Nadija Savčenko

Nadija Viktorivna Savčenko (ukr.:НадіяВікторівнаСавченко, Kijev, 11. svibnja 1981.) bivša časnica ukrajinske vojske, poznata je kao jedna od prvih žena koje su prošle obuku za pilotkinje helikoptera Oružanih snaga Ukrajine, ali i po tome što je zarobljena tijekom rata u istočnoj Ukrajini i izručena Rusiji, gdje se protiv nje vodio sudski postupak zbog navodnog ubojstva dvoje ruskih novinara.

Nadija Savčenko kao časnica Ukrajinskih oružanih snaga

Savčenko je od mladih dana imala ambiciju postati vojna pilotkinja, te se zbog toga priključila kopnenoj vojsci, a potom elitnim padobranskim jedinicama. Od 2004. do 2008. bila je jedina žena-pripadnica ukrajinskoga kontingenta u savezničkim snagama koje su okupirale Irak, odnosno sudjelovale u borbama protiv pobunjenika. Nakon povratka podnijela je zahtjev za prijem u pilotsku školu u Harkivu, gdje je diplomirala 2009. godine. Sljedeće godine je poslana u Brodi gdje je služila kao pilotkinja helikoptera u 3. puku armijskoga zrakoplovstva.

Nakon izbijanja oružane pobune ruskih separatista 2014. godine, Savčenko se kao dobrovoljka priključila bataljunu Ajdar te je sudjelovala u borbama u Luganskoj oblasti. Dana 18. lipnja 2014. kraj mjesta Metalist u Slovjanoserbskom rajonu (drugom ću prilikom progovoriti o ovome toponimu u Ukrajini) zarobili su je pripadnici pro-ruske tzv. Narodne milicije Donbasa; snimke njenog ispitivanja od strane pro-ruskih terorista sljedeći su dan objavljene na internetu. Dana, 8. srpnja objavljeno je kako se Savčenko nalazi u Voronježu u susjednoj Rusiji, a sljedeći dan kako se protiv nje vodi postupak zbog sumnje da je 17. lipnja sudjelovala u ubojstvu Igora Kornjeluka, reportera ruske državne televizije i Antona Voronjina, njegovog tehničara.

U ukrajinskoj javnosti Savčenko je ubrzo postala mučenica i simbol borbe protiv ruske agresije. U listopadu 2014. je na parlamentarnim izborima u Ukrajini izabrana u Vrhovnu radu na listi stranke Batkivščina (Domovina) kojoj je na čelu karizmatična Julija Timošenko. Dana, 25. prosinca 2014. izabrana je za ukrajinskoga predstavnika u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe. Dana, 26. siječnja 2015., njen status je potvrđen, te je, stekla diplomatski imunitet; usprkos toga, ruske vlasti su odbile zahtjev za njeno puštanje.

Dana, 22. ožujka 2016., ruski sud proglasio ju je krivom i osudio na 22 godine zatvora, a nisu zaboravili ni 30 tisuća rubalja globe za "ilegalan ulazak u Rusiju"! Tog dana sve novine Europe trebale su izaći sa njenom slikom na naslovnici, ali upravo tada u Briselu su se dogodili stravični teroristički akti. To je spasilo Moskvu od medijskog skandala, ali ju nije spasilo od bruke. Cijeli svijet je uvidio da je proces grubo namješten i falsificiran, a da su suci samo beskrupulozni izvršitelji i najapsurdnijih naredbi političara. Tako je na tom sudu osuđenica Savčenko odnijela uvjerljivu pobjedu.

Poruka Nadije Savčenko tijekom suđenja: „Ja sam se rodila kao Ukrajinka i umrijet ću kao Ukrajinka!“.

Iz zatvora je poslala pismo u kojemu, između ostaloga, piše: "Sloboda je najdragocjenija stvar koju čovjek posjeduje. Nju je svim živim bićima podarila priroda i Bog. Ali u brutalnom ljudskom svijetu... slobodu ne dobivate automatski. Morate se boriti za nju i da oslobodite svoje mjesto pod suncem za slobodan život", piše Savčenko.

Svijet su zadivile TV slike sa suđenja, na kojima se čuje kako ova mlada žena iza rešetaka zatvorske krletke u koju su ju stavili, pjeva ukrajinske rodoljubne pjesme, prkoseći okupatorskome sudu koji je očekivao njezino priznanje i pokajanje, kako bi tim priznanjima politika kasnije mahala sukladno svojim ciljevima.

Nadija Savčenko pojavila se na sudu u majici s ukrajinskim državnim grbom, ponosno uzdignuta čela.

Zastupnica Savčenko se suprotstavlja putinskom režimu ne samo hrabrom riječju, u toj žestokoj borbi ona je iskazala spremnost da žrtvuje i vlastiti život. Pred kraj procesa najavila je gladovanje, a 6. travnja protestirajući protiv nepravedne presude odbila je i vodu. "Rusija će me svejedno vratiti u Ukrajinu - živu ili mrtvu, ali će me vratiti!", rekla je jednom ova hrabra časnica.

Kako bi istaknula svoj nacionalni identitet, nasuprot velikorusima koji ga negiraju, Nadija se na sudu pojavljivala u ukrajinskoj narodnoj nošnji.

Zbog gladovanja njeno zdravstveno stanje brzo se pogoršalo i postalo kritično. 19. travnja Rusija je prvi put dala dozvolu da predsjednik Ukrajine Petro Porošenko i majka Nadije održe telefonski razgovor sa zarobljenicom. Porošenko ju je tada obavijestio o svojim pregovorima s Putinom, a rezultat kojih je bio "usuglašavanje određenog algoritma njenog oslobađanja" (riječ je o razmjeni za dvojicu ruskih diverzanata iz Glavne obavještajne uprave koji su tada bili osuđeni za ubojstvo ukrajinskog vojnika na teritoriji Donbasa). Na zamolbu predsjednika i majke Nadija je pristala prekinuti štrajk glađu.

Plakat Ministarstva inostranih poslova

Cijelo ovo vrijeme Ukrajina se uporno borila za oslobađanje svoje heroine. Napokon je puštena na slobodu i vraćena u Ukrajinu u svibnju 2016. Nije jasno zbog čega je Putin naredio ovu sudsku farsu koja je završila s fijaskom za Rusku Federaciju. Ili je računao kako će zatočena Ukrajinka prihvatiti kolaboraciju?

Nakon puštanja iz ruskog zatočeništva, 31. svibnja 2016. parlamentarnu zastupnicu Nadiju Savčenko primio je u službeni posjet i patrijarh Filaret, poglavar Ukrajinske Pravoslavne Crkve KP.

Nakon oslobađanja zastupnica Savčenko nastavlja sa svojim političkim radom, služeći kao primjer kako se brani Domovina, uz cijenu žrtvovanja i vlastitoga života. Postala je nacionalna herojima. Doista zasluženo.

Đuro Vidmarović