Hrvati i Ukrajina (1)

Kako se posljednjih dana ponovno rasplamsala diskusija o pradomovini Hrvata, odnosno o prostoru s kojega su (i kada?) doselili Hrvati u današnju svoju postojbinu, slobodan sam upozoriti na važan povijesni dokument: Povijest minulih ljeta, ukrajinskog ljetopisca, monaha Nestora. Dajem si slobodu upozoriti kako u historiografiji svi zaključci moraju počivati na povijesnim vrelima i njihovoj etičnoj i stručnoj analizi. Zbog toga što o etnogenezi Hrvata nema još toliko pouzdanih historiografskih dokumenta, koji bi nam omogućili govoriti o „konačnoj“ povijesnoj istini glede ove problematike, a izvori s kojima neki naši povjesničari i danas računaju i na koje se oslanjaju ne pripadaju historiografiji, već nekim drugim znanostima, npr. lingvistici, etnologiji, folkloristici, arheologiji, biologiji, etc., ali se mogu smatrati važnom pomoći u rekonstrukciji određenih povijesnih zbivanja i procesa. Bitno je da više nikada nitko ne bude progonjen ili diskreditiran, pa čak ubijen samo zbog toga što je zagovarao jednu od teza o etnogenezi Hrvata. Moramo razlikovati ideologem od modela.

Komunisti su nakon 1945. ubijali zbog gotske teze o podrijetlu Hrvata, a sve koji bi se usudili razmišljati mimo slavenskoga ideologema politički su diskreditirali. Ali danas, kada su progoni ipak iza nas, ne smijemo slijediti primjer srpskog historičara Sime Lukinog Lazića koji je etnogenezu svoga naroda povezivao s Adamom i Evom, ali ni Vuka Karadžića koji je tvrdio kako su Hrvati „švapska izmišljotina“. Neki naši povjesničari odbacuju djelo „De administrando imperio“ cara Konstantina Porfirogeneta i „Ljetopis popa Dukljanina“ kao relevantne povijesne izvore, a ima ih koji sve naše srednjovjekovne povijesne dokumente proglašavaju falsifikatima. Neki idu čak daleko da negiraju kralja Tomislava (Ciceron:„Nomina odiosa sunt!). Pa što nakon ovakvih „znanstvenih“ i sa sveučilišnih Katedara izgovorenih „istina“ onda ostaje?

Ovo navodim kao primjer kako se znanost upreže u Prokrustovu postelju nečijih ideoloških preokupacija i političke pragmatike, a na štetu i povijesne znanosti i nacionalne samobitnosti. I najnovije izlaganje dr. Sokola (uvjetno rečeno: „češka teza“) može se smatrati jednom od teza, kao npr. i teza akademika Luje Margetića o bugarskome podrijetlu Hrvata. Dobro je što se dr. Sokol uključio u proučavanje naše etnogeneze. No, bez multidisciplinarnoga pristupa i istraživanja na terenu teško će se doći do rezultata. Npr. još nitko od naših sveučilišnih profesora arheologije nije posjetio Stiljsko i konzultirao dr. Oresta Korčinskog iz Lavova i upoznao se s njegovim istraživanjem gradina Bijelih Hrvata. Tko je u Ermitažu vlastitim očima vidio Tanajske ploče? Što je s radovima indijskih lingvista, povjesničara i arheologa? Zbog čega nije još pronađena zbirka narodnih pjesama Bijelih Hrvata o kojoj je govorio papa Ivan Pavao II. Tko je istražio u vatikanskim arhivima ovu tematiku nakon Franje Račkog?

I.

Svatko tko se zanima za ukrajinsku nacionalnu povijest i tisućugodišnju tradiciju njezine predaje, te njezino oživotvorenje u pisanoj riječi, poznaje najstariji spomenik ukrajinske književnosti (Povijest minulih ljeta) koji su stvarali u XI. -poč. XII. st. monah Nestor i drugi ljetopisci. Međutim, Nestorov ljetopis, prema Ipatijevskom ljetopisu, koji, za razliku od Laurentijevskog ljetopisa, ima uočljivo ukrajinsko podrijetlo, nije se objavljivao do 1990. godine, dok je u Rusiji bio objavljen zadnji puta 1871. godine. U ovom izdanju čitatelj ima mogućnost vidjeti istovremeno izvorni tekst Ipatijevskog ljetopisa i prijevod na suvremeni ukrajinski jezik. Također, prvi puta pokušalo se epske priče iz Ljetopisa prikazati kao ukrajinski ep u stihovima iz razdoblja Kijevske Rus'i.

Uz pomoć marljivog prevoditelja VASILJA JAREMKA doći ćemo do izvora ukrajinske povijesti, ali i do dragocjenih obavijesti o Hrvatima koji su živjeli u karpatskome prostoru. Zbog toga je Nestorov ljetopis, nakon Upravljanja carstvom, Konstantina Porfirogenta, važan izvor za našu najstariju povijest.

Po narudžbi vječnosti

„Ukrajinski narod ima drevnu književnu tradiciju. Ona traje preko 1000 godina i čini se, počela se oblikovati još davno prije pokrštavanja. Ali sada želimo upoznati, barem telegramski, naše čitatelje, ne s legendarnim djelima kao što su 'Velesova knjigai ili 'Askoldov ljetopis', već sa sasvim stvarnim spomenikom pismenosti ukrajinskog naroda –s najstarijim ukrajinskim ljetopisom, koji je i najstariji ljetopis onih istočnoslavenskih naroda (Rusa i Bjelorusa) koji sebe smatraju nasljednicima kulture ukrajinske srednjovjekovne države koja se zvala Kijevska Rus' (IX. - XIII. st.), njezine arhitekture, slikarstva i pismenosti (književnosti). Oni su ovu kulturu usvojili i iz nje izrasli, te na njezinim temeljima počeli stvarati vlastitu kulturu. Naziv ovog spomenika je 'Povijest minulih ljeta'. Izvornik se nije sačuvao. Ljudi koji su se bavili knjigama u srednjovjekovnoj Ukrajini ('knižniki'), odmah kako je Tatarsko-mongolska horda oslabila i prestala biti okupatorskim jarmom, počeli su obnavljati kulturni život. Tražili su djela XI.-XIII. st. koja nisu bila uništena tijekom tatarske okupacije. Marljivo su ih prepisivali, kako se ne bi prekinula nit narodnog sjećanja - legenda i stvarnosti duboke davnine.

Sastavljen i najmanje triput prepisivan, redigiran zadnji puta otprilike 1118.- 1119. godineljetopis 'Povijest minulih ljeta' potkraj XIV.- poč. XV. st. bio je već star tristo godina i tražio je novo 'reizdanje', znači prepisivanje. Takvo 'reizdanje' bilo je ostvareno u nakladi čak od dva primjerka. Prvi se primjerak pojavio 1377. god. i danas je poznat pod nazivom 'Laurijentijevski ljetopis', dok je drugi nastao ne kasnije od drugog desetljeća XV. st., poznat kao 'Ipatijevski (Ipatski) ljetopis'. Ovi ljetopisi nisu istovjetni ni po nazivu, ni i po sadržaju. Još je O. O. Šahmatov (ruski jezikoslovac, Narva, Estonija, 17. VI. 1864 – Petrograd, danas Sankt Peterburg, 16. VIII. 1920). primijetio da, bez obzira na to što je Ipatijevski ljetopis nastao nekih 40 godina kasnije od Laurijentivskog, mnoga su mjesta u Ipatijeskom rukopisu starija od istih u Laurentijevskom. Do sada se tradicionalno davala prednost Laurentijevskom ljetopisu, a u njemu su nepostojeće podatke prenosili iz Ipatijevskog ljetopisa. U Ukrajini su koristili usluge ruskih (moskovskih, op. Đ. V.) znanstvenika i prevoditelja. Vlastitog izdanja u izvorniku bilo kojeg od ovih ljetopisa, ili njihovog prijevoda, do početka 80-tih godina XX. st., nije bilo. Nije postojao ni pokušaj interpretacije spomenika u kontekstu povijesti ukrajinskog naroda. Dok su ruski znanstvenici prije Listopadske revolucije i sovjetskog razdoblja već pripremili i izdali 37 tomova 'Punih zbirki ruskih ljetopisa'. Još 1950. u seriji 'Spomenici književnosti' (ruske op. prev.) objavili su dvosveščano akademsko izdanje 'Povijest minulih ljeta' prema Laurentijevskom ljetopisu iz 1377. god. (tekst, prijevod, komentar, znanstveni aparat), dok je u Ukrajini situacija izgledala tužno i njezino je rješavanje prolazilo s velikim komplikacijama. Bilo je to surovo oduzimanje povijesnih vrela i kulturne baštine, a preko njih i uništavanje samobitnosti ukrajinskog naroda.

Prvi pokušaji znanstvenog proučavanja Ljetopisa iz vremena Kijevske Rus'i, povezani su u Ukrajini s imenima M. Maksimovića, M. Kostomarova , I. Franka, O. Potebnje, M. Gruševskog i ostalih poznatih znanstvenika. Postavljalo se pitanje o glazbenoj strofi koja je primijenjena u stihovanim pričama 'Povijesti minulih ljeta' (Franko, Potebnja). Imamo primjere poetskog prepjeva najstarijeg ljetopisa (Franko, Oles), tumačenja odvojenih mjesta, itd.“.

Ljetopisac Nestor

Nestor Ljetopisac (1056.-1114.) je živio kasnije od cara Konstantina VII. (Konstantin VII. Porfirogenet (grč. Κωνσταντῖνος ὁ Πορφυρογέννητος, Κōnstantĩnos ho Porphyrogénnētos) (Carigrad/Konstantinopolis, rujan 905. - Carigrad,9. studenoga 959.) bio je cara Bizanta – Istočnog Rimskog Carstva od 945.-959., te pisac. Značajan je kao autor nekoliko djela velike povijesne vrijednosti.) Napisao je neke od najstarijih staroukrajinskih spisa. Najpoznatije mu je djelo „POVIJEST MINULIH LJETA“ u kojem opisuje početke razvoja srednjevjekovne ukrajinske države Kijevske Rus'i. Osim toga napisao je Život svetog Teodozija i Čitanja o kneževima Borisu i Glebu. Iz njegovog je života poznato samo da je 1073. postao monahom u Kijevo-pečerskoj lauri, te da je, zajedno s drugom dvojicom monaha, uspješno ispunio zadatak pronalaska relikvija svetoga Teodozija. Pretpostavlja se da je podržavao kneza Svjatopulka II. i njegovo snažnije oslanjanje na skandinavske vladare, te da se protivio bizantskom utjecaju na Kijev.

Ikona s likom monaha Nestora Ljetopisca

Nas, naravno, osobito zanima Nestorovo djelo „Povijest minulih ljeta“. Termin „povijest“ ovdje ne treba prevodit latinskim pojmom historia, -ae f., jer je u navedenom djelu riječ o književnom žanru, što znači da bi najbliža kao prijevod bila hrvatska riječ „povjesnica“.

Prostor Bijelih Hrvata među istočnoslavenskim plemenima u 8. st.

Staroukrajinska kronika „Povijest minulih ljeta“

„Povijest minulih ljeta (staroslavenski:. Povѣstь vremяnьnыhъ lѣtъ; ruski: Пóвестьвременныхлет; ukrajinski: Пóвість временних літ; bjeloruski: Аповесць мінулых часоў) je najstariji staroukrajinski ljetopis. Nastajao je krajem XI. i početkom XII. stoljeća u Kijevo-pečerskoj lauri. Poznat je i kao „Primarna kronika“ i „Nestorova kronika“, po piscu monahu Nestoru.

Prva redakcija Kronike je Nestorova iz 1113. godine. Pored nje postoje redakcije iz 1116. (koja je prerada prve, urađena po nalogu velikoga kneza Kijevske Rus'i, Volodimira Monomaha (1113.-1125.), 1118., te one iz XIV. i XV. stoljeća. Središnji motiv Kronike je jedinstvo Kijevske Rus'i, glorifikacija Kršćanstva, a samo djelo je sastavljeno na osnovu trinaest različitih izvora. Kronika prati srednjovjekovnu ukrajinsku Državu od njenog nastanka do početka XII. st. odnosno 1110. godine, a kroz cijeli se Ljetopis provlači ideja o neophodnosti složnog djelovanja rus'kih kneževa (pojam se ne odnosi na današnju državu Rusku Federaciju) protiv zajedničkih neprijatelja i prestanak međusobnih sukoba među njima.

U sovjetsko vrijeme između ukrajinskih znanstvenika, koji su se specijalno i ozbiljno bavili ljetopisima Kijevske Rusi, usamljena je pojava L. Mahnovec (Mahnovec' Leonid Efremovič , 1919.-1993.). On je skoro četvrt stoljeća radio na znanstvenim prijevodom cjelovitog teksta „Ljetopisa“. Ipak, njegov je znanstveni prijevod ugledao svijet puno kasnije, ali ne u izdanju Akademije znanosti Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike («Naukova dumka»), nego u izdanju izdavačke kuće «Dnjipro». Te okolnosti govore same za sebe.

Još 1907. godine Ivan Franko po prvi je puta opazio kako je priča o napadu Pečenega 972. godine u „našem najstarijem ljetopisu» «složena kao pjesma koju se iz ljetopisnog teksta može rekonstruirati». Dalje istražujući Povijest minulih ljeta Franko, ne samo da je odredio dvije velike skupine rimovanog teksta u Ljetopisu, nego je pokušao odrediti i karakteristike ljetopisne poezije: «Istražujući epizodu za epizodom našeg najstarijeg ljetopisa, uvjerio sam se da su skoro sve rimovane, ali ne silabički, već tonički s nejednakom količinom slogova, ali s dovoljno ravnomjernim brojem naglasaka, tzv. glazbenim ('viršovani rozmir') u kojem se izmjenjuju pjesme s 3,4 i 5 naglasaka. Taj rozmir dovoljno dosljedno odgovara rozmiru velikoruskih epskih pjesma tzv. bilina, koje na takav način nisu tvorevina velikoruskog plemena, nego prastare rimovane forme, nastalom u južnoj Rus’i, vjerojatno ne kasnije od 10. st.» (Franko Ivan Jakovič: Studija o najstarijem Kijevskom ljetopisu (dio prvi). Sabrana djela u 50 tomova. Tom VI., str. 10. Kijev, 'Naukova dumka', 1976., 10.-11.)

Radziyvillivski ljetopis: kijevski knez Igor uzima danak od plemena Derevljana. (15. st.) (Etnički bliski Bijelim Hrvatima)

U sovjetsko vrijeme među ukrajinskim znanstvenicima, koji su se ozbiljno bavili ljetopisima Kijevske Rusi, usamljena je pojava L. Mahnovec. Godine 1980. prvi pokušaj prepričavanja za djecu «Povijesti minulih ljeta» učinio je pokojni Viktor Bliznec (rođen u selu Vladimirovka u Kirovogradskoj regiji, 10. travnja 1933. godine, u seljačkoj obitelji. Budući da je za vrijeme njemačke okupacije izgubljen rodni list dječaka, datum rođenja majke određen je otprilike: "o štrajku glađu prije Uskrsa" - 10. travnja 1933.) u raskošnom izdanju izdavačke kuće «Veselka» iz 1982. Njegovo prepričavanje ispunilo je svoj zadatak i svrhu i bilo je uistinu kulturni događaj. Ali treba reći otvoreno da je prevoditelj uglavnom prepričavao ruske prijevode, samo ponekad koristeći izvornik, zbog čega je došlo do nekih propusta.

Skoro četvrt stoljeća na znanstvenom prijevodu cjelovitog teksta «Litopisca Ruskog» («Povijest minulih ljeta», «Kijevski ljetopis», «Galičko-Volinjski ljetopis») radio je L. Mahnovec. O onome što je prošao kako bi došlo do objavljivanja njegovog rada, može pričati jedino on sam. Ipak, njegov je znanstveni prijevod ugledao svijet puno kasnije, ali ne u izdanju Akademije znanosti URSR («Naukova dumka»), nego u izdanju izdavačke kuće «Dnjipro». Te okolnosti govore same za sebe. Nedavno je (krajem 20. st.) u izdavačkoj kući «Molodj» izišla prva knjiga iz serije o junačkoj poeziji «Marsovo polje», koju je pripremio Valerij Ševčuk (Valerij Oleksandrovyč Ševčuk (ukrajinski Валерій Олександрович Шевчук; *20. srpnja 1939., Žitomir, suvremeni je ukrajinski književnik.) Tu se nalazi i nekoliko poetskih prijevoda epskih odlomaka iz «Povijesti minulih ljeta».

Što nam donosi ovaj prijevod?

Kao prvo, ovo je, čini se, izvanredni pokušaj objavljivanja u Ukrajini, usporedo tekst spomenika i tekst prijevoda. Na takav način, po mome mišljenju, treba izdati svu našu staru književnost XI.-XVIII. st., koja se stvarala na staroukrajinskom, crkvenoslavenskom, grčkom, latinskom, poljskom, staroukrajinsko-književnom, narodnom, približenom narodu i približenom ruskom, te ruskom jeziku. Višejezičnost starog književnog procesa diktira potrebu prevesti svu staru književnost na suvremeni jezik, i na takav način vratiti ju suvremenom čitatelju, učiniti ju pristupačnijom i razumljivijom za najširi čitateljski krug. To se u svijetu danas radi neprekidno. Tako npr. u Islandu gdje živi oko 334.000 žitelja svake godine reizdaje se korpus od 42 toma staroislandske književnosti do XV. st., s ciljem da to višetomno izdanje bude u svakoj obitelji. Harvardsko sveučilište u SAD-u, na kojem djeluje katedra ukrajinistike, počelo je izdavati knjižnicu od 42 toma «Ukrajinskog dosekularnog stvaralaštva» (do 1798. god.): 40 tomova izvorne književnosti i dva toma staroukrajinskih prijevoda iz svjetske književnosti. Izvorno naslijeđe (40 tomova) bit će objavljeno u knjigama s tekstovima u tri kolone: prva kolona jezik izvornika, druga engleski, a treća suvremeni ukrajinski jezik. Prvih deset tomova već je objavljeno.

Drugo, bilo koje nezadovoljstvo mogućim nekvalitetnim prijevodom odvojenih ili pojedinih mjesta čitatelj može riješiti uvidom u izvornik, koji sada ne mora posebno tražiti, jer se nalazi pored, s lijeve strane. Čitatelj se poziva na sudjelovanje u prijevodu, ima mogućnost provjeravanja svog poznavanja staroukrajinskog jezika i kritičkim primjedbama može pomoći usavršavanju prijevoda kod reizdanja.

Kao treće, prevoditelj je pokušaone samo ponovo prikazati stari tekst suvremenim jezikom, nego i učiniti prvi pokušaj upravo ukrajinskog čitanja «Povijesti minulih ljeta», i upravo prema Ipatijevskom ljetopisu, koji se u sovjetsko vrijeme nije objavljivao.

Najprije o nazivu Ljetopisa. On ima u ukrajinskom prijevodu različito čitanje. Dok su Rusi dali samo jedno čitanje naslova («Povijest vremenih ljet»), V. Bliznec ga je preveo kao «Povijest minulih ljeta», M. Brajčevskij «Povijest minuvših ljeta», P. Zagrebeljnij u predgovoru za prijevod B. Blizneca daje naziv Ljetopisa, prilagodivši ga suvremenoj ortoepskoj normi: «Povijest vremenih ljeta»). U ovom slučaju pisac koji je imao priliku intenzivno raditi nad ljetopisima Kijevske Rusi, intuitivno je osjetio netočnost varijante s «minulim ljetima». Ponekad pokušavaju podastrijeti i kao «Povijesti davnih ljeta». Po mome mišljenju, sve te varijante ili prijevodni oblici, ili su netočni, ili nisu ukrajinski, kao npr. «vremenih lit».

Prevoditelj je uzeo autentičan naziv spomenika prema «Laurentijevskom ljetopisu» u kojem se on naziva «Povist vremjanih lit». (Prevoditelj ovih redaka zadržao je kao mogući, hrvatski prijevod: Povijest minulih ljeta.). Taj naziv u potpunosti odgovara ukrajinskom govoru i ne traži prijevod: u to vrijeme, kada je nastajao Ljetopis, iz staroukrajinskog izvornika, knižniki su Ukrajini bili već u potpunosti sudionici ukrajinske jezične stihije. Akademik Šahmatov naziva «Ipatijevski ljetopis» ukrajinskim ljetopisom, ne samo prema sadržaju, nego i po jeziku. Stoga su grafem ..... koristili knižniki - Ukrajinci najčešće kao «i», rjeđe «y», «ji», i skoro nikada kao «je (e)». «...» čita se u starom nazivu kao «i», apostrof za odvojeni izgovor pojavio se kasnije, zato imamo sačuvan sasvim izvorni naziv «Povist vremjanih lit». Slovo «vremja» sasvim je ukrajinsko. Prisjetimo se kod Ševčenka «vo vremja ljute», kod Grebinke: «žartuj poki je vremja» , uzastopce taj vremenski pojam «vremja» susrećemo u etnografskim pripovijetkama Hanne Barvinok, te ostalih klasika ukrajinske književnosti. «Minuli, minuvši, davnji» lita, u svezi s ljetopisnim vremenskim poimanjem nisu točni. S jedne strane u Ljetopisu se radi, ne samo o davnim, starim, minulim ili minuvšim ljetima, nego i za ljetopisca suvremenim ljetima i zbivanjima. S druge strane, postoji još jedan bitan razlog govoriti samo o «vremjanim» ljetima, a ne o nekim drugim ljetima. Stvar je u tome, što su Ljetopisac Nestor i njegovi prethodnici koristili različite domaće izvore - starije ljetopisne izvode, epsku poeziju, žitija svetih, zapise, povijesne legende, te strane kronike, kronografe, (vremjanike ), godišnjake, zbirke, biblijske knjige, itd. Proučavajući izvore, oni su se susretali s najrazličitijim kalendarima i brojanjem vremena - «vremjanimi» ljetima. U jednim izvorima godina je počinjala u ožujku, kod drugih u rujnu, i zbivanja iste godine bili su primorani premještati u slijedeću godinu, ponekad epsko-poetsku pripovijetku koja je pjevala o sažetim, ili vremenski razvučenim zbivanjima, morali su ponavljati u kronikama za svaku godinu, odnosno morali su rascijepiti ih u zasebne događaje. Kod pažljivog čitanja ljetopisa vidljivo je kako ljetopisac nastoji savladati i lunarni i solarni kalendar, usuglasiti indikte sa svakogodišnjim zapisima prema brojenju godina «od stvaranja svijeta», «od Adama i Eve», «od potopa», «od rođenja Kristovog», itd. Samo u kršćanskome svijetu bilo je poznato oko 200 kozmičkih era i stilova bilježenja vremena. Jednom riječju - «vremjanji lita»! Poznavanje svih kalendara i njihova primjena u ljetopisu ukazuje na široke kulturne sveze kijevskih Poljana s drugim narodima, s različitim kulturama i civilizacijama - skandinavskom, europskom, arapskom, azijskom.

Uzajamni utjecaji su očigledni, uzajamno djelovanje u svjetskom kulturno-povijesnom kontekstu naglašeni su. Iz prvih ljetopiščevih izjava vidi se svijest o potrebi povijesnih znanja. On ne razmatra povijesne činjenice i zbivanja u uzročno-posljedičnom kontekstu, mnogo je zbivanja doslovce ispalo, i pronaći ih očigledno ljetopisci nisu uspjeli. U njihovoj redakciji, ali i u Nestorovoj redakciji, glavna kategorija postaje «vremja», u čijem je presjeku i priča o događajima. Prošlost i sadašnjost su zasebne činjenice za Ljetopisca, koje su povezane s «vremja», ali ne u današnjem značenju –s «vremenom».

Ljetopisac Nestor koristi, uglavnom, carigradsku (bizantsku) eru, prema kojoj vremja od «stvaranja svijeta» do «rođenja Kristovog» iznosi 5508 godina. Prema aleksandrijskoj svjetskoj eri - 5501 godinu, prema antiohijskoj - 5969 godina, itd.

Čini se, da uvođenje pojma «vremjanji lita» bilo je za Ljetopisca izlaz iz situacije, za koju je bilo potrebno pronaći zajednički nazivnik za šaroliko brojanje godina.

Pridržavajući se znanstvenih principa prijevoda spomenika, posebno je važno, po mišljenju prevoditelja, podcrtati umjetničku, književnu, poetsku vrijednost djela.

Još 1907. Ivan Franko po prvi je puta opazio da je priča o napadu Pečenega 972. godine u našem «najstarijem ljetopisu» «složena kao pjesma koju se iz ljetopisnog teksta može rekonstruirati». (1)

(Pečenezi, polunomadski turkijski narod iz stepa srednje Azije. Svoju su postojbinu napustili pred nadiranjem drugih turkijskih naroda (Oguza) te su se u VIII. st. naselili u krajeve sjeverno od Kaspijskoga jezera, između Volge i Urala. Oko 889., kada su ih napali Hazari, krenuli su dalje, prema Crnomu moru i potisnuli Mađare preko Dnjepra. U X. i XI. st. držali su prostrana područja uz Crno more, odakle su često upadali na teritorij Bizanta (neko su vrijeme bili bizantski saveznici) i Bijele Hrvatske (prema Konstantinu VII. Porfirogenetu) te ugrožavali susjedne Ruse, Mađare i Bugare. Kroz njihovo su područje prolazili trgovački putovi iz Rusije prema Krimu, što je bio povod čestih sukoba s Rusima. Kada ih je 1037. pobijedio kijevski veliki knez Jaroslav Mudri, povukli su se prema Vlaškoj. U drugoj polovici XI. st. pljačkali su u Trakiji i Makedoniji, provalili u Ugarsku i vodili borbe s Bizantom. Godine 1091. pri opsadi Carigrada teško ih je porazio bizantski car Aleksije I. Komnen, kojemu su saveznici bili Kumani. Nakon toga veće su zajednice Pečenega živjele u Ugarskoj, a u XII–XIII. st. postupno su se stopili s Mađarima, Bugarima, Gagauzima, Kumanima i mongolsko-tatarskim plemenima. Glavni je izvor za povijest Pečenega djelo O upravljanju carstvom bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz X. st. /Hrvatska enciklopedija)

Prostor kojim su vladali Pečenezi

Dalje, istražujući Povijest minulih ljeta Franko, ne samo da je odredio dvije velike skupine rimovanog teksta u Ljetopisu, nego je pokušao odrediti karakteristike ljetopisne poezije: «Istražujući epizodu za epizodom našeg najstarijeg ljetopisa, uvjerio sam se da su skoro sve rimovane, ali ne silabički, već tonički s nejednakom količinom slogova, ali s dovoljno ravnomjernim brojem naglasaka, tzv. glazbenim («viršovani rozmir») u kojem se izmjenjuju pjesme s 3,4 i 5 naglasaka. Taj rozmir dovoljno dosljedno odgovara rozmiru velikoruskih epskih pjesma tzv. bilina, koje na takav način nisu tvorevina velikoruskog plemena, nego prastare rimovane forme, nastale u južnoj Rusi, vjerojatno ne kasnije od 10. st.»  (2)

Franko je naveo da je najmanja rimovana mjera stih s dva naglaska, kao odvojena rimovana cjelina, a dalje s 3,4 do 5 naglasaka. Ovo se otkriće smatrao «ključem za razrješenje do sada mnogih spornih pitanja, ne samo kod kritike, ili kritičke rekonstrukcije samog teksta u mnogobrojnim segmentima do sada tamnog i nerazumljivog, ali, također razlikovanja prvobitnih dijelova od kasnijih dodataka, koji, ili kvare tu rimovanu formu, ili su napisani očigledno u prozi, daju suvišno ili ponavljaju već rečeno, zamagljuju smisao, ili objašnjavaju ono što se činilo nejasnim za kasnijeg čitatelja ili urednika.» (3)

Ivan Franko, kako se to sada kaže, «patentirao je» svoje otkriće, ali uvesti ga, odnosno realizirati, u potpunosti nije stigao, bez obzira na to što je radio na Ljetopisu do posljednjeg dana svog života. Ciljem svog istraživanja on je smatrao «objavljivanje najstarijeg Kijevskog ljetopisa u prvobitnom rimovanom obliku» (5), s dodavanjem kritičkog, povijesnog, te književnog aparata. Franko je izdvojio dio rimovanih tekstova u Ljetopisu i napravio vlastiti prepjev suvremenim stihovima.

Ovaj prijevod je u duhu Frankovih studija. Prihvativši mišljenje Franka o tome da su ljetopisne epske priče - rimovana djela, i da je to najstarija književna poezija ukrajinskog naroda, prevoditelj je došao do nekoliko novih spoznaja. Prilikom proučavanja teksta pada u oči prenapučenost s veznikom i. Prevoditelj je prepisao odgovarajuće tekstove kao odvojene rečenice od «i» do «i».

Kao primjer navesti ću odlomak iz teksta zapisanog u Ljetopisu pod godinom 993.:

Ljetopisac Nestor: Povijest minulih ljeta

(Nestor Ljetopisac /1056.-1114./ je bio srednjovjekovni kijevski monah koji je napisao neke od najstarijih staroukrajinskih spisa. Najpoznatije mu je djelo Nestorov ljetopis koji opisuje početke razvoja Kijevske Rus'i. Osim toga napisao je Život svetog Teodozija i Čitanja o kneževima Borisu i Glebu. U ovom primarnom povijesnome vrelu tri se puta spominju Hrvati.)

Ide Volodimir na Hrvate.
Vrativši se iz rata hrvatskog,
I Pečenezi dođoše s one strane Sule,
Volodimir im se suprotstavi,
I stao Volodimir s ove strane,
a Pečenezi s one,
I nije smio na stranu onu,
I oni na stranu ovu.
I došao knez pečeneški k rijeci,
I pozvao Volodimira,
I reče mu...

Ikona: Veliki knez Volodimir I. Veliki, sa sinovima Borisom i Glibom (svi su kanonizirani)

(Vladimir I. ili Vladimir Svjatoslavič Veliki ili Vladimir Sveti (Budutino kraj Pskova, 962.- Berestovo kraj Kijiva, 15. srpnja 1015.; knez Kijevske Rus'i koji je službeno prihvatio kršćanstvo u gradu Hersonesu 988. godine. Vladimir je bio najmlađi sin prethodnog kijevskog kneza Svjatoslava I. koji je svoju vladavinu završio 972. godine. Knez Vladimir I. je zaslužan za uspješnu političku i drugu stabilizaciju ogromnog koloniziranog teritorija osvojenog za vrijeme njegovog oca Svjatoslava I.S obzirom da povijest Kijevske Rus'i podjednako dijele Rusi i Ukrajinci, te skandinavski povjesničari, njegovo ime u povijesnim dokumentima često se bilježi na tri načina: prema skandinavskom jeziku je bilježen kao Valdemar, prema ruskom jeziku ga se bilježi kao Vladimir (rus. Владимир I Святославич), a Ukrajinci ga bilježe kao Volodymyr (ukr. Володимир I Святославич). Prema starom nordijskom jeziku je zabilježen kao Valdamarr.)

Uspoređujući ljetopisne informacije o pohodu Kijivskoga Kneza Volodimira Svjatoslavoviča 992. g. „na Hrvate“, s arheološkim artefaktima koje danas imamo, može se ustvrditi da pohod na Prikarpatje nije donio rezultata“.

Mark Antokolsky: Ljetopisac Nestor. Mramor. (Skulptura se nalazi u Kijevo-pečerskoj lauri), a izvornik u Ruskome muzeju u Sankt Peterburgu

II.

„Ljetopisac Nestor, kako je vidljivo iz „Povijesti minulih ljeta“, znade za Hrvate koji su odselili na jug, na teritorij nekadašnjih rimskih provincija Panonije i Dalmacije. Ako je to znao, tada je imao o njima potrebne obavijesti. Znao je da su u novoj postojbini stvorili svoju Državu. Pišući o Hrvatima s kojima je ratovao knez Volodimir, Nestor nam otkriva činjenicu kako su u njegovo vrijeme postojala dva hrvatska entiteta, odnosno, da se, vjerojatno, nekada jedinstvena etnija raskolila: dio se odselio na jug, a dio je ostao u staroj postojbini. Na žalost, Ljetopisac nije posvetio pažnju Hrvatima koje je spomenuo, tako da je ostao nepoznat točan prostor njihovog nastavanja, te naziv njihove prijestolnice. (Imao sam sreću i vidio lijes sa zemnim ostatcima Ljetopisca Nestora. Smješten je duboko u Donjim pečerima. Možda sam prvi Hrvat koji je stao uz njegovo posljednje počivalište i pomolio mu se za dušu, zahvalivši mu što nas je spomenuo u „Povijesti minulih ljeta“. Zbog ovog susreta vrijedilo je doći ovamo i svladati neugodnosti boravka pod zemljom u tijesnom i mističnom prostoru ovih čudesnih bezbrojnih katakombi, pri. Đ. V.).

Bez sumnje, nastavlja I. Franko, pred nama je početak rimovanja. Ritmička slika, jasna organizacija poetske fraze. Veznik i (u nekim slučajevima «ï» (hrv. «JI») svojevrsna je jedinica organizacije poetske fraze. Sintaksički paralelizam s takvim sredstvom poetskog jezika kao što je „krajegranije i krajestročije“, što znači kraj retka, poznat je u Ukrajini-Rus'i u XI. st., a tzv. glazbeni rozmir bez ikakvih hipotetskih preuveličavanja smijemo smatrati početkom nastanaka rimovanja u Ukrajini koji se desio se već u razdoblju Kijivske Rusi. To dovoljno govori o našoj najstarijoj književnoj poeziji.

U oblikovanju ove poezije imala je mjesto i značenje ne samo narodno-poetska tradicija plemena Poljana, nego i biblijska poezija, njen ritam i metar. Biblija je bila knjiga za svakodnevno čitanje svakog knižnika u našoj zemlji, on je s njom počinjao i njome završavao svaki dan svoga života. Obilno citiranje biblijskih psalma, pjesama i Solomonovih pripovijedaka, aforizama iz različitih starozavjetnih knjiga, uvjerava nas u to da je Biblija bila obilan izvor za formiranje slikovno-umjetničkog razmišljanja naših prvih stihotvoraca.

Ipak, poezija nazočna u ljetopisima nije oponašanje. Ona se već našla na tom stupnju povijesnog razvoja kada se više ne ugledava na ranije biblijske izvore iz kojih je izrasla, već u narodni temelj, kamo je trebala doći, prožeti ga i posijati nove klice. U intonacijama ljetopisne rimovane literature osjećamo recitiranje, ritam i melodiku ukrajinskih narodnih duma. Neke epske pripovijetke su uistinu napisane s nejednakom količinom slogova «dumskim stihovima». Ukrajinski nacionalni intonacijski fond, kao neponovljivo narodno blago, pojavljuje se u ljetopisnoj poeziji već oblikovan, ili u stadiju aktivnog formiranja.

Moramo biti svjesni, čitajući Ljetopis, da pred nama ipak nije izvorni tekst s jezikom s početka XII. st., nego prijepis upravo ukrajinskog knižnika iz XV. st., učinjen skoro 300 godina nakon nastanka izvornika. U to vrijeme već je preko 100 godina postojala i djelovala tradicija staroukrajinskog književnog jezika. Cijele skupine riječi iz starobugarskog i jezika Kijevske Rus'i zamjenjivale su se ukrajinskom leksikom koja se razvila u XV. st. S punim pravom možemo smatrati Ipatijevski prijepis i kao spomenik upravo ukrajinske pismenosti početka XV. st. Međutim, zamjena određenih leksičkih spojeva koju je učinio prepisivač, također izobličuje prvobitnu poetsku melodiju teksta i približava ga je zvuku duma koje je, vjerojatno, već bilo blisko knjižniku. Tako, npr. poznati ruski znanstvenici Buslajev(Buslajev Fjodor Ivanovič, ruski filolog(Kerensk/ Vadinsk, Penzenska oblast,25. IV. 1818.- Ljubljino, danas dio Moskve, 12. VIII. 1897). i Afanasjev (Afanasjev Aleksandr Nikolajevič, ruski književni povjesničar i folklorist (Bogučar, Voronežska gubernija, 23. VII. 1826. – Moskva, 5. X. 1871.), govoreći o Bojanu, ističu da je bio nalik «kasnijim banduristima, kobzarima i guslarima».

Na žalost, danas ne znamo kako ispravno čitati davi ljetopisni tekst, čak u redakciji s početka XV. st., nemamo više-manje pristojnog znanstvenog rada koji bi nas uveo u svijet povijesne ortoepije. Znanošću još ne razjašnjena pitanja zamagljuje ne samo znanstveni problem, nego i naš način povijesnog razmišljanja, što ide na uštrb nacionalne svijesti. Zašto na to moramo podsjećati današnje čitatelje? Jer nisu rijetki danas publicistički, pseudoznanstveni radovi označeni agitacijom, u suštini usmjereni protiv same ideje zajedničke kolijevke triju bratskih naroda, kako bi kod naivnog čitatelja posijali sumnju je li ta kolijevka uopće postojala, ako i jest, dali je bila zajednička? Nekoga nevjerojatno zanima koga su prvoga stavili u tu kolijevku, tko je prvi iz nje izašao i stao na vlastite noge, jer nikako ne mogu bez «prvog», «starijeg», ne razmišljajući da kult nekog jednog, «izabranog naroda» je isto toliko odvratan kao i kult ličnosti. To dovodi do toga da na ulogu prvog i jedinog vlasnika kolijevke pretendira jači. Težnja za prioritetom, posebice diktatorskim sredstvima, putem prisvajanja monopolističkog prava na «jedino moguće» i «jedino istinite» znanstvene zaključke, danas nije rijetkost. Navesti ćemo primjer. Uzmite monografiju petrogradskog jezikoslovca, N.I. Tolstoja (Nikita Iljič Tolstoj, ruski slavist, filolog i folklorist, rođen 15. travnja u Vršcu, Kraljevina SHS, umro 27. lipnja 1996. u Moskvi): «Povijest i struktura slavenskih književnih jezika», objavljenu u izdavačkoj kući «Znanost» 1988.godine. Bez otvaranja knjige, pogledajte na posljednju stranicu korica, i vidjeti ćete reklamni natpis i jedini citat:

«Budući da je ruski književni jezik moderniziran i rusificiran oblik crkvenoslavenskog jezika, on je jedini izravan nasljednik općeslavenske književne tradicije, čiji je početak kod prvoučitelja slavenskih, znači na kraja epohe praslavenskog jedinstva.» (N. S. Trubeckoj)

O kojoj kolijevci onda može biti riječ? Završila je epoha praslavenskog jedinstva - i počeo «jedini» ruski književni jezik. A ukrajinski, bjeloruski književni jezik? Očigledno, prema mišljenju učitelja Trubeckoja (Princ Nikolaj Sergejevič Trubetzkoy, rođen 4. srpnja 1890. u Moskvi, umro 25. lipnja 1938. u Beču., ruski jezikoslovac, etnolog i utemeljitelj fonologije) i učenika Tolstoja, «narječje», ili «nije postojalo, ne postoji i ne može postojati», ili je to austrijska ili poljska intriga.

Član-suradnik Akademije znanosti RSSFR, Trubačov, objavio je članak pod rječitim naslovom: «Slaveni. Jezik i povijest», u kojoj je izrazio iskreno negodovanje: «dolazi do toga da je danas u znanstvenoj literaturi, pa i u društvu, ojačalo mišljenje o tome kao da nije lijepo nazivati našu početnu pismenost i njezin jezik ruskim, zato što je to opće jezično naslijeđe i kulture, ne samo Rusa, nego i Ukrajinaca i Bjelorusa» («Pravda, br. 87., 27. ožujka 1987.). On želi nazivati početnu pismenost jedino velikoruskom.

Ali dovoljno o publicistici. U tom žanru odgovor je dao na sve današnje nespretne pokušaje pseudoideologa znanosti, S. Grečanjuk u feljtonu «Trubačov ide na «mi» («Vitčizna», 1988, br. 12.).

Ovdje je očigledno da valja uravnotežiti mišljenja, citirajući druge, neporecive autoritete ruske znanosti.

Tako je ruski jezikoslovac Buslajev priznao kako se ukrajinski jezik razlikuje od ruskog «neovisnošću svojih etimoloških oblika u deklinacijama i konjugacijama oblika starijih od oblika velikoruskog jezika». Ruski povjesnik Solovjov (Solovjov Vladimir Sergejevič, ruski filozof,Moskva, 28. I. 1853 – Uzkoje kraj Moskve, 13. VIII. 1900). u trećem tomu «Povijesti Rusije» izražava se još jasnije: «Pripovijetka ukrajinskog ljetopisca razlikuje se od Novgorodske kronike bogatstvom pojedinosti, slikovitošću stila, svom živahnošću, svojim može se reći umjetničkim karakterom. Za Volinjsku je kroniku karakterističan, između ostalog, i poetični oblik. Nemoguće je ne vidjeti u tome utjecaj južne prirode, karaktera južnog naroda. Ako se radi o povijesti Suzdaljskog ljetopisca onda je ta povijest suha i taj nedostatak ne pokriva se čak ni snagom narodnog novgorodskog jezika: ona je mnogorječiva i nema tog umjetničkog karaktera, koji je svojstven južnoj (tj. ukrajinskojop. a.) književnosti.» Dakle, ruski jezikoslovci i povjesničari 19. st. priznavali su kijevsku književnost XI.-XII. st. kao ukrajinsku. Čak V. Bjelinski (Белинский Виссарион Григорьевич.1811.- 1848., ruski književni kritičar i filozof) čiji se odnos prema ukrajinskoj književnosti može jedino nazvati negativnim, govorio je o «Slovu o vojni Igorevoj» kao o djelu po svome karakteru ukrajinskom i nije se bojao najotvorenijih usporedbi: «Slovo o vojni Igorevoj' oštro odjekuje južnoruskim podrijetlom. U tome je jeziku nešto mekano, što podsjeća na suvremeno malorusko narječje, posebice bogatstvom grlatih zvukova i nastavcima koji završavaju na meki znak kod glagola sadašnjeg vremena trećeg lica množine. Ali najviše govori u korist južnoruskog podrijetla 'Slova' prikazan u njemu svakodnevni način života puka. Osjećamo nešto plemenito i ljudsko u uzajamnim odnosima junaka ove poeme...» I dalje: «Sve to, ponavljamo, odjekuje u obiteljskom životu, gdje su uzajamni odnosi muža i žene temelje na ljubavi, gdje žena koristi svoja prava u potpunosti. I sve to dijametralno je suprotno sjevernoj Rusi, gdje su obiteljski odnosi divlji i grubi, a žena je vrsta domaće stoke, i gdje ljubav u braku, je sasvim stran pojam. Usporedite život malorosijskih (pogrdan naziv za Ukrajince, op. Đ. V.) seljaka sa životom ruskih seljaka, građana, trgovaca i ostalih staleža, i svi ćete se uvjeriti u pravednost našeg zaključka o južnom podrijetlu «Slova»... (6)

I napokon, dopustite još jedan citat: M. P. Dragomanov (Myhajlo, ukrajinski povjesničar, folklorist, književni povjesničar, publicist i politički djelatnik. Gadjač, danas Poltavska oblast, 18. IX. 1841 – Sofija, 2. VII. 1895). u djelu predstavljenom 1878. u Parizu na književnom kongresu o zaštiti kultura malih naroda (između ostalog članak nije bio uvršten u sabrana djela ovog znanstvenika 1971. zbog, u njemu gore citiranih riječi Bjelinskog), pisao je: «Glede 'Nestorova ljetopisa', 'Slova o vojni Igorevoj' itd. ta djela bila su neposredan plod lokalnog života gradova drevne Ukrajine. Znači, s tim djelima započinje ukrajinska književnost, ona imaju samo indirektan utjecaj na istočnu Rusiju.» Znači, kako vidimo, novo mišljenje može biti i staro, ali znanstveno ispravno. Znanstveno dokazane istine još u 19. st. bile su ušutkane, zaboravljene, a zatim zamijenjene konjukturnim tezama vulgarno-sociološkog tipa. Bili su zamijenjeni i metodološki principi proučavanja pojava u prošlosti. U 19. st. najprije, uspoređujući dva naroda, recimo ukrajinski i ruski, polazili su od toga, da ima kod njih samobitnog, neponovljivog, izvornog i u pozitivnom i u negativnom smislu. Vulgarno-sociološka znanost tražila je samo «zajedničko», ono što prema njezinom mišljenju «ujedinjuje», preciznije rečeno, neda mogućnosti izdvojiti individualan obraz svakog. Bjelinski je formulirao psihološko-kulturne crte Ukrajinaca 19. st. iz okolnosti života plemena Poljana X-XII st., a (predaka današnjih ) Rusa iz tradicija Volodimior-Suzdaljeske i Novgorodske Rus'i. Tim su putem krenuli i M. Maksimovič i M. Kostomarov u članku o dvije narodnosti, ukrajinskoj i ruskoj, i M. Dragomanov i I. Franko. Danas neke istine mora se tek ustanoviti, a neke vratiti.

Ukrajinski narod može biti ponosan zato što je neposredan nositelj čitave kulture Kijevske Rus'i, ali ne traži monopol za sebe, jer ona ima još i kulturne nasljednike u obliku bjeloruskog i ruskog naroda. Od plemena Poljana, koje Ljetopisac zove «Rus», od «Poljana-Kijana» otišla je loza arhitekturna, slikarska, glazbena, književna, u druga plemena iz kojih se kasnije formirao bjeloruski i ruski narod. Po modelu Kijeva formirali su se kneževski «gradovi»- prijestolnice zasebnih kneževina, iz Kijeva je bio iznesen i ponosan naziv «Rus'» u sjeverne kneževine, gdje je i ostao, a u Kijevu kojeg su uništili Tataro-Mongoli taj se naziv polagano zaboravljao, radio se pokušaj srastanja u novi naziv Rus-Ukrajina. Ali s vremenom starije je ime Rus', u potpunosti potisnulo novo - Ukrajina. Pojam Mala Rus i Velika Rus su crkvenog podrijetla. Za oznaku Ukrajine naziv Mala Rus ne susreće se u folkloru. Taj su pojam formirali u 14. st. Grci u Carigradu, sukladno svojoj tradiciji, što je dokazao ukrajinski povjesničar S. Šeluhin.
U 13. st. Kijev zbog tataro-mongolskog razaranja Kijevska Rus' propada, a njezin državno-pravni status prelazi na

Galičke kneževe. U 1292. god., Kijevski pravoslavni mitropolit preseljen je u Kneževinu Moskoviju, odnosno njezinu prijestolnicu Moskvu. Nakon toga Galičko-volinjski kneževi uspjeli su dobiti od konstantinopolskog Vaseljenskog Patrijarha Atanasije I. Carigradskog zasebnog mitropolita za svoje zemlje, čime je potvrđena njihova državna, ali i vjerska samostalnost.Atanasije I.,grč. Αθανασιος Α; 1230.-1310. obnašao je dužnost carigradskog Patrijarha od 1289. – 1293. i 1303.-1310. godine. Za Patrijarha je izabran 14. listopada 1289. godine, u vrijeme bizantskog cara Andronika II. Peleologa. Upamćen je po protivljenju uniji s Rimokatoličkom Crkvom, te pokretanju crkvene reforme, koja je izazvala protivljenje među episkopima. Zbog toga je u listopadu 1293. godine svrgnut s patrijaršijskog trona od strane Sinode, ali bez suglasnosti cara. Nakon deset godina provedenih u manastiru na gori Ganu, vraćen ja na čelo Carigradske patrijaršije 1303. godine)

Zapravo, galičko-volinjski kneževi su shvatili kako prijenos patrijaršijskog trona u Moskvu znači podređivanje Pravoslavne Crkve moskovijskom vladaru, kasnije nazvanom Ruski car, odnosno Imperator, a to će za Ukrajince biti pogubno. Vaseljenski Patrijarh je nazvao Galičko-volinjsku državu na kojoj ima jurisdikciju novi mitropolit, «Mikro Rosia», što na grčkom znači mala, izvorna, prijestolnička Rus', zrno iz kojeg ide i raste iz malog u veliko. Poput Grka, gdje se malom grčkom nazivala prijestolnička Grčka, a njezine kolonije u Italiji i Siciliji, nazivali su Velikom Grčkom. Pojam Mala Rus'svojim je nastankom povezan neposredno s pravoslavnim stanovništvom i jurisdikcijom pravoslavnog mitropolite. Moskovija se tada nije zvala Rus' i takvom je nisu smatrali. Prema Andrusivskom ugovoru
(ukr. Андрусівський мир - trinaestogodišnji politički mirovni sporazum između Poljske i Rusije potpisan 1667. godine u danas ruskom gradu Andrusovo. Andrusovski sporazum je zaustavio višegodišnje sukobljavanje između Poljske i Rusije koje je intenzivno trajalo od 1654. godine kada je potpisan za Ukrajince povijesno nesretan Perejaslavski sporazum između zaporiških Kozaka predvođenih hetmanom Bogdanom Hmeljnickim i vlasti u Moskvi.

Andrusovskim sporazumom između Poljske i Rusije, podijeljen je ukrajinski i bjeloruski etno-lingvistički teritoriji na kojima su se vodili dugogodišnji vojni sukobi. U Rusiji se potpisivanje Andrusovskog sporazuma promatra s velikodržavnog motrišta kao važan korak prema ujedinjenju tri istočnoslavenske nacije Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa, koje su se 1721. službeno našle u novoimenovanom Ruskom Imperiju, čije ime počiva na Ukrajincima oduzetom etnonimu. U Ukrajini se isti sporazum promatra kao dan kada su Ukrajinci počeli drastično gubiti stečenu autonomiju nakon ustanka Bogdana Hmeljnickog i konačno ukidanje ukrajinske državnosti odnosno Zaporiške Republike. U Poljskoj je isti Andrusovski sporazum promatran kao važan geopolitički događaj koji je u korist Rusa drastično okrenuo dominaciju Poljaka u istočnom dijelu Europe.)

Kijev je iz sastava Male Rus'i izdvojen. 20. listopada 1775. god., obznanjivanjem Carskog ukaza po kojem je grad Kijev trebalo «pripojiti Malorusiji» (pogrdni naziv za ukrajinske krajeve pod moskovskom vlašću, op. Đ. V.) Počela je podjela Malorusije na namjesništva, zatim na gubernije (kako bi se otklonio njezin teritorijalni integritet, a time i državno-pravni status, op. Đ. V.), da bi se nakon toga, tek 27. ožujka 1853. pojavio Zakon koji je zahtijevao «obnavljanje starih granica Malorusije» (što nije implementirano, op. Đ. V.). Tako je postepeno crkveno-administrativni naziv «Malorusija» postao nazivom administrativnim, ali etnografskim nikada nije ni bio. Velika Rus' također nije bio etnografski naziv. To su bile okolne zemlje središnje Male Rus'i, s Kijevom kao prijestolnicom. Pojam Velika Rus' doživio je promjenu smisla i počeo se koristiti za označavanje nove moskovijske državne formacije, kao službeno-administrativni naziv, posebice nakon 1589., kada je Moskva svečano proglašena prijestolnicom Patrijarha i «Trećim Rimom».

(Važan događaj, koji je u vjerskom pogledu značio preokret u moskovskoj pravoslavnoj Crkvi, bio je pad Carigrada (1453.) pod Osmanlije. Moskovski vjerski krugovi tumačili su tu tragediju Božjom kaznom, koju “novi Rim” ili Carigrad mora platiti zbog toga što je na saboru u Firenci pristao na uniju sa “starim Rimom” i tako izdao sveto pravoslavlje.

Moskovijski vladar Ivan III. oženio se 1472. god. bizantskom princezom Sofijom, nećakinjom posljednjega bizantskog cara Konstantina XI. (1448.-1453.), koji je poginuo prigo¬dom pada Carigrada. Sofija je u to vrijeme živjela u Rimu i papa Siksto IV. pona¬dao se da će tom ženidbom unija s pravoslavnima, sklopljena u Firenci, naići na prihvaćanje od strane Moskve. Ali, veliki moskovski knez tu je ženidbu shva¬tio kao prigodu da pojača svoju vlast i da proširi svoj politički ugled. Od tog se trenutka počeo osjećati jedinim pravim nasljednikom Bizanta, odnosno bizantskih careva, koji su imali važan naslov „po Milosti Božjoj“, dakle bili su Kristovi namjesnici na zemlji. Za moskovskog kneza bilo je važno i to što su bizantski carevi bili ženidbenim vezama i ranije povezani s kijevskim vladarima Rjurikovičima, čijim se nasljednikom proglasio Ivan III. Dakle, s jedne strane ženidbom s bizantskom kraljevnom Sofijom proglašava se nasljednikom carske loze („Dei gratia“), a s druge strane proglašava se nasljednikom državno-pravnog statusa staroukrajinskih vladara Rjurikoviča. Put prema središtu Pravoslavlja bio je otvoren. Kada su 1480. god. nestali i posljednji ostaci tatarske vlasti kojoj su moskovijski kneževi bili vazali, te kada se knez Ivan Grozni (1547.) dao svečano okruniti za cara, ta ideja Moskve kao “trećeg Rima” dobila je i svoj kon¬kretan oblik. Prema toj zamisli, Rusko carstvo jedino je ostalo, dok su sva ostala kršćanska carstva propala. Tako je pao i “drugi Rim” (Carigrad), a “treći Rim” (Moskva) još uvijek stoji i postojat će do svršetka svijeta. “Četvrtog Rima” više biti neće.Kao završetak tog razvoja uslijedio je zahtjev moskovskog cara da Vaseljenski patrijarh moskovsku Metropoliju proglasi Patrijaršijom. To je učinio carigradski patrijarh Jeremija II., 1589. god., a prvi ruski patrijarh uzeo je naslov “Patrijarh carskoga grada Moskve, Novoga Rima, i cijele Rusije”.)

Nešto slično možemo vidjeti na primjeru Rumunjske. Jedna od najudaljenijih rimskih provincija (Romania) zauvijek je sačuvala od Rima dobiveno ime, jezičnu specifičnost, ostavila iza sebe pravo pripadanja u romansku jezičnu obitelj, izuzev jedino prava nazivati Rim svojom prijestolnicom i nazivati njegove povijesne spomenike rumunjskima. Pa ne samo ukrajinski narod izgubio je svoje srednjovjekovno ime. U Europi takvih primjera možemo naći puno.

Đuro Vidmarović

Bilješke:

1 Franko Ivan Jakovič: Studija o najstarijem Kijevskom ljetopisu (dio prvi). Sabrana djela u 50 tomova. Tom VI., str. 10. Kijev, «Naukova dumka», 1976.
2 Isto, str. 10-11
3 Isto, st. 11.
4 Isto, str. 520.
5 To je književni jezik koji se oformio nakon propasti Kijevske Rusi.
6 Bjelinski V. G., Sabrana djela, tom V, Moskva, 1954., str. 332-333, 348, Akademija znanosti SSSR.