Razmišljanja o selidbenom valu muslimanskog pučanstva S Bliskog Istoka u Zapadnu Europu

Promatrati duge kolone izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana kako ovih dana s velikim naporom, ali nezaustavljivo, kreću preko Grčke, Makedonije i Srbije put Zapadne Europe, nije ugodno, što više čovjeka ta ljudska patnja dovodi u očaj. U isto vrijeme tisuće izbjeglica kreću iz Libije, Malija, Tunisa, Čada, Nigerije... nesigurnim plovilima preko Sredozemnog mora prema talijanskim otocima Lampedusa i Sicilija. Mnogima more postaje grobnica. Papa Franjo dao je poticaj ovim seobama otišavši na Lampedusu, gdje je posjetio izbjeglice i tražio od Europe, sa svojim cjelokupnim autoritetom, da ih primi.

Lampedusa, 8. 7. 2013. Papa Franjo baca u more vijenac za stradale imigrante iz Afrike

Do neba vapijuća tužna scena koja prikazuje očajnog sirijskog izbjeglicu kojega pred ženom i djetetom vežu mađarski pogranični policajci.

Naš tisak, a poglavito HTV, ne prikazuju objektivno ovu seobu naroda. Vještim redateljskim zahvatima u prvi se plan stavljaju djeca i majke, kako bi se ostvarila što snažnija empatija gledateljstva. S kojim ciljem? Naši komentatori podsjećaju Hrvate kako su i oni bili bjegunci. Ali prešućuju da su bježali sa željom za povratkom u svoju zemlju, nakon što se pobijedi agresor, a ne s nakanom trajnog naseljavanja u tuđim zemljama.

Majke s djecom su najveće žrtve

Seoba muslimanske populacije iz Bliskog Istoka u Zapadnu Europu nije „uobičajena“ selidba politički progonjenih ljudi, jer je ovdje riječ o gotovo cijelim etnosima, svim žiteljima pojedinih mjesta i pokrajina. Njihovo kretanje vrlo je precizno određeno i odvija se zadanom trasom. Prvi od hrvatskih političara koji je postavio logično pitanje, bio je saborski zastupnik iz Istre, Damir Kajin. On je jednostavno upitao: zbog čega izbjeglice iz navedenih zemalja ne primaju njihove susjedne zemlje, prebogate dolarima od naftnih bušotina, a naseljene stanovništvom iste vjere i srodne etničke pripadnosti. Konkretno, to su Kuvajt, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Oman? Te su zemlje površinom velike, a s malo ljudstva. Kulturološki izbjeglice iz Sirije i Iraka bi se ondje osjećale normalnije i među svojima. Jordan je također ekonomski snažna zemlja i bilo bi logično da onamo bježe ugroženi žitelji Sirije. Među izbjeglicama su i Etritrejci, također muslimani, kojima su puno bliže Džibuti i Saudijska Arabija od Norveške. Libijcima su bliže Tunis, Alžir i Maroko, gdje nema ratnih stradanja. Afganistancima je bliža bogata muslimanska Malezija od Skandinavije. A iza leđa im je bogati Kazahstan.

Nešto u svemu tome smrdi na manipulaciju ljudskim nesrećama. Navedene bogate arapske države ne žele, ili im se savjetuje tako, primati sirijske i iračke bjegunce. Ne žele niti novčano sudjelovati u njihovom zbrinjavanju. Ostaje nejasno, ako ti ljudi s toliko upornosti probijaju žičane granice europskih zemalja, gladuju, plove nesigurnim plovilima, umiru pri putovanjima, zbog čega s istom odlučnošću ne prelaze granice navedenih bogatih arapskih zemalja?

Sredozemno more je postalo grobnica za tisuće nesretnika koji su vjerovali kako će u Europi doživjeti sretne dane.

Dalje, svi oni iz Sirije, Iraka i Afganistana prolaze duž velike i ekonomski snažne Turske. Kako to da ta država u kojoj se islam vraća kao dominantna društvena nadgradnja, ne primi bar dio svoje muslimanske braće? Što rade tamošnji Reis ul ulema i vodstvo vjerske zajednice? Ne, kada se radi o ovim ljudima turska islamska solidarnost ne postoji, a kada se radi o pomoći muslimanima u BiH i Sandžaku, vrlo je djelatna?

Izbjeglički juriš u Makedoniju

Treće: izbjeglice se probiju preko Turske i dolaze u Grčku koja je stalna članica Europske Unije. Zbog čega ih vodstvo Unije ondje ne primi, podigne im velika šatorska naselja, ili vojničke barake i osigura im smještaj do vremena kada će u njihovim zemljama prestati rat? Ne, Grčka kao da u ovom slučaju nije EU! Što više grčke vlasti ljude enmass voze do makedonske granice i izbacuju na prostor između dviju granica, bez obzira što mnogi nemaju dokumente, niti vize za ulazak u tu neovisnu državu.

Izbjeglice vrše pritisak na makedonske pogranične snage i silom ulaze u zemlju. Pri tome skoro da nisu izazvali državnu krizu. Nije im želja zatražiti politički azil u Makedoniji, već idu put Srbije, a preko nje u Mađarsku, jer im šengenska granica tada otvara slobodno kretanje po cijeloj Uniji. I sada je zanimljivo pratiti zbivanja na nekoliko razina: političkoj, sigurnosnoj, državno-pravnoj, karitativnoj, zdravstvenoj, ali i na bizantinskoj razini.

Stravična fotografija zbog ugroženog djeteta. Izbjeglice se provlače ispod žičane ograde na mađarsko-srbijanskoj granici.

Vlada Srbije je izbjeglički val vješto iskoristila u promičbene svrhe, kako bi Europi pokazala da se ponaša „europskije„ od nje. Šešeljevac Vučić i i Slobin discipulus Dačić idu tako daleko da europskim liderima u brk čitaju bukvice o lošem ponašanju. Ovi šute.

Mađarska je shvatila kako se s bjeguncima igraju transatlantske igre u kojima bi ona mogla izvući deblji kraj. Kod Mađara su svježa sjećanja na komunistički ustanak u Grčkoj pod vodstvom generala Markosa, kada su 1949. morali primiti vrlo mnogo izbjeglica iz ove zemlje, od kojih se većina trajno nastanila kod njih. Stoga utvrđuju granicu prema Srbiji snažnom žičanom ogradom. Sada je zanimljivo vidjeti tko je „graknuo“ na premijera Viktora Orbana. A kada su u SAD podigle „do neba“ visoku ogradu na granici s Meksikom, sa strujom, elektronikom, čudesima od tehnike, vojskom i psima, nitko nije pisnuo. Isti je slučaj s velikim zidom kojim je Izrael izolirao područja palestinske samouprave.

Etničko-konfesionalna karta Sirije

Jedno tužno pitanje: gdje su izbjeglice iz Iraka i Sirije kršćanskih denominacija? Kuda su nestali ti ljudi, baštinici milenijske kulture, naravno, koji su preživjeli genocid muslimanskih terorista? O njima nitko ne piše i ne govori, kao da nisu ni postojali!

Na Slovačku se digla „graja“ što je obznanila kako ne može primati izbjeglice muslimanske vjere, jer nema za njih potrebne džamije. Slovaci su reagirali ispravno, a naši političari to ne uočavaju. A uskoro ih čekaju veliki problemi. Država koja primi veći broj izbjeglica određene etničke i vjerske pripadnosti, dužna ih je tretirati kao manjinsku zajednicu, manjinski etnički ili vjerski kolektivitet. Uz to idu vrtići, škole, pravo na materinski jezik, novine, društva i zaštitu od asimilacije, uz ostala ljudska prava, kao što su pravo na rada i stan. Po judaističkom principu sinagoge, dovoljno je 10 obitelji koje iskažu želju za čuvanjem svoje samobitnosti, pa da je Država na to obvezatna. Upozoravam: koliko sam imao prilike slušati, ovi bjegunci iz Sirije i Iraka žele se za stalno naseliti u Zapadnoj Europi. Njih ne zanima nešto kao ElŠat, već stalni boravak i državljanstvo, sa svim pripadajućim pravima prema europskom zakonodavstvu.

Ovaj imigrantski val, kako reče danas za prvi program HRT-a, jedan francuski stručnjak, neizbježno će promijeniti demografsku sliku tih zemalja. Da li je to razlog što je ovamo „netko“ usmjerio ovaj izbjeglički cunami, htijući ljudskom bijedom postići dalekosežne ciljeve? Poznato je da se muslimanski useljenici ne integriraju u europska društva, a kamo li da bi se asimilirali. Kuran je snažna vjerska knjiga, a oni su bolji vjernici od Europljana. Njihovi su svećenici vođe svojih zajednica i neprikosnoveni autoriteti, dok europskim „uljuđenim“ slojevima kršćanski svećenici služe za ismijavanje, i tretiraju ih kao nužno zlo. Uz to su muslimani, sukladno svojim učenjima, moralno konzistentniji, snažnije su im obiteljske veze, bračne zajednice su im stabilne, a demografski prirast visok. Posljedice ove migracije biti će za zapadnu Europu dramatične. Za 50 godina potomci ovih ljudi postati će novi vladajući sloj u Europi.

Teško pitanje: tko je pokrenuo ratove nazvane suludim imenom „arapsko proljeće“?

Zbog čega se rušilo pukovnika Gadafija? Znalo se kako ne postoji libijska nacija, već da je to skup više etničkih zajednica, a one su se nakon odlaska diktatora zavadile i zemlju pretvorile u krvavo bojište. Je li ovo bila odluka nekih neobaviještenih i neobrazovanih moćnika, ili promišljeni čin, ja ne znam. Nisu li naftne bušotine posrijedi?

Zbog čega se rušio u Iraku general Sadam Husein, kada se znalo, ili trebalo znati, da ne postoji iračka nacija, već je to skup dviju konfesionalno sučeljenih muslimanskih sljedbi: sunita i šiita i jedne stare etnije željen svoje države: Kurda, te da će se nakon odlaska čvrste ruke zemlja potopiti u krvi građanskog rata?

Fotografija iz Iraka nakon američke intervencije. Zar je uopće do nje trebalo doći?

Zašto se išlo rušiti sirijskog predsjednika dr. Asada, ako se znalo da će to dovesti do sukoba šiita, sunita, kršćana, druza i alavita koji nastavaju ovu zemlju?

Hvala Bogu, što je sklopljen nekakav labavi sporazum Zapada s Iranom. Ta je zemlja, također, vrlo šarolika, jer ju nastavaju pored Perzijanaca i mnogi drugi narodi, među njima brojni Azeri i Kurdi.

Od terorista okupirani dijelovi Sirije i Iraka

Na kraju: zbog čega imigrante odbijaju udomiti bogate, prostrane, a bez velikog pučanstva, zemlje kao što su Australija, Kanada, Argentina, konačno i SAD? Zbog čega SAD i zemlje NATO pakta ne skrše teroriste ISIL-a? Ako su mogli u „Pustinjskoj oluji“ razbiti moćnu Sadamovu vojsku, tko me može uvjeriti da ne mogu ove teroriste i koljače?

Ovo su sljedbenici novog samozvanog Bagdadskog Kalifa.

Odgovor je u bizantinskim političkim igrama.

Naš predsjednik Vlade čak nas podsjeća na „kršćansku“ obvezu, glede prijema izbjeglica. On uopće nije svjestan demografskih, pravnih, gospodarskih, konfesionalnih i emocionalnih posljedica svojih riječi. Svakako, kršćanska ljubav mora doći do izražaja, ali ona nas obvezuje na pomoć, što znači primiti izbjeglice dok se ne sredi stanje u njihovoj zemlji, kako bi se mogli vratiti u svoju sredinu. To je nešto sasvim drugo, od davanja građanstva i poticanja promjene u demografskoj, kulturološkoj, uljudbenoj i konfesionalnoj situaciji dotične zemlje-primateljice. Prvo je rješenje put prema miru, a drugo, put prema unutrašnjem nemiru. Nisam optimist. Ne bojim se za sebe, jer sam životu dao što je tražio, ali se očajno bojim za budućnost unuka.

Đuro Vidmarović