Kistanje

Kistanje su nekada bile poznate po zloglasnome Simi Dubajiću, a prije njega po još zloglasnijoj ORJUNI. Dana s ova kratica i navedeno ime pomalo zaboravljeni, a predstavljaju ružni dio naše ne tako davne prošlosti.

Simo Dubajić – zločin bez kazne

(Simo Dubajić (Kistanje, 1923.-Beograd, 2009.) bio je jugoslavenski partizanski oficir koji je bio optužen za ratne zločine nakon završetka Drugog svjetskog rata i to za pokolj na Kočevskom rogu.
Službenu istragu protiv Dubajića pokrenulo je Državno odvjetništvo u Zagrebu tek u ožujku 2009. Procjenjuje se da su komunistički partizani pod zapovjedništvom Dubajića od 26. svibnja do 5. lipnja 1945. ubili najmanje 13.000 ljudi (broj kojega je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu izvelo u istražnom zahtjevu 2009. godine iz stanovitih britanskih procjena nastalih 1945. godine; sam Dubajić u svojoj knjizi iz 2006. god. spominje broj od 23.000 do 30.000 pobijenih).

Dubajić je 2006. godine izdao knjigu o pokolju pod naslovom Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog rog.
Dubajić je u svojoj knjizi »Život, greh i kajanje«, priznao da je zapovijedao u Kočevskom Rogu. »Sudjelovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. Od Tita sam 13. svibnja dobio depešu da nitko ne smije dirati nijednog zarobljenika. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Rankovićevi pomoćnici Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Takvu odluku nitko nije mogao donijeti, osim Tita. Samo je on mogao opozvati svoju raniju depešu. Taj masakr je izvršila 11. dalmatinska brigada u kojoj je politički komesar bila Milka Planinc«, zapisuje Dubajić potkrjepljujući Zlopašine sumnje.

„Bio sam komandant egzekucije na Kočevskom rogu - piše u svojoj autobiografiji Simo Dubajić.

- Vodio sam s pokojnim Genom Bogdanovićem taj goneći odred Četvrte jugoslovenske armije. Kao ni tada, ni sada, nemam dileme - to su bile ustaše i trebalo ih je sve pobiti. Žao mi je samo što ih nije bilo više. Ubijeđen sam da me je prst Božiji vodio ka njima. Ne osjećam kajanje. Ja se kajem samo za neke zločine prema nedužnim ljudima, ali zbog tih ustaša... Bože sačuvaj. Dobili su što su zaslužili“.)

Veleizdajnici bez presedana

(ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) je bila ekstremna nacionalistička i teroristička organizacija osnovana s ciljem zaštite unitarističke jugoslavenske države. Karakterizira je primjena drastičnih i fašističkih metoda i terora protiv političkih protivnika. Usko je surađivala s četnicima i jugoslavenskom vojskom; zahvaljujući toj suradnji dobivali su tijekom 1920.- ih godina oružje, mogli su održavati vojne vježbe i nekažnjeno provoditi terorističke akcije protiv hrvatskih domoljuba i komunista. Ostala je općenito poznata po kratici. Njeni članovi, a onda i drugi nasilnički jugoslavenski i jugoslavensko-integralistički, monarhistički članovi zvani su "orjunaši".

Neki autori upozoravaju na veliku sličnost s drugim ekstremno desničarskim pokretima koji su u Europi nastajali u isto vrijeme – fašistima i nacistima: orjunaši su bili zagovornici koncepta autoritarne države suprotstavljene demokraciji i parlamentarizmu, te su - posve slično fašistima i nacistima - imali dobro uvježbane i organizirane naoružane skupine ("akcijske čete") za pritisak i teror.

Jedna od upadljivih osobina orjunaša, kako ondašnjih, tako i njihovih sljedbenika po ponašanju, je ta što su se držali svake ideje koja je negirala hrvatsku državnu ideologiju. Prema gradu Zagrebu, koji je predstavljao moguće središte hrvatskog nacionalnog i državnog identiteta, osjećaju gađenje i upravljaju mržnju prema njemu, a s druge strane zagovaraju potpuna odvojenost Dalmacije, koju ne smatraju hrvatskom pokrajinom. Ideološki su pokazivali neke istovjetnosti sa autonomašima i talijanašima iz Austro-Ugarske "Slaveni možda, Hrvati nikada". Najistaknutiji četnički vojvode Kosta Pećanac i Ilija Trifunović-Birčanin sudjelovali su u ORJUNI koja ih 1924. godine obojicu imenuje za "velike čelnike". Birčanin je 1941. godine iz Srbije došao u Split - grad u kojem je bilo najjače orjunaško uporište - da bi uspostavio kolaboraciju s Talijanima, te uspostavio važno četničko zapovjedništvo u Splitu (koje je, kolaborirajući s Talijanima kontaktiralo i s Britancima, koji su Birčaninu podmornicom poslali radio stanicu kojom je on održavao vezu s izbjegličkom vladom u Londonu, koja je u Birčanina imala najveće povjerenje) i osnovao više četničkih postrojbi sastavljenih od Hrvata - orjunaša.

Na hrvatsku sramotu i žalost djelovanje Orjune i kasnije četnika u Splitu aktivno su podupirali književnici, poput Nike Bartulovića, Đure Vilovića, Mirka Korolije, Ćire Čičin-Šaina, Sibe Miličića i drugi. Redovito su pisali ekavicom. Niko Bartulović je 1944. bio hrvatski predstavnik na Svetosavskom kongresu u selu Ba. Bivši katolički svećenik Đuro Vilović je radio u stožeru Draže Mihailovića. Načelnik četničkog stožera u Splitu bio je Radovan Ivanišević.Istaknutiji su predstavnici Orjune u Splitu bili Ivo Tartaglia, Berislav i Grga Angelinović, Edo Bulat, Ljubo Leontić, Zvonko Jelaska, Ivo Petković, Vlado Matošić, Ivo Barbieri i drugi.

Đuro Vilović (1889-1958), (dobar) hrvatski književnik, a nacionalni izdajnikpar excellence, vodeći četnik u štabu Draže Mihailovića do njegovoga uhićenja. 1947. osuđen na 7 godina zatvora, dok su Hrvati njegovog ranga koji su sudjelovali u aparatu NDH ubijeni bez suđenja.

„Orjuna je bila fašistički ideologizirana, pa je tako poput fašističkih falangi imala svoja vanjska obilježja: crne odore, značke i fašistički pozdrav. Sve je to bilo usmjereno na naglašavanje rasnosti jugoslovenskoga čovjeka, njegove kulture, isticanje države. Njih nije zanimala duhovna revolucija, nego ona borbena i krvava. Njihov cilj je sadržan u jednoj maksimi: „Orjuna iznad svega, Jugoslavija iznad Orjune“. (Ivan J. Bošković). Stanoviti broj Hrvata iz Dalmacije vjernih (srpskom) kralju osnovao je Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenski bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim raspopom Momčilom Đujićem. Vršili su pokolje vlastitih sunarodnjaka Hrvata.

Četnički vojvoda Momčilo Đujić (1907.-1999.). Život proživio u blagodati američkog egzila, slavljen od SPC-a

Dalmatinsko orjunaštvo koje je izvorno u velikoj mjeri bilo motivirano traženjem snažne južnoslavenske protuteže talijanskim pretenzijama na Jadranu, zajedno s drugim četnicima je tijekom II. svjetskog rata naveliko surađivalo s zločinačkim okupatorskim talijanskim fašistima - s čijom je ideologijom i političkim metodama zapravo i imalo mnoge sličnosti. Procjenjuje se da je među četnicima tada bilo preko dvije tisuće Hrvata.

Sramna fotografija: Udruženje Četnika i blagoslov četničke zastave na velikom zboru u Splitu, 19. travnja 1925. (foto: www.ratnakronikasplita.com)

Himnu Organizacije jugoslovenskih nacionalista (Orjuna) napisao je Aleksa Šantić, a prvi put je štampana u splitskoj "Pobedi" 1921. godine. Naslov joj je „Naša pesma“. („Među prvima koji se pridružio orjunaškom pokretu bio je Aleksa Šantić sa svojom pjesmom „Naša pesma“ koja je ubrzo postala himnom Orjune, koja je izvođena na svim njezinim manifestacijama, a u listu „Pobeda“ tiskana je nekoliko puta, često kada bi bilo riječi o nekim sastancima, danu žrtve i slično“, kazao je Ivan Bošković, profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Zbog mlađih čitatelja donosim ovu pjesmu u cijelosti.

Naša pesma

K’o val Jadrana, k’o ognjen zmaj,
Svi jednim letimo letom!
Tamo, na Vrhu, gde trepti Sjaj,
Vile nas čekaju s cvetom...

Viši od svije,
Ono nje Breg!
Tu nek se vije
Naš divni steg!

Svetlu k’o sunce, k’o slave bog,
Sa svake brazde i pluga,
Pesmu Jedinstva i Bratstva svog
Pevajmo deco Juga!

I sve dok leti
Za vekomvek,
Nek se taj sveti
Razleže jek!

U svome besu dušmane!
Tu nećeš čadore peti
Jer boj se večno onoga, boj,
Što sviknu bez jada mreti!

Ta zemlja cela
Sveti je Breg,
Gde carskih dela
Vije se steg.

Ova je gruda rodila nas,
Ovde je naše Vrelo.
U bojnih truba kad jekne glas
Svi ćemo poći smelo,

Ko hučno more,
Kosev i grom,
Na zvezde gore
Za mili Dom!

Aleksa Šantić
(Pobeda, I/1921., br. 10)

Prije preseljenja u Beograd 1991. zločinac Simo Dubajić bio je 1990/1991. aktivan u stvaranju tzv. "Republike Srpske Krajine, na početku Domovinskog rata.Srbiju su obišle njegove fotografije kako s puškom stoji ispred blavana na početku „balvan-revolucije. Kada je počela srbočetnička agresija na Hrvatsku Dubajić je vodio srpske paravojne jedinice Vuka Draškovića, Ministra vanjskih poslova Srbije i Crne gore, koje su haračile po Slavoniji.

Vuk Drašković

(Godine 1989. Drašković i njegov kum Vojislav Šešelj osnivaju stranku pod nazivom Srpska narodna obnova, koja je imala otvoren četnički program. Međutim, kumovi su se uskoro posvađali pa se stranka raspala. Sljedeće, 1990. godine, Drašković osniva Srpski pokret obnove koji je tijekom te godine postao najmasovnija oporbena stranka tadašnjem režimu predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića. Za prosinac te 1990. raspisani su prvi višestranački izbori u Srbiji. Drašković, kao predsjednički kandidat, više nego uvjerljivo gubi od Miloševića a SPO osvaja 19 zastupničkih mjesta u Skupštini Srbije.U jesen 1991.godine, u doba žestoke vojne agresije Srbija na Hrvatsku, Drašković organizira paravojnu skupinu pod nazivom Srpska garda i šalje je na ratište.

Drašković je u to vrijeme iskazivao otvorene srpske suprematističke stavove, tvrdnjama da su Srbi na ovom jugoslavenskom prostoru biološki najjača nacija, historijski najutemeljenija. Na izvanrednim izborima za Skupštinu Srbije, 23.prosinca2000. godine, Draškovićev SPO nije uspio ući u parlament. Tri godine kasnije, SPO je ušao u koaliciju sa strankom Novom Srbijom Velimira Ilića i osvojio je 22 zastupnička mjesta. Drašković nije dobio mjesto u novoj Vladi Srbije pod vodstvom Vojislava Koštunice, nego je travnja 2004. godine biva izabran za ministra vanjskih poslova ondašnje Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Nakon raspada SiCG, svibnja 2006. godine, Drašković je ostao na svojoj dužnosti kao ministar vanjskih poslova Srbije. Tu je dužnost obnašao do izbora nove srpske Vlade, svibnja 2007. godine. Do sada nije optužen za ratne zločine po zapovjednoj odgovornosti.)

***

Kistanje su danas pitomi gradić u Dalmatinskoj zagori poznatiji po Hrvatima iz Janjeva koji su ovamo preseljeni 1997. godine, nego po ORJUNI.

Tri i po kilometra istočno od Kistanja,u kanjonu Krke, smješten je manastir nazvan po rijeci koja pored njega protječe. Do 17. je stoljeća pripadao franjevcima, koji su tamo boravili usprkos čestim napadima Turaka koji su ga nekoliko puta palili. Nakon preseljenja franjevaca u Zadar, samostan se uskoro daje na korištenje novopristiglom pravoslavnom stanovništvu. Uz manastire Krupu i Dragović, Krka je najveći i najpoznatiji pravoslavni manastir u Hrvatskoj. U srpskoj publicistici raširena je teza da je manastir Krupa napravljen 1317. godine za vrijeme vladavine kralja Milutina, mada ne postoji nikakav dokument, ni povelja niti posredan izvor koji ukazuje na to. Milorad Panić Surep je 1965. u Zografu objavio rad da postoji jedan falsificiran zapis da je car Dušan 1342. godine ponovio manastir. Milaš spominje gramatu iz 1497., mada tu gramatu nitko nije vidio. Podatak na koji se poziva je iz Končarevićevog ljetopisa, koji također nitko od povjesničara nije uopće vidio.

Manastir Krka SPC-a posvećen Arhanđelu Mihajlu

Između monaha manastira Krka i Hrvata u Kistanjama ne vladaju prijateljski odnosi. Ovaj se manastir još uvijek uklapa u preživjele povijesne kontekste. Vodstvo SPC-a u tome griješi.

Imao sam prilike, zahvaljujući stručnome skupu „20 godišnjica preseljenja Hrvata iz Janjeva u Kistanje“, posjetiti ovo mjesto. Naime, sudjelovao sam u radu ovoga skupa s referatom „Fond sv. Izidora i Hrvati iz Kosova“.

Nikada nisam bio u ovome kraju premda sam kraće vrijeme radio 1972. u Kninu. Stoga me iznenadilo pismo iz Kistanja:

Poštovani gospodine Vidmarović,

kako smo Vas na preporuku zajedničkog prijatelja gospodina Šutre, odabrali za predavača na našem "Znanstveno stručnom skupu" u povodu 20 godina od našega trajnog povratka Domovini, osjećam obavezu da Vam se ovim putem obratim i zamolim za Vaš kontakt broj,kako bi mogli izravno komunicirati. Dogovor je bio (i ostaje) da temu Vašega izlaganja dogovorite sa gospodinom Šutrom - koji je član našeg odbora, voditelj skupa i jedan od predavača.
Pokrovitelji naše obljetnice su Vlada RH i Predsjednica Kolinda Grabar - Kitarović. Zbog toga smo posebno sretni.
Upravo će radovi sa znanstveno-stručnog skupa biti podloga za tiskanje knjige koju planiramo predstaviti u jesen - oko blagdana Gospe od zdravlja 21.11.2017., koja će uz radove sadržavati i sve ono značajno u životu naše zajednice u proteklih 20. godina.

Nakladnik knjige biti će"Naklada Bošković" iz Splita.

Mi se evo već užurbano pripremamo za te aktivnosti i želio bi Vam pobliže prikazati naš hodogram:

- 23. travnja, manifestacija stvaralaštva Janjevačke zajednice u Hrvatskoj vezano uz etnografsku, jezičnu i glazbenu baštinu pod nazivom "Dani janjevačke riječi"
- 03. svibnja, obilježavanje godišnjice smrti ratnog ministra obrane Gojka Šuška (memorijalna hodnja branitelja do spomenika Gojku Šušku u njegovoj ulici u Kistanjama, polaganje vijenaca i Misa zadušnica u Crkvi sv. Nikole)
-05. svibnja, tradicionalni susret klapa "Večer sv.Nikole" u Domu kulture u Kistanjama
-12 svibnja - ZNANSTVENO-STRUČNI SKUP na kojemu će uz Vas gostovati:
dr. sc. Stjepan Šterc - poznati demograf i nekadašnji zamjenik ministra Ministarstva razvitka i obnove u vrijeme našeg dolaska u Kistanje
Mons. dr. Petar Palić, generalni tajnik HBK rodom iz Janjeva
dr. sc. Don Josip Dukić, sveučilišni profesor na KBF u Splitu
don Gašpar Dodić, prvi župnik Kistanja i predstojnik katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije
dipl. oec. Sebastijan Palić, predsjednik odbora za preseljenje Janjevačkih obitelji u Domovinu
ratnik i pjesnik g. Ante Nadomir Tadić Šutra

Vjerojatno se nećete moći sjetiti da smo jednom prigodom razgovarali u Zagrebu, u prigodi početka izborne kampanje za Parl. izbore 2015. (Gastro globus), s Vama je u društvu bio Vaš suradnik i prijatelj prof. Hrvoje Hitrec. Govorili smo tada o situaciji u Kistanjama i mogućnosti da prof. Hitrec jednom prigodom ovdje kod nas predstavi svoju knjigu....

... Svakako bi nam bilo drago da nas medijski poprati Vaš portal Hrvatsko kulturno vijeće, kojega redovito posjećujem.

Srdačan pozdrav,

S poštovanjem,

Roko Antić
zamjenik načelnika Općine Kistanje iz reda hrvatskog naroda

No, o Hrvatima na Kosovu znao sam puno više, jer je riječ o jednoj od najstarijih hrvatskih etničkih manjina u europskim zemljama. U stručnoj terminologiji još uvijek nemamo ustaljen naziv za ovu manjinu. U žurnalističkom rječniku najčešće se koristi pojam janjevački Hrvati. Ovaj pojam dolazi od naziva gradića Janjevo nedaleko Prištine, i ne pokriva pojam Hrvati na Kosovu.

Janjevci potječu od trgovaca iz Dubrovnika koji su se tijekom 14. stoljeća naselili na Kosovu. Katoličku vjeru i hrvatski identitet su uspjeli zadržati kroz stoljeća. Zvono Crkve svetog Nikole iz 1368. drugo je najstarije zvono u Hrvata. Stoljećima su ih Turci htjeli islamizirati, a poslije odlazaka Turaka, bili su na udaru srpskog, ali i albanskog nacionalizma. Kad je ovaj kraj došao pod vlast Kraljevine Srbije 1912. godine, pojačali su se progoni i iseljavanja. Veći egzodusi počeli su 1948. godine. Prvo pismeno spominjanje je godine 1303. od strane pape Benedikta XII., koji Janjevo spominje kao središte katoličke župe Svetog Nikole. Ime Janjevo navodno su donijeli doseljenici iz sela Janjine na poluotoku Pelješcu u Hrvatskoj, a koji je u doba iseljavanja ove hrvatske zajednice bio dijelom Republike Svetoga Vlaha.

U srpskim izvorima nalazimo i naziv Njanjevo koji dalje upućuje na Janjevo. Preporod ovog kraja bila je obnova župne crkve u drugoj polovini 19. stoljeća i izgradnja škole u kojoj se je nastava odvijala na hrvatskom jeziku.Od 1991. nadalje, ponajprije zbog pojačanog pritiska velikosrpskog režima, provodeći etničko čišćenje, a zatim od 1998. zbog nemira na Kosovu, većina njih se iselila, ponajviše u Hrvatsku. Najviše ih je protjerano 26. veljače 1993. U Hrvatskoj su im ponekad dodjeljivana od Srba napuštena i danas prazna područja.

Godine 1948. bilo je 5.290 Hrvata (0,7% stanovništva Kosova), prema službenom popisu tadašnje Jugoslavije. Godine 1971. bilo je 8.264, a 1981. 8.718 Hrvata na Kosovu (0,6% stanovništva), 1991. 8.062 (0,4% ukupnog stanovništva), dok ih je 1998. bilo još samo 1.800. Danas ih u Janjevu ima otprilike 350. Nemaju prava kao nacionalna manjina.

Janjevo u sjećanju

Trenutno stanje je takvo da se na Kosovu osjećaju neugodno i ugroženo. U samom Janjevu ih je ostalo tek 200, ali ih je u Kistanju oko 1.300 (primjer očuvanja njihovog podrijetla se ogleda u tome što doseljenjem u Kistanje osnovali nogometni klub NK Janjevo Kistanje). Od 1.300 skoro 600 ih je mlađe od 16 godina. Došli su nakon Domovinskog rata 1997. godine.

Na Kosovu pored Janjeva postoji i mjesto Letnica. Janjevo i Letnica su bile i ostale oaze katoličanstva na tim prostorima, a međusobno su udaljeni 80 km. Iznad Letnice, domicilne župe posvećene čudotvornoj Velikoj Gospi, više je manjih hrvatskih "satelita": Šašare, Vrnez i Vrnakolo te zaseoci Perutinović, Podrid i Zagrađe. Najviše ih je protjerano u veljači 1993. godine.

Od 4.850 predratnih žitelja Letnice ostalo je u starim obitavalištima smo 38 staraca, svi stariji od 70 godina, s prosječnih 75 godina! Godinama ih je sve manje. Danas ih je više u Slavoniji: 1.500 raseljeno je u općini Voćin, 1.800 u općini Đulovac, a 350 u Dumačama kraj Petrinje. Ima ih i u Rijeci, Brckovljanima kraj Vrbovca, Dugom Selu i Dubravi, na Krku, u Crikvenici i Dubrovniku. Trećina od 200 žitelja Letnice su mala i školska djeca.

Janjevo

Između ove dvije hrvatske enklave postoje znatne razlike u povijesti doseljenja, socijalnoj stratifikaciji, tradicijskim i etnografskim osobitostima. Janjevo je srednjevjekovna kolonija Dubrovačke Republike dok je Letnica naseljena nešto kasnije Hrvatima iz Bosne. Žitelji Janjeva bili su tradicionalno obrtnici i trgovci dok su žitelji Letnice i okolnih sela agrarno pučanstvo. U Kistanje su doseljeni Hrvati iz Janjeva, te jedna grupa u prostor nedaleko Petrinje. Većina ove populacije morala je biti preseljena u Hrvatsku tijekom srpsko – kosovarskog rata. Letnički Hrvati znatnijim dijelom preseljeni su u zapadnu Slavoniju. Treća skupina Janjevaca nastanila se u zagrebačkoj Dubravi.

Letnica je drevno Hrvatsko Marijansko svetište, staro 700 godina, gdje se slavi Majka Božja Letnička. Uz Letnicu, letničku zajednicu čine i sela Šašare, Vrez i Vrnavokolo te zaseoci Perutinović, Zagrađe i Podrid.

Preseljavanje Hrvata iz Kosova u zemlju matičnog naroda povijesni je fenomen, ne tako čest u Europi. Njihovim napuštanjem vjekovnih obitavališta nestalo je jedne stare europske manjine koja je tijekom sedam stoljeća stvorila svoju specifičnu kulturu, duhovnost, tradiciju i mentalni sklop, pa čak i govor. Sve te čimbenike u novoj – staroj domovini nije moguće njegovati, odnosno oni će s drugim i trećim naraštajem nestati kao njihovo obilježja. Stoga su me Hrvati u Kistanjama zanimali i sa stručnog motrišta – kako su se snašli u novoj sredini, što se zbiva s njihovim jezikom i etničkim karakteristikama? Premalo sam vremena boravio u Kistanjama da bi sve to ustanovio detaljno i studiozno tako da raspolažem sam utiscima.

Kistanje nisu bile jedina lokacija u koju su se mogli naseliti janjevački Hrvati. U obzir je dolazio i istarski gradić Vodnjan. Pitalo ih se gdje žele živjeti i većina se opredijelila za Kistanje. Pitanje je jesu li uopće bili svjesni da dolaze u područje odnosno općinu sa srpskom etničkom većinom? Možda je toj odluci pomoglo iskustvo koje su ponijeli iz Kosova gdje nije bilo animoziteta zbog ratnog sukoba. Međutim, i ondje ih je agresija na Hrvatsku, blago rečeno dotaknula. Tek kada su njihovi mladići dobili poziv za regrutaciju u JNA, i kada su stigli prvi ljesovi s poginulima, postali su svjesni da su uvučeni u rat protiv svoga naroda.

Treba kazati kako u Kistanje nisu bačeni nasilno, niti u otete srpske kuće. Naseljeni su u one kuće u koje se vlasnici nisu kanili vratiti već su prihvatili otkup, a SAD koje su u tome sudjelovale i pomogle u izgradnji novih kuća za pristigle obitelji.

Autor i don Nikola Dučkić ispred velike slike Janjeva smještene u Župnome dvoru.

U novoj sredini Janjevci nastavili su ponašati se kao homogena zajednica svjesni da samo tako mogu opstati, ali iskreno rečeno to je dio njihove samobitnosti. S njima su došli i njihovi svećenici i njihovi školovani ljudi, a svećenici su kod ovog naroda sačuvali ugled, autoritet i utjecaj. To sam uočio razgovarajući sa župnikom don Nikolom Dučkićem, koji je ove godine proslavio pedeset godina svoga svećeničkog rada.

Kistanje: župna crkva Sv. Nikole. Pored nje je stara kapela posvećena Gospi od zdravlja.

U Kistanjama, premda siromašni i bez stalnog zaposlenja, Janjevci su smogli snage i pored stare crkvice Gospe od zdravlja sagradili novu, arhitektonski vrlo lijepu župnu crkvu posvećenu svetome Nikoli. Taj svetac ih prati kroz povijest, on je njihova stalna veza s Dubrovnikom i Hrvatskom. Zahvaljujući upravo toj vezi, toj snažnoj povijesnoj memoriji kako su potomci starih Dubrovčana, pripadnici ove manjine sačuvali su etnički identitet. Drugi razlog njihovog okupljanja oko župnika i župne crkve vidim u manjinskom refleksu. Na Kosovu su bili etnička manjina i ovdje u Kistanjama ponovno su etnička manjina. To je naš hrvatski paradoks.

Goran Reljić, načelnik Općine Kistanje izabran iz redova srpskog naroda

Sudjelujući u navedenom znanstvenom skupu, koji je bio praćen i lijepim kulturnim programom uočio sam da među pozvanima odnosno nazočnima nije bilo gradonačelnika, niti bilo koga iz gradskog Poglavarstva. Naš domaćin je bio Rok Antić koji službeno obnaša dužnost koja se zove „dogradonačelnik izabran iz redova hrvatskoga naroda“. Dakle, manjinac. Očito da mu kompetencije nisu velike, jer vlast pripada političkim ljudima srpske nacionalnosti.

Ne želim nikome ništa savjetovati, ali gradonačelniku Kistanja savjetujem ako želi normalan suživot s Hrvatima mora poštivati njihovu samobitnost, u konačnici mora prihvatiti činjenicu da janjevački Hrvati žive u Kistanjama i da će tu živjeti trajno. Kao političar trebao bi imati snage, pa makar na protokolarnoj razini, sudjelovati s Hrvatima u njihovoj svečanosti i iskazati im dužno poštovanje. Ovo što sam vidio ne ulijeva mi povjerenje u skladan suživot. A on je ovdje neophodan. Hvala Bogu, župnik mi je kazao kako održava sa parohom dobre protokolarne odnose. To bi trebali uvažavati i monasi u nedalekom manastiru Krka, gdje se školuju budući uglednici Srpske pravoslavne crkve.

Roko Antić, „zamjenik Načelnika izabran iz redova hrvatskog naroda“ i župnik don Nikola Dučkić

Dogradonačelnik Rok Antić je dinamičan i mlad čovjek. Nastupi su mu sigurni i on obećava kao političar dobar start. No, treba mu pomoć. Kistanje su bez industrije, ljudi žive pretežito od socijalne pomoći ili od trgovine na jadranskoj obali tijekom turističke sezone. Zbog toga i ovdje dolazi do odlaska mladih ljudi u inozemstvo. A riječ je o vitalnoj populaciji koju bi trebalo zadržati pod svaku cijenu. Janjevci su poznati kao ljubitelji života. Njihove obitelji su brojne, ali i to će doći u pitanje zbog ekonomske nestabilnosti. Žalosti me činjenica da su u Janjevu imali veću ekonomsku sigurnost nego u Kistanjama.

Stručni je skup bio dobro organiziran, a lijepim kulturno-umjetničkim programom. U ime predsjednika Vlade RH, Andreja Plenkovića, sudionike je pozdravio državni tajnik Zvonimir Milas. S posebnom sam pažnjom pratio izlaganje prof. dr. Ivica Prlendera, koji je domaćine oslovio po dubrovački „gospari i gospoje!“.

Autor i Ivica Prlender u mjesnoj taverni

Prenoćio sam u gostinjcu „Burnum“, vrlo lijepom ugostiteljskom objektu. Podigao ga je Janjevac na taj način što je u zakup uzeo ruinirani objekt Srbina koji se iselio u Srbiju. Taj restoran pokazuje kako je u Kistanjama moguće razmišljati i o turizmu kao privrednoj grani. Međutim, ako ne dođe do ulaganja u neke privredne objekte, ovdašnja hrvatska populacija, ali i srpska živjet će sve teže i teže.

Iz Kistanja nosim snažne utiske. Gradić je još uvijek pomalo siv i ostario, ali me raduje puno mladih lica na njegovim ulicama. Svi koji mogu pomoći Kistanjama da se ekonomski stabiliziraju dužni su to učiniti.

Đuro Vidmarović