Zapisi iz Hercegovine

Prije nekoliko godina bio sam pozvan na jedinstvenu pjesničku manifestaciju koja se održava unutar povijesnog kompleksa nekropole stećaka u Radimlji, pod nazivom „Vidoška pjesnička noć". Riječ je o jednom od niza događaja koje već 13 godina organizira stolački Ogranak Matice hrvatske, pod skupnim nazivom „Stolačko kulturno ljeto". Sjećajući se neponovljivosti mistične scene čudesne nekropole stećaka, odazvao sam se pozivu, premda je Radimlja prilično daleko od Zagreba. Na sreću, gost „Vidoške pjesničke noći" 2015. bio je i književnik i urednik „Hrvatskog slova", Stjepan Šešelj koji je ljubazno primio u svoj automobil kolegu Frana Vlatkovića i mene.

Krenusmo u kišno jutro 28. svibnja 2015., put hrvatskog juga. Promičemo brzom cestom što ju nazvaše „Dalmatina", kako bi izbjegli izvorni naziv „Cesta kralja Tomislava", kako se nazivao projekt za autoput još sedamdesetih godina i za čije je izvođenje raspisan narodni zajam. I pisac ovih redaka odvojio je stanovita sredstva kao mladi profesor za ovaj projekt od nacionalne važnosti. Kao i za tunel kroz Učku, bolnicu u Novom Zagrebu ...A onda je palo Hrvatsko proljeće i od ceste koja bi povezivala kontinentalnu i jadransku Hrvatsku nije bilo ništa sve do osamostaljenja Republike Hrvatske.

Dobro se sjećam uzbuđenja kada je pokojni Predsjednik otvorio radove na probijanju tunela Sveti Rok. Nedaleko su još bile vojne postrojbe četnika i JNA. Oporba je vrištala od zlovolje, rugajući se Predsjedniku da sve to čini u promičbene svrhe. A čovjek je bio u pravu. I k tome dalekovidan više od bilo kojeg političara koji danas mrcvari Hrvatsku. Uživam u lijepom krajoliku, ali se ne mogu se oteti zlovolji zbog odbacivanja izvornog imena ove prevažne prometnice koja je, konačno, povezala hrvatski sjever i jug, kao što je tunel kroz Učku konačno povezao ovaj poluotok s maticom. Zašto je SDP-u smetao naziv „Cesta kralja Tomislava"? Pa taj je vladar, ako je riječ o Srbima, imao dobre odnose s njihovim vladarom Zaharijom, što više, dao mu je podršku nakon rata s Bugarskom!

Smetala im je činjenica što se radilo o hrvatskom vladaru. Da „Juga" nije propala ova bi se cesta zvala po J. B. Titu – u to sam sasvim siguran. Zaziranje od vlastitog etnonima, pa i njegovo besavjesno odbacivanje, sramotna je posebnost hrvatskih ljevičara jugoslavenske orijentacije. U toj protunarodnoj orijentaciji postoje dvije struje, koje se skladno nadopunjuju. To su, građanska struja poznata po militantnoj jugo-šovinističkoj političkoj formaciji Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) i marksističko-titoistička poznata po političkoj stranci koja je imala nekoliko imena:Komunistička partija Hrvatske (KPH), Savez komunista Jugoslavije – Savez komunista Hrvatske (SKJ-SKH), Savez komunista Hrvatske (SKH), Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP) i danas Socijal-demokratska partija (SDP).

Orjunašima su paradigma književnik Đuro Vilović i povjesničar Viktor Novak, a komunistima J. B. Tito (ako je uopće Hrvat!), Vladimir Bakarić, Stipe Šuvar, Ivica Račan... Orjunaši su sudjelovali u četničkim vojnim snagama i vršili zločine nad vlastitim narodom. To isto su činili hrvatski jugo-komunisti, vršeći masovne zločine nad vlastitim narodom od Bleiburga do Golog otoka i Stare Gradiške. I jednima i drugima bio je cilj zatiranje hrvatstva i onemogućavanje ostvarivanja nacionalnog državnog suvereniteta.

Hrvatski Državni Sabor trebao bi u idućem sazivu ispraviti ovu pogrešku, tim više, što naziv Dalmatina ne pripada hrvatskom jeziku. Nadam se kako će do toga doći, jer ako ne dođu promjene Hrvatskoj slijedi politička diktatura s pratećim policijskim represijama. Ako su s toliko mržnje jurnuli s pendrecima na branitelje i k tome invalide, što bi se desilo s prosvjednicima druge političke oporbene struje? Tako je od Grge Anđelinovića, tako je i danas.

Zaustavljamo se na odmorištu pored Skradina kako bi se poklonili prekrasnoj skulpturi „Gospa od puta", rad akademskog kipara Krune Bošnjaka. Čudesno i poetično mjesto. Sjećam se parbi koje su vođene oko podizanja ove skulpture. I prije nego što je djelo bilo postavljeno protubošci su ga obasuli uvredama, skrivajući svoje zle namjere iza zvučnih „kulturnjačkih" i „umjetničkih" fraza. Na podnožju skulpture ranije se nalazio tekst o autoru i donatorima. Tada je ponovo došlo do svađe tko je donator, tako da je netko istucao plohu s tekstom i ona je sada prazna. I ovo je jedan od pokazatelja hrvatskog povijesnog naslijeđa.

Kruno Bošnjak: Gospa od puta

Cesta nas vodi dalmatinskim zaleđem, lijepim u svojoj krševitosti. Šešeljev automobil počinje signalizirati pregrijavanje tekućine za hlađenje. Zaustavljamo se ... i tako više puta. Ljubo Krmek zove zabrinut što nas nema. U sebi se pribojavam kako će ovo završiti auto-stopiranjem, a ni kao mlad čovjek nisam bavio ovim „športom". No, hvala Bogu, stigosmo u dolinu Neretve. Nikada se ne mogu nadiviti ljudima ove doline koji su snagom vlastitih mišića kopali kanale i stvarali gredice obradive zemlje na kojima su sadili vinovu lozu i povrće.

Po kanalićima su plovili čudnim, ali praktičnim plovilima, zvanima trupice i trupe. Danas su vinovu lozi zamijenili narančama i mandarinama. Uz cestu marljivi Neretvani već su postavili „štandove" sa svojim proizvodima. Naranče obješene u mrežama sjaje se kao dukati i privlače pažnju prolaznika. Rado bih svratio u Vid i ponovno posjetio tamošnji Muzeju kojem se nalaze arheološki artefakti iz vremena rimske Narode, među kojima se ističu monumentalne skulpture rimskih careva koje se moralo slaviti kao božanstva. Kolega akademik Emilio Marin zaslužan je za otkriće i stvaranje ovog Augustineuma. Često ga na to podsjećam, dok zajedno sudjelujemo u radu Upravnog odbora Hrvatskog diplomatskog kluba.

Šešelj se zaustavlja u svome rodnom mjestu Podgradini. U mladosti je iz dvorišta svoga doma mogao skočiti (bućnuti) u Neretvu. Tada je bila čista i protočna. Sada to više nije. Stipe je u svome selu započeo nekoliko sjajnih pothvata. Prvi je Riznica u kojoj bi se skupilo umjetničko i kulturno-povijesno blago neretvanskog kraja, a drugi je Križni put, s postajama koje će izraditi najpoznatiji hrvatski umjetnici.

U Podgradini je rođen i zloglasni Goran Babić. Mlađima to ime ništa ne znači, ali mi stariji dobro se sjećamo ovog okrutnog i militantnog protu-Hrvata i jugo-fanatika. Taj je lik javno tražio da se ubije legendarni pakrački liječnik i humanist Ivan Šreter, samo zbog toga što je u otpusnom pismu jednom bolesniku umjesto „penzionisani oficir" napisao „umirovljeni časnik". Jezivo je u tom Babićevom „literarnom" zlodjelu, što su njegovi istomišljenici, pakrački Srbi, 1991. dr. Šretara uhitili i nakon stravičnog mučenja ubili, tako da mu se do danas ne zna za grob. Taj i takav Goran Babić vodi sudsku parnicu sa Šešeljem zbog nekog urušenog mlina za masline u Kleku, mjestašcu nedaleko Neuma, koji je Šešelj preuredio u Galeriju u kojoj se svake godine otvaraju izložbe eminentnih hrvatskih umjetnika i pokazuju stranim turistima kao dio naše nacionalne kulture. Babić bi htio da to pripadne njemu, pa da sa svojima ljetuje na „srpskom" moru.

Krećemo prema Opuzenu. Pored ceste je kuća poznate književnice Enerike Bijač koja je vrlo uspješno povezala Neretvu s Podravinom. Ulazimo u Opuzen. Vrlo simpatičan gradić s monumentalnom župnom crkvom. Na žalost, mnoge su kuće u mjestu prazne, dućani i krčme zatvoreni, što ostavlja pomalo otužan dojam. Iseljavanje pučanstva i ovdje je uzelo maha. Razumijem: od poljoprivrede se vrlo teško živi, industrije je malo, a gradska uprava i uslužne djelatnosti ne mogu zaposliti svu radnu snagu. Morska je obala udaljena nekoliko kilometara, tako da turizam nema snagu kao u mjestima s plažama.

Jurimo kroz Metković. Lijep grad kojemu dušu daje Neretva. Plava i tajanstvena. Ranije su ovamo uplovljavali brodovi. Kako je kod nas provedena deindustrijalizacija, Metković se našao u teškoj situaciji, a luka željno čeka brodove za utovar roba.

Granica između RH i BiH prolazi predgrađem Metkovića. Neću kazati kako je to besmisleno, ali osjećam nelagodu i gorčinu zbog toga što su nam uvijek osvajači određivali granice, neprestano na našu štetu. Samo Bogu možemo zahvaliti što smo opstali, nakon onih tužnih godina kada nam je Država bila svedena na „ostatke ostataka nekoć slavnog Kraljevstva Hrvatskog". E moji Turci! Danas mole da se u znanstvenim tekstovima ne koristi termin „turska osvajanja" već „osmanlijska, ili otomanska osvajanja", etc. Ali nisu bili puno bolji niti Habsburgovci, ni Mleci, Savoje, Beograd, Pešta,... U mome selu kažu: „Teško onom kome drugi gaće kroji"!

Hoću kazati: ukidanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao konstitutivnog dijela BiH bila je velika pogreška. U isto vrijeme stranci su stvorili Republiku Srpsku na etničkom čišćenju i dali joj oznake, de facto, suverene države. Formiranje Federacije BiH u kojoj Bošnjaci kao većinska populacija nastoje ostvariti svoju nacionalnu Državu nije dobro rješenje. Oni su mlada nacija koja želi državni suverenitet, a uz to ide vlastiti književni jezik, vlastita etnogeneza, vlastiti mononacionalni kulturni prostor.

U tim težnjama nema mjesta za Hrvate. Što više, smetnja su im. Pri tome su bošnjački lideri pokazali zavidnu bizantinsku vještinu kada su svoje ljude stavljali na mjesto Hrvata, zloporabljujući etnonime i time izigravali ravnopravnost. Tu je i moment vjere i konfesije, a Islam na Bliskom Istoku posljednjih godina otkriva planetarne ambicije i izuzetnu motiviranost da ih ostvari. Te ambicije imaju rezonancu i u BiH. Ako se ne obnovi treći entitet u kojem će se Hrvati osjećati zaštićeno i ravnopravno, BiH će biti nestabilna i problematična zemlja iz koje će Hrvati iseljavati, a kada njihov broj bude sveden na manje od deset posto, imati ćemo islamsku bošnjačku državu sa njezinom potencijalom.

Dakako, nedaj Bože da želim diskriminaciju Bošnjaka. Želim jedino da Hrvati budu s njima i Srbima ravnopravni u političkom, državno-pravnom, juridičkom, kulturnom, vojnom i ekonomskom smislu. Bez takve ravnopravnosti neće biti mira na ovim prostorima, a to odgovara samo onima koji podržavaju tzv. kontrolirani kaos, i onima koji očekuju novo prekrajanje granica, naravno, na štetu susjednog naroda.

Na granici hrvatska strana ne pravi probleme, ali BiH graničari pomalo treniraju strogoću. Granične postaje su improvizirani objektni i djeluju odbojno. Kada se uspostavi šengenski režim, ovdje će dolaziti do zastoja, a naš svijet će se naći u ozbiljnim problemima. Bez normalne komunikacije s Hrvatskom, Hrvatima u BiH je jedino rješenje – iseljavanje.

Stižemo.

Stolački Ogranak Matice hrvatske organizirao je ove, 2015. godine 13. po redu kulturno-znanstvenu manifestaciju pod nazivom „Stolačko kulturno ljeto". U okviru ove vrijedne manifestacije pet se godina održava „Vidoška pjesnička noć" – susret pjesnika iz Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Zbog jedinstvenog prostora nekropole Radimlja, na kojem se čitaju stihovi i izvode glazbeni prilozi, ovi pjesnički susreti ostavljaju neponovljiv doživljaj na sve sudionike. U noćnim satima, osvijetljeni reflektorima stećci kao da oživljuju, postajući dio sakralne poetske scene. Uspostavlja se jedinstvena povijesna protega od srednjeg vijeka do naših dana.

Pjesnička riječ dodiruje nadgrobne spomenike koji svojom likovnom ekspresijom prerastaju u jedinstvena umjetnička ostvarenja. Sjećanje na Maka Dizdara trajno živi u ovim spomenicima. On je njihov jezik pretočio u stihove visoke umjetničke vrijednosti. Njegovim stopama kreću mnogu pjesnici, među kojima i naš vrli domaćin Ljubo Krmek. No, mnogi ne znaju da je Boro Pavlović prvi u nas jezik stećaka koristio kao tkivo za svoje pjesme. Čujem o polemikama glede etničke pripadnosti stećaka. Ne želim dolijevati ulje na vatru, ali polemizirati o tako čistoj temi može se jedino s političkim nakanama.

Radimlja nas dočekuje ogrnuta plaštem mistične ljepote. Najradije bih zagrlio svaki od ovih biljega i kazao mu nešto lijepo. No, puše hladan vjetar. A mi lagano odjeveni.

Scena za nastup pjesnika vrlo je dojmljiva. Pored stećaka u poluluku „postrojeni" mladići i prelijepe djevojke u živopisnim nošnjama stolačkog kraja. Mladost i povijesni biljezi u skladu, jedinstvena paradigma.

Domaćini su izdali prigodni katalog koji prilažem. Sudionici „Vidoške pjesničke noći" 2015. su Zdravko Kordić, najbolji hrvatski pjesnik srednjeg naraštaja, književnik i znanstvenik, Danica Bartulović, pjesnikinja iz Podstrane, uznosita i ogorčena što još nije primljena u DHK, Zdenka Ćorkalo, odnedavno članica DHK, odlična spisateljica i liječnica iz Splita, dragovoljka Domovinskog rata pet godina, Marina Kljajo-Radić, bivša predsjednica DHK Herceg-Bosna, pjesnikinja, doktorica znanosti i hrabra žena, Frano Vlatković, pjesnik koji živi između rodnog Orebića i Zagreba, kao i Stjepan Šešelj koji živi između Neretve i Zagreba, Mile Pešorda, naš živući klasik koji je izišao kao pobjednik iz sudskog procesa protiv Predraga Matvejevića koji ga je optužio kao ratnog zločinca, bio osuđen, a potom odbio prihvatiti presudu hrvatskog suda uz blagoslov Ive Sanadera, Josip Škerlj, slikar i pjesnik iz Zagreba, Srećko Marijanović, pjesnik iz Stoca, Nevenka Kovačević, rođena u Vitini, a životom vezana za Podstranu, Mladen Vuković, simpatični novinar i pjesnik iz Splita, Stanko Krnjić, iz Stoca, sa stanom u Dubrovniku, živahni pjesnik i zubar, Ivo Raguž iz Stoca, Marko Bošković, pjesnik i domaći sin, Sonja Jurić, istaknuta spisateljica za djecu, Ana Soldo, rođena Trebinjka i Ljubo Krmek, pjesnik iz Čapljine i spiritusmovens ove manifestacije. Gostima i ljubiteljima lijepe riječi dobrodošlicu poželio Ivan Sivirić, predsjednika Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

Iz prigodnog vodiča saznajem kako sam dobitnih ovogodišnjeg „Hrvatskog stećka". Nisam pripremljen za svečanu zahvalu, hladno mi je i hvata me trema. Nagradu mi uručuje načelnik Općine Stolac, Stjepan Bošković. Skulpturu je izradio akademski kipar Stjepan Skoko, dekan Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. Nazočan je ovom skupu.

Primam skulpturu sa strahopoštovanjem i ruku načelnika Stjepana Boškovića. On je smiren, suzdržan i odmjeren čovjek. Uočio sam kod većine ovdašnjih sugovornika ovakvu odmjerenost koja ponekad prelazi u grč.

Načelnik Općine Stolac dodjeljuje nagradu „Hrvatski stećak" Đuri Vidmaroviću, u ime Ogranka matice hrvatske - Stolac

Iza mene su stećci i mladost u hrvatskim narodnim nošnjama, okupani svjetlom reflektora, ispred mene kolege i publika, a sve to uokvireno tamnim siluetama obližnjih hercegovačkih brda. Pokušavam se zahvaliti što biranijim riječima, diplomatski uljudno, ali iskreno, naglasiti značenje ove manifestacije, a poglavito jedinstvo hrvatske književnosti i hrvatskog kulturnog prostora. Mislim kako mi je višedecenijsko zalaganje za ove vrijednosti donijelo ovu nagradu. Nju je prije mene primio najveći živući hrvatski pjesnik, Anđelko Vuletić, a s njime se uspoređivati ne pada mi na pamet.

Za uspomenu želio sam fotografirati se sa stolačkom mladošću, od koje ovisi budućnost hrvatstva na ovim prostorima.

Hvala Bogu što postoji Matica hrvatska, što postoje entuzijasti koji su spremni slobodno vrijeme, novac, pa i zdravlje, žrtvovati u korist nacionalnih ciljeva.

Moram na kraju istaći kako i u Republici Hrvatskoj imamo književnu manifestaciju sličnu ovoj na Radimlji. Održava se u Istri na lokalitetu Badavca, u čarobnom pejzažu s glagoljaškom tradicijom i hrvatskim povijesnim temeljima. Duša Badavce je poznati književnik Tomislav Milohanić.

Tko može neka posjeti Hercegovinu. Ne samo Međugorje, već neka pođe i do nekropole Radimlja, rimskog lokaliteta Mogorjelo, neka se umije u Neretvi i Trebižatu, meditira pored Buškog blata, osmotri kule starog Počitelja... Svaka stopa hercegovačke zemlje natopljena je krvlju hrvatskih rodoljuba.

Đuro Vidmarović