Tjedan dana u Splitu u riječi i slici – dan sedmi, 7. kolovoza 2016.

Bura me zadržava u hotelskoj sobi. Poslije podne Zoran me vodi u franjevački samostan na Poljudu kako bih vidio sliku na kojoj je prikazan prorok Muhamed. Malo je takvih u svijetu jer muslimani brane prikazivanje ljudskih likova, a poglavito kada je riječ o Proroku. Želim vidjeti ovo jedinstveno likovno djelo. Svi naši franjevački samostani na jadranskoj obali građeni su po sličnome obrascu: crkva, zdanje koje okružuje atrij i time omogućava redovnicima mir i privatnost. Na ulazu u samostansku crkvu gužva. Priprema se vjenčanje. Stoga ulazimo u hram kako bi snimili rečenu sliku.

Prorok je prikazan dostojanstveno s prstom kojim pokazuje na dijelove Kurana u kojima se govori o B. D. Mariji. Muslimani se nisu bunili protiv ovog umjetničkog prikaza, jer ne vrijeđa Proroka. U Kuranu se s poštovanjem govori o B. D. Mariji i Isusu Kristu. Što se tiče prikazivanja ljudskih likova na tzv. svetim i svetačkim slikama i kršćanstvo je prošlo razdoblje tzv. ikonoklastva kada su masovni uništavanje sve slike i ikone. Možemo samo zamisliti koliko je dragocjenog umjetničkog blaga tada uništeno. Ako posjetiti Carigrad i u njemu bivšu katedralu Aja Sofiju, danas pretvorenu u muzej, a od okupacije pa do Ataturka pretvorenu u džamiju, moći ćemo se zorno uvjeriti u razmjere borne protiv ikona i prikazivanja Krista i svetaca u ljudskome obliku.

Upoznajem u simpatičnog redovnika franjevca Franu Delića koji mi poklanja prigodnu knjigu o povijesti Franjevaca u Dalmaciji. Ugodna atmosfera. Da se ponovo rodim bio bih redovnik, vjerojatno Dominikanac.

Split. Franjevački samostan sv. Ante na Poljudu. Slika Proroka Muhameda u desnome donjem uglu.

Posebno treba cijeniti ulogu Benediktinaca i Franjevaca. Prvi su udarili temelje pismenosti u doba našega srednjovjekovlja, a drugi su živjeli s narodom i za narod, školujući ga i štiteći kao puk kršćanski. Bez Franjevaca u Bosni i Hercegovini Hrvati se kao etnos ne bi održali, ili bi se poturčili, ili posrbili. Kao paradigme samo da spomenem fra Anđela Zvizdovića, fra Andriju Kačića Miošića i fra Didaka Buntića.

Đuro Vidmarović