Ljetopisac Nestor

Jedan od razloga zbog kojega sam ovog toplog lipnja 2015. posjetio „Donje Pečeri" Kijevo-pečerskelaure, je želja vidjeti moći, odnosno zemne ostatke beatificiranog monaha poznatog u historiografiji pod imenom Ljetopisac Nestor. Ovaj samozatajni redovnik napisao je djela koja ulaze u temelje povijesne samobitnosti ukrajinskog, a zatim današnjeg ruskog i bjeloruskog naroda. S njima i hrvatskog. Naime, u čuvenom djelu „Povijest minulih ljeta" ovaj ljetopisac govori o Hrvatima, dakle o onom dijelu našega etnosa koji se nije odselio na jug, već je ostao u ovom dijelu Europe i ušao u sastav Kijevske Rus'i.

Kada se govori o najstarijim pisanim izvorima za povijest Hrvata, obično se na prvo mjesto stavlja Konstantin VII. Porfirogenet(905.-959.) bizantski car od 945. do 959. i njegovo djelo „O upravljanju Imperijem" (De administrandoimperio) (skraćeno DAI). Djelo je nastalo između 949. i 955.. godine. U njemu se nalazi detaljan opis većine naroda koji su graničili s Bizantskim carstvom. „Djelo je jedan od temeljnih izvora za proučavanje najstarije hrvatske povijesti (i izvor stare toponimije), a znanstvena kritika i danas istražuje vjerodostojnost podataka". Kijevskog ljetopisca Nestora i njegovo djelo obično se zaboravlja. Vjerojatno zbog neistraženosti povijesti Bijelih Hrvata i etnogeneze Hrvata kao naroda.

Nestor Ljetopisac (1056.-1114.) je živio kasnije od cara Konstantina VII. Napisao je neke od najstarijih staroukrajinskih spisa. Najpoznatije mu je djelo Nestorov ljetopis koji opisuje početke razvoja srednjevjekovne ukrajinske države Kijevske Rus'i. Osim toga napisao je Život svetog Teodozija i Čitanja o kneževima Borisu i Glebu. Iz njegovog je života poznato samo da je 1073. postao monahom u Kijevo-pečerskojlauri, te da je, zajedno s drugom dvojicom monaha, uspješno ispunio zadatak pronalaska relikvija svetoga Teodozija. Pretpostavlja se da je podržavao kneza Svjatopulka II. i njegovo snažnije oslanjanje na skandinavske vladare, te da se protivio bizantskom utjecaju na Kijev.

Ikona s likom monaha Nestora Ljetopisca

Nas, naravno, zanima Nestorovo djelo „Povijest minulih ljeta". Termin „povijest" ovdje ne treba prevodit latinskim pojmom historia, -ae f., jer je u navedenom djelu riječ o književnom žanru, što znači da bi najbliža kao prijevod bila hrvatska riječ „povjesnica".

Kijevska Rus' od 1054.-1132. god.

Povest minulih leta (staroslavenski:. Povѣstьvremяnьnыhъlѣtъ; ruski: Пóвестьвременныхлет; ukrajinski: Пóвість временних літ; bjeloruski: Аповесць мінулых часоў) je najstariji staroukrajinski ljetopis. Nastajao je krajem XI. i početkom XII. stoljeća u Kijevo-pečerskojlauri. Poznat je i kao „Primarna kronika" i „Nestorova kronika", po piscu monahu Nestoru.

Prva redakcija Kronike je Nestorova iz 1113. godine. Pored nje postoje redakcije iz 1116. (koja je prerada prve, urađena po nalogu velikoga kneza Kijevske Rus'i, VolodimiraMonomaha (1113.-1125.), 1118., te one iz XIV. i XV. stoljeća. Središnji motiv Kronike je jedinstvo Kijevske Rus'i glorifikacija Kršćanstva, a samo djelo je sastavljeno na osnovu trinaest različitih izvora. Kronika prati srednjovjekovnu ukrajinsku Državu od njenog nastanka do početka XII. st. odnosno 1110. godine, a kroz cijeli se Ljetopis provlači ideja o neophodnosti složnog djelovanja rus'kih kneževa protiv zajedničkih neprijatelja i prestanak međusobnih sukoba među njima.

Prvi pokušaji znanstvenog proučavanja Ljetopisa povezani su u Ukrajini s imenima M. Maksimovića, M. Kostomarova , I. Franka, O. Potebnje i M. Gruševskog. Postavljalo se pitanje o glazbenoj strofi koja je primijenjena u stihovanim pričama «Povijesti minulih ljeta» (Franko, Potebnja).Imamo primjere poetskog prepjeva najstarijeg ljetopisa (Franko, Oles), tumačenja odvojenih mjesta, itd.

U sovjetsko vrijeme između ukrajinskih znanstvenika, koji su se specijalno i ozbiljno bavili ljetopisima Kijevske Rusi, usamljena je pojava L. Mahnovec. On je skoro četvrt stoljeća radio na znanstvenim prijevodom cjelovitog teksta „Ljetopisa". Ipak, njegov je znanstveni prijevod ugledao svijet puno kasnije, ali ne u izdanju Akademije znanosti Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike («Naukovadumka»), nego u izdanju izdavačke kuće «Dnjipro». Te okolnosti govore same za sebe.

Još 1907. Ivan Franko po prvi je puta opazio da je priča o napadu Pečenega 972. godine u „našem najstarijem ljetopisu» «složena kao pjesma koju se iz ljetopisnog teksta može rekonstruirati». Dalje istražujući Povijest minulih ljeta Franko, ne samo da je odredio dvije velike skupine rimovanog teksta u Ljetopisu, nego je pokušao odrediti I karakteristike ljetopisne poezije: «Istražujući epizodu za epizodom našeg najstarijeg ljetopisa, uvjerio sam se da su skoro sve rimovane, ali ne silabički, već tonički s nejednakom količinom slogova, ali s dovoljno ravnomjernim brojem naglasaka, tzv. glazbenim («viršovani rozmir») u kojem se izmjenjuju pjesme s 3,4 i 5 naglasaka. Taj rozmir dovoljno dosljedno odgovara rozmiru velikoruskih epskih pjesma tzv. bilina, koje na takav način nisu tvorevina velikoruskog plemena, nego prastare rimovane forme, nastalom u južnoj Rus'i, vjerojatno ne kasnije od 10. st.» (Franko Ivan Jakovič: Studija o najstarijem Kijevskom ljetopisu (dio prvi). Sabrana djela u 50 tomova. Tom VI., str. 10. Kijev, «Naukovadumka», 1976., 10.-11.)

Radziyvillivski ljetopis: kijevski knez Igor uzima danak od plemena Derevljana. (15. st.)

Kao primjer navesti ću odlomak iz teksta zapisanog u Ljetopisu pod godinom 993.:
Išao Vladimir na Hrvate.
I nakon povratka iz rata hrvatskog,
Pečenezi mu dođoše s one strane Sule.
I suprotstavi im se Vladimir.
I stao Vladimir na stranu onu,
I stali oni na stranu ovu.
I došao knez pečeneški k rijeci,
I pozvao Vladimira.
I reče mu:.................)

Ukrajinski narod može biti ponosan zato što je neposredan nositelj čitave kulture Kijevske Rus'i, ali ne traži monopol za sebe, jer ona ima još i kulturne nasljednike u obliku bjeloruskog i ruskog naroda. Po modelu Kijeva formirali su se kneževski «gradovi»- prijestolnice zasebnih kneževina. Iz Kijeva je bio iznesen i ponosan naziv «Rus» u sjeverne kneževine, gdje je i ostao, a u Kijevu, kojeg su uništili Tataro-Mongoli, taj se naziv polagano zaboravljao. Na djelu je bio pokušaj srastanja u novi naziv Rus-Ukrajina. Ali s vremenom starije je ime Rus, u potpunosti potisnulo novo – Ukrajina.

Godine 1223. istočne staroukrajinske) kneževine i grad Kijev silovito napadaju Tatari (Mongoli)), koji su do tada u svojim vojnim pohodima osvojili velike prostore Azije te slovili kao nepokorivi ratnici. Ukrajinski i poljski kneževi zatim dogovaraju savez o zajedničkoj borbi protiv novih navala s istoka. U početku su uspijevali odolijevati snažnim navalama Tatara, ali 16. prosinca 1240. godine, Tatari su uspjeli zauzeti Kijev, opljačkali su ga i potpuno uništili što se ujedno smatra i krajem političkog postojanja Kijevske Rusi. Nakon Kijeva Tatari su nastavili svoj pohod prema Haličko-Volinjskoj kneževini, jednoj od pokrajina Kijevske Rusi, koja se nakon propasti Kijeva formira kao nezavisno Haličko-Volinjsko Kraljevstvo. Također su napadali Poljsku, Ugarsku i Hrvatsku sve do 1245., a zatim su se preko ukrajinske stepe povukli u Euroaziju, sjeverno od Kaspijskog jezera.

Nekada teritorijalno ogromnu Kijevsku Rus' doslovce je progutala moćna i nemilosrdna tatarska, odnosno mongolska vojska koja je tada predstavljala najjaču svjetsku vojnu silu. U slijedećem razdoblju, jedini prostor nekada moćne Kijevske Rusi koji se nije nalazio pod političkom kontrolom Mongola predstavljala je Haličko-Volinjska Kraljevina koja je započela intenzivne kulturne i političke odnose za Rimskom crkvom kako bi se ustrojila europska obrambena vojska. Ukrajinci i Bjelorusi sredinom 14. stoljeća potpadaju pod vlast Poljske i Litve, dok sjeverni slavenski etnosi u okolici Moskve, pod vojničkim svjetonazorom Mongola jačaju u vojnom smislu i tijekom 14. stoljeća stvaraju Veliku Kneževinu Moskvu koja će kroz sljedećih 5. stoljeća obuhvatiti velike dijelove nekadašnje Kijevske Rusi. U 18. stoljeću stvoren je Ruski Imperij koji je trebao nalikovati nekada moćnoj Kijevskoj Rusi.

Godine 1292. kijevski pravoslavni mitropolit (naziv je bio Kijevska Crkva, kao npr. Antiohijska, Jeruzalemska, Aleksandrijska Crkva) morao se preseliti u Moskvu, što je imalo katastrofalne posljedice na državno-pravnu povijest ukrajinskog naroda.

Nakon Mitropolitovog preseljenja Haličko-volinjski kneževi, koji su ostali izvan tatarske okupacije,a baštinili su državno-pravni kontinuitet Kijevske Rus'i, kako ne bi bili pod vjerskom jurisdikcijom Moskve, zamolili su, a potom i dobili od Svemirskog (Vaseljenskog) carigradskog (konstantinopolskog) Patrijarha,posebnog Mitropolita za svoje zemlje. VaseljenskiPatrijarh je nazvao zemlje nad kojima će imati jurisdikciju novi Mitropolit terminom: «Mikro rosia», što na grčkom znači „Mala", odnosno „Izvorna, prijestolna Rus' ". Patrijarh se poslužio nazivima iz doba antičke Helade, kada se „Malom Grčkom" nazivala prijestolna, odnosno matična Grčka, a njezine kolonije u Italiji i Siciliji, nazivali su „Velikom Grčkom". Ovu usporedbu Vaseljenskog Patrijarha moskovski će carevi tumačiti obrnuto, u korist svoje imperijalne politike: kolonije, odnosno rubne kneževine Kijevske Rus' koje su se ujedinile u Moskoviju, a koje se po helenskom obrascu mogu nazvati „Velika Rus'", oni će proglasiti matičnom Rusijom, a izvornu Rus', koja se po helenskom obrascu naziva „Mala Rus", carevi su proglasili periferijom „Velike Rusije", a potom ju pretvorili u svoju koloniju.

Nakon toga su i svoju prijestolnicu Moskvu proglasili „Trećim Rimom", a svoju dinastiju Romanov proglasili su nasljednicom Rjurikovića, dinastije koja je vladala Kijevskom Rus'i i koja se orodila s bizantskim carevima. Zaključak: Ako su Romanovi nasljednici Rjurikovića, onda su i nasljednici bizantskih careva, nakon što su Osmanlije osvojile Carigrad, a posljedni car poginuo. Ako su nasljednici bizantskih careva, tada su i oni vladari „po milosti božjoj", a svoju Moskoviju smiju preimenovati u Ruski Imperij, kao nasljednicu Istočnog Rimskog Imperija. Ako je Konstantinopolis pao u ruke nevjernika, a on je bio „Drugi Rim", tada, po prirodi stvari, Moskva, kao prijestolnica najmnogoljudnije pravoslavne zemlje, mora postati „Treći Rim" i u njega treba premjestiti sjedište Vaseljenskog Patrijarha. Zbog toga moskovski carevi čast Mitroplita koji je morao zbog Tatara dislocirati svoje sjedište iz Kijeva u Moskvu, dižu na rang Patrijarha. Ostalo je povijest koja ima snažne reprekusije i na sadašnjost, pa i na Putinovu politiku prema Ukrajini. Moskovija se tada u doba Kijevske Države nije zvala Rus' i takvom je nisu smatrali.

Dok je Moskovija bila pod vlašću Mongola ( od 13. -15. st.), ruska je Crkva uživala povlašteni položaj. Godine 1270. bila je oslobođena plaćanja poreza Zlatnoj Hordi. Tijekom tog razdoblja dolazi do izvanrednog rasta monaštva.Konačno, od 1448. episkopi Moskovije biraju vlastite patrijarhe bez pribjegavanja Carigradu. Godine 1589. moskovski mitropolit Job uzdignut je na položaj Patrijarha uz odobrenje Carigrada i dobio peti čin u časti, nakon patrijarha Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema.
Do 1686. Ukrajinska Pravoslavna Crkva imala je autonomiju ( premda više nije bilo Kijevske Rus'i), kada ju ukida moskovski car Petar I. AleksejevičRomanov ili Petar Veliki (Moskva, 1672.- Sankt Peterburg, 1725.).

Pojam „Velika Rus" doživio je promjenu smisla i počeo se koristiti za označavanje nove državne formacije, kao službeno-administrativni naziv, posebice nakon 1589., kada je Moskva svečano proglašena prijestolnicom Patrijarha i «Trećim Rimom». Tako je počela velika rusfikacija Ukrajinaca, potiranje njihove povijesti, jezika, kulture i nacionalnog imena.

Kronologija rusifikacije Ukrajinaca i njihove zemlje

• 1686. – likvidacija autonomije Ukrajinske crkve; nasilno pripajanje Kijevske mitropolije Moskovskom patrijarhatu; uvođenje kontrole nad duhovnim i svjetovnim životom Ukrajine;
• 1689. – zabrana tiskanja knjiga u Kijevo-pečerskojlauri bez dozvole Moskovske patrijaršije;
• 1690. – proglašenje anateme Moskovskog crkvenog sabora na knjige pisaca ukrajins- kog baroka pisane tadašnjim ukrajinskim književnim jezikom;
• 1693. – Moskovski patrijarhat zabranjuje unošenje ukrajinskih knjiga u Moskvu;
• 1709. – ruski car Petar I: uvodi cenzuru nad ukrajinskim knjigama tiskanim u Moskvi;
• 1720. – izlazi Ukaz cara Petra I. o zabrani tiskanja novih knjiga na ukrajinskom jeziku u tiskarama Ukrajine; istim Ukazom ispravljaju se jezične razlike u svim novim izdanjima starih ukrajinskih knjiga kako se ne bi razlikovale od ruskog jezika;
• 1721. – izlazi novi Ukaz cara Petra I. o cenzuriranju ukrajinskih knjiga;
• 1729. – izlazi Ukaz ruskog cara Petra II. o obveznom prepisivanju svih državnih naredbi s ukrajinskog na ruski jezik (ovaj akt spada u jedan od onih koji se smatraju aktivnom europeizacijom Ruskog Carstva);
• 1755. – prva Zabrana crkvenog sinoda za tiskanje ukrajinskih knjiga u Peterburgu;
• 1769. – izlazi Ukaz Sinoda o oduzimanju ukrajinskih bukvara od stanovništva i ukrajinskih tekstova iz crkvenih knjiga;
• 1775. – Manifest ruske carice Katarine II.: Uništenje ZaporoškeSiči i pripajanje središta Maloruskoj guberniji; zatvaranje ukrajinskih škola pri kozačkim pukovnijama;
• 1784. – državno propagiranje rusificiranja prosvjete u Ukrajini;
• 1786. – zabrana crkvenih liturgija na ukrajinskome i uvođenje ruskog govora u crkvenoslavenskim tekstovima; izdana je naredba o uvođenju obaveznog »čistog ruskog jezika« u Kijevsku akademiju;
Navedeni je popis samo uvid u dio rusifikacije Ukrajinaca, a koristi nam kako bi smo shvatili zbog čega je i danas ukrajinsko pučanstvo koje živi u dijelovima Ukrajine koji su bili u sastavu Ruskog Imperija, dvojezično. Nakon ove kronologije lakše je razumjeti pokvarenost Putinove politike kada sve Ukrajince koji govore ruskim jezikom smatra Rusima („mi smo jedan narod"!), a ako su Rusi, onda moraju živjeti u istoj državi - Rusiji, a ako se Država Ukrajina tome protivi, tada treba vojnom silom zauzeti krajeve u kojima se govori ruskim jezikom.
Povijest je učiteljica života, a oni koji od nje ništa ne nauče moraju ponavljati gradivo, a to dovodi najčešće do velikih nevolja.

OleksandrMalicky (Kanada) o ljetopisnim Hrvatima

O Hrvatima koje spominje Ljetopisac Nestor vrlo je poticajnu studiju napisao kanadski znanstvenik Oleksander Malicky, pod naslovom: LJETOPISNI HRVATI I NESTOROVA KRONIKA. Ova je studija pročitana na znanstvenom skupu „Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku", održanom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 17. i 18. siječnja 1989.) Radovi pročitani na ovome skupu objavljeni su 1995. g. u zborniku pod istim naslovom, u nakladi «Nakladnog zavoda Matice Hrvatske» i «Zavoda za hrvatsku povijest» Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Urednik ovoga zbornika bio je dr. Neven Budak, nastavnik na istome fakultetu. On je iskoristio mogućnost da uvrsti radove po svome nahođenju.

Jedan od neuvrštenih priloga je studija prof. dr. OleksandraMalyckoga, profesora na Odjelu za slavističke i germanističke studije Sveučilišta Calgary u Alberti. Profesor Malycky je svoj rad "Hrvati u uvodnom nedatiranom dijelu Nestorove kronike 'Povijest minulih ljeta" objavio 1990. g. u časopisu "Slavistika" XCVI., što ga izdaje Udruga za ukrajinski jezik iz Ottawe. Radi se višejezičnom glasilu namijenjenom proučavanju slavenskih i istočnoeuropskih jezika i kultura koje je utemeljeno u Augsburgu, 1948. g. Profesor Malycky naglasio je kako je cilj njegovog rada "upoznati akademski svijet s prvotnim i novim pristupom problemu 'Bijelih Hrvata' koji su navedeni u Nestorovoj kronici Povijest minulih ljeta (oko 1113. g.)", te da se "nadopuni nedavno izdanje Enciklopedije Ukrajine, sv. I., (Toronto UniversityPress, 1984., str. 624.) novim spoznajama".

Navodim osnovne misli iz ove studije:
„U Nestorovoj kronici Povijest minulih ljeta (dovršenoj u Kijevu, najvjerojatnije 1113.) Hrvati se spominju pet puta. Dva puta na sadašnjem balkanskom prostoru, a preostala tri, na područjima koja su nastanjivala istočnoslavenska plemena. Prvom od tri spomenute lokacije bavi se ova studija.

Ni u jednom od navedena tri područja ne navodi se njihova precizna lokacija. Međutim, do danas, rezultat različitih interpretacija o prvoj od tri hrvatske skupine u Nestorovoj kronici, ukazuje na brojne pretpostavke o određenijojlokaciji tih Hrvata od područja u južnoj Poljskoj (oko Gornje Vistule), do ukrajinskih Karpata (oko Gornjega Dnjistra i Gornjeg Siana, najčešće spominjana pretpostavka) pa do središnje Rus'i (oko Gornjega Dona).

Orest Korčinski (Ukrajina) o ljetopisnim Hrvatima

OrestKorčinski, arheolog iz Lavova, više je godina istraživao gradine Bijelih Hrvata u masivu Karpata. Između ostalog, napisao je 1996. esej „Išao Volodimir na Horvate". Navodim ulomak iz ovog rada:

„Početkom 80-tih godina otpočela su arheološka istraživanja ranosrednjovjekovnih gradina u Prikarpatju i u zapadnome Podilju. Ja sam otkrio i istražio nekoliko desetaka slavenskih gradina koje su bile ekonomski, politički i kulturni centri određenih područja u IX.-poč. XI. st. Sakupljeni arheološki materijal daje jasnu sliku gustoće nastavanja istraživanoga prostora, gdje se jasno ocrtavaju prostori znatne koncentracije naselja, grobišta te nalazišta drugoga tipa, odnosno struktura istočnoslavenskog (hrvatskog) društva toga razdoblja. Te je komplekse, uvjetno, moguće podijeliti u tri grupe: malene, srednje i velike.
Bez obzira na različite dimenzije, oni imaju mnogo zajedničkih crta i ako svako od njih ima svoje posebnosti čime se razlikuje od ostalih analognih nalazišta u danoj regiji.

(...)

Prema rezultatima postojećih arheoloških istraživanja koja traju u Bukovini, a također i u Gornjem Podnjistrovju gdje su istraživanja vršena tijekom posljednjeg desetljeća u oba je kraja pronađeno mnogo realnoga materijala za rekonstrukciju složenih procesa formiranja državnosti na tom prostoru. Oni su počeli pojavom ogromnih gradina iz IX.-X. st. - centara administrativne vlasti (Revne, Stiljsko, Židačiv, Stare Selo, Korčivka, Kuljčici, Stupnica, Krilos, Galič, Gorodišče, Pidgorodja i drugi). Svojom veličinom, ekonomskim, demografskim i obrambenim potencijalom oni se bitno razlikuju od sinhronih kompleksa u susjednim slavenskim zemljama Rusi, Poljskoj i Češkoj.

Na taj način postaje apsolutno razumljivim da su se istraživanja teritorija ukrajinskoga Prikarpatja razvijala brzim tempom, postupno utvrđujući državnost, ekonomsku i obrambenu snagu i međunarodni autoritet.

Uspoređujući ljetopisne informacije o pohodu Kijivskoga Kneza Volodimira Svjatoslavoviča 992. g. na Hrvate, s arheološkim artefaktima koje danas imamo, može se ustvrditi da pohod na Prikarpatje nije donio rezultata".

Ljetopisac Nestor

Ljetopisac Nestor, kako je vidljivo iz „Povijesti minulih ljeta", znade za Hrvate koji su odselili na jug, na teritorij nekadašnjih rimskih provincija Panonije i Dalmacije. Ako je to znao, tada je imao o njima potrebne obavijesti. Znao je da su u novoj postojbini stvorili svoju Državu. Pišući o Hrvatima s kojima je ratovao knez Volodimir, Nestor nam otkriva činjenicu kako su u njegovo vrijeme postojala dva hrvatska entiteta, odnosno, da se, vjerojatno, nekada jedinstvena etnija raskolila: dio se odselio na jug, a dio je ostao u staroj postojbini. Na žalost, Ljetopisac nije posvetio pažnju Hrvatima koje je spomenuo, tako da je ostao nepoznat točan prostor njihovog nastavanja, te naziv njihove prijestolnice. Sve to još treba istražiti. Dr. Korčinskom nitko iz Hrvatske nije pomogao u radu, ni jedna katedra u Hrvatskoj za arheologiju nije ga pozvala kao gosta predavača, a do sada niti jedan hrvatski arheolog nije se zainteresirao za Bijele Hrvate i zakopao lopatom na Karpatima.

Da završim: imao sam sreću i vidio lijes sa zemnim ostatcima Ljetopisca Nestora. Smješten je duboko u Donjim pečerima. Možda sam prvi Hrvat koji je stao uz njegovo posljednje počivalište i pomolio mu se za dušu, zahvalivši mu što nas je spomenuo u „Povijesti minulih ljeta". Zbog ovog susreta vrijedilo je doći ovamo i svladati neugodnosti boravka pod zemljom u tijesnom i mističnom prostoru ovih čudesnih katakombi.

Đuro Vidmarović