Jehuda Amihaj

Jehuda Amihaj (engl. Yehuda Amichai) je najistaknutiji izraelski pjesnik, i jedna od vodećih figura u svjetskoj poeziji od sredine 1960-ih godina.

(The Times, London, listopad 2000.)

Jehuda Amihaj je veliko ime ne samo židovske, već i svjetske poezije. Prije deset godina objavljeni su njegovi stihovi prevedeni na hrvatski jezik, u knjizi „Pjesme siromašna proroka“, a moja je malenkost jedan od prevoditelja. Iduće, 2006. objavljena je velika zbirka njegovih stihova u prijevodu Jelen Zaričnaje i mojem. Amihaj je umro je prije 15. godina i ovaj je članak posvećen toj obljetnici.

U Hrvatskoj je Amihajevo pjesničko djelo predstavljeno u dvije zbirke:„Pjesme siromašna proroka“, Nova Istra, 2005., Istarski ogranak DHK – Pula, 2005. (prijevod: Jadranka Brnčić, Jelena Zaričnaja, Moshe Meshulam i Tea Benčić Rimay) i „Ja, moje srce istok zapad“ ,Naklada Bošković, Split, 2006. (prijevod Đuro Vidmarović i Jelena Zaričnaja), a zastupljen je u antologiji „55 suvremenih židovskih pjesnika“, Naklada DHK-HB, Mostar, 2004., Đure Vidmarovića i Jelene Zaričnaje.

„Ja, moje srce istok zapad“, Bošković“, Split, 2006.

Naklada „Pjesme siromašna proroka“, Nova Istra, 2005.,  Istarski ogranak DHK – Pula, 2005

55 suvremenih židovskih pjesnika,„Naklada Bošković“, Split, 2006. 

Prigodna fotografija u izdanju Istarskog Ogranka DHK

Kao jedan od prevoditelja Amihajevih stihova na hrvatski jezik, imao sam čast 2008.predstaviti antologiju „55 suvremenih židovskih pjesnika“ u dvorani Društva izraelskih književnika u Tel.-Avivu. Tom sam prilikom upoznao, pored većeg broja izraelskih kolega i udovicu Jehude Amihaja, gospođu Hannu rođenu Sokolov. Tada sam dobio ljubazan poziv da budem gost u njihovoj kući. To se uskoro obistinilo. Sa mnom je bio dr. Viktor Radutsky, poznati književni prevoditelj s ivrita na ruski i ukrajinski jezik. Dom Amihajevih nalazi se u jeruzalemskoj četvrti Jemin Moshe, nedaleko čuvene vjetrenjače koju je podigao sir Moše Montefiore u 19. stoljeća. Na žalost, pjesnik više nije bio među živima, tako da su hrvatski stihovi koje sam čitao u njegovome radnom kabinetu imali posebnu težinu.

Đuro Vidmarović predaje 2006. godine, Hanni Amihaj, u Tel Avivu, u dvorani Društva izraelskih književnika, knjigu izabranih pjesama Jehude Amihaja, njenoga pokojnog muža, prevedenih na hrvatski jezik.

Navršilo se 15 godina od smrti ovog velikog pjesnika, ratnika i mirotvorca. To je prilika da se podsjetimo na njegov život i njegovo djelo.

Jehuda Amihaj rodio se u Würzburgu 3. svibnja 1924., a umro u Jeruzalemu 22. rujna 2000. Krsno mu je ime bilo Ludwig Pfeuffer. Prema tadašnjem običaju židovski useljenici u Palestinu, svoja su europska imena i prezimena judaizirali i na taj način stvarali novu etničku homogenost, novi jišuv, u novoj/staroj Domovini. Tako je mladi Ludwig Fauffer postao Jehuda Amihaj, što na ivritu znači „moj narod živi".

Würzburg, rodno mjesto Jehude Amihaja

Biografija

U Njemačkoj je obitelj Amihaj živjela skladno i imućno. Djeca su pohađala židovsku školu i učila ivrit, ali paralelno s njemačkim školama gdje su usvajala njemačku kulturu. Jezik obiteljskog općenja kod Amihajevih, premda je bila riječ o židovskoj obitelji, bio je njemački. Jehudin otac i ostali muški članovi obitelji, na vrijeme su uočili morbidnu protužidovsku politiku Nacional-socijalističke Partije Njemačke, iselili se u Palestinu i na taj se način spasili od holokausta.

Petah Tikva početkom 20. st.

Godine 1936. obitelj Amihajje, mimo cionističkih udruga, sretno stigla u Palestinu koja se tada nalazila pod mandatnom vlašću Ujedinjenog Kraljevstva. Prvo mjesto njihovog nastavanja bilo je Petah Tikva, a nakon toga Jeruzalem. Nakon završetka vjerske gimnazije u mjestu stanovanja,mladi JehudaAmihaj upisuje studij ivritske književnosti i biblijske povijesti na Židovskom sveučilištu u Jeruzalemu. Ovo Sveučilište utemeljila je 1924., kao mjesto obrazovanja svoje kulturne, znanstvene i prosvjetne elite, novodoseljena židovska zajednica u Palestini, ili "novi jišuv"[1]. Povijest "novog jišuva" počinje 1882. g., kada je grupa studenata iz Odese uspjela doći u tursku pokrajinu Palestinu i ondje kupiti neveliku zemljišnu površinu, upisati ju kao svoje vlasništvo u gruntovnicu i nakon toga nastaniti se na toj zemlji pod šatorima, a onda zajedničkim naporima početi podizati nastambe i organizirati kibuce. Time počinje prvi židovski useljenički val, ili "Prva alija".[2] Nakon završetka studija Amihaj radi kao profesor. Predavao je na mnogim akademskim institucijama u zemlji i inozemstvu.

Oznake koje su nosili pripadnici „Židovske brigade“

Tijekom Drugog svjetskog rata služio je u Židovskoj brigadi[3] britanske vojske, koju je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva pristala oformiti na molbu cionističkog vodstva.[4] U ovoj jedinici educiran je u ratnim uvjetima budući časnički kadar židovskih oružanih snaga. Nakon završetka rata Amihaj je, kao znalac arapskog jezika i vješt obavješatajac, uključen u akciju preseljavanja židovskog pučanstva iz arapskih zemalja u Palestinu na prostor na kojem će biti stvorena Država Izrael. Akcija je uspješno izvedena pod nazivom „Alija B“ i Amihaj postaje pripadnikom elitne židovske ilegalne vojne jedinice koja se nazivala "Palmah"[5]. S jednom od brigada sudjeluje 1948. g. u pobjedničkom ratu koji su novoproglašenoj Državi Izrael navijestile susjedne arapske zemlje. Taj je rat u židovskoj povijesti poznat kao Rat za nezavisnost.

Književni rad JehudeAmihaja počinje u vrijeme stvaranja nezavisne Države Izrael. Ova, 1948. godina, predstavlja, kako tvrdi poznati izraelski povjesničar nacionalne književnosti, SavelijGrinberg[6], razdjelnicu u suvremenoj ivritskoj književnosti. Budući da ivrit, a ne jidiš, postaje službeni jezik u novoj židovskoj Državi, književnost na ovom jeziku možemo nazvati i suvremenom književnošću židovskog naroda u Izraelu. U Državi Izrael žive pored Židova i Palestinski Arapi, pored nekoliko manjih nacionalnih manjina, zbog čega pod navedenom sintagmom smijemo smatrati književnost izraelskih Židova, ili izraelsku židovsku književnost. Ivritska nije jedina židovska književnost. Židovski književnici u dijaspori nastavili su pisati pored ivrita, na jidišu (poglavito u SSSR-u), ladinu (judeoespanjol), ali i na jezicima zemalja u kojima su nastavili živjeti, pretežito engleskom i ruskom.

Pisac i prevoditelj Savelij Grinberg o ovom razdoblju u povijesti ivritske književnosti piše:

"Četrdesetih i početkom pedesetih godina period je proglašavanja Države (1948.) i rata za neovisnost. Ovo razdoblje nalazi svoj odraz posebno u pjesmama pjesnika razdoblja "Palmaha"...

Pjesnici čije je stvaralaštvo povezano s početkom novoga pjesničkog pokreta su: David Avidan,[7]Jehuda Amihaj, Natan Zah[8]... U odnosu na ranija razdoblja, pisci u novom pjesničkom pokretu „bolje su reljefni, bolje osjećaju - individualiziranost tematike, leksičku višeslojnost i jezičnu razgovornu intonaciju“. Po strukturnim osobinama kod njih prevladavaju slobodne ritmične kompozicije (kao 'protuteža' silabotoničkoj simetričnosti).

U odnosu na ovo razdoblje, ili točnije u njegovome početku, u izraelskoj se književnosti koristila terminologija: "DOR HAMDINA", "PJESNICI 'DOR HAMDINA'"; što se doslovno može prevesti kao Pokoljenje Države ili drugačije – Pokoljenje nakon stvaranja Države Izrael. Kasnije su se pojavili i dopunski termini: 'PJESNICI 70-TIH GODINA'; 'PJESNICI 80-TIH GODINA'; 'NA PRAGU NOVIH SVRŠETAKA' U raznovrsnom pjesničkom pokretu prevladavaju u lirskim i lirsko-epskim sadržajima osobni motivi, kontrasnaindividualiziranost - to su crte koje objedinjuju, u suštini, sasvim različite pjesnike - različite poetske svjetove i doživljavanje svijeta" - zaključuje gospodin Grinberg.[9]

Izraelska znanstvenica i književnica, Dr. Hamutal Bar Jozef[10], međutim, smatra da 1948. g. nije razdjelnica, već da se to desilo nešto kasnije. O tome piše slijedeće:

"...Pobjeda u ratu za nezavisnost imala je visoku cijenu: moralo se ratovati s vojskama sedam arapskih država. Poslije Holokausta krenuo je val bjegunaca iz Europe, a u isto je vrijeme u Izrael pristiglo stotine tisuća Židova iz arapskih država Bliskoga Istoka i Sjeverne Afrike. U Državi su živjeli ljudi s traumama zbog gubitka bliskih, razočaranih, s proživljenim raznim stresovima, često nesposobni pomoći jedni drugima ili razumjeti jedni druge. Promjena u književnosti počela je ne u godini Holokausta i ne 1948. s početkom Rata za nezavisnost, već u drugoj polovini 50-tih, kada su objavljene prve pjesničke zbirke JehudeAmihaja, NatanaZaha, Davida Avidana, Dalije Ravikovič[11]i Dana Pagisa.[12] Ova grupa pjesnika (sredinom 50-tih većina među njima imala je 20 i nešto više godina), pored svih razlika među njima, pisala je stihove koji se jasno razlikuju od onih koji su stvoreni 30-tih i 40-tih godina. Ipak moguće je naći određenu povezanost novih stihova s poezijom Davida Fogela,[13] Abrahama Ben-Jicaka[14] i Jakova Štajnberga.[15] - pjesnika koji su pisali 10-tih i 20-tih godina pod utjecajem zapadnoeuropske poezije modernizma. Poetika tih autora pretvorila se u normu, koja je prevladala u izraelskoj poeziji i gurnula u stranu HaimaGurija,[16],Amira Gilboa[17]i drugepjesnike koji su nastavljali liniju Šlonskoga[18], Grinberga[19] i NatanaAltermana"[20].

Dakle, prema mišljenju profesorice Bar-Jozef, prva pjesnička zbirka Jehude Amihaja ("Sada i u druge dane", objavljena 1955.) toliko je bila važna, nova i drugačija od svih ranijih pjesničkih uradaka, da predstavlja povijesnu razdjelnicu u suvremenom ivritskom pjesništvu. Ona ovu tvrdnju obrazlaže slijedećim argumentima:

"50-tih i s početka 60-tih godina XX. st. – nastavlja gospođa Bar-Jozef - pred nama je, prije svega, drugačija retorika: razgovorni jezik, manje uzvišeni ton, atmosfera svakodnevice, čak sivila. Odbacivanje 'velikih' riječi, kao što su 'vječnost', 'svijet', 'Bog', 'sveto', 'molitva'. Kao drugo, napuštanje četverostiha, rime i organizirane silabotoničke metrike, od poznatih simetričnih oblika, u korist raznovrsnog eksperimentalnog građenja, koje proizlazi iz sadržaja specifičnih osjećanja pjesnika. Kao treće, manje figurativne opterećenosti. Rezultat toga, pjesme su postajale manje zagonetne i mnogoznačne, više razumljive. Kao četvrto 'mi' iščezava i ustupa mjesto 'ja'. Osobna proživljavanja stupaju u prvi plan. To je apolitička poezija: iskreno govoreći, onakvi povijesni događaji kao što su sinajski i šestodnevni ratovi za nju nisu postojali. Njezine glavne teme su: osobne traume, siročad, usamljenost, međusobni odnos muškaraca i žena, egzistencijalno stanje čovjeka, ne samo Židova ili Izraelaca. Pjesnik ne teži iskazati stanje društva u danom trenutku, niti predstavljati izraelskog 'suvremenika'. Kao peto, u većini stihova vlada atmosfera pesimizma, beznađa, izgubljenosti, razočaranja koja se često pretače u ironiju. Kao šesto, nestaje vjere u tajanstvenost, u čuda i uzvišenost - pjesnik prihvaća rješenje u korist 'sada i ovdje', u životu i estetici.

Odražavaju li ove promjene - nastavlja gospođa Bar-Jozef - samo socijalno-historijski položaj u državi 50-tih i 60-tih godina? Bez sumnje one odražavaju raspad vrijednosti svijeta cionističkih pionira, ljutnju i umor zbog previsoke cijene koju je morao platiti narod koji je prošao kroz Katastrofu, Rat za nezavisnost, potrese donesene valovima imigracije. No do ovih je promjena došlo i zbog osobnih sudbina pjesnika - Zaha, Amihaja, Pagisa, koji nisu znali prihvatiti kulturu 'zdravoga Erec-Izraela' (kao uostalom ni Sabre: David Avidan i Dalija Ravikovič). Kod ova tri pjesnika materinski je jezik bio njemački, a njemačka je poezija - primarna. Osim toga, sva trojica proučavala su englesku literaturu na Židovskom univerzitetu u Jeruzalemu, što je također značajno odredilo njihov literarni ukus. Za razliku od Amihaja, koji je odrastao u Jeruzalemu i u djetinjstvu dobio vjersko obrazovanje, Zah i Pagis pristigli su u zemlju kao već u europskom kulturnom duhu formirani ljudi. Zbog toga su se poezija 50-tih godina, a zatim i proza počele oslobađati utjecaja ruske kulture i preorijentirati se na zapadne i posebno izraelske estetske orijentacije» - zaključuje dr. Hamutal Bar Jozef.

Književna povjesničarka Ana Misuk[21], indirektno prihvaća stav prof. Bar-Jozef:

"Kao i mnogim književnicima ove generacije, - piše A. Misuk - ratna i pjesnička staza zajedno su odredile njegov pjesnički put (misli na J. Amihaja, op. Đ. V.) . Prvih dana nastanka Izraela u tisku su se počele pojavljivati Amihajeve pjesme, ali prva knjiga, zbirka pjesama 'Sada i u druge dane', bila je objavljena tek 1955. g. kada je pjesnik već proslavio 30. rođendan. Tada postaje jedan od lidera novog smjera koji je dobio naziv: 'Mlada poezija', smjera koji je manifestirao neograničenost ljudske individualnosti, čija je vrijednost postavljena iznad svake ideologije. Na ovaj način pjesnička generacija 50-tih godina suprotstavila se generaciji Altermana[22] i Šlonskog[23] koji su svoju stvaralačku energiju posvećivali pokretu ideja. ...

Amihaja su birali i biraju mnogi. On kao individualista koji je više puta tvrdio da vrijednost osobe nadmašuje vrijednost društva ipak je istaknuti nacionalni pjesnik. U novoj ivritskoj književnosti od razdoblja HaimaNahmanaBijalika[24] kojeg je cijeli židovski narod nazvao svojim nacionalnim pjesnikom, ovaj pojam bio je iskorišten još samo jednom i to u odnosu na Amihaja. Nacionalni zato što je - individualan, zato što je - osoban, zato što je stvorio melodiju života i vremena. Usput rečeno, to nije ni kontrast prema statusu Bijalika, kao nacionalnog, jer i on je bio lirik koji je ozvučio upravo unutarnji duševni život svoje generacije.

Amihaj ne dira u politiku, ne izmišlja parole. Ali politički lideri Izraela u odgovornim trenucima upravo kada treba nešto kazati svijetu u ime Izraela, citiraju upravo Amihaja. On ne želi postati Prorok, ali jednom u poluironiji odredio je sebe kao 'proroka o tome što je bilo'.

Jehuda Amihaj piše slobodnim ritmičkim kompozicijama, ritam je unutarnji. Lako se primjećuje čak ipo nekim citatima, da su njegovi likovi rođeni od usporedbe pojmova suvremene civilizacije s kategorijama i poetikom 'Tanaha'[25], 'Mišne'[26] i klasičnih židovskih pjesnika srednjeg vijeka. U knjizi 'Izrael: ljudi i knjige', objavljenoj 1991., bila je predstavljen razgovor JehudeAmihaja s Viktorom Raduckim[27], prevoditeljem njegovih pjesama i proze. Ondje je on sam kazao o 'povezivanju vremena' u ivritskoj umjetničkoj riječi slijedeće: 'Do ovih dana poezija je u srcu ivritske književnosti. Zamislite, kako je teško biti ivritski književnik kada tvoja književnost kao početak ima Bibliju. Po mom mišljenju takav književnik ima samo dvije mogućnosti: skloniti se pred veličanstvom Knjige, odloživši na stranu pero, ili prihvatiti izazov i potruditi se pronaći svoju riječ'.

Jehuda Amihaj pronašao je svoju riječ i već pola stoljeća on je jedan od najčitanijih i poštovanih i Izraelu, a ljubav cijelog svijeta zaslužio je filozofskim lirizamAmihaja, koji na židovski način spaja u jednom retku gorčinu s pronalaskom i gorčinu sa svjetlošću. Amihajeve pjesme prevedene su na desetke jezika svijeta i u međunarodnim književnim krugovima od 2000. godine smatraju ga za jednog od realnih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost[28].

Više puta Amihaj je znao reći da suvremeni svijet krši ideale i idealne nade što ne znači da ne treba sačuvati nadu u ostvarivanje ovih nada i ideala u budućnosti" - zaključuje gospođa Misuk.

Društvena i idejna pozicija JehudeAmihaja određena je na samom početku njegovog stvaralačkog puta, iskrenost, humanizam, težnja miru, ljubav prema čovjeku, prema narodu, prema Jeruzalemu, prema Državi Izrael. U čuvenoj pjesmi 'Prethodne generacije' iz sredine 60-tih godina pjesnik je izrazio svoj pjesnički i životni credo rečenicom 'To obvezuje'. Imao je u vidu da biti čovjek na zemlji jako je odgovorno, zahtjeva stalnu iskrenost i hrabrost:

Prekoračio sam četrdesetogodišnju granicu.

Postoje dužnosti na koje me

više neće uzeti zbog godina.

U Osvjenčin me ne bi poslali

na posao,

već odmah u peć.

To obvezuje.

Tematsko stilski sadržaj stvaralaštva Jehude. Amihaja u nekoj je mjeri unikatan, jer pjesnik nikada nije bio pristaša jednog umjetničkog smjera, nije se vezao niti uz jednu stvaralačku skupinu. 'S pozicije biografije, - govorio je o sebi Amihaj, - ja pripadam generaciji PALMAH', a s pozicije književnosti - pripadam sljedećoj generaciji (Generacija Države, prim. prev.). Dakle nikada nisam pripadao niti ovima niti onima. Uvijek sam bio sam sa sobom". 'Amihaj, - govorio je o njemu Haim Guri, - nije pjesnik kolektiva. Uvijek, čak u svojim ratnim pjesmama, on je sam'.

Jedna od glavnih i čitateljima najbližih osobina Amihajeve poezije je njezina aktualnost, blizina sadašnjosti, pristupačnost shvaćanja njezina jezika. Ovu prevladavajuću osobinu stvaralaštva Amihaja slikovito je prikazao književni povjesničar S. Merab, uskoro nakon 70-te pjesnikove obljetnice:' JehudaAmihaj nikako ne može biti stariji od naše Države. Zar nije on objavio svoju prvu knjigu godine 1948.? Zar se on nije razvijao zajedno s nama, s narodom, s ivritom'.

Stvarno: krajolici prikazani u njegovim pjesmama, naseljeni su odmah prepoznatljivim likovima sadašnjih ljudi, koji se vesele i pate isto kao i sam čitatelj, likovi govore istim razgovornim ivritom, kao i sam čitatelj. Personaž pjesnika doživljava iste kolizije suvremene židovske povijesti kojima žive današnji izraelski čitatelj. Uz to Amihajeva poezija posjeduje očiglednu filozofsku obojenost, dubok prilaz prema, čini se najobičnijim predmetima i pojmovima svakodnevnog života, a isto tako neka višeznačnost i općenitost događaja koji dopuštaju govoriti o epičnosti njegove poezije.

Amihaj je također autor triju knjiga za djecu: 'Debeli rep Nume i sve ostalo što se desilo tijekom tjedna dan za danom', 'Što se desilo s Ronijem u New Yorku' i 'Knjiga velike noći' u kojoj je proza spojena s poezijom. Osim pjesama književnik je stvarao i prozne radove, među kojima je zbirka priča 'Ispod ovog orkanskog vjetra' (1961.), a isto tako romani 'Ne sada i ne ovdje' (1963.) i 'Tko će me udomiti' (1971.). Stil proznih radova JehudeAmihaja odlikuje se slobodnim refleksivnim načinom izlaganja, ima puno autorskih razmišljanja i lirskih odstupanja.

Bez obzira na to što je Amihaj prije svega snažan lirski pjesnik, jedan od njegovih proznih radova, roman 'Ne sada i ne ovdje' uspio je zauzeti posebno mjesto u suvremenoj izraelskoj književnosti. Neki od kritičara nazivali su ga najoriginalnijim radom ivritske proze 60-tih godina. To je de facto prva knjiga iz nove ivritske književnosti u kojoj je izraelski autor odlučno odvojio se od tihe vjernosti realizmu. U ovom smislu Amihaj je bio prvi vjesnik onog što se proširilo u suvremenoj izraelskoj književnosti dva stoljeća nakon toga.

Roman 'Ne sada i ne ovdje', makar se radi o drugoj knjizi Amihajeve proze, prije svega je rad pjesnika. Prije njega objavio je zbirku zanimljivih antirealističnih priča 'Ispod ovog orkanskog vjetra' koja je gusto zasićena metaforikom i dezorijentirajućim asocijativnim skokovima. Nakon ovog romana Amihaj je napisao još samo jedan roman 'Tko će me udomiti' - knjigu neusporedivo manje veličine, pisanu u stilu farse u kojoj prikazuje Izraelca koji je odsjeo u New Yorku.

Amihaj je također i autor kazališnih komada 'Putovanje Nenevu' (1962), 'Zvona i vlakovi' (1968.) i 'Ničija zemlja'. Ostvario je više prijevoda pjesama s engleskog i njemačkog.

Za svoj književni rad Jehuda Amihaj je postao laureat nagrade "Hajim Nahman Bijalik", najvećeg književnog priznanja koje je dobilo ime po njegovom velikom prethodniku, s kojim dijeli i čast prihvaćena u cijelom narodu: "nacionalni pjesnik". Uz ovu priznanje, godine 1982. dobio je i "Nagradu Države Izrael".

Đuro Vidmarović

[1] Godine 1882. počinje plansko useljavanje Židova u Palestinu s ciljem da ondje ostvare pravo na narodnosnu samobitnost, slobodu etničkog, vjerskog i duhovnog života. U Palestini je i do tada živjela u nekoliko gradova, poglavito u Jeruzalemu, manja skupina Židova koju su nazivali "stari jušuv". Ova se zajednica bavila pretežito proučavanjem svetih knjiga i intelektualnim poslovima vezanim uz judaističku konfesiju. Živjeli su od milodara svojih sunarodnjaka u Europi, odnosno Americi. Pripadnici "starog jišuva" nisu s odobravanjem prihvatili useljenike "novog jušuva", niti cionistički pokret za stvaranjem nove židovske Države, jer su smatrali kako je to suprotno učenju Tore.

[2] ALIJA (na ivritu znači: uspon, penjanje). U židovskom bogoslužju pojam označava penjanje na uzdignuti stol u sinagogi, na kojem se čita određeno poglavlje iz Tore. Poslije rušenja Hrama 135. g. i propasti antičke židovske države, ovaj pojam označava vjerničku obvezu hodočašća u Zemlju Obećanu - Erec Izrael. Cionisti su pojmom alija nazvali useljeničke valove u Palestinu. Postojale su četiri alije. Prva 1882.-1905., Druga, 1905.-1914., Treća, 1914.-1924. i Četvrta, 1924.-1939. Preseljavanje Židova iz arapskih zemalja u Izrael naziva se "Alija B".

[3] U želji da pokaže sklonost Židovima poslije objavljivanja Balfourove deklaracije, Vlada Ujedinjenog Kraljevstva dopušta da se u sastavu njezine vojske organizira tzv. Židovska legija koja se sastojala od tri bataljuna.

[4] Cionističkim pokretom nazvan je pokret za nacionalno i političko oslobođenje Židova, tako što će se stvoriti za njih posebna političko-teritorijalna jedinica u kojoj će ostvariti suverenitet i osloboditi se dvomilenijskograsuća diljem svijeta. Bilo je nekoliko zemljopisnih lokacija u igri, ali je na kraju prevladalo prirodno uvjerenje da u obzir dolazi jedino njihova stara Domovina. Ovo rasuće, odnosno dijaspora, do koje je došlo 135. g. nakon neuspjelog Drugog židovskog ustanka protiv rimske okupacije, Židovi nazivaju galut. Prvo raseljavanje zbilo se 600.-538. pr. Kr., a naziva se Babilonsko sužanjstvo. Povijest njihovog galuta ispunjena je asimilacijom, stradanjima, progonima i istrebljenjima jer su ih u mnogim sredinama tretirali kao remetilački faktor. Unatoč tome oni su čuvali judaističku vjeru i zahvaljujući njoj i svoju etničko-konfesionalnu samobitnost. U XIX. st. sazrijeva ideja o povratku u pradomovinu. Godine 1894. obrazovani bečki književnik i novinar Theodor Hezel (1860.-1904.) napisao je knjigu "Judenstatdt" (Židovska država) koja je postala podloga za nacionalistički Cionistički pokret. Godine 1897. na saboru u Baselu utvrđene su organizacione, ideološke i političke smjernice Cionističkog pokreta. Ime je dobio po brdu Sionu ili Cionu, jednom od brežuljaka na kojem je podignut Jeruzalem, a na kojem se nalazila vladarska palača antičkog izraelskog kralja Davida. Naziv ima snažno vjersko i simboličko značenje i odnosi se na nekadašnju slavu i moć židovske države za vrijeme kraljeva Davida i Salomona, ali i na postojanje Hrama Jahvinog kao središnjeg mjesta judaizma, bez kojeg niti jedno bogoslužje nema legitimiteta.

[5] PALMAH, skraćenica od "plugotmahac", a znači "udarne čete". Ovako je cionističko vodstvo nazvalo elitnu diviziju koja se istakla u Ratu za nezavisnost 1948. g. Divizija "Palmah" bila je udarna vojna formacija "HAGANE" (na ivritu: "obrana") židovske poluvojne organizacije za samoobranu, koja je ojačala naročito poslije dolaska britanskih mandatnih vlasti. U ratu 1948. "Hagana" je prerasla u "CAHAL", što je naziv sadašnje izraelske vojske ("C'vahagana le-Jisrael") - OBRAMBENE SNAGE IZRAELA. "Hagani" je prethodio "HAŠOMER" (na ivritu: "Čuvar") ilegalne oružane grupe koje su osnovali pripadnici "novog jišuva" već u prvim godinama useljavanja, kako bi se kibuci zaštitili od pljačke i napada beduinskih i arapskih skupina.

[6]Savelij Grinberg, rođen 1914. u Rusiji. Pjesnik i prevoditelj. Kao odrastao čovjek uselio se u Izrael gdje je razvio živu književnu i prevoditeljsku djelatnost. Vrlo uspješno prevodi ivritsko pjesništvo na ruski jezik.

[7]David Avidan : (Tel-Aviv 1934.-1995.) Jedan od vodećih izraelskih pjesnika i začetnik avangarde u ivritskoj poeziji (prim. Đ. V.).

[8]Natan Zah rođen 1936. u Berlinu. Prekinuo je s pjesničkom tradicijom, tražeći prostor u svome stvaralaštvu u nesimboličkom i eksplicitnom govoru (prim. Đ. V.).

[9]SavelijGrinberg:Predgovor prevoditelja, Šira hadiša. Stranice nove izraelske poezije u prijevodu na ruski S. Grinberga, Jeruzalem, 1992.

[10]Vidi:"Антологияивритскойлитературы. Еврейскаялитература XIX - XX веков в русскихпереводах"("Antologija ivritske književnosti. Židovska književnost XIX-XX st. u ruskim prijevodima") Ruski državni filološki univerzitet, Moskva, 1999. Cijeli tekst objavljen je u antologiji "55 suvremenih židovskih pjesnika", u prijevodu Đ. Vidmarovića i Jelene Zaričnaje, Društvo književnika Herceg-Bosna, Mostar, 2004. Gospođa Bar-Jozef je poznata i kao pjesnikinja. Rođena je 1940. u kibucu Tel-Jozef pore Genezaretskog jezera.

[11]Dalija Ravikovič rođena 1936. u predgrađu Tel Aviva. Godine 2006. izvršila suicid. Dobitnica najviše izraelske književne nagrade "HajimNahmanBijalik" za svoj pjesnički opus (prim. Đ. V.).

[12]Dan Pagis, rođen 1930. u rumunjskoj Bukovini. Umro 1986. u Izraelu. Sveučilišni profesor, znanstvenik i pjesnik. (prim. Đ. V.)

[13]David Vogel (1891.-1944). Rođen u Ukrajini, stradao u holokaustu. Židovski pjesnik, romanopisac i pisac dnevnika.

[14]Abraham ben Jicak (1883.-1950.), lit. pseudonim Abrahama Zonne.

[15] Jakov Steinberg (1880.-1942.)

[16]HaimGuri, rođen 1923. u Tel Avivu. Amihajev ratni drug. Također vrlo cijenjeni ivritski pjesnik Dobitnik najviše književne nagrade "HajimNahmanBijalik" (prim. Đ. V.).

[17]Amir Gilboa, rođen 1917. u Ukrajini, umro 1984. u Izraelu. Jedan od vodećih izraelskih pjesnika eksperimentatora (prim. Đ. V.).

[18]Abraham Šljonski (Shlonsky) (6. ožujka 1900 .- 18. svibnja 1973) Rođen u Ukrajini, umro u Izraelu. Bio je značajan i dinamičan židovski pjesnik i urednik.

[19]Samuel Bernard Greenberg (13 prosinca 1893. - 16. kolovoz 1917.) bio je austrijski, a zatim američki židovski pjesnik i umjetnik. Umro kao mladić, od TBC-a.

[20]NathanAlterman (14. kolovoz 1910. - 28. ožujka, 1970.) židovski izraelski pjesnik, dramatičar, novinar i prevoditelj. Bio je vrlo utjecajan u cionističkim političkim krugovima, i prije i nakon osnivanja Države Izrael.

[21]AnnaMisuk: "Ja sam stigao slijedećih dana", Bilješke iz židovske povijesti, br. 48, Moskva, 27. XI. 2004.

[22]NatanAlterman, rođen 1910. u Waršavi, umro 1970. u Izraelu. Dramski pisac, pjesnik, esejist, prevoditelj.

[23]Abraham Šljonskij (1900.-1973.) Jedan od začinjavaca suvremene ivritske književnosti (prim. Đ. V.).

[24]Hajim Nahman Bijalik, najveći pjesnik suvremene ivritske poezije. Rođen 1873. u Ukrajini, umro 1934. u Palestini (prim. Đ. V.).

[25] BIBLIA HEBRAICA (Stari Zavjet) koja se na ivritu skraćeno naziva TNAH ili TANAH, prema početnim slovima pojedinih dijelova: TORĀ - NAUK, Petoknjižje, Zakon, N'VIĪM - PROROCI, i K'TUVĪM - SPISI (prim. Đ. V.).

[26] MIŠNA (na ivritu: šana = učiti opetovanjem) je naziv za vjersko djelo koje sadrži kodifikaciju židovskih zakonskih i običajno pravnih propisa što su je oko 200. proveli patrijarh Jehuda ha´ Nasi i njegovi suradnici. Tumačenja teksta Mišne čine Gemaru, zbirku koja zajedno s Mišnom čini Talmud (prim. Đ. V.).

[27] Profesor na Židovskom sveučilištu u Tel Avivu. Slavist. Plodan prevoditelj ivritske književnosti na ruski i ukrajinski jezik. Autor ovih redaka posjetio je 2003. g. gospodina Raduckog u njegovom jeruzalemskom domu. Zahvalan sam na savjetima koje mi je dao prilikom rada na antologiji "55 suvremenih židovskih pjesnika".

[28] Na žalost godine 2000. pjesnik umire.