Taras Ševčenko

U Lipovljanima živi agilna ukrajinska nacionalna zajednica. Imaju župnu grkokatoličku crkvu i KPD „Karpati“. Mirni su i radini ljudi. Etnički identitet sačuvali su zahvaljujući svojoj Crkvi. Svake godine KPD „Karpati“ priređuje svečanost u čast Tarasa Ševčenka. Ove godine je u mjesnoj lijepo obnovljenoj i funkcionalnoj knjižnici priređena izložba reprodukcija slikarskih Radova Tarasa Ševčenka, marom Alekse Pavlešina, predsjednika Društva za ukrajinsku kulturu iz Zagreba. Predavanje o velikom pjesniku održao je pisac ovih redaka.

Svečanost je trebala uveličati delegacija ukrajinskog Parlamenta i Vlade koja se nalazila u posjetu RH, poglavito Vukovaru, gdje su razgovarali o povijesti Erdutskog sporazuma i načinu mirne reintegracije istočne Slavonije i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak RH. Na žalost, delegacija je sat i pol kasnila, tako da je na zatvaranju izložbe slikarskih radova T. Ševčenka domaćine, na čelu s načelnikom Marijom Ribarom, stigao pozdraviti samo veleposlanik Ukrajine u RH Oleksandar Levčenko.

Mjesna knjižnica u Lipovljanima

Mjesna knjižnica u Lipovljanima - unutrašnjost

Taras Grigorovič (Hrihorovič) Ševčenko je čovjek kojega držim najvećim ukrajinskim pjesnikom i prosvjetiteljem, ali i jednim od velikana europske književnosti 19. stoljeća. Rođen je u selu Morynci, 9. ožujka 1814., a preminuo u Petrogradu, 10. ožujka 1861. godine.

Ševčenko je unikatna pojava u europskim razmjerima jer je prošao trnovit put od kmeta na feudalnom posjedu, pa do slobodnog čovjeka, školovanog slikara i nacionalnog preporoditelja. O tome su napisane u Ukrajini brojne knjige i studije. Rođen je u kmetskoj obitelji u ukrajinskom selu Morynci, u kijevskoj guberniji tadašnje carske Rusije. S devet godina umire mu majka, a dvije godine kasnije i otac. S četrnaest godina postao je sluga na dvoru svoga feudalnog gospodara. Još u djetinjstvu kod malog Tarasa primijećen je slikarski talent, a kako je pratio gospodara P. Engelgardta na njegovim putovanjima u Vilnius, a kasnije i u Petrograd, u hodu je učio osnove slikarstva.

Taras Ševčenko: „Sveta obitelj“

Ševčenkov umjetnički talent uočio je tada utjecajni ruski slikar koji je inicirao zamisao o tome da se Ševčenka otkupi od njegova feudalca i dodijeli mu slobodu. Bio je to Karl Brjullov koji je donirao portret svoga prijatelja i pjesnika Vasilija Žukovskog. Novcem dobivenim od prodaje portreta na lotu, 5. svibnja 1838. Ševčenko je otkupljen od svog gospodara za 2500 rubalja. Iste godine, kao slobodan čovjekŠevčenko je primljen na umjetničku akademiju, u umjetničku radionicu Karla Brjullova kod kojeg je čak i jedno vrijeme stanovao. Nakon godinu dana od upisa na akademiju, na jednom od ispita Ševčenkoje bio nagrađen srebrnom medaljom za jedan svoj krajolik.

Đ. Vidmarović čita tekst o T. G. Ševčenku

Ševčenko je paradigma sudbine svoga naroda koji je došao do slobode nakon dugih godina ropstva i poniženja. Prva zbirka pjesama Kobzar izdana mu je 1840., iako poeziju piše još od djetinjstva. Kobzarčine lirske pjesme i romantične poeme. Sama riječ kobzar označava svirača narodnog ukrajinskog instrumenta kobze, a kobzari su nekad uz pratnju ovog žičanog instrumenta pjevali dume, pjesme s domoljubnim temama o slavnoj ukrajinskoj povijesti iz doba kozaka.

Već naredne, 1841. godine, Ševčenko objavljuje epsku poemu Hajdamaky u kojoj je opisan krvavi obračun Ukrajinaca protiv poljske vlastele. Također se okušao i u pisanju drama. Nakon ovih uspjeha, Ševčenko putuje u Ukrajinu gdje se susreće s teškim uvjetima života u kojemu žive njegovi sunarodnjaci.

Povijest suvremene Ukrajine tijesno je povezana s imenom TarasaGrigoroviča. On je otac suvremenog ukrajinskog književnog jezika. On je jezik tog starog i kulturnog naroda kojega su susjedi omalovažavali i čak mu oduzimali nacionalno ime nazivajući ga maloruskim dijalektom velikoga ruskog jezika, učinio samosvojnim književnim izrazom i dokazao njegovu literarnu vrijednost pa čak i superiornost.

Ako je jezik temeljni čimbenik samobitnosti jednoga naroda tada je Ševčenko udario temelje toj samobitnosti. Ali Ševčenkov jezik nije bio tek lingvistički fenomen. On je na svome materinskom ukrajinskom jeziku stvarao djela najviše umjetničke vrijednosti. Ali i to ne bi imalo preporoditeljski zamah da ta djela nisu svojim sadržajem budila ljubav prema rodnoj zemlji, njenoj povijesti i želji za slobodom. Ševčenko je pjesnik slobode i vizionar ukrajinske državnosti.

Načelnik Općine Lipovljani, Mario Ribar, pozdravlja nazočne

O Ševčenku treba govoriti mnogo više i mnogo dublje za što ovom prilikom nema potrebe. Ali neizbježno je dodati kako je veliki Kobzar bio i slikar čiji radovi poglavito oni nastali u izgnanstvu imaju iznimnu umjetničku vrijednost. Nije čudo što je carska vlast velikog pjesnika kaznila desetogodišnjim progonstvom iza Urala i pri tome mu zabranjivala pisati i slikati.

Dana 22. ožujka 1845. Vijeće petrogradskeumjetničke akademije donijelo je odluku da se Ševčenku dodijeli titula slobodnog umjetnika. Nakon toga putuje u Ukrajinu gdje se susreće s članovima Ćirilometodskog bratstva, tajne političke organizacije koja se zalagala za široko političko reformiranje Ruske Carevine. Nakon što ih je carska vlada razotkrila, svi su članovi, uključujući i Ševčenka, bili uhićeni i poslani u zatvor u Petrograd. Potom je unovačen u vojsku i na deset godina prognan u Orenburg duboko u unutrašnjosti Rusije. Car Nikola I., izričući mu kaznu napisao je: "Držati pod strogim nadzorom, sa zabranom pisanja i slikanja!".

Kao vojnik orenburškoga korpusa najprije boravi u Orškoj tvrđavi ali je zatim, kao slikar, uvršten u ekspediciju koja je istraživala Aralsko more, pa se tako ponovno mogao baviti književnošću i umjetnošću. Tek mu je 1857. dodijeljen oprost uz napomenu da se ne smije vratiti ni u Petrograd, ni u Ukrajinu. Preseljen je u Nižnji Novgorod, a dvije godine kasnije, u svibnju 1859.. bit će mu dopušten povratak u domovinu Ukrajinu. Tu se namjeravao za stalno vratiti, pa je čak i nakanio kupiti zemlju nedaleko od ukrajinskog sela Pekariv, ali je već u srpnju iste godine optužen za bogohuljenje te biva ponovno uhićen. Pušten je uz uvjet da se doseli u Petrograd i nikad više ne vrati u Ukrajinu.

Pjevački zbor KPD „Karpati“ izveo je nacionalne himne Ukrajine i Hrvatske

Ovakav oblik kažnjavanja upoznali smo i mi u Hrvatskoj kada su pojedini naši književnici zbog nacionalne tematike koju su obrađivali bili kažnjavani zabranom pisanja i objavljivanja na više godina. Ako pratimo Ševčenkov život onda ćemo uočiti da je tek desetak godina imao mogućnosti koliko toliko u miru stvarati svoja djela. A kroz to kratko vrijeme stvorio je čudo koje se može objasniti tek utjecajem transcendencije.

Uza sve svoje zasluge za ukrajinsko slikarstvo i obilje nadahnutih ilustracija i pejzaža koji su nastali za vrijeme boravka na obalama Aralskog mora, Taras Grigorovič Ševčenko prvenstveno je ukrajinski nacionalni pjesnik i preporoditelj ukrajinske književnosti. U njegovom je pjesničkom djelu oblikovana ukrajinska prošlost i težak život ukrajinskog seljaštva, osuđivano izrabljivanje kmetova i osvajačka politika ruskog cara Nikole I.

Ukrajinski kipar, Konstantin Dobranski, autor spomenika T. Ševčenku u Zagrebu

Mi smo u Hrvatskoj preveli Ševčenka još 1888. godine, zahvaljujući tadašnjem istaknutom pjesniku Augustinu Harambašiću, a ponovno je njegovo djelo prevedeno prije tri godine u nakladi Matice hrvatske, sada u prijevodu Antice Menac i Raise Trostinske. U Zagrebu, podignut je vrlo lijepi spomenik Ševčenku u Ukrajinskoj ulici koja nosi to ime iz zahvalnosti hrvatskoga naroda Ukrajini koja nas je kao državu prva priznala među članicama UN-a.

Prvi s desna: veleposlanik O. Lavčenko, načelnik M. RIbar i dio ukrajinske državne delegacije

I danas se diljem Ukrajine nalaze mnogi spomenici Tarasu Ševčenku. Najpoznatiji su onaj u Kanivu na mjestu gdje je pokopan te spomenik u središtu Kijeva preko puta Kijevskog državnog sveučilišta koje nosi njegovo ime. Ostali spomenici su mu podizani, a i još uvijek ih grade u drugim državama, posebice u postsovjetskim republikama, ali i u Kanadi i SAD-u gdje se nalazi najveće ukrajinsko iseljeništvo. Grad Aktau na obalama Kaspijskog jezera u Kazahstanu nosio je ime Ševčenko od 1964. pa sve do neovisnosti Kazahstana 1992. Njegovo isticanje borbe protiv ugnjetavanja različitih naroda u Ruskom Carstvu učinilo ga je popularnim među mnogim sovjetskim disidentima.

Đuro Vidmarović