Jehuda Amihaj (2)

Amihaj je 1992. dao intervju američkom sveučilišnom profesoru i poznatom pjesniku Jsephu Lawrenceu[1] za jedan newjorkški književni časopis.[2] U uvodu, Lawrenc naglašava kako je Amihaj „iznimno popularan, općenito priznat kao najveći izraelski pjesnik i jedan od pisaca koji su oblikovali modernu židovsku literaturu. Njegove knjige pjesama, nastavlja autor, prodaju se u tiraži od oko petnaest tisuća primjeraka svaka, u zemlji u kojoj je samo tri milijuna čitatelja hebrejskog jezika (situacija 1992., op. Đ. V.). Amihaj ima međunarodni status i publiku i spada među najprevođenije živuće pjesnike. Od 1968. godine, šesnaest njegovih knjiga poezije i proze prevedene su na engleski, uključujući Pjesme (1969.), Pjesme Jeruzalema i ja (1973.) Amen (1977.), Ljubavne pjesme (1980.), Velike tišine (1983.), Jeruzalem Pjesme (1988.), Izabrana poezija YehudaAmichai (1986.). Osim poezije, po kojoj je najpoznatiji, Amihaji je pisao romane, kratke priče, drame, eseje i književnu kritiku.

U osobi Y. Amihaja pomiješani su ljubaznost i šarm sa suptilnom podrugljivošću, mentalnom strogošću i blagim osjećajem ironije i humora. On je lijep i stameno građen čovjek, s tamnim očima i njegova pojava otkriva bivšeg sportaša i vojnika“.

Lawrenc zaključuje uvod slijedećom obaviješću: „Amihajje čest posjetitelj u SAD-u, a veći dio ovog intervjua obavljen je u New Yorku, tijekom ljeta 1989. godine, u raznim kafićima u GreenwichVillageu i Caffe Dante, među njima. Svi su susreti održani u ranim jutarnjim satima, a tekli su na engleskom jeziku, koji Amihaj govori tečno s naglaskom koji prelazi u njemački i ivrit. Dodatni materijal je sakupljen iz prepiske razmijenjene tijekom 1990., a zadnji susret održan je u New Yorku, u ožujku 1991. godine, nedugo nakon Zaljevskog rata i primirja“.

Hanna Amihaj, na obilježavanju 90. godine rođenja, čita stihove svoga pokojnog muža Jehude Amihaja

U predstavljanju Amihaja kao čovjeka i književnika, koristit ću se ulomcima iz ovog razgovora. Taj intervju nije zanimljiv samo proučavateljima njegovoga života i djela, već ima značaj povijesnog vrela. Riječ je o književniku koji je proslavio u svijetu suvremenu izraelsku poeziju pisanu na ivritu, ali koji je utjecao na mlađe naraštaje izraelskih pjesnika, a značajno i na političko javno mnijenje. Budući nije želio pripadati ni jednoj političkoj stranci, jer mu je stranka bio židovski narod, njegov je utjecaj bio malen u dnevno-političkom smislu, jer mu nije bila bliska stranačka partitokratija. Nailazio je na žestoki otpor ortodoksnih vjerskih krugova u Izraelu, a oni su vrlo utjecajni, koji su mu spočitavali ruganje s Bogom, krajnje desnice, također vrlo moćne, koja nije podnosila njegovo mirotvorstvo i inzistiranje na socijalnoj pravdi i razgovorima s Palestincima, a on je žestoko udarao po Menahemu Beginu.

Udarali su ga i s krajnje ljevice. Ona ga je prešućivala jer je smatrala da kao čovjek lijevog svjetonazorskog (ne i ideološkog) usmjerenja mora djelatno pripadati toj opciji. Kolege po peru bili su mu zavidni zbog velikih međunarodnih uspjeha. Kao sudionik Drugog svjetskog rata, a zatim i kao heroj Domovinskog rata, Amihaj je bio zaštićen od sumnji u domoljobulje, što mu je omogućavalo slobodu stvaranja i javnog nastupanja, pa i onda kada je bio disonantan u odnosu na vladajuću garnituru. Ovo usamljeničko mjesto u odnosu na stranke i vjeru, rezultiralo je i njihovim distanciranjem od njega, bez obzira na književnu veličinu. To se iskazalo čak na nehuman način kada se pjesnik razbolio. Kako bi smogao novac za skupo liječenje prodao je svoju biblioteku sa cjelokupnim memorabilijama, američkom univerzitetu Yale, čime je kaznio istraživače vlastitog opusa, ali i vladajuću garnituru u Izraelu.

Amihajeva arhiva sadržavala je rijetke knjige i rukopise, zatim 1.500 pisama koja je primio od ranih 1960-ih, do ranih 1990-ih godina, od desetaka izraelskih pisaca, pjesnika, intelektualaca i političara. Njegova korespondencija uključivala jeTed Hughesa, Arthur Millera, Ericu Jong, Paula Celana i mnoge druge. Amihajeva pismohrana uključuje desetke neobjavljenih pjesama, priča i predstava;50 bilježnica i bilježnice s 1.500 stranica bilješki, pjesama, misli i nacrta od 1950., nadalje pjesnikove dnevnike, koje je vodio 40 godina.Prema Moši Mosseku, bivšem šef izraelskog Državnog arhiva, ti materijali nude neprocjenjive podatke o Amichajevome života i rada. Gospođa Hannna s tugom mi je pričala o ovoj prodaji.

Bolest i troškovi liječenja primorali su velikog pjesnika na ovakav potez. Doista je čudno što se arhivska građa o najvećem židovskom pjesniku 20. st. nalazi izvan Izraela. Osim toga, od gospođe Hanne sam saznao da Država nije pjesnikovu rodnu kuću željela otkupiti i pretvoriti u memorijalni muzej, kao što je učinila s kućama nekoliko drugih važnih književnika. Obitelj[3] je bila spremna to učiniti, a kako se kuća nalazi na idealnom mjestu, pored vjetrenjače MošeMontefiorea, u prekrasnoj gradskoj četvrti JeminMoshe 26.,mogla je postati važno književno središte, kako Jeruzalema, tako i Izraela.

Jemin Moshe, četvrt Jeruzalema u kojoj je živio Jehuda Amihaj

Amihaj je podrijetlom njemački Židov i stoga su jezik i njemačka kultura sudjelovali u oblikovanju njegovog kulturnog identiteta u ranoj mladosti. O tome svjedoči u razgovoru s američkim kolegom:

Život u Njemačkoj

„Dolazim iz brojne obitelji. Bila je to velika vjernička obitelj, s vrlo bliskim međusobnim odnosima. Okupljali smo se prigodom vjenčanja i bar micvi. Postojao je među nama osjećaj sigurnosti i zaštite. Moj otac je bio njemački Židov, vjernik u najboljem smislu te riječi.Rođen je u židovskoj seoskoj kući na jugu Njemačke, u selu Giebelstadt; ... Bio je obiteljski poljoprivrednik.Tako je živjela i mamina obitelj.

Bilo je mnogo kulture u našem domu.Glazba i poezija - Goethe, Schiller, Heine.Moja majka i baka čitale su mi djela iz njemačke književnosti.

Obitelj moje majke bila je, također s juga, iz sela koje je bila oko dva sata vožnje malo sjevernije od mjesta Giebelstadta.U ono vrijeme, to je bila velika udaljenost.Moji djedovi i moji pra-pra-pra-pradjedovi svi su rođeni u Njemačkoj. Rodoslovlje im seže, mislim, do u srednji vijek.Moj otac je bio najmlađi u obitelji sa sedmero djece.Samo je jedan od njih ostao farmer.Moj otac je otišao u grad Würzburg, i postao trgovac.To je mjesto gdje sam se rodio.Würzburg je imao vrlo jaku židovsku zajednicu od dvije tisuće duša, dok je grad a u gradu brojao sto tisuća žitelja. Dvije tisuće duša činilo je poveliku židovska zajednicu u to vrijeme. Zajednica je imala svoju židovsku bolnicu i židovsku školu.Naučio sam hebrejski pisati i čitati u prvom razredu osnovne škole, kao i njemački, čime se može objasniti zašto sam imao problema s hebrejskim kasnije. ...“

Dragocjena svjedočenja o životu židova/Židova u pred-nacističkoj Njemačkoj

„Moj prvi židovsko obrazovanje svodilo se na tumačenje Biblije.Ali ja sam odrastao s njemačkim narodnim pjesmama i pričama. Toliko su mi o urezale u dušu da su postale dio moje mašte, kao i biblijske priče.Moj osjećaj povijesti stvarao se iz tih priča. Bio sam fasciniran onim što bi se moglo nazvati bajka u obliku povijesti.No, od početka sam osjetio kako pripadamo različitim svjetovima, ali to i nije bio problem za mene. Prihvatio sam kao svoj njemački krajolik, koji je vrlo lijep - teče rijeka, tamo su planine, šume, jezera – zapravo tako sam doživljavao biblijski krajolik. Sunčana dolina u koju smo išli na školske izlete u mojoj je mašti postala dolina u kojoj su se borili David i Golijat.Iako je postojao antisemitizam, njemački je krajolik za mene bio idiličan. Postao je dio moga sna o Palestini. Stvorio sam carstvo snova, romantičnih mjesta, a u snovima ta su mjesta gdje smo bili mala i mi smo u njima živjeli, ponekad smo bili žrtve, u židovskoj Palestini, koje su imale drevne korijene u Bibliji....Mi smo bili jaki u našim uvjerenjima, snovima i mašti, zbog čega nismo imali poteškoća živjeti s drugima, jer smo bili svjesni koliko se duboko razlikujemo. Nije nam trebala druga odjeća kako bi smo mogli raditi među njima, jer smo osjećali unutarnju snagu.Bio sam vrlo religiozno dijete. Išao sam u sinagogu barem jednom, ponekad dva puta dnevno.I sjećam se moje religioznosti po dobru, jer mislim kako je religija dobro za djecu. Ona kvalitetno odgaja djecu, jer im omogućuje razvitak mašte.Svijet religije nije logičan svijet ito je razlog zašto se djeci sviđa. ...

Postojao je, naravno, antisemitizam i prije Hitlera, koji je, također, potaknuo moju obitelj na iseljavanje u Palestinu. Neki ljudi misle da antisemitizam, zapravo, ne postoji u Njemačkoj do 1933.godine. Ja ne želim smanjiti Hitlerovu krivnju, ali odrastao sam uz antisemitizam koji je prethodio Hitleru. Bili smo nazivani zajedničkim imenom. Bacali su kamenje na nas. I, da, to je izazivalo kod nas veliku tugu. Branio sam se kako sam mogao.Čudno, zajednički naziv za sve nas bio je Izak, kao što su muslimane nazivali Alija i Muhamed.Oni bi vikali, „Izaki, vratite se u Palestinu, napustite naš dom, idite u svoju zemlju“. ... Kad sam bio-devet ili deset godina gledao sam katoličku procesiju jer sam volio šarenu pojavnost i raskoš.Budući da sam bio židov nosio sam yarmulke.Odjednom, netko me udario u lice i uzviknuo, ti prljavi mali Židove, uzmite svoju okruglu kapicu i bježi....

Moji su roditelji bili generacija koja nije razgovarala sa svojom djecom o politici. Čuvali su djecu daleko od onoga što se događalo u ekonomskoj i političkoj stvarnosti.Muškarci su razgovarali o politici među sobom, ali osjetio sam kako žele žene i djecu držati podalje od politike.Nikad nisam bio svjestan gospodarske depresije u Njemačkoj, vjerojatno zato što je moj otac prilično dobro zarađivao, i zato što su moji djed i baka, koji su bili još živi, ​​živjeli na farmama, koje sam često posjećivao.Ne sjećam se posljedica ekonomske krize, kako što su morali osjećati neki Židovi u velikim gradovima....

Mislim da sam bio ono što bi se moglo nazvati normalno dijete s vrlo bogatim unutarnjim svijetom.Volio sam nogomet i narodne priče. Nikada nisam imao osjećaj razdvojenosti unutarnjeg i vanjskog svijeta, a to ne osjećam ni sada.Pjesnici uvijek moraju biti vani, u svijetu, pjesnik se ne može zatvoriti u svoj studio.Njegova radionica je u njegovoj glavi i on mora biti osjetljiv na riječi i kako se riječi odnose sa stvarnošću.Svaka inteligentna osoba, bio on umjetnik ili ne - matematičar, liječnik, znanstvenik - posjeduje poetski način gledanja i opisivanja svijeta“.

Odlazak u Palestinu

„Imam i sestru, koji je starija od mene.Ona živi u Izraelu.Moj otac je imao dobar osjećaj za povijest. Nakon uspona Hitlera odlučio je preseliti nas u Palestinu.Cijelo naše pleme, da tako kažem, obitelj moga oca, moja majka i njezina obitelj, nitko od njih nije ostao u Njemačkoj. Uselili su se u Palestinu između 1934. i 1936.godine. Mi smo jedna od rijetkih njemačkih židovskih obitelji koje su bile pošteđene holokausta.Bio sam svjestan što se događalo do tada, ali to je bilo više kao daleka grmljavina, nego stvarna prijetnja. Otac nije želio da i mi osjetimo što je on vidio i osjetio.Tako smo krenuli u Palestinu 1936., kada sam imao jedanaest godina na dvanaestu. Neki od mojih starijih rođaka otišli su godinu ranije - pridružili su se kibucima.Mi smo se preselili u malo, ali vrlo ugodno mjesto nedaleko od Tel Aviva - Petah Tikvu.Sjećam se uzbuđenje zbog mogućnosti da hodam bos kroz nasade citrusa oko sela.Moj otac, njegov brat i jedan od mojih starijih rođaka, otvorili su među prvima Palestini, malu mesnicu u kojoj su pravili kobasice.To je bila, zapravo, mala kuća s nekoliko strojeva.Dakle, ja znam iz prve ruke, sve što je potrebno za izradu kobasica!Moja starija sestrična i moj stric pravili su kobasice, dok je moj otac rješavao upravnu stranu poslovanja“.

Cionizam

Na pitanje, je li se obitelj Amichai pridružila cionističkom pokretu, pjesnik odgovara potvrdno, ali uz pojašnjenje:

„Bio je to cionizam religijskog pravovjerja, praktičan cionizam. Za moje roditelje povratak u Palestinu imao je romantičan sadržaj, motiviran dijelom i našom vjerom, a dijelom čežnjom da se živi u svojoj zemlji.Imao sam rođake koji su prihvaćali cionizam s njegovim utopijskim socijalističkim planovima, ali ne i moji roditelji“.

Na pitanje:Jeste li imali poteškoća s prilagodbom na život u Palestini?, Amihaj je odgovorio:

„Ne, uopće ne.Preselio sam se odmah u hebrejski govoreću zajednicu i kulturu. Hebrejski sam naučio u školi u Njemačkoj i stoga nisam u Palestini imao problema s jezikom i čitanjem na ivritu. Kod kuće smo razgovarali samo njemački, ali sam vrlo brzo tečno govorio hebrejski.Razgovarao sam i učio hebrejski u školi.Govorio sam na ivritu cijelo vrijeme, osim kod kuće s roditeljima.Moj otac je znao hebrejski, ali i pored toga međusobno smo govorili njemački;to je bila neka vrsta obiteljskog ugođaja.Školski sustav u tadašnjoj Palestini bio je različit od njemačko-židovske škole koju sam pohađao u Njemačkoj, a koja je bila izuzetno disciplinirana. Tamo su vladala pravila koja se nisu mogla mijenjati. U Palestini je bilo vrlo malo discipline u školi – imao sam osjećaj da sam na Divljem zapadu.Na primjer, neka djeca su dolazila u školu bosa.Otvorenost u iznošenju misli bilo je otkriće za mene, iako nikad nisam izgubio osjećaj za disciplinu, ali me ne smeta osjećaj slobode“.

Jeste li bilo sukoba s palestinskim Arapima?

„Pa, bilo je poremećaja koji je započeo 1936. s Velikim muftijom Jeruzalema – zbog njegovog paktiranja s Mussolinijem i Hitlerom.Starješine obitelji – moj otac, ujak i moj stariji bratić – morali su ići na stražu. Bilo nam je zabranjeno kretati se predaleko od sela. Nismo mogli ići u Jaffu, na primjer, jer je bilo previše opasno.Ali pored svega toga živjeli smo našim životima.Nismo se, zapravo, bojali;samo smo morali biti oprezni i svi se brinuti jedan za drugoga.Sjećam se duhovitosti koju je priredio moj otac 1936. Premda je bio vrlo ozbiljan čovjek, znao je biti i vrlo duhovit i praktičan Joker.Početkom 1936. u Jaffi si je kupio arapsku odjeću, qunbaz i veliki štap.A onda se vratio u Petah Tikvu na magarcu jednog od mojih stričeva.Nitko ga nije prepoznao i sve nas je uplašio s tim velikim štapom.Sjećam se očevog smisla za humor, čak i u vrijeme nemira. Tu sam osobinu naslijedio od njega...“

Na kraju ste se preselili u Jeruzalem?

„1937. Mislim da je bio razlog to što su moji roditelji htjeli da dobijemo bolje obrazovanje, jer su u Jeruzalemu bile vrlo dobre škole.Moj je otac želio kupiti veliki komad zemlje, ali nije bio u mogućnosti, pa se odlučio preseliti u Jeruzalemu.Upravo je naslijedio nešto novca, tako da smo dobro prošli u to vrijeme.Dvije ili tri godine kasnije otac je pokrenuo nekoliko poduzeća;zapravo, nikada nam nije nedostajalo novca. Upisani smo bili u dobre škole, koje su bile prilično skupe.Odrasli smo, mislim, kao Libanonci u Bejrutu: kretali se među našim ljudima, najčešće njemačkim Židovima - kojih je u to vrijeme bilo više od tri tisuće u Jeruzalemu.Nismo imali nikakvu stvarnu vezu s Arapima, i nismo imali nikakav osjećaj da su oni žrtve, iako je došlo do pobune i poremećaja.Imali smo našu vladu britanskog mandata, a Arapi su imali svoje“.

Kao srednjoškolac Amihaj je postao član tajnih obrambenih oružanih snaga židovskih useljenika poznatih pod nazivom „Palmah“ i „Hagana“. Kao mladić od 17 godina javio se dragovoljno u britansku vojsku kada je počeo Drugi svjetski rat. Englezi su osnovali posebnu vojnu jedinicu sastavljenu o židovskih dragovoljaca, a koja je postala mjesto vojne obuke za buduće časnike izraelske vojske. U sjećanjima o tome Amihaj govori sljedeće:

Jehuda Amihaj kao vojnik

„Da, ovaj put sam postao sasvim svjestan političke realnosti.To je bilo neposredno prije Drugog svjetskog rata. Sve je više dolazilo Židova u Palestinu iz Njemačke i drugih dijelova Europe. Arapski su Palestinci usklađivali svoju politiku sa silama Osovine.Imam pjesmu o odlasku s ocem jednom tjedno do Zida plača, između 1937. i 1939. godine. Židovi nisu mogu ići tamo preko arapske četvrti. Morali su proći kroz armensku četvrt, ili je na njih bilo bacano kamenje.Isto kamenje koje se baca i danas.Bacanje kamenja nije izmišljeno jučer.Sjećam se 1939., kada su moji roditelji slušali izvješća preko radiju o njemačkoj invaziji na Poljsku. Toga se još točno sjećam.Moja majka i otac su slušali – bio je prvi rujna 1939. - i sjećam se kako su se pogledali blijedih lica, kao da su shvatili.Siguran sam da oni nisu mogli ni zamisliti holokaust, ali osjetili su da će ovaj rat biti nepodnošljivo strašan.Bilo mi je petnaest godina.Ali, moram vam reći, nisam imao isti osjećaj kao oni.Za mene je to bilo grozno, naravno, ali u isto vrijeme sam osjetio da će se dogoditi nešto značajno.Osjetio sam da će rat promijeniti moj život“.

Rat je doista promijenio Amihajev život. Poglavito njegov odnos prema judaizmu. O tome osobno svjedoči:

„Prestao sam vjerovati u Boga u to vrijeme, i prestao sam prakticirati religiju.Moj otac je bio jako povrijeđen. ... To je bio početak socijalističkog pokreta u Palestini, što je dijelom bila reakcija na određene ortodoksne Židove - moj otac nije bio među njima – koji su odbacivali cionizam.Većina cionističkih pionira koji su stvarali kibuce - većina je njih potjecala iz ortodoksnih židovskih obitelji i, poput moje, udaljila se od religije.Cionizam je postao vrsta revolucije protiv tradicionalne židovske vjere.Postojala su dva načina oporbenog djelovanja: jedan je da postaneš komunist, boljševik, kao u Rusiji, adruga je da postaneš cionist.U to vrijeme ja sam izabrao potonje. Tada nisam mnogo razmišljao o socijalizmu i komunizmu. To sam učinio kasnije, tek nakon Drugog svjetskog rata, kada sam postao suradnik lijeve strane“.

Amihaj ratnik

„Da, kada je započeo Drugi svjetski rat bio sam petnaest godina star.Završio sam srednju školu 1942. godine. No, tijekom tih godina u Jeruzalemu je bilo, začudo, politički mirno. Godine 1939. bilo je još arapskih pobuna, ali ne kao1936., kada su Britanci više ili manje tolerirali nerede protiv Židova.Britanska okupacijska uprava ugušila je ustanak u jednom tjednu, razarajući nekoliko arapskih sela i protjerujući njihove žitelje izvan zemlje.To je bio kraj mira.Budući da je rat izbio, Britaniji su bili potrebni židovski vojnici - nisu htjeli kolonijalne probleme.No, 1941. realna anksioznost pristigla je i na naš limes. Nijemci nadiru u Rusiji, na Staljingrad, protu-britanska pro-fašistička vlada bila je na vlasti u Iraku. Situacija je bila izuzetno napeta.Istodobno je njemačka vojska napredovala kroz sjevernu Afriku.Sjećam se kako sam se strašno zabrinuo, jer svi smo znali što će se dogoditi ako Nijemci uđu u Palestinu u kojoj nije bilo puno britanske vojske.Dakle, u to vrijeme, 1941. godine, puno mladih židovskih muškaraca u Palestini dragovoljno se prijavilo u britansku vojsku, zapravo, postali su članovi posebne brigade.Godine 1942., nakon srednje škole, postao sam vojnik u Palestinskoj brigadi britanske vojske. Na ramenu moje vojničke odore pisalo jePalestina. Iako sam osjećao tjeskobu, to nije bio strah mojih roditelja i njihovog naraštaja. Imao sam drugačiji osjećaj za ono što se događa. Takav osjećaj nije neuobičajen za mlade ljude.Moja motivacija bila je učiniti ono što sam morao učiniti, učiniti ono što je pravo, što je bilo određeno strahovima mojih roditelja, zaštiti moju obitelj i moj narod.To je ono što je prevladalo u meni.I 1942. godina bila je prekretnica u mome životu i po još nečemu: to je vrijeme moje prve ljubavne veze.Dakle, poklopili su se moj prvi rat i moja prva ljubavna afera.

Tijekom 1942. i 1943. bili smo stacionirani u Palestini, uz sredozemnu obalu - morate se sjetiti da je 1942. još uvijek postojao strah od njemačke invazije. Bili smo stacionirani uz obalu gotovo godinu dana. Prvo sam bio u pješačkoj postrojbi, a potom sam premješten u inženjeriju.1943. smo se preselili u Egipat. Ondje smo bili dvije godine. Kretali smo se po cijelom Egiptu. Znao sam arapski iz škole, sada sam ga upoznao još bolje. Postao sam iskreno privržen Egiptu, sa svim njegovim krajolicima i svim bojama. Moj prijatelj u jedinici bio stručnjak za egipatske antikvitete i s njime sam odlazio na izlete u mjesta koja su jako daleko i potpuno neistražena. Činili smo to nesmetano, a ne kao što je sada. Ondje nismo sudjelovali ni u kakvim vojnim akcijama. Upoznao sam puno Egipćana i stekao mnogo prijatelja, osobito u Kairu. Ali, uglavnom sam se družio s našim ljudima, jer smo imali puno toga zajedničkog. Između 1944. i 1946. napravili puno ilegalnih prolaza za krijumčarenje oružja židovskim doseljenicima u tadašnjoj Palestini. Počeli smo pripreme, na našoj niskoj razini, za uspostavljanje židovske države. Bila je to, zapravo, priprema za novi sukob, dok je ovaj u kojem smo se nalazili, bio u nestajanju. Jedan događaj u Egiptu imao je izuzetno važan utjecaj na moj život. Bilo je to 1944. godine, mislim, kako smo bili negdje u egipatskoj pustinji. Britanci su imali mobilne knjižnice za svoje vojnike, ali, naravno, većina britanskih vojnika, što je slučaj s nižim staležima, bila je prilično neobrazovana i nije se puno koristila tim knjižnicama. Uglavnom smo ih tu i tamo koristili mi, Židovi iz Palestine. Jednom je puhnula neka vrsta oluje i jedna od pokretnih knjižnica se prevrnula u pijesak. Ispala je većina knjiga. Vidjevši što se desilo došao sam do nje i počeo kopati po knjigama i naišao na Faberovu antologiju suvremene britanske poezije, koja je, mislim, objavljena u kasnim tridesetima. Hopkins je bio prvi pjesnik, Dylan Thomas posljednji. To je bio moj prvi susret sa suvremenom britanskom poezijom - prvi put pročitao sam Eliota i Audena, na primjer, što je bilo vrlo važno za mene. Ova je knjiga imala ogroman utjecaj na mene. Mislim, kako sam tada počeo ozbiljno razmišljati o pisanju poezije“.

Nakon rata?

„Bile su mi 22 godine kada sam otpušten iz vojske. Vratio sam se u Jeruzalem i morao donijeti odluku o tome kako dalje živjeli. Postojali su za bivše vojnike tečajevi židovske vlade u sjeni, financirani od strane Britanaca. Dakle, otišao sam u školu na godinu dana, godinu dana intenzivnih tečajeva, kako bih postao učitelj u nižim razredima osnovne škole. Bilo je to dobro vrijeme. Osim toga, bio sam vrlo aktivan u politici u to vrijeme - previše na lijevoj strani, u socijalističkom cionističkom pokretu i „Hagani“. „Hagana“ je okupljala Židove koji su htjeli židovsku Države u Palestini. Postojale su dvije skupine na ekstremnoj desnici. Jednu od njih predvodio je Begin. Bio je bio autsajder tada i ja još uvijek mislim da je on autsajder. Tu je i Palestinska Komunistička partija, koja je bila monstruozna. „Hagana“ je bila mainstream. Imala je osjećaj za učiniti ono što je ispravno. Glavni princip pokreta nikada nije bio da se osvećuje, ne osveta, već "držati leđa." Kao učitelj počeo sam podučavati 1947. Dva mjeseca sam volontirao u jednoj jedinici Haganinih komandosa. Počeo je Domovinski rat i ja sam se pridružio postrojbi „Palmaha“. Moja se jedinica borila na jugu Palestine, a to je, uglavnom, pustinja. U to je vrijeme bilo dvanaest židovskih naselja koja smo morali braniti protiv cijele egipatske vojske. Nikada to neću zaboraviti. Bilo je strašno naporno, iscrpljujuće, ali i nevjerojatno iskustvo. Bili smo mladi-socijalisti, cionisti, vjerovali smo u novi i bolji svijet. Bili smo poput gerilaca što se bore protiv dobro naoružanih vojnika. Ja sam zapovijedao desetinom jedne pješadijske postrojbe. Bilo nas je oko dvije tisuće, zajedno s nekoliko stotina ljudi iz obližnjih kibuca, protiv dvadesetak tisuća Egipćana na drugoj strani. Gotovo svake noći izlazili smo u malim grupama, izazivajući okršaje, kako bi Egipćani vjerovali da su u pitanju veće operacije nego što ih je u stvarnosti bilo. U stvaranosti nismo imali ništa. Mislim, da egipatska vojska nije bila naročito motivirana - borili su se u stranoj zemlji i bojali se lutati nepoznatim područjima gdje im se mogu dogoditi strašne stvari. Egipatski časnici su bili u potpunosti obučeni od Britanaca i djelovali su prema britanskoj vojnoj doktrini - topnički baraž i napad, topnička paljbu i napad. Mi smo topničke sustave u kibucima ukopali u zemlju. Zbog toga se Egipćanima činilo da se ništa neće dogoditi. No, mi smo čekali skriveni u bunkerima - bili smo više kao gerilci, zapamtite - tako da kad su se približili uslijedila je naša paljba u živu silu. No, cijena koju smo platili u ubijenima i ranjenima bila je vrlo visoka. Jedan događaj što se dogodilo tijekom posljednjih dana borbe kada je naša jedinica prinudila egipatsku vojsku da se povuče na poluotok Sinaj, nikada neću zaboraviti. Došli smo do jednog egipatskog logora u kojem je kralj Faruk držao zarobljene egipatske liberale, socijaliste i komuniste. Mi smo, zapravo, oslobodili logor, i potom smo prihvatili jedni druge, jer smo svi mi dio onoga što smo osjetili da je novi svijet - slom monarhije i imperijalizma. Bilo je izuzetno dirljivo. Nikad to nisam zaboravio. Stoga ne čudi da su se Egipćani prvi pomirili s nama, premda su u najteže sukobe 1948. bili uključeni upravo oni. Sirija i Irak poslale su vojsku, ali bez pravog uvjerenja. Jordanci su napali Palestinu smatrajući njezin dio svojom državom. Ne mislim da su se Egipćani borili za teritorij ili moć - borili su se iz uvjerenja. Nije slučajno da su oni koji su svrgnuli kralja - Nasser, čak Nagib i drugi - bili mladi časnici egipatske vojske koja je ratovala u Palestini.“

Kada ste počeli ozbiljno pisati poeziju?

„Ostao sam u vojsci do kraja 1949. godine, a onda se vratio natrag u Jeruzalem i nastavio podučavati. U isto sam vrijeme upisao studij proučavanja Biblije i književnosti na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Tada sam počeo ozbiljno pisati poeziju. Do tada nikada nisam razmišljao o pisanju kao zanimanju, jer nisam bio siguran točno što bih tada radio. Bio sam u vojsci. Ondje sam pisao prije svega kako bih iskazao neke osobne misli. Nikad nisam pisao tijekom bitke, ali ponekad sam između bitaka napisao ono što su bile gotovo male oporuke, mala ostavština, posljednje oporuke, objekti osjećaja koje sam mogao držati i nositi sa sobom. Ono što sam napisao tada nije bilo za druge ljude. Također sam se pitao zašto se tako dugo, dok su drugi pisci bili u mogućnosti predstavljati ono što misle i osjećaju, ja moram i trebam gnjaviti pokušavanjem. No, u kasnim četrdesetima došla je točka kada sam počeo razmišljati, zašto ne bih počeo pisati poeziju i ja? Bio sam star oko dvadeset pet godina.

Jeste li bili u kontaktu s drugim piscima?

Godine 1951. - bilo mi je dvadeset sedam godina – pokazao sam svoje pjesme profesoru Halkinu, jednom od mojih učitelja književnosti. On je poslao jednu u jedan časopis, gdje je pjesma prihvaćena. Zatim je slijedilo natjecanje pod pokroviteljstvom studentskog mjesečnik koji je objavljivao različite sadržaje. Predao sam pjesmu na natječaj i osvojio prvu nagradu. Bio sam dio skupine mladih pisaca, od koji je većina živjela u Tel-Avivu. Jeruzalem je bio, tada kao i sada, prilično izoliran od živopisne intelektualne i književne scene Tel –Aviva, koji je još uvijek mjesto gdje se nalaze izdavačke kuće, književni kafići, kina i tako dalje. Nekoliko ljudi u Tel-Avivu počelo je objavljivanje pjesama - zapravo skupina od četiri ili pet. Jedan od njih, Benjamin Harshav, sada je profesor na Yaleu, David Avidan, NathanZach, a kasnije DahliaRavikovitch, također su bili u toj skupini. Bio sam stariji od ostalih, - ostali su bili u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama. Nismo pronašli nakladnika, pa smo sami objavili radove u našem malom časopisu. Moja prva knjiga objavljena je 1955. godine, mojim novcem. Izdavačke kuće objavljivale su velike starce moderne hebrejske književnosti, kao što su Bialik i Tchernikhovsky i iznimno popularne pjesnike poput Altermana, Šlonskog i Greenberga - svi su oni, rekao bih, pisali pod utjecajem ruske, njemačke i francuske poezije“.

Je li na Vaš književni rad bio snažniji europski ili američki utjecaj?

„Bio sam pod utjecajem engleskih i njemačkih modernista - Audena, Eliota, Else Lasker-Schüler, te u određenom trenutku Rilkea. Osjećao sam da je to ono što mogu učiniti sa svojim hebrejskim jezikom. Kao i drugi u mojoj grupi, odbacio sam estetiku pisaca poput Altermana, Greenberga i Šlonskog, koji su pisali s patosom pod utjecajem Majakovskog, Bloka i francuskih pjesnika. Također sam odbacio romantični socijalistički i komunistički patos koji je bio popularan u to vrijeme, a koji je bio pod utjecajem pjesnika poput Eluarda. Našao sam neki laže u glazbi, u retorici, u "kruhu i vinu", slikama jednostavnog seljaka ili običnog čovjeka sa šakama podignutim u slavu komunizma, osjetio da je to lažni patos. Postojala je, naravno, duga tradicija hebrejske poezije, ali ono s čime smo se suočili bio je slobodan pad u modernizam, u isto vrijeme kada je počeo život židovske Države. Bilo je to više od prekretnice u hebrejskom jeziku - to je vrijeme radikalne promjene. Osim jezicima Biblije i molitava, ja sam studirao i naučio koristiti u mome pjesništvu i jezik židovske poezije srednjega vijeku – u svim oblicima bio je to moj jezik. Na židovske pjesnike je uvelike utjecala arapska poezija, u južnoj Španjolskoj posebice, tijekom "zlatnog doba" kada su židovska i arapska kultura bile otvoreno pomiješane“.

Kako je kritika prihvatila vaše prve knjige?

„Uglavnom su ih napadali. Moj stil i moja tehnika smetali su većini kritičara. Bio sam napadnut zbog korištenja kolokvijalnog jezika, kao i zbog tehnike koju nitko prije mene nije koristio. No, nakon godinu dana, zapravo, u roku od dvije godine, sve se promijenilo. Iznenada sam postao "in". Moja druga knjiga, koja je objavljena 1958., gotovo je odmah prodana u četiri tisuće primjeraka, što je u zemlji veličine Izraela, bio svojevrsni bestseller. Imao sam 34 godine, ali moji čitatelji su potjecali iz svih dobnih skupina. Knjiga je tiskana u izdanju kuće povezane u to vrijeme s vrlo ljevičarskim kibucom. Kada sam istoj izdavačkoj kući donio svoju treću knjigu pjesama, nisu je htjeli objaviti, iako je prethodna bila hit. Upitao sam: zašto? Budući da smo već objavili vašu knjigu – bio je odgovor. To je socijalizam. Dobio sam svoj dio, i sad netko drugi dobiva svoj. Tako sam otišao drugom izdavaču, Schockenu, koji je do danas ostao moj izdavač – zapravo, on je došao k meni. Mislim kako je to jedna od najstarijih izdavačkih kuća u Izraelu, malena, ali vrlo dobra. To je izvorno bila njemački kuća – i ona je prvi izraelski izdavač Kafke i Agnona. Moja treća knjiga pjesama izašla je 1962. Polovica zbirke uključivala je prve dvije knjige, a druga polovica je sadržavala nove pjesme. To je, zapravo, bilo moje prvo sabrano stvaralaštvo od 1948. do 1962. U toj se zbirci nalazi pet stotina pjesama i ona je još uvijek i dalje vrlo dobro prodaje. Do sada je prodano preko pedeset tisuća primjeraka“.

Također ste pisali eseje i priče.

„Da. Sredinom pedesetih godina, nakon putovanja u SAD-u sa svojom prvom suprugom, napisao sam dva mala eseja, svojevrsne impresije. Jedan je nosio naslov "Čitam Audenovu poezije na Y", a imao je vezu s mojim dojmovima nakon slušanja Audena u New Yorku i susreta s njim, vrlo kratko nakon čitanja. Zatim smo se sredinom šezdesetih godina ponovno sreli i sprijateljili. Također sam postao vrlo zainteresirani za Dylana Thomasa. Njegova poezija nije utjecala na moju, ali sam volio njegove pjesme. Tako na povratku u Izrael iz SAD-a pošli smo u južni Wales gdje sam posjetio mjesto gdje je Dylan Thomas živio. Posjetio sam njegovu majku i vikendica u kojoj je radio - ti to ne bi vjerovao: kućica je bila otvorena, rukopisi na podu, nitko nije brinuo o njima. Razgovarao sam s njegovom majkom, vrlo dirljivo iskustvo. Kad sam se vratio u Izrael napisao sam esej za jedne novine o posjeti rodnom mjesto Dylana Thomasa. Tada mi je jedan od urednika rekao, zašto ne pišete kratke priče? Zatim sam počeo pisati kratke priče, zajedno s pjesmama. Godine 1959. objavio sam knjigu kratkih priča. O ovom trenutku također sam počeo pisati svoj prvi roman na ivritu, koji ima šest stotina stranica; to bi bilo oko osam stotina stranica na engleskom jeziku. Objavljen je 1962. godine u isto vrijeme kada i moja treća knjiga pjesama. Izdavačka kuća Harper&Row objavila je roman u SAD-u početkom šezdesetih - to je zapravo moja prva knjiga objavljen na engleskom jeziku. Ali morao sam ju smanjiti gotovo na pola – bilo je, vjerojatno u to vrijeme, preskupo prevesti cijeli izvornik“.

Kada su se Vaši radovi početi objavljivati​​ u engleskim prijevodima?

„U ranim šezdesetim godinama. Dva izraelska pjesnika - Dennis Svile i HaroldSchimmel - započela vrlo uspješno i vrlo čudesno, prevoditi neke od mojih pjesama na engleski jezik u izraelskim časopisima. Sredinom šezdesetih godina u Engleskoj, TedHughes i Daniel Weissbort, u potrazi za pjesmama koje će objaviti u svom prvom izdanju Moderne poezije u prijevodu, prolistali su jedan od časopisa u kojem su bile objavljene dvije – tri moje pjesme. Kontaktirali su me i uvrstili sve pjesme u prvo izdanju Moderne poezije u prijevodu, 1964., zajedno s pjesnicima poput Popa, Herberta, Voznesenskog. Časopis je dobio puno pozornosti u Engleskoj zbog zauzimanja TedHughesa i Daniel Weissborta. Zapravo, mene je TedHughes stavio u orbitu. Zahvaljujući njemu bio sam 1966. pozvan u Spoleto, na međunarodni umjetnički festival. Tako je moj međunarodni debi, nakon Moderne poezije u prijevodu bio u Spoletu gdje sam čitao stihove s Audenom, EzromPoundom, Allenom Ginsbergom, Ungarettijem, ZbigniewomHerbertom, Hughesom i drugima. A onda godinu dana kasnije ponovo sam bio pozvan u Spoleto na jedan od najvećih svjetskih festivala poezije, a listu pozvanih sastavili su TedHughes i drugi u Londonu. Bilo je vrlo grandiozno –vrtilo se oko toga mnogo novca - uključeni su bili Octavio Paz, Auden, Paund. Robert Graves, Alberti, Voznesensky i Neruda. Dakle, sasvim iznenada našao sam u društvu s pjesnicima kojima sam se divio godinama“.

Imate li mnogo prijatelja među književnicima?

„Ja živim u Jeruzalemu, što u odnosu na Tel-Aviv uopće nije naročito umjetnički. Tel-Aviv je vrlo živopisan grad, vrlo živ, a većina zbivanja u književnosti, kazalištu, novinarstvu, izdavaštvu, slikarstvu, fotografiji, kinu, zbiva se u Tel-Avivu. Jeruzalem je zatvorena sredina, ima vrlo malo umjetničkih aktivnosti, što je razlog zbog kojega volim tamo živjeti. Mislim da je prirodno što pjesnici postaju prijatelji, ali isto tako, mislim, kako je nakon nekog vremena vrlo teško pjesnicima zadržati prijateljstvo. Ja sam živ primjer. Uvijek sam osjećao da ako su dva pjesnika onda brak mora biti gotovo nemoguć. Ne, ja osobno ne mislim da pjesnici imaju prava prijateljstva s pjesnicima koji pišu na svom jeziku, ili u svojoj regiji.Za mene, ipak, prijateljstva među pjesnicima su teška, jer pjesnici imaju veliki ego i vrlo su zavidni. Ne mislim da imam ijednog prijatelja koji je pjesnik, a kojeg smijem ubrojiti među moje najbliže, najbolje prijatelje. Mislim na pisce, posebno na pisce u istom jeziku. Moj bliski prijatelj - pisac poput TedHughesa - je temperamentan i jako osebujan. Hughesu nikada nije bio potreban London i književne i umjetničke scene, i siguran sam da ima puno ljudi koji ga ne vole iz zavisti, ili zbog drugih razloga. Imam druge jako dobre prijatelje koji pišu na drugim jezicima, kao npr. ChristophMeckelov, Stanley Moss i PhilipSchultz. Moji najbliži prijatelji u Izraelu su, uglavnom, ljudi koji su znanstvenici - geolozi, biolozi - vjerojatno zato što imam veliko poštovanje i ljubav za prirodne znanosti“.

Đuro Vidmarović

[1]Lawrence Joseph je unuk libanonskog i katoličkog imigranata u SAD, pjesnik i profesor prava. Rođen je u Detroitu 1948 godine. Esejist je i pjesnik. Autor je nekoliko zbirki poezije.

[2]http://www.theparisreview.org/interviews/2095/the-art-of-poetry-no-44-yehuda-amichai

[3]Amihaj je bio oženjen dva puta. Prvo s Tamarom Horn, s kojom je imao sinaRona, a zatim s Hannom Sokolov, s kojom je imao sina Davida i kćer Emmanuellu. Umro je od raka 2000. godine, u dobi od 76. godina.