Franjo Mandić: Kapi izvora (pjesme), Zagreb, 2015.

U Zagrebu postoji nekoliko udruga pisaca-amatera. To je dobro jer doprinosi širenju ljubavi za pisanu riječ i kulturnom životu grada. Naravno, ako se ne prijeđe granica koja dijeli estetske činjenice književnog djela i stručne prosudbe tih djela, od narcisoidnosti bez pokrića i izjednačavanja subliterature s literaturom. Koliko to može otići u krivom pravcu pokazuje slučaj kada su pisci-amateri osnovali drugu i dali joj naziv Društvo hrvatskih književnika. Biti piscem-amaterom nije ponižavajuće, što više, treba to cijeniti. Međutim, pravi pisci-amateri žele raditi na vlastitom književnom razvoju i uzdizanju, prihvaćaju savjete stručnjaka i istaknutijih kolega, kako bi objavljivali sve bolja djela i na taj način dostigli razinu koja će im omogućiti članstvo u jednoj od naših književnih udruga: Društvu hrvatskih književnika, Društvu hrvatskih pisaca i Društvu književnika za djecu. Da bi to postali trebaju zadovoljiti estetske kriterije, poslati radove na adresu jednog od navedenih Društava, koje potom ocjenjuje Prosudbena komisija i nakon toga predlaže Upravnom odboru na verifikaciju.

U istočnom dijelu Novog Zagreba djeluje udruga pisaca – amatera pod nazivom „Pegaz“. Nastala je okupljanjem ljudi sklonih književnom izražavanju, oko župnog listića „Živjeti zajedno“ koji je izlazio u Župi sv. Ivana Evanđelista i apostola u Utrini. Tada je kao župnik djelovao marni svećenik Josip Golubić. Njegovi su nasljednici ugasili ovo glasilo, nakon čega se oformila udruga koja je okupila ljude, uglavnom iz naselja Travno, Utrina, Siget i Dugave. Dokaz o ozbiljnom radu ove udruge pokazuje činjenica da je njezin član Goran Gatalica postao 2015. član Društva hrvatskih književnika, Alka Pintarić objavila već pet pjesničkih zbirki i stekla reputaciju pjesnikinje kršćanskog nadahnuća, ali zbog treće životne dobi misli kako nije vrijeme za podnošenje molbi DHK-u. Treći član „Pegaza“ i predsjednik udruge, Franjo Mandić, upravo je kod uglednog zagrebačkog nakladnika „Teovizije“ objavio drugu zbirku stihova kršćanskog nadahnuća. Neka mi je dopušteno predstaviti ovog marljivog i dojmljivog pjesnika.

Franjo Mandić

Franjo Mandić pripada naraštaju hrvatskih pjesnika kršćanskog nadahnuća čiji je književni vrt procvjetao nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj. Riječ je o angažiranom katoličkom intelektuaacu, a sada kada je u mogućnosti posvetiti se svojem unutarnjem književnom pozivu, iskoristio je priliku i iskazao se kao pjesnik i prozni pisac. U ovo vrijeme osvojenih demokratskih sloboda Crkva je ušla u delikatno razdoblje suočavanja s negiranjem koje je često puta agresivnije od onoga iz vremena komunizma. Stoga uloga laika postaje sve važnija, gotovo nezaobilazna.

Pjesnička zbirka „Kapi izvora“, drugo je Mandićevo ukoričeno poetsko ostvarenje. Kako pratim njegov književni razvoj, slobodan sam svjedočiti o postojanosti, pa i predanosti kojom to čini. Ta predanost impresionira. Njemu je cilj jasan: besplatno smo dobili, besplatno dajemo. Bog nam je darovao talent i znanje i taj smo dar dužni koristiti Njemu na slavu, a narodu na čast. Mandić je tražio svoju pjesničku nišu, vlastiti poetski diskurs kako bi bio svoj.

Nije teško biti epigon, ili hodati stazom koju je netko drugi utabao – pravi je napor stvoriti vlastitu stazu i na njoj ostaviti stope koje će drugi prepoznati kao tvoje. Hrvatska ima snažnu poeziju transcendentnog i kršćanskog nadahnuća i stoga nije lagano pronaći svoju nišu. Naš se autor odlučio na stanovitu simbiozu pučkog marijanskog izričaja, poezije uglednih pjesnika i vlastite želje za što snažnijim i što razumljivijim prenošenjem Istine ogrnute u poetsko ruho. To je zanimljiv cilj, ali pun opasnosti. Stoga je i vrijedan naše pažnje. Franjo se obraća kršćanima, ali i svim ljudima dobre volje. Ponekad nježno kao brat, ponekad ozbiljno, pa i oštro, kao učitelj. Njegove se pjesme mogu analizirati kao poetske tvorbe, ali prije svega kao misaone cjeline s jasnom izvanliterarnom porukom.

U zbirci „Kapi izvora“ ciklus „Majka nad majkama“ pobuđuje posebnu pozornost. Pripada hrvatskoj marijanskoj poeziji, a ona je specifičan odjeljak hrvatske poezije kršćanskog nadahnuća. „Ona je“, kako s pravom ističe Božidar Petrač, „štoviše, bez ikakvih zastranjivanja postojano slijedila opće umjetničke karakteristike hrvatske poezije katoličke inspiracije. Čak su i korijeni njezina nastanka i njezine pojave uopće posebni; možda su još jedino one pjesme koje su nadahnute Isusovim utjelovljenjem – što je opet povezano s Marijom, Bogorodicom – na tragu takve dosljednosti kakvu slijedi, i u teološkom smislu, marijanska pjesma“.[1]

Naš pjesnik nije filozof, već sljedbenik Ljepote. Umjetnost je neposredno povezana s Apsolutnim. Izvori umjetnosti i izvori vjeri – isti su. Stoga se s razlogom kaže kako prvi stih pripada Bogu, a ostalo je zanat. Ali jedno je nositi u sebi taj „prvi stih“, a imati potencijala iskazati ga, druga je priča. Kada tako bilo ne bi, svi bi ljudi bili pjesnici.

Čitajući većinu Mandićevih stihova uočiti ćemo u njima tri stožerna pojma: milost, čistoća i dobrota, uz pjesnički opis naroda kao „male crkve“. Te će pojmove Mandić „razrađivati“ u mnogim pjesmama.

Pjesme-molitve prate našu književnost od njezinih početaka. U sadašnje vrijeme, poglavito nakon komunističkog izgona ovog književnog žanra, Tomislav Marijan Bilosnić je zbirkom „Molitve“ za koju je ovjenčan Tinovom nagradom, rehabilitirao poeziju kršćanskog nadahnuća i otvorio molitvama širom vrata u književnost. Naravno, stvaranje pjesama-molitava nije jednostavno. Riječ je o zahtjevnom poetskom izričaju koji traži snažnu vjeru, razumijevanje vjerskih sadržaja, ali i visoku estetsku razinu pjevanja. Ako se ta razina ne poštuje, prijeti opasnost od banalizacije teme, ili povratak u narodno pjesništvo. Da ne govorimo, kako je nakon Đure Sudete, Ive Lendića, Ive Andrića, Nikole Šopa, Anke Petričević, T. M. Bilosnića, Drage Čondrića, Marije Barbarić-Fanuko, Enerike Bijač i ostalih, teško napisati molitvu koja će izbjeći epigonstvo.

Želim podvući kako se Franjo Mandić, vođen dubokom osobnom vjerom („kad govorite u moje ime, ja sam s vama“) upustio u taj rizik. Sada kada je zbirka oblikovana, treba priznati kako je pronašao svoju malu „pjesničku nišu“, mali osobni pečat dao je velikoj temi molitava.

          Đuro Vidmarović, Nevenka Nekić i Franjo Mandić na predstavljanju zbirke „Kapi izvora“

Na kraju, kažimo da je predgovor zbirci „Kapi izvora“ napisala naša istaknuta književnica, Nevenka Nekić, dok se nakladnik „Teovizija“ pobrinuo za dojmljivu estetsku opremu knjige.

Đuro Vidmarović

[1] Božidar Petrač: Kratak pregled novije hrvatske marijanske lirike od preporoda do danas. U: Duša duše Hrvatske, novija hrvatska marijanska lirika, „Crkva na kamenu“, Mostar, 1998., str. 322.