Tjedan dana u Splitu u riječi i slici – dan drugi, 2. kolovoza 2016.

Ovaj dan posvećujem prijateljima. Zbog njih sam izabrao Split kao mjesto odmora. Inače bih krenuo negdje ugdje, npr. u Pulu. Što smo stariji to su nam prijatelji dragocjeniji. Na žalost, neki odlaze zauvijek, a nove je teško pronaći. Nije niti moguće „preko noći“. Stoga treba imati strpljenja i razumijevanja za bliske ljude. Ponekad to nije lagano, jer s godinama mijenjamo „ćud“, postajemo ne samo zaboravljivi, već i čangrizavi, plačljivi, ili nas hvata „parlata“, čudna razgovorljivost. To mladima znade ići na živce, a što su vam rodbinski bliži, to vas slobodnije upozoravaju na ove činjenice. Kao da se one mogu promijeniti, ili kao da ih iste ne čekaju na nekom zavoju životne staze.

S desna na lijevo: dr. sc. Bernadeta Zadrović, prof. dr. Ivan J. Bošković, Zoran Bošković i Đuro Vidmarović

Terasa Hotela „Marul“ smjestila se iza „leđa“ prekrasne franjevačke crkve „Gospa pod zdravlja“. Crkva se arhitektonski dobro uklopila u gradski ambijent. U njoj impresionira Dulčićeva freska koja prikazuje Krista i narod. Čudesno likovno ostvarenje. Hvala Igoru Zidiću što je monumentalnom monografijom vratio Dulčića u središte našega zanimanja za umjetničku baštinu. Nešto slično trebalo bi postaviti u našu župnu crkvu u Utrini.

Zoran već nekoliko desetljeća pjeva u župnome zboru „Gospe od zdravlja“.. Njemu je ova crkva drugi dom. Moderne crkve često su desakralizirana zdanja i čovjek se pita, tko je odobrio takav projekt?

Dulčićeva freska u crkvi „Gospe od zdravlja“

Nakladnik Zoran Bošković, prof. dr. Ivan J. Bošković i moja malenkost ispijamo jutarnju kavu i prijepodnevno piće, a pridružuje nam se dr. sc. Bernardetta Zadrović, gradišćanska Hrvatica iz Mađarske. Nju i supruga joj Vinca Hergovića poznajem mnogo godina. Kako je studij hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Sombatelu reduciran, pronađeno joj je zaposlenje u Hrvatskome muzeju u selu Prisika, koji uzdržava Hrvatska državna samouprava u Mađarskoj. Riječ je o obiteljskoj kući popularnog hrvatskog farnika Štefana Dumovića koju je dao za muzej svome narodu. Bernardetta je bila nekada studentica prof. Boškovića i stoga ju je obradovao susret s bivšim profesorom. Razgovor teče lagano i neusiljeno. Gospođa Bernardetta se ljuti što u Splitu ne čuje na rivi „hrvatsku rič“ zbog koje je došla ovamo na odmor. Za gradišćanskohrvatske intelektualce je vrlo važan jezični dodir s matičnim narodom. Kaže kako se čak i kazališne predstave na „Splitskom ljetu“ izvode na engleskom jeziku. Naša je draga sunarodnjakinja dirnula u svima nama bolnu temu, a to je nebriga o hrvatskome materinskome nam jeziku.

„Gospa od zdravlja“, crkva franjevačkog samostana u Splitu

Kako nas ne bi povrijedila izbjegla je spomenuti da su gradišćanski Hrvati iselili iz Hrvatske prije više od 500 godina, a još uvijek čuvaju materinski jezik. Usprkos svim asimilacijama kojima su bili nesmiljeno izloženi. A mogla je to spomenuti s punim pravom. A mi tek nakon 25 godina od izborene nezavisnosti odbacujemo materinski jezik u korist engleskoga. Nije problem turistička masa u Dalmaciji i želja ljudi da se toj masi prilagode i jezikom, problem su naše institucije od Vlade do lokalne samouprave, problem jer zabacivanje ustavne definicije hrvatskog jezika. Ako se prošećemo zagrebačkom Ilicom i počnemo čitati nazive firmi ostati ćemo zbunjeni činjenicom kako gotovo niti jedna ne poštuje ustavnu odredbu i jeziku u Republici Hrvatskoj. Ako pak prošećemo bilo kojim istarskim gradom uočit ćemo kako ovaj prezir prema ustavu ima i političku i etno-političku pozadinu. S time kao da su se pomirili naši ustavni sudci, akademici, književnici, lingvisti, javni radnici, sabornici...

Prof. dr. Ivan J. Bošković i dr. sc. Bernadeta Zanović

Bernadeta je u pravu. Odnos prema jeziku pokazatelj je snažne korozije nacionalne samobitnosti. Tom je procesu izložena i historijska svijest. Mađari imaju maksimu koja glasi: Materinski jezik je narod. Kao što su i naši stari izjednačavali pojmove jezik i ime naroda: Turci nalegoše na jezik hrvatski... Turaka odavno nema, ali su ih zamijenili vukovci koji „nalegoše“ na materinski jezik kao nekada Turci na narod. U naše dane vrijedan je spomena /po zlu, naravno!) bivši ministar Jovanović, njegov adlatus Jozić i njihov papa Slavko G. Bez da su trepnuli odstraniše akademika Radoslava Katičića i njegove suradnike kako se ne bi suprotstavljali povratku hrvatskoga jezika u novosadski jugo-jaram. Što kazati kolegici Bernardetti, a da ju se ne razočara do kraja? Kako joj objasniti šutnju u odnosu na ovu protunacionalnu rabotu u slobodnoj zemlji?

Možda je u pravu mudri Ivan J. Bošković, jedan od naših nacionalnih uskličnika, kako je mogao razumjeti hrvatsko biračko tijelo koje za državnog Poglavara izabralo anacionalnu osobu, ali ne može shvatiti zbog čega su to učinili drugi puta. S takvom politički suicidalnom masom teško se poistovjetiti i još teže se smatrati njezinim integralnim dijelom. Rješenje je u potpunom povlačenju iz javnog života, ili u iseljavanju. Zašutio sam nakon izrečene grube istine, tim više što i osobno nisam daleko od nje. Da sam mlađi otputio bih se preko mora u daleku Australiju i ondje pisao stihove poput Borisa Marune: Bilo te je lakše voljeti iz daljine... Sjetih se i pokojnog predsjednika Tuđmana koji je imao sakrosanktan odnos prema hrvatskome narodu. Jednom prilikom, isprovociran ludom diskusijom na klubu zastupnika HDZ-a predložio je da slijedeći sastanak održimo na Trgu bana Jelačića, pa neka narod vidi, čuje i odluči. No, taj isti narod izabrao je za njegovoga nasljednika čovjeka koji je obezvrijedio sve za što se prvi predsjednik zalagao, koji ga je bio spreman baciti kao optuženika za ratne zločine u ralje međunarodnim sudskim kerberima. Nakon toga i ja sam prestao vjerovati u apsolutnu mudrost narodnoga genija.
Pokušavam spasiti situaciju u očima gošće iz Gradišća, pa podsjećam na Boškovićevu knjigu o Orjuni u hrvatskoj književnosti „Orjuna – ideologija i književnost“, Sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.

Naša politička i kulturna elita stoljećima je raspolovljena na suvereniste i narodnosne skeptike, možemo ih nazvati sluganima, tolomašima, mađarolcima, poturicama, germanofilima, srbo-hrvatima, jugoslavenima, eurofanaticima, etc. Dakle, riječ je o onima su vjerovali u mogućnost obnavljanje nacionalne nezavisne Države i o onima koji u to nisu vjerovali, tvrdeći kao Hrvati mogu svoju političku posebnost optimalizirati unutar nekih multinacionalnih zajednica u kojima središte političke moći neće biti Zagreb. Govori se o nacionalnoj dihotomiji koja traje od pamtivijeka. Tako Toma Arhiđakon tvrdi kako su Hrvati već u vrijeme doselidbe bili „poprskani“ arijanskom herezom. Pročitajmo Araličin roman „Tajna sarmatskog orla“! TU je i „Kletva kralja Zvonimira“ kao mitski odraz ove dihotomije.

Poslije podne novi sastanak na terasi restorana „Akvarius“. Zoran Bošković, dr. Zdenka Čorkalo, Ivan J. Bošković, Mladen Vuković. Prethodio je telefonski dogovor s kolegicom Ćorkalo, jer se do sada osobno nismo poznavali. Susret ispred HNK. Dok čekam uvaženu kolegicu, neki domaći pijanac i redikul izvod ispred zgrade kazališta svoj nadrealistički performans. Nedostaje pokojna Lepa Smoje koje se sjećam kako gradom hoda u tajicama i govori smišne riči.

HNK u Splitu

Gospođa Ćorkalo je nedavno umirovljena liječnica-anesteziolog u splitskoj bolnici. Ova krhka žena provela je šest godina u odori HV-a, spašavajući živote ranjenih branitelja i dragovoljaca Domovinskog rata. Nositeljica je visokih državnih odličja, uključujući i ono za hrabrost iskazanu u ratu. Sve te ratne godine i doživljene scene opisala je u šest vrlo kvalitetnih knjiga. Sada slijedi tipična hrvatska priča: u znak zahvalnosti njezinoj je djeci, također liječnicima, onemogućeno stažiranje, a time i dobivanje radnog mjesta u Splitu. A na ćelu bolnice je domaći sin, što više političar državotvorne orijentacije. Umjesto Zdenkine djece radije je zapošljavao pripadnike jedne nacionalne manjine bez obzira na stručne dosege.

Nakon što smo se susreli i sjeli pod krošnje lijepoga mediteranskog drveta, kolegica mi priča o tegobama s kojima se susreće prilikom nastojanja da objavi svoja književna djela s tematikom iz Domovinskog rata. Priča o tome smireno, bez žuči i zlobe, kao o nečem što se može smatrati sastavnim dijelom njezina života.

S lijeva nadesno: Drago Čondrić, Zdenka Ćorkalo, Đuro Vidmarović i Mladen Bošković

Pristiže Drago Čondrić. On je za svoje monumentalno pjesničko djelo „Sedam biblijskih poema“ dobio tri ovogodišnje književne nagrade: „Fra Jeronim Nedić“, „A.B. Šimić“ i „Tin Ujević“. Riječ je o poeziji europske razine. Naša javnost knjigu i nagrade prešućuje mili ih daje javnosti na kapaljku. Samo zbog kršćanskog nadahnuća koje je vodilo autora. Da je napisao knjigu ispunjenu pornografijom, blasfemijama, vrijeđanjem hrvatskog narod i katoličke vjetre, obitelji, braka i morala – o toj bi knjizi pisali svi mediji, snimali se TV prilozi, a možda bio dobio i nagradu „Kiklop“!Na žalost, i Crkva šuti. Da sam na mjestu biskupa pozvao bih Čondrića na kavu, uz čestitku i posvetio mu pet minuta. Pjesniku bi to mnogo značilo, a biskup bi učinio Bogu ugodno djelo. Pjesnik nije dobio za svoje djelo niti lipu honorara, Država mu nije pomogla u objavljivanju, dakle, skucao je novac moleći od nemila do nedraga za pomoć. A dao je književno djelo nam koje smo svi ponosni. Stoga se s pravom pitamo: ima li smisla baviti se književnošću? Za koga svi naši napori, nade i konačno, naši talenti? Je li još uvijek vrijedi ona rimska: margaritas ante porcos!

Jučer je sahranjen akademik Slobodan Novak, naša literarna Himalaja. Koliko su ga posljednjih godina vrijeđali domaći kastori, podrepaši, titoisti i orjunaši samo zbog toga što je javno iskazivao rodoljublje! Ako im je dozvoljeno tako činiti s jednom Slobodanom Novakom, što mogu očekivati književnici koji nisu na njegovoj razini? Jedan je kolega kazao kako mogu očekivati ili da ih strpaju u Vrapče, ili da ih učine toliko razočaranim ljudima da u suicidu vide jedini izlaz. Ima pravo mudri prof. Bošković: ovaj narod danas predstavlja porno-pjevačica. On je reprezentant naše suvremene kulture. Ako je tako, onda ovaj narod nije dostojan Slobodana Novaka, Petra Šegedina, Ivana Aralice, Anđelka Vuletića i ostalih. Zapravo, što mislimo pod pojmom „narod“? Književnu nagradu „Kiklop“ dobila je pevaljka koja nastupa pod pseudonimom Nives Celsius, a koja je na dodjelu dovela kao oblik provokacije Dragačevske trubače iz Srbije i u ekstazi iskazivala svoj etnicitet. Tu je umjetnicu Predsjednica zamolila da bude gost na njezinoj predsjedničkoj inauguraciji. Mene koji sam u njezinu korist snimio spot, djelovao stranački najviše koliko sam mogao, zajedno s obitelji, da ne govorim o mojim političkim i diplomatskim zaslugama u vremenu 1990.-2000., te književnim u vremenu iza toga, nije se ni sjetila. Na toj inauguraciji nije bio ni predsjednik DHK, Božidar Petrač, bez obzira na povijesne i književne zasluge, bez obzira što je kao i ja obnašao visoke dužnosti u HDZ-u.

Prof. Bošković je vjerojatno u pravu. U ovakvoj društveno i socio-psihološkoj konstelaciji ljudi poput nas nemaju što tražiti. Preostaje nam glumiti don Kihote, odnosno praveći se kako još ima smisla jurišati protiv vjetrenjača, ili se dostojanstveno povući iz javnosti u potpunu anonimnost, ili napustiti zemlju pa u rasuću tugovati za njom, a možemo izabrati i sumorno rješenje: ostati u „lijevoj našoj“ jer nemamo kuda, kao razočarani, utučeni, deklasirani i ojađeni ljudi. Tuga Tarle to naziva tihim suicidom.

Đuro Vidmarović