In memoriam Lajoš Škrapić

U ponedjeljak 1. veljače 2016. umro je u Budimpešti, u 78. godini života, hrvatski pjesnik Lajoš Škrapić, pripadnik manjinske zajednice gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj. Rođen je 1938. u Petrovom Selu, naselju na austrijsko-mađarskoj granici, nastanjenom gradišćanskim Hrvatima. Osnovnu je školu završio u rodnome selu, a klasičnu gimnaziju u Sambotelu/Subotištu (mađ. Szombathely, njem. Steinamanger, slov. Sombotel, latinski Savaria, Sabaria). Školovanje nastavlja u Budimpeštu na Sveučilištu „EötvösLoránd“ gdje je 1962. diplomirao fiziku. Tijekom srednjoškolskog i univerzitetskog školovanja nije imao mogućnosti učiti hrvatski književni jezik, stoga je do smrti ostao vjeran rodnome petrovišćanskom (petroviskom) gradišćansko-hrvatskom čakavskom idiomu. Kao nadareni diplomand zapošljava se na istom Sveučilištu.

Lajoš Škrapić (1938.-2016.)

Premda po struci prirodnjak, u duši Škrapić je bio pjesnik. Stihove je počeo pisati s 42 godine. U jednom je razgovoru ovako objasnio razloge zbog kojih se upustio u književne vode: „Kanio sam dokazati da i na našem lipom gradišćanskohrvatskom jeziku morem izreći i najdublje ljudske, filozofske misli: sriću i radost, bol i ljubav, te privrženost prema starim našim tradicijama, jeziku i kulturi koju su gradišćanski Hrvati, kao mala hrvatska oaza zagrljena ugarskim i germanskim morem stoljećima čuvali i njegovali“. Pjesnik i narodnosni političar Mijo Karagić, obiteljski vezan uz gradišćanske Hrvate, napisao je Predgovor za Lajoševu zbirku „Obračun“, Budimpešta, 1996., gdje je ustvrdio: „Pišući na gradišćanskohrvatskom govoru naš je pjesnik bez ikakvih provokacija dokazao da dijalektalna književnost postoji te da ima svoju konkretnu funkciju i da može reflektirati na svakidašnje društvene izazove pa i na interesiranje čitalačke publike. ... Ova knjiga – kao i njegova prva zbirka 'Droptine“ objelodanjena 1988. godine – intimni je dokument pjesnika, kojim kani dokazati da se rodni zavičaj ne može zaboraviti, da se zdrava hrvatska svijest poštena čovjeka ne gubi ni u urbaniziranim sredinama bez osjećaja, da se tragovi i korijeni štite i njeguju, da emotivno povezivanje s matičnom domovinom živi u srcima Hrvata u Mađarskoj, da se pred svetim oltarima naših predaka svaki dan treba pokloniti“.

Dugo sam godina poznavao Lajoša Škrapića. Kao i ostale, tako je i mene nazivao po petrovišćanski „bratac“. Bio je ugodan, druželjubiv i dobroćudan čovjek. Za svakoga je imao lijepu riječ, osmijeh i pozdrav. Bio je kao osoba bez protimbi, naglašeno empatičan. Svaki susret s njime nosim u lijepoj uspomeni.

Prva pjesnička zbirka Lajoša Škrapića

Škrapiću je 1988. godine objavio prvu pjesničku zbirku „Droptine“, ondašnji Demokratski Savez Južnih Slovena u Mađarskoj. Zbirku je uspjelim likovnim prilozima obogatio prošle godine preminuli hrvatski slikar iz Mađarske (također gradišćanski Hrvat) Lajoš Brigović. U toj zbirci prva se pjesma zove „Blažen sam bil...“ i ima autobiografski sadržaj:

Blažen sam bil,
do smrti vesel,
ljubil sa, zimu,
lito, jesen,
protuliće,
maglu, mraz, sunce,
dolinu, brig,
snižne vrhunce.
(...)
Stvarat za ljude,
nesebično,
prenosit sve teškoće
srićno;
zet orudalje,
što to stvoriti:
(...)
Pomoć svojim
odvezat lance,
zbudit na dužnost
pismoznance!

Druga pjesnička zbirka Lajoša škrapića

Druga i posljednja Lajoševa knjiga nosi karakterističan naslov „Obračuna“, što bi se na književni standard prevelo kao „konačni račun“, ili „polaganje konačnog računa“u životnom i eshatološkom smislu. I nju je svojim prekrasnim crtežima obogatio Lujo Brigović.

Kada je Hrvatska bila izložena velikosrpskoj agresiji, a njegov se narod našao pred povijesnim : biti ili ne biti, Škrapić se pokazao kao hrvatski rodoljub. Na žalost, u mađarskom jeziku ne postoji razlika između rodoljublja i domoljublja. Lajoš je budno pratio vijesti iz stare Domovine. Bio prestrašen, ojađen i ogorčen. Vlastito raspoloženje opisao je u pjesmi „15. januar 1992“, dakle dan kada je RH dobila međunarodno diplomatsko priznanje. Vrijedi pročitati nekoliko kitica iz ove pjesme:

Misečina:
ruševine
nigdašnje nam
domovine.

Dan priznanja,
zvoni, sviće,
mir mrtvacev,
groblje, cviće.

Pogaženi
vinogradi,
porušena
sela, gradi.

Rastriljane
crikve, stani,
nagrađeni kapitani.

Udovice,
sirotice,
strah, bigunci,
logor dice.

(...)

Strašni dani,
gorke noći!
Daj im, Bože
vjere, moći!

Hrvatska samouprava Petrovoga Sela poklonila je 20. srpnja 2013. Lajošu Škrapiću za 75. rođendan, knjigu „Po dugoj cesti“, u kojoj su sabrane njegove pjesme. Predgovor je napisala Timea Horvat.

U Petrovom Selu živi hrvatska pjesnikinja i novinarka Hrvatskog glasnika iz Budimpešte, Timea Horvat koja nastavlja nositi baklju pjesničke riječi rodnoga sela i hrvatskoga rodoljublja. Na slici: Lajoš Škrapić i Timea Horvat

Lajoš Škrapić (mađ: Skrapits Lajos) je pokopan 12. veljače 2016. na groblju u rodnome Petrovom Selu. Njegovom smrću gradišćanski Hrvati u Mađarskoj su izgubili svoga velikog zaljubljenika u dragu materinsku riječ, a cijeli hrvatski narod izgubio je pjesnika rodoljuba, pripadnika stare etničke manjine čiji su predci prije 28 naraštaja napustili rodnu hrvatsku zemlju i naši utočište u dalekim mađarskim krajevima, izvan dosega osmanlijskih jatagana i vlaških pljačkaša-akindžija.

Dragi moj hrvatski bratac, Lajoš Škrapić, hvala ti na svakoj riječi. Neka Ti je vječna slava i hvala.

Đuro Vidmarović