti s njime, nikad ne bi došlo do svega ovoga, to je jasno kao dan.
Probavljao je njezine riječi i dugo je gledao.
-Dakle, smatraš me sukrivcem za to što se dogodilo.
Nije to bilo pitanje, to je bila konstatacija. Šutjela je. Šutjeli su. (str. 187.)

(…)

-Tata, ne možete me motriti cijelo vrijeme. Ja neću roditi to dijete. Radije ću se ubiti, baciti se pod vlak ili se utopiti u Korani.“

Nakon porođaja Martini roditelji i poglavarica samostana poštuju njezinu volju. Na to ih je prisilila prijeteći kako će izvršiti samoubojstvo, ako ne poslušaju. Nakon porođaja majka šalje kćerku u Švedsku gdje je živio njezin brat. Tu počinje švedski dio romana.

U Švedskoj Martina nastavlja školovanje, savladava jezik, upisuje Medicinski fakultet i specijalizira psihoterapiju. Cijelo to vrijeme ispunjena je osjećajem krivnje, snažnim unutarnjim dilemama i psihološkim burama. Kao zrela djevojka, liječnica, radeći u bolnici sa bolesnicima s psihičkim traumama, u njoj sazrijeva sve manje podnošljiva potreba: saznati što je bilo s djetetom kojega je rodila.

I tada počinje treći dio Martine životne drame.

Najprije pokušava saznati je li živ otac njezinog djeteta. Nije svjesna želi li mu se osvetiti, ili naprosto ga vidjeti. Autor propušta literarno artikulirati ovaj dio romana i to se osjeća kao praznina. Marta uspijeva saznati gdje Goran živi, a živi u Washingtonu kamo je uspio pobjeći pod lažnim imenom nakon sloma tzv. Srpske Republike Krajina.

Marta pronalazi Gorana u New Yorku 8. ožujka 2011. godine. Slijedi opis susreta:
„Goran se premještao na svojoj fotelji, djelujući kao da ne zna gdje bi s rukama i nogama niti bi li bi nešto rekao. Marta je sjedila mirno u tišini.
-Ne znam što da kažem. Šokiran sam što te vidim ovdje. Iako ne mogu reći da nikad nisam razmišljao kako bi bilo sresti te u nekoj ovakvoj situaciji, rekao je Goran.
-Onda si možda razmišljao i o tome što bi mi rekao?
-Jesam, razmišljao samo o tome, odgovorio je Goran i podigao pogled prema njoj. (…)
-Ovo sam ti želio reći ako te ikada ponovno sretnem: da imam mogućnost izbrisati samo jednu stvar u svome životu to bi bilo to što sam učinio tebi. Da mogu vratiti život unatrag, želio bih da izbjegneš moje ludilo te večeri. …
Sad imam obitelj, oženjen sam jednom Amerikankom i imam kćerčicu staru šest godina. Volim ih, one su mi sve.

(…)

-Zašto mi nisi rekao zbogom kad si me nazvao večer prije? Zašto si se tako uporno htio sastati sa mnom?
Goran je gledao u stol ne dajući joj odgovor.
-Zapravo ne znam zašto, rekao je, odmahnuo glavom i ponovno pogledao Martu. Marta je šutjela i gledala u stol nekoliko trenutaka razmišljajući.
-Ali ja mogu pretpostaviti…, rekla je odlučno i nastavila, mislim da te nisam ja učinila neodlučnim te večeri. Mislim da je to već bilo u tebi. Uloga koju si mi dodijelio je bila upravo suprotna – da te spasim sumnje i neodlučnosti. (…) Zato si me oborio na tlo, silovao, obeščastio i ostavio me da umrem pod kišom granata.

(…)

Marta je odjednom shvatila da se tu više nema mnogo toga dodati. Ono što je osjećala kod rijeke Hudson vratilo se popraćeno nemilosrdnim pitanjima. Što radim ovdje? Čemu sam se nadala? Zašto je psihijatrica u meni prisvojila ovaj razgovor? Zar sam samo htjela razumjeti kako je došlo do toga? Hoću li se ikada napokon riješiti osjećaja krivnje za to što se dogodilo koja me jede iznutra sve ove godine? Što me to tjeralo do ovamo?
-Idem sada. Dodat ću samo još nešto. Ako saznam da me tražiš, direktno ili preko koga drugog ili da tražiš meni bliske ljude, prijavit ću da si na temelju lažnih dokumenata dobio dozvole za boravak u SAD – u bez obzira na to što su oko tebe utjecajni ljudi, bit ćeš udaljen iz zemlje, pouzdano“. S ovim je riječima Marta ustala, obukla kaput i otišla iz prostorije. (str. 153. – 154.)

Autor romana ima plemenitu nakanu kada inzistira na silovatelju kao žrtvi ratnog ludila i s tog motrišta opisuje kako se kaje zbog čina kojeg je učinio. Po meni, možda je trebalo naglasiti kako je to učinio više zbog straha jer je otkriven, nego zbog osobnoga moralnoga imperativa. Konačno, Martina je osobni svjedok zločina kojeg je Goran počinio i Goran je toga svjestan. Po meni, strah za osobnu egzistenciju snažniji je od suosjećanja s Martinom zbog zla koje joj je nanio. Mislim kako u prilog mojoj tezi govori i ponašanje Marte nakon razgovora s Goranom i njegovoga tobožnjeg pokajanja. Ona ga s prijezirom odbacuje uz upozorenje da će ga, ukoliko pokuša obnoviti neki oblik kontakta s njom kako bi saznao za sudbinu djeteta, prijaviti američkim vlastima zbog useljenja pod lažnim imenom. Naravno, to je bilo dovoljno upozorenje za čovjeka čiji je „američki san“ utemeljen na zločinu, a vjerojatno i na zločinima koje je učinio kao vojnik Martićeve terorističke vojske.

Susret Marte i silovatelja Gorana literarno je obrađen, bez uvrede, pomalo anđeoski, intaktno. Prikazati Martu kao smirenu akademsku građanku, u trenutcima susreta s likom koji joj je silovanjem upropastio život, i ne samo njoj već i djetetu kojega je rodila, značilo je stvoriti distancu prema njenoj tragediji. Ako ništa drugo, silovatelj je zaslužio da ga pljune.

Marta nakon ovog susreta u Americi donosi logičnu odluku: saznati što je s njezinim djetetom. Na psihološkoj razini, besćutnost Gorana ojačala je njezinu nakanu da problem riješi do kraja. Tu roman postaje doista dramatičan, jer autor vrlo vješto opisuje sve patnje koje proživljava majka tražeći vlastito dijete koje nije nikada vidjela.
Marta uspijeva doći u samostan gdje je još uvijek živa časna majka glavarica koja ju prepoznaje.

- U što se pretvorio moj život, pitate se, sestro glavarice? Mogu vam reći da sam živjela dva života. Jedan sam živjela na poslu koji mi je zaista važan, vrlo zahtjevan, ali u kojem sam osjećala da mogu mnogo dati. Što se tiče mojeg privatnog života, nisam mogla okrenuti leđa tome da sam uništila život svojem djetetu, da sam iznevjerila svoju obitelj i uništila njihove živote, da sam prisilila svoju majku da laže ocu i sestri da je dijete mrtvo rođeno, da sam zabranila svojoj majci da održava kontakt s vama. (…)
-Ne znam čak ni jesam li rodila djevojčicu ili dječaka, rekla je Marta i počela tiho plakati. (str. 204.)

Shvativši kao je Martina stasala u uglednu liječnicu poglavarica joj otkriva da je dijete koje rodila živo i gdje se nalazi. Marta je rodila djevojčicu koju su časne dale znakovito ime Nada. One su je školovale u Krapini, ne htijući ju dati nekoj obitelji na udomljavanje ili posvojenje, vjerujući kako će se majka jednog dana sigurno pojaviti. Nada je upisala studij medicine u Zagrebu. Marta saznaje kćerinu adresu, odlazi u Zagreb, nalazi ju i tada slijedi prijelomni dramatičan susret koji je pomalo teško čitati. Autor Rozijan u ovom trenutku, s pravom izbjegava preveliku sentimentalnost i plačljivost, nešto što bi moglo sličiti na srcedrapateljne filmove sličnog sadržaja. Premda potresena, Nada kao studentica medicine bez velikih emocionalnih eskapada prihvaća majku, sretna što se konačno pojavila i želi upoznati djeda, baku, tetku i rodbinu.

Slijedi naratorov/autorov komentar u svezi ovog dramatičnog susreta Nade s djedom u Karlovcu. Opis susreta, po mome sudu premalo je emocionalan. Djed objašnjava situaciju koju je Nadina majka, a njegova kćerka Marta, doživjela od svog dečka Srbina, slijedećim riječima:
- Što je učinjeno – učinjeno je. Bila su to strašna vremena, sve je bilo naopako, sve je bilo za život i smrt. Vjerujem da je mojoj Marti bilo najteže sve ove godine. (str. 222.)

Cijeli taj opis Rozijan vodi smireno, ali se osjeća i njegovo dobro poznavanje psihoterapijske struke. Kako ne bih prepričao cijeli sadržaj romana želim naglasiti da je ovo djelo zanimljivo prozno štivo, s temom koja je toliko aktualna mnogim žiteljima Hrvatske. Želim još naglasiti kako se osjeća da pisac pretjerano strahuje od mogućih optužbi za govor mržnje, te zbog osuđivanja agresora i isticanje njegovih zlodjela. Stoga toga isticanja nema, ali time automatski nema ni isticanja Hrvata kao žrtve agresije. Sve „što je učinjeno“ opisuje se mekano, u rukavicama, ili kao na psihoterapijskom kauču. Na neki način, ovakav „mekan“ ahistorijski pristup možemo razumjeti u kontekstu Švedske i tamošnjih čitatelja kojima je roman primarno namijenjen. Roman je i iskrena, čak romantična pohvala Švedskoj kao zemlji koja pruža velike ljudske mogućnosti egzilantima i kojoj je autor beskrajno zahvalan i odan. Na momente to čini prenaglašeno. Budući je riječ o romanu-književnome prvijencu potrebno je čestitati autoru, našem poštovanom sunarodnjaku koji je svoj bolji život ostvario u prijateljskoj Kraljevini Švedskoj. Naravno, čestitke idu i nakladniku, splitskoj izdavačkoj kući „Bošković“.

Đuro Vidmarović

 

 

Pet, 14-05-2021, 12:00:26

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.