Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca

Uvod: Prilog upoznavanju činjenica kao prilog boljem upoznavanju

Podsjetio bih čitatelje na poznatu tvrdnju Jakova Blaževića koju je on bezbroj puta ponavljao, a koju su u bivšem sustavu morali znati i učenici srednjih škola: "Cjelokupna djelatnost Stepinčeva dokazuje da je on i za vrijeme okupacije i nakon oslobođenja stajao iza ustaša i svih protunarodnih elemenata, da je Katoličku crkvu u Hrvatskoj vezao s fašizmom i okupatorima."

Godina 1991.

SPC uspostavlja novu episkopiju na okupiranome dijelu Hrvatske

Nakon stravičnog masakra u Borovu Selu i Dalju, patrijarh Pavle postavio vladiku Lukijana za episkopa "osječko-poljskog i baranjskog", sa sjedištem u okupiranom Dalju, a ovaj je odmah, na još vrućim i krvlju zalivenim zgarištima, blagoslovio temelje nove srpsko-pravoslavne bogomolje. O tome događaju koji nema ama baš nikakve veze s ekumenizmom, piše povjesničarka Ljubica Štefan u dragocjenoj knjizi: "Srpska pravoslavna crkva i fašizam":

"U razgovoru s vojvodom Vojislavom Šešeljem, kojega je u to zvanje svojim pismenim dekretom proizveo Momčilo Đujić (živi i danas u SAD! kao utjecajan i častan član zajednice američkih građana srpskoga podrijetla),episkop Lukijan kaže prvih dana kolovoza 1991. u Borovu Selu: 'One zemlje na kojima žive Srbi moraju biti u sastavu srpske države', određujući u isto vrijeme i neke od daljnjih ratnih ciljeva: 'Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni (!) centar.' A Šešelj dodaje: 'I Osijek i Beli Manastir...".

Susret u Borovom Selu vojvode Vojislava Šešelja i episkopa Lukijana, nakon stravičnog masakra nad Hrvatima

Lukijan (svjetovno ime Jovan Vladulov; Novi Kozarci, 9. svibnja 1933.) i danas je episkop osječkopoljski i baranjski Srpske pravoslavne crkve (ustoličen 18. kolovoza 1991.). Pod njegovu upravu spada i Arhijerejsko namjesništvo baranjsko, koje obuhvaća sve parohije u Baranji.Tijekomvelikosrpske agresije na Hrvatsku,tada arhimandritLukijan je izabran za prvog episkopa novoformirane Eparhije osječkopoljske i baranjske, 23. svibnja 1991. godine na redovnom zasjedanju Svetoga arhijerejskog sinoda SPC. Posvećen je u Sabornoj crkvi Sv. Nikole u Srijemskim Karlovcima u nedjelju, 14. srpnja 1991. godine, a ustoličen u Sabornom hramu Sv. Dimitrija u Dalju 18. kolovoza 1991. godine. Obred posvećenja izvršio je tadašnji patrijarh SPC Pavle.

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku episkop Lukijan je bio uz agresorsku vojsku i da se njega pitalo Hrvatska bi bila pregažena. Kritičarima je poznat po tome što je krstio paravojsku krvoločnog ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana.

Nakon što je Vukovar potopljen u hrvatskoj krvi, kao i stotine drugih gradova i sela, nakon što je pola milijuna Hrvata istjerano iz svojih domova, nakon što su Srbi odani Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću i Mili Martiću organizirali brojne koncentracione logore i podvrgli martiriju Hrvate i Muslimane, patrijarh je Pavle, sredinom krvave 1992. g. izjavio:

"Kao patrijarh Srpske pravoslavne crkve u oblastima Pećke patrijaršije uvek sam za jedinstvo našeg naroda u njegovim matičnim zemljama i krajinama."

Znano je znao kuda se protežu granice Pećke patrijaršije, a sigurno i činjenicu da te granice znače okupaciju Hrvatske do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag i pripajanje svih hrvatskih krajeva istočno od te crte velikoj Srbiji. Bilo je tada već dobro znano i javno kazano kako tu granicu žele učvrstiti Miloševićeva JNA i pobunjeni Srbi, uz maksimalnu podršku Beograda, osvojiti prostore istočno od te „granice“ , a potom pregovarati o sudbini ostataka Hrvatske. S tim ciljem stvorili su na okupiranom teritoriju paradržavu "Republiku Srpsku Krajinu" kao jednu od "srpskih zapadnih zemalja" koja se mora "što pre ujediniti s maticom". Dakle, patrijarh Pavle je blagoslovio genocid nad nesrpskim pučanstvom. U igri je bio i Šešelj kao reanimator četništva u Srbiji, čovjek koje ga je imenovao četničkim vojvodom osobno pop Momčilo Đujić, jedan od velikih ratnih zločinaca, bivši svećenik SPC koji je tijekom Drugog svjetskog rata postao četničkim komandantom u Hrvatskoj, gdje je palio i žario uz podršku talijanske okupacijske vojske. Zbog mlađih čitatelja, kako se ne bi pomislilo da su episkop Porfirije i njegova subraća u Kanadi pjevali pjesme nekom povijesnom junaku, treba kazati kako je taj Momčilo Đujić poslao preko beogradskog Radija "B - 92" (čiju su slobodoljubivost isticali kao uzor zapadni demokrati u vrijeme agresije na Hrvatsku) poruku srpskom narodu, a tu je poruku potom objavila "Borba" od 28. svibnja 1991. g. U Đujićevoj poruci stoji:

"... Pred nama je borba za slobodu i obnovu Srpske države na Balkanu, države u kojoj će biti ujedinjeno sve srpsko, sve srpske zemlje...To je naš nacionalni program i životni zadatak našeg pokolenja. Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu...Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora, pregovora ili nagađanja - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znajutko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi... Na jugoistoku srpskih zemalja to je naša srpska Krajina, tu smo na straži i predstraži srpstva... Srbija, naša matica, treba da zna da su joj najbolji sinovi na straži u Krajini... Držite se hrabro, složno i ujedinjeno, Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje... Nek se Hrvati ispreče pred nas, pa da vidimo kom obojci kom opanci. Srbija se rađa, živeli!".

Tada episkop, a sada svetac SPC, Nikolaj Velimirović, s vojvodom Momčilom Đujićem u Istri, travnja 1946.

Šteta što se nitko od naših novinara nije sjetio pročitati knjižicu "Nacionalizam Svetoga Save" koja je tiskana u Beogradu 1935. g. U njoj je episkop žički, Nikolaj Velimorović, danas pokojni vladika koji se štuje kao svetitelj SPC-a, napisao:

"Mora se odati poštovanje sadašnjem njemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najviši posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među prosvetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji. Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče, nego prije 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Europi" (istaknuo Đ.V.).

Kako piše povjesničarka Ljubica Štefan,"sav prihod od te knjižice, u kojoj je sv. Sava proglašen Hitlerovim pretečom i uzorom, Nikolaj je namijenio podizanju hrama sv. Save u Beogradu (koji se još gradi). Kako je rasla Hitlerova moć u Europi, tako je knjižica u Srbiji bivala sve "aktualnija" pa je ponovo tiskana u Kragujevcu 1938. godine. To oduševljenje Hitlerovim nacionalsocijalizmom Nikolaj je potvrdio i nekoliko godina poslije, 1939., u svom govoru povodom 550. obljetnice kosovske bitke. Tada je u manastiru Ravanici posve jasno iskazao svoj rasizam:

"Mi smo deca Božja, LJUDI ARIJEVSKE RASE kojoj je sudbina dodelila časnu ulogu da bude glavni nosilac hrišćanstva u svetu...da plemena SLABIJE RASE I NIŽE VERE NE BI..."(istaknuo Đ.V.).Zbog toga ne čudi što je Sv. Arhijerejski Sinod SPC, 8. srpnja 1941. izdao službeni 'Raspis... sveštenstvu i narodu' u kojem, između ostaloga stoji:....u brizi za sudbinu srpskog naroda i u uverenju da će Sveta Srpska pravoslavna Crkva u svojim eparhijama i dalje moći bez smetnje vršiti svoju božansku misiju ,i da će njena stečena i zakonima priznata prava, zajedno s njenim tradicijama, i dalje biti poštovana i čuvana, Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti...".

Vojvoda Momčilo Đujić s talijanskim časnicima na proslavi Vidovdana u Kosovu Polju kod Knina 1942. godine

Riječ dana nacistima naglo je pogažena dolaskom Crvene Armije. Tada se mijenja retorika, o čemu zorno svjedoči tekst objavljen u, u br. 10., 11. i 12.,od 31. XII. 1944., "Glasnika Srpske Pravoslavne Crkve": Vrijedi ga citirati:

"20. oktobar 1944 god. s Avale plave zaklikta orao i zaleprša se, posle tri i po godine teškog i vrlo krvavog ropstva, zastava slobode. To se zbilo 20 .oktobra 1944. Vila s plave Avale doviknula je vilama s Lovćena, Durmitora, Fruške gore i Triglava da je prestonica Jugoslavije, beli grad, oslobođen od ropstva i od našestvija inoplemenikov. Zahorila se toga dana pesma iz oduševljenih grla ...naše braće i sestara iz prostrane i velike slovenske zemlje Rusije i naših div-junaka i junakinja, javiše oslobodioci, kroz ognjeno bratimljenje u borbi, da nema nečeg lepšeg i krasnijeg nego kada braća žive u slozi i zajedno. 20. oktobar 1944. god. potpuno novo poglavlje je u istorijicele naše zemlje, a ponaosob beloga nam stolnoga grada Beograda (...) Visokopreosvećeni g. Josif, s g.g. episkopima Nektarijem, Simenonom, Vladimirom i Valerianom, a u pratnji pridvornog monaštva Patrijaršije, u nedelju 22. oktobra o. g.,uzeli su učešća u drugarskom večeru oficirskog hora Ruske crvene armije koja je učestvovala u oslobođenju Beograda. Visokopreosveštenoga Mitropolita i g.g. episkope pozvao je glavnokomandujući trupa koje su učestvovale u oslobođenju Beograda, general Ždanov, preko svoga ađutanta.' Istoga dana 'Njegovo Visoko preosveštenstvo Mitropolit g.Josif, zamenik Njegove Svetosti Patrijarha Srpskog, posle svete liturgije održao je blagodarenje očitavši blagodarstvenu molitvu i pomolivši se Gospodu za i dalje pospešenje bratske ruke i naše vojske" - stoji u ovome povijesno važnome priopćenju.

Gdje smo sada?

11. rujna 2015. beogradska Politika, plus hrvatska HINA, javlja:

„Nikolić kaže da Vatikan ne žuri s proglašenjem Stepinca svetim

Nikolić je poslije sastanka izjavio da je poglavaru Katoličke crkve rekao kako je uloga kardinala u Drugom svjetskom ratu bila vrlo loša.

Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić izjavio je u petak u Rimu da je s papom Franjom imao "vrlo otvoren razgovor" u kojem mu je Sveti otac rekao da "Rimokatolička crkva ne žuri po pitanju proglašenja kardinala Alojzija Stepinca svetim", izvijestila je Radio-televizija Srbije.

Nikolić je agenciji Tanjug poslije sastanka izjavio da je poglavaru Katoličke crkve rekao kako je uloga kardinala u Drugom svjetskom ratu bila vrlo loša jer "u najmanju ruku nije smio šutjeti" dok su ljudi ubijani "samo zato što nisu katoličke vjere".

"To je jako loša uloga za vrijeme rata", rekao je srbijanski predsjednik.

Nikolić je papi kazao i da je Stepinac "doživio komunistički teror" i da bi "Rimokatolička crkva iz toga mogla izvesti zaključak da je mučenik i blaženi", ali je ukazao da su u komunističkom režimu stradali i ubijeni brojni pravoslavni svećenici.

Prema Nikolićevim riječima, papa Franjo mu je rekao da "nigdje ne žuri po pitanju proglašenja kardinala svetim".

"Mislim da je ovaj posjet, iako jednom odgođen, dobro pripremljen i služi kao priprema da jednog dana dođemo i do toga da odnosi između Srbije i Hrvatske jamče da se i poglavar Rimokatoličke crkve i patrijarh srpski Irinej mogu susresti i u Beogradu, Subotici, Prizrenu i svugdje gdje budu željeli", rekao je Nikolić.

U razgovoru s papom Nikolić je ponudio da Srbija bude most između Ruske pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve jednako kao što je danas most između Rusije i EU te Kine i EU.

"Mislim da sam naišao na čovjeka koji puno zna i koji sve razumije i koji je prihvatio gotovo svaku moju tvrdnju i sugestiju. Ovo je bio sastanak ljudi koji su se odmah dobro razumjeli", citiraju beogradski mediji Nikolića.

Osim o odnosima Srbije i Vatikana, srbijanski predsjednik je s Papom razgovarao i o uspostavi međucrkvenog dijaloga te o izbjegličkoj krizi.

Nikolić se poslijepodne sastao i s talijanskim predsjednikom SergiomMottarellom koji je pohvalio angažiranje Srbije u izbjegličkoj krizi, istaknuvši da je "primjer cijeloj Europi", prenose srbijanski mediji.“

19. siječnja 2016. beogradska Politika prenosi izjavu najistaknutijeg episkopa SPC-a. Amfilohija Radovića. Njegove riječi imaju posebnu težinu i, čini se, odražavaju raspoloženje u vodstvu ove Crkve. „Mitropolit Radović: Papa će odgoditi odluku o kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca. Izjava poslije posjeta izaslanstva Srpske pravoslavne crkve (SPC) Vatikanu.

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović

Papa Franjo odgodit će odluku o kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca sve dok zajedničko povjerenstvo dviju crkava ne ispita njegovu ulogu u Drugom svjetskom ratu, ustvrdio je u beogradskom tisku mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović poslije posjeta izaslanstva Srpske pravoslavne crkve (SPC) Vatikanu.

“Papa ima razumijevanje za stajalište SPC da lik i djelo Alojzija Stepinca za srpski narod nisu dobra preporuka za sveca”, izjavio je za Blic mitropolit Amfilohije Radović nakon povratka iz Vatikana gdje se izaslanstvo SPC sastalo s Franjom.

U izaslanstvu SPC koje se u subotu sastalo sa papom bili su mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, vladika bački Irinej i veleposlanik Srbije u UNESCO-u Darko Tanasković, a tema razgovora bile su posljedice koje bi proglašenje Stepnica svetim moglo imati na odnose dviju crkava. Kako bi se izbjegle te mogućne posljedice, kazao je Amfilohije, dogovoreno je formiranje zajedničkog povjerenstva koje bi trebalo usuglasiti stajališta o ulozi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u NDH, njegovom odnosu prema zločinima u Jasenovcu i ustaškom poglavniku Anti Paveliću.

Amfilohije je rekao da se uskoro očekuje izbor članova zajedničkog povjerenstva o Stepincu. SPC je predložio svoje članove, a u njemu će biti i hrvatski svećenici i predstavnici Vatikana.

Posjet izaslanstva SPC-a Vatikan organiziran je podalje od očiju javnosti i nije bilo protokolarne najave. Vatikan se prema tome odnosi kao prema privatnoj audijenciji i nije bilo priopćenja o sadržaju razgovora.

U Rimu se nije razgovaralo o Franjinom posjetu Srbiji, a izaslanstvo SPC-a zahvalilo mu je "što Vatikan nije priznao Kosovo", rekao je Amfilohije.

Hrvatska čeka i moli

14. veljače, 2016. zagrebački tisak prenosi izjavu vatikanskog nuncija d'Errica u članku ljevičarskog novinara Pavičića:

„Nuncij o Komisiji za Stepinca
Alessandro D’Errico: Papa mi je rekao da nema dvojbi o svetosti kardinala Stepinca
Moramo zajedno raditi na pomirenju dviju Crkvi, dvaju naroda i dvije države, rekao mi je papa

Alessandro D’Errico - nuncij Svete Stolice u Zagrebu

Autor: Darko Pavičić

U vrijeme dok su papa Franjo i ruski patrijarh Kiril razgovarali u zračnoj luci u Havani, LaudatoTV objavila je intervju s apostolskim nuncijem u Hrvatskojmons. Alessandrom D’Erricom, koji je govorio o tome susretu, ali i o papinoj želji da izađe ususret pravoslavnima mješovitom komisijom o kardinalu Stepincu kako bi on bio most prema patrijarhu SPC-a Irineju i patrijarhu RPC-a Kirilu.

– Mnogo sam puta čitao o toj navodnoj “strategiji” Svetoga Oca, ekumenskoj ili geopolitičkoj, vezanoj uz prijedlog o mješovitoj skupini stručnjaka Katoličke crkve i SPC-a o blaženom Alojziju Stepincu. Upravo sam o tome razgovarao s papom kad me primio lani 17. prosinca – kaže nuncij.

Nema dvojbi

Nuncij je, kaže, često razmišljao o audijenciji kod pape i iskreno je i duboko uvjeren da nema nikakve “strategije” tipa onoga što smo čitali proteklih mjeseci. – Budući da poznajemo papu, koji je doista primjer kršćanskog života i prosvijetljenog pastira, bilo bi mi vrlo čudno da se on služi takvim igrama, koje su više politički manevri negoli što predstavljaju jednu visoku eklezijalnu viziju koja, moramo priznati, nedvojbeno pripada našem ljubljenom papi Franji – rekao je D’Errico, dodavši kako mu je papa rekao kako je “ustrajao na činjenici da bi mogao i odmah potpisati dekret o Stepinčevoj svetosti jer nema dvojbi”.

– To mi je dao shvatiti na tisuću načina. Nema dvojbi o liku Stepinca, kroz znanje koje je stekao o Blaženiku, preko mnogih Hrvata koje je susretao u Argentini kad je bio nadbiskup Buenos Airesa, a koje je produbio još više nakon gotovo dovršenog rada Kongregacije za kauze svetih. Prošle godine svi smo se nadali da će papa u kratkom vremenu izdati dekret. Umjesto toga, pojavile su se teškoće, koje su dovele do ovog prijedloga Svetoga Oca.
Rekao mi je: “Ako danas potpišem taj dekret, postoji opasnost od jedne nove napetosti između dviju Crkava, a napose Božje Crkve koja je u Hrvatskoj”. I dodao je: “To moramo izbjeći budući da smo sigurni u posao koji smo obavili. Dugo sam o tome razmišljao, osobno. Kad mi je patrijarh Irinej pisao, o tome sam mnogo razmišljao i smatrao sam da možemo zajedno sjesti za stol i zajedno razmotriti ulogu koju je blaženi Stepinac imao za vrijeme Drugog svjetskog rata i tako predstaviti i posao koji je obavila Kongregacija, u mirnom ozračju.

Nada je da to može pridonijeti tome da se rasprše sjene koje su postojale na putu između dviju Crkava, i tako dvije Crkve smjestiti za isti stol u mirnoj i bratskoj raspravi. Nada je također i da to može poslužiti na putu potpunog pomirenja dvaju naroda. Moramo zajedno raditi na potpunom pomirenju ne samo između dviju Crkava, nego i između dva naroda i dvije države. I to bi bio veliki doprinos i za stabilnost u regiji” – prepričao je nuncij svoj razgovor s papom.

– Često govorim o promjeni mentaliteta. To je polazište: moramo mijenjati mentalitet. Nažalost, trebamo priznati da je postojao, a u nekim područjima postoji i danas, mentalitet pomalo zatvorene Crkve, koja ide naprijed sama svojim putevima, i koja se ne brine o onome što bi drugi mogli prigovarati ili sumnjati. Naprotiv, mi moramo osjetiti potrebu suočiti se s raznim subjektima koje susrećemo u društvenom životu, u političkom životu, u vjerskom životu. Osjećamo potrebu izgrađivati kulturu dijaloga i susreta, a ne ostati zatvoreni u našim parametrima – kazao je D’Errico.

Nuncij je posvjedočio da mu je papa rekao s mnogo topline: “Recite to svima, i nemojte se umoriti ponavljajući: nemam ništa protiv lika kardinala Stepinca i nemam ništa protiv hrvatskog naroda. Znam da neki govore da ne razumijem povijest i odnose između Srba i Hrvata; ali želio bih da bude jasno da za mene Crkva treba biti otvorena Crkva, unatoč teškoćama koje se pojavljuju: Crkva koja razgovara, ekumenska Crkva; a to se primjenjuje i na posebnom području onoga što se odnosi na odluku koju ćemo donijeti o kanonizaciji blaženog kardinala Alojzija Stepinca”.

Neće to biti ‘drugi sud’

– Cilj Komisije nije “dati Beogradu da iznova – kako su neki i pisali – sudi o Stepinčevoj svetosti”, donijeti “drugi sud” o Stepincu. Njezina priroda je od povijesne naravi: razmotriti okolnosti s kojima se Kardinal suočavao u tom vremenu i koje su na neki način mogle utjecati na neke aspekte njegove osobnosti ili njegovih intervenata. Osim toga, rekao bih da ona ima informativni cilj, u smislu da se želi podijeliti povijesni rad, koji je učinjen u ovim godinama. Mons. Batelja mi je mnogo puta ponovio da postoje četiri velika sveska u kojima su sabrane sve studije koje su provedene, na razini biskupijskog istraživanja, te na razini Kongregacije za kauze svetih. Radi se o pokazivanju provedenog rada o liku Stepinca i mirnom odgovaranju na eventualne prigovore koji bi još mogli postojati, kako bi se moglo doći – na što je moguće mirniji način – do odluke, s naše strane, o kanonizaciji kardinala – rekao je nuncij.“

Zaključak

Bez uvrede, ali sve je ovo zbunjujuće i stoga izaziva zebnju. Jedno se govori (znademo čitati i između redaka!) u Beogradu, drugo u Zagrebu, a treće u Vatikanu. Nije mudro ljudima govoriti kako zajednička Komisija SPC i HBK, uz nazočnost predstavnika Vatikana, neće utjecati na kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. Čini se da je najbliži istini splitski nadbiskup Barišić kada je rekao kako je Papa već kanonizirao kardinala Stepinca, ali je to učinio „inpestore“.

Očito se pretpostavlja kako bi Papina odluka o odlaganju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca mogla pridonijeti „pomirenju dviju Crkvi, dvaju naroda i dvije države“. Onaj tko tako razmišlja griješi (a čini se da tako razmišlja Nuncij), jer takva bi odluka donijela novo i veliko opterećenje u „odnosima dviju Crkvi, dvaju naroda i dvije države“. Ti se odnosi neće poboljšati ponižavanjem hrvatskog naroda, a ovo što je do sada učinjeno oko kanonizacije već je doživljeno kao nepravda.Ovo naglašavanje „pomirenju dviju Crkvi, dvaju naroda i dvije države“ pomalo se doživljava kao prijekor, kao upozorenje da to HBK do sada nije činila. Takav prijekor ne stoji. Ta naš je kardinal učinio toliko naglašenu gestu dobre volje da je posjetio Oplenac!

Nama običnim vjernicima ne preostaje drugo nego prihvatiti sve što odlučni naš duhovni Poglavar, ali prije donošenja ove odluke smijemo razmišljati o kvaliteti diplomatskog rada nuncija d'Errica, jer on i njegov kolega u Beogradu šalju u Vatikan izvješća i analize koje su važne za Papin ured, što znači i za Papine poteze. Smijemo glasno razmišljati o problemu koji nam je blizak i, možda, pomoći Svetom Ocu u ekumenskim nastojanjima u jugoistočnoj Europi. Usuđujemo se kazati kako povijest srpsko-hrvatskih odnosa (stručno gledajući) bolje poznajemo od Nj. E. nuncija.

Đuro Vidmarović