Povodom Dana Državnosti oglasio sam se 25. lipnja 2016. na svojoj mrežnoj stranici kratkim tekstom, pod naslovom: I JA SAM BAŠTINIK POVIJESNE MEMORIJE. Povod je bila, između ostaloga, i fotografija povijesne sjednice Hrvatskoga državnog sabora, objavljena u jednome zagrebačkom dnevnom listu, na kojoj je proglašena neovisnost Republike Hrvatske. U ovom kratkom prilogu podsjetio sam, s nostalgijom, kao sudionik, na ovaj događaj.

Dan državnosti

Danas je Dan državnosti Republike Hrvate. Još su mi svježa sjećanja na 25. lipnja 1991. kada je Sabor proglasio nezavisnost Republike Hrvatske. Bio sam zastupnik u Društveno-političkom vijeću Sabora izabran na listi HDZ-a. Pripadao sam i visokim stranačkim redovima kao član Izvršnog odbora. Sabor me je izabrao za člana Hrvatske delegacije u Vijeću Republika i Pokrajina Skupštine SFRJ, tako da sam sudjelovao u radu dvaju Parlamenata: nacionalnog koji je postao Konstituanta, odnosno Ustavotvorna skupština i Federalnog u kojem smo participirali zbog međunarodno-pravnog statusa, sve do 8. listopada 1991. kada je Sabor proglasio prekid svih državno-pravnih sveza sa SFRJ.

Povijesna sjednica Hrvatskog sabora 25. 6. 1991.

1. Franjo Tuđman; 2. Velibor Kikerec; 3. Gojko Šušak; 4. Mladen Vedriš; 5. Martin Špegelj; 6. Franjo Gregurić; 7. Milan Ramljak; 8. Željko Olujić; 9. Hrvoje Hitrec; 10. Jadranko Crnić; 11. Šime Đodan; 12. Ante Beljo; 13. Đuro Vidmarović; 14. Nedjeljko Mihanović; 15. Josip Manolić; 16. Stjepan Mesić; 17. Hrvoje Šarinić; 18. Boris Buzančić; 19. Ivica Gaži

Nikada neću zaboraviti riječi dr. Žarka Domljana, prvog predsjednika Sabora:“ Rođena je nova država Hrvatska, neka joj je dug i sretan život!“.

Sabornica je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Sjedala su bila presvučena plastičnim navlakama, nije bilo klima uređaja, niti ventilacije. Zbog premalo kisika mučila me glavobolja. No, radost je bila velika. Povijest smo dodirivali prstima. Tisućljetni san je bio pred ispunjenjem. No, demon rata krenuo je u akciju.

***

Sretan sam što je Večernji list donio fotografiju s tog povijesnog zasjedanja Sabora, a urednik je brojkama ReinerPredsjednik Sabora, akademik Željko Reiner, nota bene, član Društva hrvatskih književnika, nije smatrao potrebnim pozvati na svečanu sjednicu saborske zastupnike iz prvog saziva. Promatrao sam uzvanike i razmišljao, što je toga, inače mudrog čovjeka i liječnika-pjesnika, natjeralo na ovakav ahistorijski potez? Kako nije mogao shvatiti da je ljudima koji su sudjelovali na ovoj povijesnoj sjednici Sabora, dakle onima koji su stvarali povijest u uvjetima kada je trebalo staviti „glavu na kantar“, bilo, najblaže rečeno, pristojno uputiti poziv.označio pojedine zastupnike što je važno s historiografskog motrišta. Što je čovjek stariji sve su mu manje važna priznanja, ali lijepo je, da ne kažem pristojno, prisjetiti se ljudi koji su juridički stvorili ovu državu. Npr. zar nije sadašnji predsjednik Sabora mogao pozvati na svečanu sjednicu sve zastupnike iz Prvog saziva? To državu ne bi ništa koštalo, a poštovanje prema državotvorcima bilo bi ispunjeno. Nisam se osjećao ugodno kada je Predsjednica na svoju inauguraciju pozvala neke ljude i žene, među kojima su i porno-pjevačice, ali nije našla potrebitim pozvati npr. Zvonimira Markovića, Hrvoja Kačića, Ivana Lučeva, moju malenkost i slične nama. Zbog čega Predsjednica i sada na prijem povodom Dana državnosti izbjegava pozvati na prijem ljude koji su 1990. „stavili glave na panj“? Pokojnome predsjedniku Tuđmanu to se nije moglo promaći. Na žalost na fotografiji u Večernjem listu, nisu označeni svi zastupnici. Pored mene je dr. Zvonimir Marković iz Splita, jedan od dugogodišnjih uznika u komunističkim zatvorima, prvak hrvatskog državotvornog pokreta u Dalmaciji i povijesna ličnost od nacionalnog značaja. Trebao je biti označen. No, hvala uredniku i na ovom prilogu.

Nisam slutio koliko će ovaj tekst izazvati široko zanimanje. Poglavito kolega koji su svjedoci ovoga vremena. Predsjednik Sabora, akademik Željko Reiner, nota bene, član Društva hrvatskih književnika, nije smatrao potrebnim pozvati na svečanu sjednicu saborske zastupnike iz prvog saziva. Promatrao sam uzvanike i razmišljao, što je toga, inače mudrog čovjeka i liječnika-pjesnika, natjeralo na ovakav ahistorijski potez? Kako nije mogao shvatiti da je ljudima koji su sudjelovali na ovoj povijesnoj sjednici Sabora, dakle onima koji su stvarali povijest u uvjetima kada je trebalo staviti „glavu na kantar“, bilo, najblaže rečeno, pristojno uputiti poziv. Mnogi su mrtvi, mnogi razočarani, tako da bi broj onih koji bi se odazvali bio manji od broja tadašnjih zastupnika, ali bila bi to gesta dostojna Sabora i njegovog predsjednika, priznanje ljudima koji su takvo priznanje zaslužili. A Državu to ne bi koštalo niti kune. Osim, ako bi ih se počastilo kavom.

Umjesto pravih junaka i povijesnih ličnosti, među pozvanima bile su i osobe koje se 1990. nisu nalazile među sudionicima povijesne borbe za nezavisnost države.

Predsjednica je učinila još ekskluzivniji izbor. Ona, doduše, nije imala obvezu pozivati zastupnike iz prvog saziva Sabora, jer je njezino pravo pozvati koga želi, pa bile to i povijesno nevažne osobe. Ali bilo bi lijepo, uljudno, s osjećajem za povijesne procese, dostojno događaja i časti koju obnaša, da je to učinila. Pored zastupnika, na PredsjednicaPredsjednica je učinila još ekskluzivniji izbor. Ona, doduše, nije imala obvezu pozivati zastupnike iz prvog saziva Sabora, jer je njezino pravo pozvati koga želi, pa bile to i povijesno nevažne osobe. Ali bilo bi lijepo, uljudno, s osjećajem za povijesne procese, dostojno događaja i časti koju obnaša, da je to učinila.prijem je trebalo pozvati i sve žive prve veleposlanike i generalne konzule, jer je njihov udio u borbi za međunarodnu afirmaciju Hrvatske bio velik.

Mogao bih mnogo toga kazati o Predsjedničinoj listi uzvanika, ali ne želim. Ne govorim isključivo pro domo sua, jer se zbog trenutnih zdravstvenih razloga ne bi mogao odazvati, ali bi me poziv jako obradovao. Kao i mnoge od nas koji smo onih godina, kada je „grmilo“ bili u Saboru, na Pantovčaku i nekim drugim važnim mjestima.

Predsjedniku Sabora upućujem posebnu zamjerku. On ima oko sebe plaćeni skup savjetnika, pa ako osobno ne poznaje povijest Sabora 1990.-1992. mogao je nekoga zadužiti da mu dadu potrebne obavijesti. Ljudi koji misle kako s njima počinje povijesti ne shvaćaju da je povijest učiteljica života.

Zamjeram i vodstvu HDZ-a što nije bar ono pozvalo saborske zastupnike koji su 1990. izabrani na njihovoj listi na malu svečanost i s nekoliko toplih riječi zahvalilo im na povijesnim odlukama. Kao čovjek razumijem mlađe kolege koji su u ono vrijeme bili daleko od politike, ali ne shvaćam starije, poglavito barakaše. Osobno sam doživio da me na ulazu u stranku traže dokumente i blijedo gledaju kada se tome čudim. Čak mi je iskrena primjedba „Oprostite, ali vaše mi ime ništa ne znači“ zvučala simpatično. Ali, ako me odbije primiti na protokolarnih pet minuta, predsjednik stranke, kojemu sam, nota bene, bio nekada šef kao predsjednik Gradskog odbora HDZ-Zagreb, zatim to ponovi sadašnji predsjednik Gradskog odbora kojega sam želio upoznati kao jednog od mojih nasljednika, e tada je riječ o bahatosti, neuviđavnosti i oholosti kojom se žele poniziti stari članovi samo zbog toga što više nisu „gore“.

Mrzim političke bicikliste, jer gaze one dolje, a drže sagnutu glavu kada gledaju one iznad sebe. Objektivno, ti ljudi kao privatna lica, ničim ne zaslužuju da s njima popijem kavu, niti bih to želio. Predsjedniku Tuđmanu se nije mogla dogoditi ovakva bahatost. Preko pročelnika Kabineta ing. Šarinića svatko tko je tražio prijem dobio je termin koji je poštivan. Sada imamo na djelu partitokraciju, a ona ubija izvorni duh HDZ-a. To je ostatak iskustva SKH i kao takvog treba ga što prije baciti u povijesnu ropotarnicu. I Karamarko i Mikulić i Kovač i Brkić, etc. trebali bi to zapamtiti.

Đuro Vidmarović