Đuro Franković – In memoriam

Sa zaprepaštenjem sam pročitao u „Hrvatskom glasniku,.,tjedniku Saveza Hrvata u Mađarskoj“, od 13. listopada 2016. vijest da je 9. listopada 2016. u Pečuhu, „nakon kratke i teške bolesti“, preminuo Đuro Franković, utemeljitelj ovog Saveza i jedan od najvećih hrvatskih nacionalnih djelatnika u Republici Mađarskoj XX. stoljeća.

Đuro Franković (1945.-2016.)

Đuro Franković (mađ. Frankovics György) rođen je u Foku, 9. veljače 1945., pripada podravskom ogranku Hrvata u Mađarskoj. Za ovaj ogranak smatra se kako nije nastao iseljavanjem, već je dio hrvatskog etničkog prostora od vremena doselidbe. Podravskim Hrvatima pripadaju Josip Gujaš-Đuretin, najveći pjesnik Hrvata u Mađarskoj i njegov nešto manje značajan sudrug, Đuso Šimara-Pužarov, a uz njih i prof. dr. Ernest Barić, kroatist i dijalektolog, bivši šef Katedre za Hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Pečuhu.

Pokojni Đuro Franković bio je hrvatski publicist, književnik, etnograf, znanstvenik, kulturni i narodnosni djelatnik. Bavio se etnografijom i usmenom književnosti Hrvata u Mađarskoj. Obitelj Franković je živjela u podravskome selu Lukovišću, gdje je Đuro završio osnovnu školu, dok je srednju školu pohađao Budimpešti u tadašnjoj „Hrvatsko-srpskoj gimnaziji“, koja je onda bila jedina takva škola u Mađarskoj. Na studij odlazi u Pečuh gdje na Visokoj učiteljskoj školi, na tzv. Južnoslavenskom nastavnom odjelu, studira „južnoslavensku povijest“. Vrlo rano osjetio je ljepotu i vrijednost hrvatske kulturne baštine, kao i sklonost pisanju, ali i radio-izvještavanju. Na poticaj direktora Baranjskog županijskog etnografskog muzeja LaslaMandokija je počeo skupljati narodne pripovijetke Hrvata, a rezultate svog rada je objavio u Godišnjaku pečuškog Muzeja JanusPanonius. Tijekom godina razvio se u vrsnog etnografa i sakupljača narodnog blaga koje je proučavao i publicirao. Tijekom proteklih pedeset godina asimilacija je progutala mnoga hrvatska sela i naselja, većina starijih govornika je preminula, tako da su Đurini zapisi i snimke izuzetno dragocjen materijal, ali i svjedočanstvo o postojanju jednog naroda na mađarskim ravnicama.

Iz narodne baštine Hrvata u Mađarskoj

O Frankovićevom marljivom etnografskom radu svjedoči i činjenica da je od 1993. bio urednik zbornika Mađarskog etnografskog društva (Magyar Neprajzi Tarsasag) za hrvatsku manjinu. Zbornik nosi ime Etnografija Hrvata u Mađarskoj.

Promocija u DHK: s lijeva na desno: Đuro Franković, Đuro Vidmarović, Ernest Barić i Stjepan Blažetin

Đuro Fanković je prikupio sačuvana djela hrvatskog pisca iz Mađarske Antuna Karagića koji je u ondašnjem komunističkom režimu bio proganjan, onemogućivan, držan u logoru zbog čega je nakon puštanja i preminuo. Karagićeva književna djela obradio je i objavio 2003. pod imenom Kazališni komadi i novele. Ante Sekulić s pravom ističe kako je Frankovićev trud izuzetno važan stoga što je Antun Karagić najbolji hrvatski pisac u mađarskom dijelu Bačke u do sredine 20. stoljeća“.

Jedno vrijeme Franković je uređivao „Poglede“, časopis za kulturu i društvena pitanja koji je ravnopravno zastupao sve hrvatske skupine u Mađarskoj. Imao sam čast u ovome časopisu objaviti nekoliko eseja.
Zajedno s hrvatskim intelektualcima iz Mađarske (Ivica Đurok, Filakovići, Mišo Balaž) i mađarskim intelektualcima i umjetnicima (Zoltan Bachmann, Janos Erdos, Laszlo Bukossdi, ...), podržao je Antuna Vidakovića u nastojanju za utemeljenje Hrvatskog kazališta u Pečuhu.

Pisao je i za tradicionalni godišnjak Hrvatske državne samouprave iz Budimpešte „Hrvatski kalendar!, ali i za glasila u Hrvatskoj i Austriji.

Zbirka pjesama Đure Frankovića

Đuro Franković je objavio velik broj djela s temama iz života i narodne kulture i tradicije Hrvata u Mađarskoj. Isto tako je objavio i djela koje govore o Nikoli Šubiću Zrinskom.Pisao je knjige i udžbenike za djecu (Narodopis, 2001.). Značaj je njegovog pedagoškog rada što je u njima dao pozornost zanemarenim i nedovoljno isticanim velikanima hrvatske povijesti kao što su Bartol Kašić, Fran Kurelac, Đuro Deželić, Ivan Česmički, Julije Klović, Stjepan Krpan, Mate Šinković, Lujo Brigović, Mišo Jelić, BalintVujkov, Antun Karagić, Stjepan Velin, ali i lokalnim autorima koji su svojim radom čuvali lokalni hrvatski izričaj i tradicije, kao što je narodni pripovjedač Andrija Hideg i Krsto Pejkić.

Vrlo je značaj Frankovićev društveni i politički rad.

Nakon pada komunizma i demokratskih promjena u Hrvatskoj i Mađarskoj Đuro se uključio u politički život svoje manjine i odigrao važnu povijesnu ulogu. Otkrit ću detalj koji se do sada zabacivao u člancima o pokojnom Frankoviću. S još dvojicom sunarodnjaka bio je sudionik osnivačkog Sabora Hrvatske demokratske zajednice koji je održan u Zagrebu 24. veljače 1990. godine. Sudionici tog povijesnog skupa dobro se sjećaju Đurinog nastupa i preuzimanja nove hrvatske nacionalne i državne zastave (službeno još ne priznate), uz riječi: „Ovo je naš barjak, a ne onaj....“. Bio je to dirljiv i nezaboravan doživljaj.

Nakon toga bio je sudionik inicijative za osnivanje samostalne hrvatske manjinske udruge u Mađarskoj kako bi se konačno napustio jugounitaristički tzv. Demokratski savez Južnih Slavena u Mađarskoj koji je služio uništenju materinskog hrvatskog jezika i gašenju historijske svijesti hrvatskog pučanstva. Zakonodavstvo nove Republike Mađarske 1990. g. Hrvate u Mađarskoj priznalo je kao samostalnu povijesnu manjinu. Ovu pozitivnu situaciju Đuro je dobro shvatio i krenuo u akciju. Početkom 1990. godine organiziraju se na njegovu inicijativu u Baji i Pečuhu udruge koje ne žele djelovati u okvirima DSJS-a, Pored Đure Frankovića, potrebno je istaći Kornela Matkovića i pokojnog Antuna Mujića, jer imaju neosporne zasluge u tom procesu. Zahvaljujući njima, osnovan je i Savez Hrvata Mađarske.

Kao sudionik tih zbivanja svjedočim o naporima koje smo ulagali kako bi se Hrvati odvojili od „Južnih Slovena“, ali sam dužan, radi povijesne istine, istaći i ulogu književnika Milivoja Slavičeka, tada jednog od najbližih suradnika predsjednika dr. Franje Tuđmana, Ivana Tolja, jednog od vodećih ljudi iz HDZ-a, ali i moje malenkosti, kao saborskog zastupnika i tada jugoslavenskog parlamentarnog poslanika. Odlazili smo u Pečuh u vrijeme kada je i kod nas u Hrvatskoj bilo stanje velike neizvjesnosti. Moramo se zahvaliti i suglasnosti mađarskog ministra vanjskih poslova, Geze Jesenskog koji je bio osobni prijatelj s hrvatskim kolegom, Zdravkom Mršićem. Pregovori koji su vođeni u Pečuhu nisu išli glatko, jer su neki vodeći ljudi iz etničke elite Hrvata u Mađarskoj bili zaluđeni jugo-integralizmom i nastojali održati DSJS, koji je formalno još postojao. Energično su se protivili idejo o osnivanju Saveza Hrvata. Pisac ovih redaka svjedoči o žestini sučeljavanja u tolikoj mjeri da su se na nas iz Hrvatske podizali stolci. Nominaodiosasunt – za sada.

U vrtlogu tih zbivanja nastavlja se agonija DSJS-a. Predsjedništvo DSJS-a zasjeda 30. lipnja 1990. kada je generalni sekretar dr. Marin Mandić podnio ostavku. Ovo je bila mudra odluka. Prema odluci Predsjedništva trebalo je sazvati izvanredni kongres DSJS-a. A to se nije ostvarilo. Do novog kongresa DSJS-a nije došlo. Pobijedila je hrvatska struja zahvaljujući i Đuri Frankoviću, ali i dr. Marinu Mandiću. Svima je bilo jasno, osim nekim našim usijanim glavama, da su to zadnji trenutci ove organizacije. Tim je čudnija njihova zaluđenost, što je9.-10. lipnja 1990. u Senandriji osnovan Demokratski savez Srba, a Slovenci tada već također imaju svoju samostalnu kulturnu udrugu koja će se poslije razviti u Zvezu Slovenaca na Mađarskem.

Prvu Zemaljsku skupštinu Hrvata u Mađarskoj organizira i saziva Inicijativni odbor. Na posljednjoj sjednici toga odbora, 8. listopada 1990, nazočni su bili ovi članovi Odbora, pored, naravno, Đure Frankovića: Joka Bunjevac, Geza V6lgyi, Joso Ostrogonac, Angelina Šokac-Marković, Štipan Pančić, Antun Mujić, Ernest Barić, Zorica Babić-Agatić, Jolanka Tišler, Dinko Šokčević, Đuro Šarošac, i tajnik Mijo Karagić. Dok su članovi Odbora usuglašavali prijedloge o sazivanju prve skupštine i vizije o strukturi budućeg saveza, dotle čelništvo DSJS-a sastavlja okružnicu za sve Hrvate, Srbe i Slovence u Mađarskoj.

Protivnička strana je tada isticala: „... Duh preokreta je sa svim svojim pozitivnostima i negativnostima zahvatio i naš živalj: Hrvate, Srbe i Slovence. I među nama su se našli pojedinci koji nas žele razjediniti. Njihove su namjere tim opasnije što se baziraju na nacionalističkim osnovama što može dovesti do teških posljedica. Hrvati, Srbi i Slovenci već četrdeset i pet godina imaju svoj savez. U njemu kao tri brata dijele i dobro i zlo. I sada bi nas neki razjedinili. Nemojmo im dozvoliti! Nemojmo dopustiti da nas zavode, pa da se drugi smiju nama, čuvajmo naše uzorne tradicije zajedništva! Neka naš Savez ostane i nadalje organizacija svih Hrvata, Srba i Slovenaca."

Okružnica je bila pred tipkanjem, ali nije razaslana.

Iskoristivši taj povijesni trenutak, predstavnici hrvatskih subetničkih skupina (Bunjevci, Bošnjaci, Dalmatinci, Gradišćani, Podravci, Pomurci, Raci i Šokci) na svome prvom kongresu 2-3. studenoga 1990. u Sambotelu utemeljili su Savez Hrvata u Mađarskoj, svoju prvu krovnu udrugu. To je Dan Hrvata u Mađarskoj koji se u organiziranju Hrvatske državne samouprave i Saveza Hrvata u Mađarskoj slavi svake godine.

Dr. Mijo Karadić, sjećajući se ovih dana, piše: „Teško je bilo usuglasiti regionalne interese, a najveći spor vodio se oko lokacije administrativnog središta budućeg saveza. Budimpešta ili Pečuh? Puno, jako puno energije je izgubljeno zbog tog pitanja koji nije bio povezan samo s regionalnim interesima, već jednako tako i s egoizmima i osobnim apetitima koji nisu evidentirali ni geografsku podijeljenost Hrvata u Mađarskoj, a ni opću administrativnu strukturu mađarske države. Zbog toga su se koplja lomila čak do 1993. godine. Ali unatoč svim poteškoćama, organizacijskim propustima 2-3. studenoga 1990. u Sambotelu osnovan je Savez Hrvata u Mađarskoj. U tom povijesnom trenutku tako su odlučili (jednoglasno!) predstavnici Bačke, Baranje, Gradišća, Podravine, Pomurja, Budimpešte i Peštanske županije. Delegati su na kraju prvoga skupa svih hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj, izabrali čelnike Saveza: predsjednik je postao Đuro Franković, a glavni tajnik Mijo Karagić. Prema odluci kongresa, Savez Hrvata u Mađarskoj imat će šest ravnopravnih regija“.

Dr. Karagić je zaboravio spomenuti podršku vodstva (duhovnog i političkog) Republike Hrvatske u tim trenutcima. Osnivačkom saboru Saveza Hrvata u Mađarskoj nazočili su u ime Vlade RH, ministar vanjskih poslova, Zdravko Mršić, u ime Sabora RH, zastupnik Đuro Vidmarović i u ime Biskupske konferencije RH, msgr. Đuro Kokša, pomoćni biskup Zagrebačke biskupije.

Fotografija snimljena na Osnivačkom saboru Saveza Hrvata u Mađarskoj, 2. studenoga 1990. Prvi s lijeva je biskup msgr. Đuro Kokša, a treći, saborski zastupnik Đuro Vidmarović

Nakon Kongresa u Subotištu iz tiska izlazi prvi broj Hrvatskoga glasnika (2. svibnja 1991), potkraj iste godine Hrvatski kalendar, osniva se Znanstveni institut, Društvo hrvatskih prosvjetnih djelatnika, Društvo hrvatskih književnika,

Mađarsko-hrvatsko društvo, počinje svoj rad i Hrvatsko kazalište u Pečuhu.

Na žalost, u novim političkim situacijama i igrama, Đuro Franković se nije snalazio. Bio je više pjesnik, nego političar, ponekad emotivan i eksplozivan, tako da je na idućem saboru Saveza Hrvata morao odstupiti, s mnogo gorčine i razočaranja, nakon čega napušta politiku i posvećuje se znanstvenom i književnom radu.

Djela Đure Frankovića

• Drvo nasred Podravine: usmene pripovijetke , 1986. (prireditelj)
• Zlatne niti : usmene pripovijetke iz Podravine , 1989.
• Marija se Majka trudi, Svetog Jožefa budi, 1993.
• Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj, 1993.
• Taši, taši, tanana!: dječje igre, pjesme, brojalice, uspavanke, brzalice i rugalice, 1994.
• Đulićima raku iskopaše: (balade i romance), 1995. (urednik izdanja)
• Etnološke studije iz života Hrvata u Mađarskoj , 1996.
• Legende o kršćanskim mučenicima: sv. Kata, sv. Andrija, sv. Barbara, 1997.
• Opjevana Sigetska bitka prije 430 godina i ban Zrinski, 1997.
• Šalje pismo Sibinjanin Janko: (narodne pripovijetke, prepričane junačke pjesme i predanja Andrije Hidega iz Marinaca u Mađarskoj), 1998.
• Krikus-Krakus: (pučke usmene erotične, šaljive, biblijske i životne pripovijetke iz Podravine u Mađarskoj), 1999.
• Na vo mlado ljeto: godišnji običaji Hrvata u Mađarskoj, 1999.
• Ljub' me diko, al' neka s večera...: bećarci Hrvata u Mađarskoj , 2002.
• Zrínyiénekekésfeljegyzések , 2002.
• Sanak snila budimska kraljica...: [epske pjesme i balade Hrvata u Mađarskoj), 2004. (urednik)
• U blagovaonici Nikole Zrinskog, kapetana kraljevske tvrđave u Sigetu, 2005.
• Motiv Isusove krvi u molitvicama poglavito mađarskih Hrvata , 2006.
• Sveci zaštitnici vinograda, poglavito u mađarskih Hrvata , 2006.
• Arborvitae doseže do neba: pjesništvo Marije Gregeš , 2006.
• Začetnik dramske književnosti u bačkih Hrvata: Ivan Petreš : (1876.-1937.), 2006.
• Boj pod Sigetom opjevali su i Slovaci , 2006.
• Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata , 2006.
Prevodio je s mađarskog jezika na hrvatski.

U Đakovu je 2015. predstavljeno izdanje „Nikola Tordinac: Hrvatski narodni običaji

pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice. Seoske bajke i bajalice-crtice", zajedničko izdanje grada Đakova i pečuske Hrvatske samouprave, ostvareno u sklopu programa potpore Pečuh - europska prijestolnica kulture

Svojim djelima je ušao u antologiju Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj = Poemaro de kroatojen Hungario, urednika Đure Vidmarovića, Marije Belošević i Mije Karagića.

Đuro Franković je iza sebe ostavio impozantan opus. Njegovo djelo, njegovi intelektualni napori, narodnosna djelatnost i snažna hrvatska historijska svijest daju nam za pravo ustvrditi kako smo izgubili jednog od stubova etničke elite Hrvata u Mađarskoj i jednog od velikih Hrvata 20. stoljeća. Mjesto mu je u perivoju od slave naroda hrvatskoga. Neka mu je vječna slava i hvala.

Đuro Vidmarović
predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća