Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt - Zagreb

Plakat za izložbu

Posjetio sam izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, posvećenu hrvatskoj plemićkoj obitelji Vraniczany. Budući sam se dobro poznavao s barunom Jankom Vranicanyjem-Dobrinovićem, postojao je dodatni razlog posjetiti ovu izložbu. Nisam požalio i svima koji mogu, preporučam učiniti isto. Treba čestitati Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, odnosno kustosima, stručnoj ekipi i upravi što su ovu toliko zaslužnu hrvatsku plemićku obitelj predstavili na znanstveno utemeljen, a opet jednostavan i široj publici pristupačan način.

Preporučam svima koji mogu da žrtvuju jedno prijepodne, ili poslijepodne, jer je izloženo pravo bogatstvo povijesnih dokumenata, foto-građe, slika, crteža, genealoških stabala, skulptura, fotografija...

Grb barunske obitelji Vraniczany-Dobrinović postavljen na izložbi

Izložba je priređena pod odgovarajućim nazivom „Veličanstveni Vraniczanyjevi“. Doista su bili veličanstveni, ne toliko po političkim dužnostima koje su obnašali (među njima nema banova), već po mudrom uključivanju u suvremene gospodarske tijekove, po rodoljublju i domoljublju. Uvijek s posebnim uzbuđenjem promatram skupnu fotografiju naših iliraca, među kojima su dvoje Vranicanijevih.

Konačno, Vranicanijevi su preživjeli drugi svjetski rat, doduše u izbjeglištvu, da bi se s barunom Jankom 1990. vratili na velika vrata u hrvatski politički život. I danas impresionira njihova obiteljska konkluzija: Fratrum concordia

Čuveni ilirac-preporoditelj barun Ambroz Vranyczany, pored grofice Sidonije Erdödy Rubidode Monyorókerék et Monoszló

Donosim osnovne obavijesti o ovoj obitelji, toliko zaslužnoj u hrvatskoj povijesti. Plemička obitelj Dobrinović spominje se u izvorima još početkom 13. st. na području Bosne, odakle su u 15. stoljeću prebjegli pred Turcima u Dalmaciju i naselili se u Vranjicu pokraj Splita. Dakle, može se kazati kako pripadaju izvornome hrvatskom plemstvu, nastalom još u doba narodnih vladara. Manojlo Dobrinović dobio je od splitskoga gradskog vijeća 1454. godine naslov patricija i promijenio prezime u Vranjican po mjestu Vranji.

U 16. st., nakon pada Klisa pod osmansku vlast, članovi obitelji Vranjican sele se radi sigurnosti na otoke Hvar i Brač. Na Hvaru se nastanjuju u Starom Gradu gdje i danas postoji prezime Vranjican. Mirom u Campoformiu 1797.Dalmacija prelazi pod vlast Habsburgovaca, čiju vlast priznaje i obitelj Vranjican. Međutim, kada na osnovi Požunskog mira iz 1805., Hvar s ostalom Dalmacijom dolazi pod Francusku, obitelj Vranjican se stavlja na čelo otpora protiv okupacije i zajedno s ostalim otočanima protjeruje Francuze.

Bečkim mirom 1809., Francuzi su se vratili, zbog čega su braća Ambroz stariji i Ivan te njihov rođak Šime Vranjican s brojnom obitelji, bojeći se osvete Francuza, prebjegli u Hrvatsku. Ambroz stariji naselio se u Severinu na Kupi, Ivan stariji u Senju, a Šime u Zagrebu, da bi nakon odlaska Francuza 1815. godine odselio u Rijeku. Šimini sinovi Nikola i Ambroz mlađi odlaze u Karlovac, Matija i Ivan mlađi u Senj, a Jure u Rijeku.

Rukovodeći se obiteljskim geslom Fratrum concordia, Šimini sinovi su se obogatili trgovinom i osnovali obiteljsku tvrtku koja se bavila izvozom Žita i drvne građe. Osim ekonomskog napretka, obitelj je doživjela i društveni uspon. Tako je 1822. godine Ambrozu st. i Ivanu st. potvrđeno staro plemstvo, a njihovi potomci dobili su 1827. ugarsko-hrvatsko plemstvo. Šime i njegov sin Jure postaju riječki patriciji, a 1837. je i njima podijeljeno ugarsko-hrvatsko plemstvo, a prezime Vranjican su mađarizirali u Vranyczany.

Godine 1846. Ambroz ml. dobio je u Beču za sebe i braću viteški stalež s prezimenom Dobrinović, čime je vraćeno staro obiteljsko ime, a 1862. petoro braće Vranyczany-Dobrinović dobivaju barunat. Među Dobrinovićima najistaknutiju ulogu u društvenom životu tada preporodne Hrvatske imao je Ambroz mlađi (1801.-1870.). Bio je pristaša ilirske stranke, velik domoljub i mecena hrvatske kulture. Ban Jelačić imenovao ga je prvim hrvatskim ministrom financija i on je dao kovati prvi hrvatski novac koji se zvao Križar. Bio je predsjednik Matice hrvatske u doba Bachova apsolutizma. Financijski je pomogao osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i kazališta te drugih kulturnih i nacionalnih institucija.

Palača Vraniczany. Danas Arheološki muzej – Zagreb

Obitelj Vranyczany-Dobrinović je do početka 20. st. izgradila i kupila niz imanja i dvoraca u sjevernoj Hrvatskoj (kurije Šenjugovo, Puhakovec i Mirkovec, dvorci u Gornjoj Bedekovčini,, Oroslavlju i Laduču).

Mladen Mikuljan: Janko Vraniczany-Dobrinović Zagreb, 1998. Bronca

Najpoznatiji odvjetak obitelji u 20. stoljeću bio je barun Janko Vranicany-Dobrinović (1920.-2015.) koji je bio od 1990. ministar za turizam u Vladi Republike Hrvatske, a od 1992. hrvatski veleposlanik u Bruxellesu. Rođen je 1920. u dvorcu u Bedekovčini kod Krapine, gdje je proveo djetinjstvo u idiličnom ugođaju zagorskog krajolika, a umro u Bruxelllesu 2015. godine.

Barun Janko Vraniczany-Dobrinović kao dječak u rodnoj Bedekovčini

Dvije godine, 1937. i 1938. proveo je u Bruxellesu gdje je učio francuski, a zauzvrat je svoje vršnjake podučavao tenisu.Tijekom Drugog svjetskog rata bio je kao domobran poslan u elitnu časničku školu u Stockerau u Njemačkoj. Nakon povratka trebao je ići u ustašku vojnicu. Premda to nije htio, general Ante Vokić ga je uzeo za svog ađutanta. Bio je svjedok puča Lorković-Vokić u kolovozu 1944. protiv Pavelića.

Kada se vratio s odmora 1. rujna 1944. zatekao je blijeda lica. Puč je otkriven, a Vokić i drugi uhićeni. Krajem Drugog svjetskog rata bježi u Italiju. Diplomirao je u Vatikanu komunikacije. Komunističke vlasti su nakon osvajanja vlasti u Hrvatskoj 1945. konfiscirale svu obiteljsku imovinu. Janko se nakon završetka studija u Italiji, 1948. preseljava u belgijsku prijestolnicu Bruxelles. Odande je namjeravao krenuti u „Novi svijet“, vidjevši kako u Domovinu više nema povratka.

Čekao je odlazak u Sjedinjene Države gdje ga je trebao posiniti jedan bogati prijatelj obitelji. Kako je njegov sponzor dok je čekao „papire“ umro, zaposlio se u turističkom uredu Republike Austrije. Zahvaljujući sposobnosti i stručnosti „dogurao“ je do ministra turizma ove zemlje. Godine 1952. ponovo se vraća Belgiji.

Uključuje se u biznis s uvozom hmelja za belgijske pivovare.Dvije godine je proveo u francuskom Dijonu. Kao privatni poduzetnik radio je do 1968. godine. Tada se vratio u austrijsko turističko predstavništvo kao generalni direktor.Uoči demokratskih promjena 1990., zajedno s drugim hrvatskim plemićima,supotpisao je javno pismo u kojem su se novim vlastima stavili na raspolaganje.Preko Hrvoja Šarinića je došao do predsjednika Tuđmana. Postao je ministar turizma u prvoj hrvatskoj Vladi. Mora se priznati, ne posebno uspješan. Potom se vratio u Bruxelles. Ondje je lobirao za hrvatske interese koristeći se, kao pripadnik višega plemstva, svojim vezama i poznanstvima.

Janko Vraniczany-Dobrinović i predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman

U listopadu 1991. Predsjednik Tuđman ga imenuje ravnateljem Hrvatskog ureda za veze s EZ-om i NATO-om. „Nismo još ni bili priznati kad sam počeo zastupati Hrvatsku u Bruxellesu, pa sam, prije no što sam mogao biti veleposlanik, bio ravnatelj Hrvatskog kontaktnog ureda za Belgiju i Europsku zajednicu“, izjavio je u jednoj TV emisiji Janko Vranicany.Nakon pobjede komunista na izborima 2000. savjetovao je Račana, kako nastupati prema EU i NATO-u.

Dio rodoslovlja loze Vranyczany-Dobrinović

Iza sebe ima dva braka. U prvom je bio oženjen plemkinjom iz Belgije, s kojom je imao sina Marka (koji ima draguljarnicu u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića). Razišli su se, ali ostali u dobrim odnosima. U drugom braku je od 1978. s Austrijankom Evom.Upoznali su se tijekom jednog turističkog sajma gdje je radila u uredu grada Salzburga. Njegova sestra, barunica Ana Marija, pokopana je u obiteljskoj grobnici, u mirogojskim arkadama. Živjela je u Johanessburgu sa svojih šestero djece. To joj je bila posljednja želja. Janko je živio u Bruxellesu u manjoj vili ispunjenoj portretima svojih obiteljskih prethodnika.

Sabor, 13. II. 1992: s lijeva na desno: Đuro Vidmarović, barun Janko Vraniczany-Dobrinović, prof. dr. Nikola Jakšić i Vlado Kolak

Baruna Janka Vranicanyiaj-Dobrinovića upoznao sama 1990. godine kao zastupnika u prvom sazivu Hrvatskoga državnog sabora, prije nego što je izabran za ministra turizma. Uz njega u Saboru je, doduše u drugome sazivu, sjedio još jedan plemić, grog Jakob Eltz Vukovarski. Kasnije sam kolegu Janka susretao kao veleposlanik. Bio je ugodan sugovornik, jednostavan, a opet aristokratski distanciran. Nije u cijelosti shvaćao hrvatsku političku situaciju. Hrvatsku je promatrao iz zapadnoeuropske vizure, pri čemu se stjecao dojam kako nije uvijek bio dovoljno kritičan prema pojedinim potezima lidera tih zemalja glede velikosrpske agresije n Hrvatsku i hrvatske eurointegracije. Predsjednik Tuđman je cijenio njegovo poštenje i iskrenost u iznošenju stavova, a poglavito njegove veze s visokim belgijskim i europskim plemićkim krugovima koje su sezale sve do kraljevskih kuća. Često se s njime sastajao i vodio razgovore u Predsjedničkim dvorima.

Đuro Vidmarović